Bosna i Hercegovina

44°00′00″N 18°00′00″E / 44.00000°N 18.00000°E / 44.00000; 18.00000

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина
Zastava Grb
Himna: Intermezzo
Položaj Bosne i Hercegovine
Glavni i najveći grad		Sarajevo 43°51′N 18°22′E / 43.850°N 18.367°E / 43.850; 18.367
Službeni jezik		bosanski srpski hrvatski[1][2][a]
Pismo		Latinica Ćirilica
Etničke grupe		50,11% Bošnjaci 30,78% Srbi 15,43% Hrvati 3,68% Ostali[3]
Religija		51% Islam 46% Kršćanstvo 31% Pravoslavlje 15% Rimokatoličanstvo 3% Ostali[4]
Demonim		Bosanci Hercegovci [5][6]
Državno uređenje		Federalna parlamentarna direktorijska republika[7][8][9]
• Visoki predstavnik		Christian Schmidt[b]
• Predsjedništvo		Denis Bećirović (SDP BiH) Željka Cvijanović (SNSD) Željko Komšić (DF)
• Predsjedavajuća Vijeća ministara		Borjana Krišto (HDZ BiH)
Zakonodavstvo		Parlamentarna skupština
• Gornji dom		Dom naroda
• Donji dom		Predstavnički dom
Historija
-	Bosna u ranom srednjem vijeku	9. vijek
-	Bosanska banovina	1154.
-	Povelja Kulina bana	1189.
-	Bosansko Kraljevstvo	1377.
-	Početak osmanskog osvajanja	1451
-	Bosanski sandžak	1463.
-	Bosanski pašaluk	1580.
-	Bosanski vilajet	1867.
-	Austrougarsko osvajanje	1878.
-	Austrougarska aneksija	1908.
-	Nastanak Jugoslavije	1. decembar 1918.
-	ZAVNOBiH	25. novembar 1943.
-	SR BiH u sastavu SFRJ	29. novembar 1945.
-	Prvi slobodni izbori	18. novembar 1990.
-	Referendum o nezavisnosti	1. mart 1992.
-	Deklaracija nezavisnosti od SFRJ	3. mart 1992.
-	Početak rata u BiH	6. april 1992.
-	Odluka Predsjedništva RBiH o promjeni imena države u Republiku BiH	8. april 1992.
-	Pristupanje BiH UN-u	22. maj 1992.
-	Vašingtonski sporazum	18. mart 1994.
-	Kraj rata u BiH (Dejtonski sporazum)	14. decembar 1995.
-	Akcioni plan za članstvo u NATO	5. decembar 2018.
-	Kandidatski status za članstvo u EU	15. decembra 2022.
-	Evropsko vijeće odobrilo otvaranje pristupnih pregovora za članstvo u EU	21. mart 2024.
Površina
• Ukupno		51.129[10] km2 (125. na svijetu)
• Vode (%)		1.4%
Stanovništvo
• Ukupno (2013)		3.531.159[3]  (135. na svijetu)
• Gustoća		69/km2
• Procjena (2020)		3.475.000
BDP (PKM)		Procjena 2023.
• Ukupno		$67,919 milijardi [11] (110. na svijetu)
• po stanovniku		$19,690[11] (79. na svijetu)
BDP (nominalni)		Procjena 2023.
• Ukupno		$28,497 milijardi[12] (113. na svijetu)
• po stanovniku		$8,223[12] (83. na svijetu)
Gini (2015)		32,7[13] (srednje)
HDI (2021)		0.780[14] (visok) (74. na svijetu)
Valuta		Konvertibilna marka (BAM)
Vremenska zona		UTC +1 (EET)
• Ljeti (DST)		UTC +2 (EEST)
Format datuma		D. M. GGGG. (NE)
Topografija
• Najviša tačka		Maglić 2386 m
• Najveće jezero		Buško jezero 56,7 km2
• Najveća rijeka		Sava 945 km
Vozačka strana		desna
Pozivni broj		+387
ISO 3166 kod		BA
Internetska domena		.ba

Bosna i Hercegovina (skraćeno BiH, neformalno Bosna, ćirilica Босна и Херцеговина) suverena je država u jugoistočnoj Evropi, smještena na zapadu Balkanskog poluostrva. Na sjeveru, zapadu i jugozapadu graniči s Hrvatskom, na istoku sa Srbijom, a na jugoistoku s Crnom Gorom. Pomorska je država jer na jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more. Glavni i najveći grad države jest Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. nakon odluke građana referendumom o samoopredjeljenju. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013, imala je 3.531.159 stanovnika.

Područje Bosne i Hercegovine naseljeno je još od paleolita, dok se u neolitskom razdoblju bilježi stalna naseljenost teritorije kada se razvijaju kulture kao što su kakanjska i butmirska. Nakon dolaska prvih Indoevropljana bilježi se više kultura željeznog doba kao što su glasinačka i srednjobosanska kulturna grupa. Te kulture se najviše dovode u vezu s više ilirskih plemena kao što su bili Desidijati, Mezeji, Breuci, Dicioni, Autarijati. Dolaskom Rimljana većina tih plemena do 6. stoljeća bila je romanizirana. Dolaskom slavenskih plemena na Balkan, teritoriju Bosne i Hercegovine naseljavaju i razna južnoslavenska plemena. Do 12. stoljeća uspostavljena je Bosanska banovina,^[15] koja će krajem 14. stoljeća prerasti u Kraljevinu Bosnu. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtko I bila je najmoćnija feudalna kraljevina u regionu. Sa smrću Tvrtka I snaga i utjecaj bosanske države polahko opadaju. U to doba Osmanlijsko Carstvo počinje invaziju na jugoistočnu Evropu, što je bilo velika prijetnja i za Kraljevinu Bosnu. Iscrpljena unutrašnjim sukobima i prepuštena sama sebi, pod vladavinom posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića Bosna gubi nezavisnost 1463. U sljedećem stoljeću cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine ulazi u sastav Osmanlijskog Carstva i postaje njena najzapadnija provincija. Slabljenjem Osmanlijskog Carstva nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, što će potrajati do Prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata bila je u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a potom i u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao jedna od njenih šest republika. Raspadom Jugoslavije proglašava nezavisnost, usljed čega izbija rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995.

Bosna i Hercegovina regionalno je i međunarodno poznata po prirodnim ljepotama i kulturnom naslijeđu, kuhinji, eklektičnoj i jedinstvenoj muzici, arhitekturi i festivalima, od kojih su neki jedni od najvećih i najuglednijih takve vrste u jugoistočnoj Evropi.^[16]

U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a Bošnjaci su etnička većina.^[3] Osim njih, u državi žive i druge etničke zajednice: Albanci, Crnogorci, Jevreji, Makedonci, Romi, Slovenci, Turci i drugi. Bez obzira na etničku pripadnost, državljane Bosne i Hercegovine drugi često kolokvijalno identificiraju kao Bosance. Pojmovi Hercegovac i Bosanac održavaju se na osnovu regionalne, a ne etničke razlike, pri čemu se granice Hercegovine ne mogu precizno definirati. Osim toga, zemlja se jednostavno nazivala Bosna sve do austrougarske okupacije krajem 19. stoljeća.^[17][18]

Država je s visokim stepenom indeksa ljudskog razvoja, s ekonomijom kojom dominiraju industrija i poljoprivredni sektor i s važnim udjelom turističkog i uslužnog sektora. Dana 15. decembra 2022. dobila je status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Također je kandidat za članstvo u NATO-u od aprila 2010, kada je potpisala Akcijski plan za članstvo na samitu u Tallinnu, a članica je i Partnerstva za mir. Osim toga, punopravna je ili pridružena članica mnogih međunarodnih organizacija: Ujedinjenih nacija (od 22. maja 1992), Vijeća Evrope (od aprila 2002), Međunarodne pomorske organizacije, Svjetske turističke organizacije, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), G77, CEFTA-e, Jadranske povelje, posmatrač u Organizaciji islamske konferencije (OIC), posmatrač u Pokretu nesvrstanih, a jedan je od osnivača Mediteranske unije (2008).

Dio serije članaka o
Historiji Bosne i Hercegovine
Rana historija Prahistorija Rimska Dalmacija Rimska Panonija
Srednji vijek Bosna (zemlja) Bosanska Banovina Bosansko Kraljevstvo
Osmansko doba Osmansko osvajanje Osmansko doba (Sandžak) (Pašaluk) (Vilajet)
Austrougarsko doba Austrougarsko doba (Aneksijska kriza)
Jugoslavija Kraljevina Jugoslavija (Drinska banovina) Drugi svjetski rat SR Bosna i Hercegovina Raspad Jugoslavije
Moderna historija Republika Bosna i Hercegovina Rat u Bosni i Hercegovini (Bošnjačko-hrvatski sukob | Unutarbošnjački sukob) Bosna i Hercegovina (Federacija Bosne i Hercegovine) (Republika Srpska)
Portal: Bosna i Hercegovina
p r u

Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.

Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija dosad poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jest Starčevačka kultura, zastupljena uglavnom na lokalitetima Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornje Tuzle. Kasnije će Kakanjska kultura uveliko utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najvažnije neolitske kulture na području Bosne i Hercegovine.^[19]

Butmirska kultura jest kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne, između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po prahistorijskom naselju u Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog kamenog doba. Ostali važniji lokaliteti Butmirske kulture jesu Okolište, Nebo i Obre. Istovremeno s Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka.

Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Varvara kod Ramskog jezera i Moštre.

Tokom bronzanog doba neolitsko stanovništvo koje je naseljavalo područje današnje Bosne i Hercegovine postepeno su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Od 8. stoljeće p. n. e. ilirska plemena evoluirala su u kraljevstva. Najstarije zabilježeno kraljevstvo u Iliriji (regiji koja je obuhvatala zapadni dio Balkanskog poluostrva kao što je zabilježeno u klasičnoj antici) bilo je kraljevstvo Enhilejaca u 8. stoljeću p. n. e. Poslije Enhilejaca, od 4. stoljeća p. n. e. pojavljuju se i druga ilirska plemena. Autarijati pod Pleuriasom (od 337. pn.e) osnivaju svoje kraljevstvo a potom i Ardijejci, ilirski narod koji je prvobitno naseljavao područje uz rijeku Neretvu (Narenta) i dio jadranske obale a koje će se održati do 167. p. n. e. i trećeg Ilirskog rata. Kraljevstvo Ardijejaca, kojim je vladao Agron polovinom 3. stoljeća p. n. e., i Dardansko, koje je uspostavio Bardilis početkom 4. stoljeća p. n. e. najpoznatija su ilirska kraljevstva na zapadnom Balkanu.

Tokom ovog perioda područje današnje Bosne i Hercegovine nastanjivalo je nekoliko ilirskih plemena, od kojih se najvažniji bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati, za koje se veže srednjobosanska kulturna grupa bronzanog i željeznog doba. Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i dijelove zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme, za koje se veže kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.

Druga poznatija ilirska plemena koja treba spomenuti jesu Japodi, Mezeji i Daorsi.

Vrlo važnu ulogu u životu Ilira imao je kult mrtvih, što se može primijetiti u njihovim pažljivim izvođenim obredima sahrane, kao i bogato ukrašenim grobnim mjestima. U sjevernim dijelovima područja koje su nastanivali Iliri, postojala je duga tradicija kremiranja i sahranjivanja mrtvih u plitkim grobovima, dok su na jugu mrtve sahranjivali u velikim kamenim ili zemljanim tumulima, koji su u Hercegovini dostizali i monumentalne dimenzije, širine i više od 50 m i 5 m visine. Japodi su bili skloni i ukrašavanju (teške, prevelike ogrlice od žutog, plavog ili bijelog stakla i velike bronzane fibule, kao i spiralne narukvice, dijademe i kacige od bronze).

U nekoliko stoljeća ilirske vladavine ovim prostorima nisu zabilježeni upadi drugih naroda sve do 4. stoljeća, kada se spominje invazija Kelta. Kelti su dolaskom na ovo područje donijeli tehniku grnčarskog kola, nove vrste fibula i različite pojaseve od bronze i gvožđa. Tokom migracije iz srednje Evrope ka jugu Balkanskog poluostrva Kelti su se kratko zadržali na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, tako da je njihov utjecaj ostao minimalan, ali pohod ovog indoevropskog naroda utjecao je na raseljavanje nekih ilirskih plemena (Autarijati), pri čemu je došlo i do miješanja nekih plemena, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme koje je naseljavalo sjeveroistočnu Bosnu. O tom periodu postoji malo historijskih dokaza, ali u cjelini se čini da su Kelti okupljali više naroda koji govore različitim jezicima.

Na jugu današnje Bosne i Hercegovine, u području delte Neretve zabilježen je znatan utjecaj heleniziranog ilirskog plemena Daorsi. Glavni grad tog plemena bio je Daorsoi u Ošanjićima kod Stoca. Daorson je u 4. stoljeću p. n. e. bio okružen megalitima, zidovima visokim i po pet metara (velikih poput onih u grčkoj Mikeni), sastavljenih od velikih kamenih blokova. Daorsi su izrađivali jedinstvene bronzane kovanice i skulpture.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. kada se u historiografiji taj sukob smatra početkom Ilirskih ratova koji će potrajati sve do 168. p. n. e. U tom periodu Rimljani su zauzeli veći dio ilirskog područja a potpunu prevlast ostvarit će tek 9. n. e. Upravo je na području današnje Bosne i Hercegovine, Rimsko Carstvo vodilo jednu od najtežih bitaka u svojoj historiji još od vremena Punskih ratova, kako je to svojevremeno opisao rimski historičar Svetonije. Ova rimska vojna kampanja protiv Ilirika, tadašnje rimske provincije koja je obuhvatala i današnju Bosnu i Hercegovinu, poznata je kao kampanja gušenja Velikog ilirskog ili Batonovog ustanka. Ustanak je podignut 6. n. e, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa), nakon pokušaja regrutiranja Ilira u rimsku vojsku i trajao je tri godine, kada je ugušen. Za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.) sve ilirske teritorije konačno potpadaju pod rimsku upravu. Tokom vladavine Rima na ovo područje doseljavali su se latinski stanovnici iz cijelog carstva.

U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantijsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. stoljeću, zatječući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana, a prilikom dolaska Slavena povlače se uglavnom u planine. Slaveni ih nazivaju Vlasima po starogermanskoj riječi Wallach, što znači "Rimljanin".

Historijske i arheološke informacije o ranosrednjovjekovnoj Bosni su oskudne.^[20] Bosna se prvi put spominje u Nikiforovom mirovnom sporazumu iz 803. g. n.e. koji nije sačuvan, ali o kojem govore engleski historičari iz XIX v.^[21] Prema bizantskom O upravljanju carstvom, u Bosni su postajala dva naseljena grada Katera i Desnik.^[22][20] Utvrđeno je da se srednjovjekovni zemlja Bosna protezala od sarajevskog polja na jugu do zeničkog polja na sjeveru, a istočna granica je bila dolina Prače prema Drini, zapadna duž doline Lepenice i Lašve.^[23]

Prvi imenom poznati vladar Bosne bio je ban Borić, zatim Kulin Ban, a poslije krunidbe Bana Tvrtka I Kotromanića 1377. u Milima vladari Bosne postaju kraljevi. Nezavisnost Bosna zadržava sve do dolaska Osmanlija 1463, kad zvanično postaje dio Osmanlijskog Carstva. Na jugu Humska zemlja je opstala do 1483. kada će i ona konačno pasti.

Tokom osmanlijske vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze na islam. Određen dio starog bosanskog plemstva prelazi na stranu Osmanlija, tako da su već u prvoj polovini 16. stoljeća mnogi begovi i vojskovođe u osmanlijskoj Evropi porijeklom bili upravo iz Bosne kao što su Mehmed-paša Sokolović, Gazi Husrev-beg, Ajas-beg i drugi.

U 16. i 17. stoljeću Bošnjaci su bili sastavni dio osmanlijske vojske, dok su najvažnije uloge vlade Bosanskog ejaleta najčešće pripadale Bošnjacima. Mnoge od bošnjačkih porodica koje su rano prešle na islam bile su vrlo moćne, što u Bosni dugo vremena zadržava i feudalne odnose između Bošnjaka i drugih naroda.

Osmanlijski neuspjesi protiv druge regionalne velesile u ovom dijelu Evrope, Austrije, pomiču granicu između Osmanlijskog carstva i ostatka Evrope, koja sad ponovo stiže pred same kapije Bosne, čime se opća situacija u zemlji pogoršava. Sa konstantnim napadima i ekonomskom krizom širi se nezadovoljstvo, tako da u prvoj polovini 19. stoljeća, sultan nekoliko puta pokušava izvršiti reforme, ali ovome kapetani u Bosni odgovaraju pobunama. Najčuvenija je od njih pobuna Husein-kapetana Gradaščevića 1831. Nakon što su poraženi od strane Osmanlija, vojni otpor Bošnjaka se završava, dok carstvo i dalje slabi.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu kako bi zavela mir, a zemlja i dalje formalno pod vlašću otomanskog sultana. Bosna i Hercegovina nije dobila autonomiju koja je bila predviđena San-Stefanskim mirovnim sporazumom od 3.8.1878. g. 1908. Austro-Ugarska vrši aneksiju Bosne i Hercegovine što je Turska nakon prvobitnog protivljenja 1909. i prihvatila. Austro-Ugarska je postigla dogovor s Osmanlijskim Carstvom u kome se obavezala na isplatu 2,5 milijuna turskih funtâ (54 milijuna austro-ugarskih krunâ) u zlatu kao naknadu za aneksiju Bosne i Hercegovine.^[24]

Paralelno se u susjednim državama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. Povod za Prvi svjetski rat bio je sarajevski atentat, koji je 28. juna 1914. izveo Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta "Mlada Bosna". On je pucao na austro-ugarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, koji su podlegli ranama.

Tokom Prvog svjetskog rata mnogo građana Bosne i Hercegovine bilo je regrutirano u austro-ugarsku vojsku i upućeno na granice prema Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine. U početku rata imala je Srbija početne uspjehe, njena vojska je čak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austro-ugarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata, Stjepana Sarkotića i Luke Šnjarića, potukla Vojsku Kraljevine Srbije kod Han-Pijeska i izbacila ih preko Drine. Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bile su 1915. vojnički potučene, njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike Francusku i Englesku uspjela 1918. s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske (Bačku, Banat i Baranju) i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u Prvom svjetskom ratu, iako je doživljavala uglavnom poraze, nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima Bosna i Hercegovina je imala središnje mjesto. Te pokrajine i tada oko 40% Srba u njihovom stanovništvu, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na području bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine.

Krajem Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske područja Bosne i Hercegovine ulaze u početku u Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. zove Kraljevina Jugoslavija. Nakon pojačane industrijalizacije i opće ekspanzije bosanskohercegovačkog društva za vrijeme austrougarske epohe, Bosna i Hercegovina tokom prve Jugoslavije ekonomski nazaduje, što stvara osnovu za socijalno nezadovoljstvo i nemire, koji će kasnije uslijediti.

Nakon sloma parlamentarne demokratije i zavođenja Šestojanuarske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih promjena u zemlji. Jugoslavija je dobila devet banovina, čime je Bosna i Hercegovina formalno podijeljena. Površina Bosne i Hercegovine pripala je u svom historijskom obliku četirima različitim banovinama, koje su nazvane po geografskim i historijskim regijama. Vrbaska, Drinska, Zetska i Primorska banovina trebale su prema prvotnoj ideji tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I potisnuti regionalne i nacionalne identitete, a u prvi plan staviti jedinstveni jugoslavenski identitet.

Sporazumom Cvetković–Maček 1939. formira se Banovina Hrvatska, u koju ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, i to uglavnom oni koji su već pripadali Primorskoj banovini i dijelovi zemlje na sjeveru, uz Savu.

Početkom Drugog svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 10. aprila 1941. Nezavisna Država Hrvatska (NDH), u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskih Hrvata i Bošnjaka učestvuju kao pripadnici vojske NDH (ustaše, domobrani), dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće pozicije u vlasti kao ministri u vladi NDH (npr., Osman Kulenović i Džafer-beg Kulenović). Dio Srba bori se na strani četnika te učestvuju u progonima Hrvata i Bošnjaka. Ustaše progone i ubijaju Srbe, Rome, Jevreje i komuniste. Iz tog perioda poznata je i Sarajevska rezolucija, koju su 12. oktobra 1941. potpisali sarajevski muslimani, a koja osuđuje nasilje vlasti NDH protiv srpskog stanovništva.

Jedan dio Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata aktivno učestvuju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju cijele zemlje od stranih okupatora. Bosna i Hercegovina je jedna od prvih zemalja antifašističke koalicije u porobljenoj Evropi 1941–1945. Na teritoriji Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Evrope. U Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. postavljeni su temelji suvremene Bosne i Hercegovine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, dok su u Jajcu 29. novembra iste godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a postavljene osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u okviru koje je SR Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika.

U vremenu od 1945. do početka 1990-ih SR Bosna i Hercegovina doživljava ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a paralelno s tim osnivaju se i institucije zemlje, koje naglašavaju njenu državnost i institucionalnu nezavisnost.

Zbog svog centralnog geografskog položaja unutar jugoslovenske federacije, Bosna i Hercegovina je izabrana kao osnova za razvoj vojno-odbrambene industrije. U tom periodu izgrađeno je mnogo vojnih objekata i tvornica oružja što je doprinijelo velikoj koncentraciji oružja i vojnog osoblja. S obzirom na prirodna bogatstva kojim raspolaže, Bosna i Hercegovina je za vrijeme SFRJ bila centar uglavnom bazične industrije.

U to vrijeme osnivaju se i obrazovne, naučne i kulturne institucije kao što su Akademije nauka i umjetnosti BiH, univerziteti u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli, Radiotelevizija Sarajevo. Godine 1971. dolazi do priznavanja Muslimana, kao šestog naroda u tadašnjoj zemlji, koji uz Srbe i Hrvate, čine jedan od konstitutivnih naroda SR Bosne i Hercegovine i SFR Jugoslavije.

Godine 1984. glavni grad republike, Sarajevo, bio je domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, što je podiglo ugled grada i države u inozemstvu. Tokom 1980-ih Sarajevo i Bosna i Hercegovina bili su centar svojevrsne pop-kulture u Jugoslaviji. Ovdje stvaraju neki od najpopularnijih domaćih filmskih autora (Kusturica, Kenović), a pop i rock-grupe spadaju u najvažnije u zemlji. U tom periodu i bogata književna tradicija nastavlja se tamo gdje su nekad stali najvažniji bosanskohercegovački autori, kao Ivo Andrić (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961) i Meša Selimović.

U oktobru 1991. SR Bosna i Hercegovina izglasava suverenost da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. Srpsko stanovništvo uglavnom je bojkotovalo referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992, izbija rat u Republici Bosni i Hercegovini. Republika Bosna i Hercegovina primljena je u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem na sastanku u Karađorđevu. O podjeli Bosne i Hercegovine danas postoji mnogo dokumentacije, a izdvajaju se Tuđmanovi stenogrami, ali i svjedočenja Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ, i mnogih drugih svjedoka vremena.

Rat traje do 1995, a u njemu stradaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a nad Bošnjacima Srebrenice počinjen je i genocid. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa, tako da se u srpskim medijima koristi izraz "Otadžbinski", a u hrvatskim "Domovinski rat". Početkom 1992. vraća se i historijsko ime Bošnjak kao ime nacije, koje zamjenjuje dotadašnju vjersku oznaku "Musliman". Intervencijom međunarodnih vojnih snaga rat je završen, a Bosna i Hercegovina očuvala je svoj državnopravni i historijski kontinuitet.

U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u Evropi. Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.

Reintegracija države i njena obnova odvija se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata. Međunarodne snage pod komandom NATO-a u decembru 2004. zamijenile su snage Evropske unije i partnerskih zemalja (European Union Force – EUFOR). Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002, 2006, 2010, 2014) uglavnom su pobjeđivale stranke desnog centra, uz povremene uspjehe socijaldemokratskih stranaka u Federaciji BiH.^[25]

Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom Ante Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U Republici Srpskoj nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH.^[25]

Veći socijalni protesti u februaru 2014. uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u 2014. uspostavljeno je novo Predsjedništvo BiH (Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović). Nakon novih općih izbora u 2022. članovi Predsjedništva BiH (od novembra 2022) postali su Denis Bećirović, Željka Cvijanović i Željko Komšić.^[25]

Zaključno sa 2024. godinom, Bosna i Hercegovina je kandidat za članicu NATO-a, te kandidat za pristupanje Evropskoj Uniji nakon što joj je u decembru 2022. godine odobren status kandidata.^[26]

Početkom 2020. kao i većinu Evrope, Bosnu i Hercegovinu je zahvatila pandemija koronavirusa kada je po prvi put nakon rata uveden policijski sat u čitavoj državi.

Smještena je na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, između 42. i 46. stepena sjeverne geografske širine i 15. i 20. stepena istočne geografske dužine. Površina joj je 51.129 km^2[10] (51.209,2 km² od čega je 51.197 km² kopno, a 12,2 km² površina mora).^[27] Dužina granice sa susjednim državama iznosi 1.538 km, a od toga je suhozemna granica duga 774 km, riječna 751 km, a morska 13 km. Graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (932 km), Srbijom na istoku (357 km) i Crnom Gorom na jugoistoku (248 km).^[27] Na krajnjem jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more u dužini 20-ak km.^[28] Granice Bosne i Hercegovine uglavnom su prirodnog porijekla i većinom je čine rijeke Drina, Sava i Una, te planine, kao Dinara na jugozapadu.

Najviši je vrh Maglić (2.386 m), u jugoistočnom dijelu, na granici s Crnom Gorom. Najduža rijeka koja protječe Bosnom i Hercegovinom jest Sava, a od jezera je najveće Buško, vještačka hidroakumulacija površine 56,7 km².

Bosna i Hercegovina sastoji se od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (otprilike 40.000 km²) i manjeg hercegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim tipovima tla.

Na sjeveru se planinsko područje spušta u brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku niziju. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluostrva Klek izbija i na Jadransko more. Važna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno, u slučaju Neretve, od sjevera ka jugu, a poseban oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku (Livanjsko, Duvanjsko, Popovo i druga).

Plodna zemlja čini 13,6% površine Bosne i Hercegovine, a samo 2,96% zemlje upotrebljava se za poljoprivredu, dok je 83,44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse ubrajaju se ugalj, željezo, boksit, mangan, bakar, hrom, cink, te drvo i znatne vodene mase.

Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. U najvažnije ekološke probleme spadaju zagađenost zraka iz industrijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i intenzivno krčenje šume.

Gotovo je 50% teritorije Bosne i Hercegovine pod šumama. Najveća šumska područja u centralnom su, istočnom i zapadnom dijelu Bosne.

Klima je umjereno kontinentalna s toplim ljetima i hladnim zimama. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge, ponekad žestoke zime. U primorju i na jugu zemlje zime su blage i kišovite. Glavni grad je Sarajevo, a ostali veći gradovi jesu Banja Luka, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać, Cazin, Prijedor, Brčko, Bijeljina, Travnik, Trebinje, Doboj, Gračanica i Livno.

• 
  Topografska karta
• 
  Administrativno uređenje

Bosna i Hercegovina obiluje rijekama i jezerima. Sve rijeke pripadaju crnomorskom i jadranskom slivu. Najduža je Sava, koja formira znatan dio granice s Hrvatskom. Najduža rijeka koja izvire, odnosno nastaje u Bosni i Hercegovini jest Drina, koja je, poput Save, velikim dijelom toka pogranična rijeka jer formira veći dio granice sa Srbijom. Od dužih rijeka tu su još Bosna (s najvećim unutardržavnim slivom), Vrbas, Una, Sana, Ukrina i Spreča, koje teku prema sjeveru i pripadaju crnomorskom slivu, dok je na jugu najveća rijeka Neretva, koja je i jedina rijeka s područja Bosne i Hercegovine koja se ulijeva u Jadransko more.

S površinom 55,8 km² najveće je jezero Buško, koje je na granici općina Livno i Tomislavgrad, na nadmorskoj visini 716 m. Akumulacija jezera iznosi 782 miliona m³ i po tome je jedno od najvećih jezera u Evropi. Veća jezera još su Modračko, Ramsko, Bilećko, Jablaničko, Plivsko, Blidinje. Mnogo je planinskih jezera, uglavnom ledničkog porijekla, a koja posjeduju znatan turistički potencijal, a poznatija su Prokoško (na Vranici), Orlovačko, Štirinsko, Bijelo i Kladopoljsko jezero (na Zelengori), Šatorsko na istoimenoj planini itd.

Ukupna površina zaštićenog područja Bosne i Hercegovine iznosi 57,83 hektara, što je 1,13% njene teritorije. U državi postoje četiri nacionalna parka i osam parkova prirode.

Naziv	Osnovan	Površina (km²)
Nacionalni park Sutjeska	1965.	173
Nacionalni park Kozara	1967.	34
Nacionalni park Una	2008.	198
Nacionalni park Drina	2017.	63

Naziv	Osnovan	Površina (km²)
Hutovo blato	1995.	74,11
Blidinje	1995.	6
Bardača	1995.	35
Vrelo Bosne	2010.	6,03
Trebević	2004.	4
Kanjon Miljacke
Skakavac	2002.	14,31
Bijambare	2010.	4,97

U fitogeografskom smislu, Bosna i Hercegovina pripada Holarktičkom carstvo i dijele je Ilirska provincija Cirkumborealne regije i Jadranska provincija Mediterana. Prema Svjetskom fondu za prirodu (WWF), teritorija Bosne i Hercegovine se može podijeliti na četiri ekoregije: balkanske mješovite šume, dinarske mješovite šume, panonske mješovite šume i ilirske listopadne šume. Zemlja je imala prosječnu ocjenu indeksa integriteta šumskog pejzaža 2018. od 5,99/10, što je svrstava na 89. mjesto u svijetu od 172 zemlje.

Na teritoriji Bosne i Hercegovine identificirano je 5134 vrsta biljaka, 199 vrsta riba, 20 vrsta vodozemaca, 38 vrsta gmizavaca, 326 vrsta ptica dok je 85 vrsta sisara. Neke od ovih vrsta su ugrožene, ukupno njih 135 vrsta od čega najviše ptica. 39 je endemičnih vrsta a najviše endema je registrovano među ribama ukupno 12 koliko je i endemskih vrsta reptila.^[29]

Bosna i Hercegovina
Ovaj članak je dio serije o političkom sistemu Bosne i Hercegovine
Ustav Dejtonski sporazum Ustav Bosne i Hercegovine Vijeće za provedbu mira Visoki predstavnik Christian Schmidt
Izvršna vlast Predsjedništvo (spisak) Denis Bećirović (SDP) Željko Komšić (DF) Željka Cvijanović (SNSD) Vijeće ministara (spisak) Predsjedavajuća Borjana Krišto (HDZ)
Zakonodavna vlast Parlamentarna skupština Dom naroda Predsjedavajući: Dragan Čović (HDZ BiH) Nikola Špirić (SNSD) Kemal Ademović (NiP) Zastupnički dom Predsjedavajući: Denis Zvizdić (NiP) Marinko Čavara (HDZ) Nebojša Radmanović (SNSD)
Sudska vlast Ustavni sud Sud Bosne i Hercegovine
Izbori i referendumi Opći: 2006 2010 2014 2018 2022. Lokalni: 2008 2012 2016 2020. 2024. Referendum o nezavisnosti Političke stranke u BiH
Administrativna podjela Federacija Bosne i Hercegovine Predsjednik Lidija Bradara (HDZ BiH) Premijer (Spisak) Nermin Nikšić (SDP) Parlament Zastupnički dom Predsjedavajući: Dragan Mioković (NS) Edina Gabela (SBiH) Mladen Bošković (HDZ BiH) Dom naroda Predsjedavajući: Tomislav Martinović (HDZ BiH) Nezim Alagić (NiP) Slađan Ilić (SDP BiH) Kantoni Federacije BiH Republika Srpska Predsjednik (spisak) Milorad Dodik (SNSD) Predsjednik Vlade Radovan Višković (SNSD) Predsjednik Narodne skupštine Nenad Stevandić (US) Brčko distrikt Međunarodni supervizor Louis J. Crishock Vlada Gradonačelnik Zijad Nišić (SBiH) Predsjednik Skupštine Siniša Milić (SNSD)
Vanjska politika Ministarstvo vanjskih poslova Elmedin Konaković (NiP) Diplomatska predstavništva BiH Diplomatske misije u BiH Pristupanje EU Pristupanje NATO-u
Politika Federacije BiH Politika Republike Srpske Politika Brčko distrikta Portal: Politika
p r u

Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karatera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 5. aprila 1992, nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio rat. Glavni grad zemlje je Sarajevo. U Bosni i Hercegovini djeluje i visoki predstavnik, koji je na čelu Ureda Visokog predstavnika (engleski: Office of the High Representative – OHR), a koga bira Evropski parlament. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini jest Christian Schmidt iz Njemačke.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana – po jedan predstavnik svakog konstitutivnog naroda – koji se izmjenjuju na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva svakih osam mjeseci, odnosno po dvaput tokom jednog mandata. Direktno ih biraju građani na općim izborima, i to tako da se s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine biraju predstavnici Bošnjaka i Hrvata, a s teritorije Republike Srpske predstavnik Srba. Član Predsjedništva s najviše glasova obično postaje prvi predsjedavajući. Mandat traje četiri godine. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo, a odobrava ga Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.

Po rezultatima Općih izbora 2022, članovi Predsjedništva jesu:^[30][31]

Kandidat		Konstitutivni narod	Stranka		Broj glasova	%
	Denis Bećirović	Bošnjaci		Socijaldemokratska partija	330.238	57,37
	Željka Cvijanović	Srbi		Savez nezavisnih socijaldemokrata	327.720	51,65
	Željko Komšić	Hrvati		Demokratska fronta	227.540	55,80

Parlamentarna skupština najviše je zakonodavno tijelo države. Sastoji se od dva doma: Doma naroda i Predstavničkog doma.

Dom naroda Bosne i Hercegovine se sastoji od 15 delegata. Njih deset, po pet Bošnjaka i Hrvata, dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine, a imenuje ih Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine. Preostalih pet članova jesu Srbi, koje imenuje Narodna skupština Republike Srpske. Najmanje devet članova Doma naroda potrebno je za kvorum, s tim da moraju biti najmanje tri bošnjačka, tri srpska i tri hrvatska člana. Dom naroda potvrđuje ili odbacuje usvajanje određenog zakona u parlamentarnoj proceduri koji je već usvojen u Predstavničkom domu, što znači da ima pravo veta. Ovlasti i sastav Doma naroda propisani su tačkama 2 i 3 člana 4 Ustava Bosne i Hercegovine.

Predstavnički dom čine 42 člana (predstavnika ili zastupnika), koji se biraju direktnim putem na Općim izborima svake četiri godine. Dvadeset osam članova s teritorije je Federacije BiH, a 14 iz Republike Srpske. Na čelu je predsjedavajući s dva zamjenika, s tim da se to rukovodstvo rotira. Članovi rukovodstva (predsjedavajući i zamjenici) moraju biti različite nacionalnosti. Da bi određeni zakon bio usvojen u Predstavničkom domu, za njega trebaju glasati najmanje dvije trećine članova Predstavničkog doma (28 glasova), a kad je riječ o entitetskim članovima, za njega mora glasati barem polovina broja članova iz određenog entiteta (minimalno 14 članova iz Federacije BiH i sedam iz Republike Srpske). Ovakav način glasanja naziva se entitetsko glasanje.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini, te obavlja dužnosti vlade. Sastoji se od 10 članova: devet ministara i jednog predsjedavajućeg. Predsjedavajućeg vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH i on predstavlja mandatara, koji onda bira ostale članove Vijeća ministara. Parlamentarna skupština potvrđuje i odobrava Vijeće ministara. Vijeće ministara predlaže zakone Parlamentarnoj skupštini, te provodi njene odluke. Nakon općih izbora 2022. izabrani su novi članovi XIV saziva Vijeća ministara, a za predsjedavajuću je izabrana Borjana Krišto, članica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH).^[32]

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija s Predsjedništvom države. Državni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova, a sastoji se od administrativnog dijela, kriminalističkog dijela i suda za obraćanje javnosti.

Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH) jedinstvena su vojna sila Bosne i Hercegovine. Osnovane su 1. decembra 2005. ujedinjenjem dotadašnjih entitetskih vojski. Njen civilni zapovjednik jest Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, dok su na vrhu zapovjednog lanca Ministarstvo odbrane i Zajednički štab OSBiH. Oružane snage podijeljene su na dva vida: Kopnenu vojsku i Ratno zrakoplovstvo i protivzračnu odbranu. Organizacijski, sastoje se od Operativne komande (unutar koje djeluje pet brigada: tri pješadijske brigade, brigada zračnih snaga i protivzračne odbrane i brigade taktičke podrške) i Komande za podršku (komande za obuku i doktrinu, upravljanje personalom i logistiku). Imaju 9.200 pripadnika u aktivnom i 4.600 u rezervnom sastavu. Zadaci koji su povjereni Oružanim snagama jesu sljedeći:^[33]

• učešće u operacijama kolektivne sigurnosti, u operacijama za podršku miru i samoodbrani, uključujući i borbu protiv terorizma;
• pružanje vojne odbrane Bosni i Hercegovini i njenim državljanima u slučaju napada;
• pomoć civilnim organima u reagiranju na prirodne i druge katastrofe i nesreće;
• protuminsko djelovanje u Bosni i Hercegovini;
• ispunjenje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznata i suverena država, preko svojih nadležnih institucija, nastoji voditi dobrosusjedsku politiku i općenito vanjsku politiku na principima međusobnog uvažavanja i ravnoprvnosti kao i poštivanja suvereniteta država sa kojima nastoji izgraditi dobre međudržavne odnose. U svrhu ostvarivanja takvih univerzalnih načela vanjske politike, Bosna i Hercegovina teži ka saradnji na bilateralnom, regionalnom i globalnom planu. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, vođenje vanjske politike u isključivoj je nadležnosti državnog Predsjedništva.

Pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, uz pristupanje NATO-u, jedan je od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva Bosne i Hercegovine što je inicirano stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 1. juna 2015. Državama sa kojima je ratificiran ovaj sporazum ponuđena je mogućnost da, nakon što ispune neophodne uslove, postanu članice Evropske unije. Zbog toga je Bosna i Hercegovina jedan od potencijalni kandidata za pridruživanje EU.^[34] Bosna i Hercegovina usvojila je Akcioni plan za članstvo u NATO-u 23. aprila 2010, što je posljednji korak za puno članstvo u toj vojnoj organizaciji iako postoje oprečni unutardržavni stavovi prema članstvu.

Ustavom Bosne i Hercegovine, a na osnovu odredaba člana IV i V, politički se diskriminiraju pripadnici naroda, koji ne pripadaju trima konstitutivnim narodima (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima), time što nemaju pravo izbora u Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Diskriminacija je potvrđena u Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu presudom Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina je nakon završetka rata administrativno podijeljena na dva entiteta i distrikt sa specijalnim statusom. Takvu teritorijalnu podjelu tretira međunarodni standard ISO 3166-2:BA koji za svaku administrativnu jedinicu unutar države (prva dva nivoa) definira međunarodnu dvodjelnu oznaku. Administrativne jedinice prvog nivoa su entiteti (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i Brčko distrikt. Federacija Bosne i Hercegovine se do formiranja Brčko distrikta prostirala na približno 51% a Republika Srpska na 49% površine Bosne i Hercegovine. Entiteti su nastali Dejtonskim sporazumom iz 1995. zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje. U Republici Srpskoj ovo je većinom bilo zbog etničkog čišćenja lokalnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a u dijelovima Federacije zbog odlaska ili etničkog čišćenja lokalnog srpskog stanovništva.

Od 1996. ovlasti vlada oba entiteta u odnosu na državni nivo, odnosno Vijeće ministara znatno su smanjene. Ipak, iako je zemlja na putu ka svom državnom ujedinjeju, entiteti još imaju brojne nadležnosti. Drugi nivo političke podjele jest podjela Federacije Bosne i Hercegovine na kantone, kojih je deset i svi imaju uspostavljenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Neki su etnički mješoviti, pa su uspostavljeni posebni mehanizmi zaštite interesa konstitutivnih naroda.

Najniži nivo političke podjele Bosne i Hercegovine je podjela na općine i gradove. Bosna i Hercegovina sastoji se od 141 općine (71 u Federaciji Bosne i Hercegovine i 57 u Republici Srpskoj)^[35] i 24 službena grada. Općinama i gradovima rukovode općinska i gradska vijeća a dalje se dijele na mjesne zajednice.

Gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo su podijeljeni na nekoliko općina.

Najveći gradovi u Bosni i Hercegovini po popisu stanovništva 2013. (Izvor:[36])
	Mjesto	Ime grada	Administrativna podjela Bosne i Hercegovine	Broj stanovnika	Mjesto	Ime grada	Administrativna podjela Bosne i Hercegovine	Broj stanovnika
Sarajevo Banja Luka	1.	Sarajevo	Federacija BiH	275.524	11.	Istočno Sarajevo	Republika Srpska	61.516	Tuzla Zenica
	2.	Banja Luka	Republika Srpska	185.042	12.	Zvornik	Republika Srpska	58.856
	3.	Tuzla	Federacija BiH	110.979	13.	Živinice	Federacija BiH	57.765
	4.	Zenica	Federacija BiH	110.663	14.	Bihać	Federacija BiH	56.261
	5.	Bijeljina	Republika Srpska	107.715	15.	Gradiška	Republika Srpska	51.727
	6.	Mostar	Federacija BiH	105.797	16.	Gračanica	Federacija BiH	45.220
	7.	Prijedor	Republika Srpska	89.397	17.	Lukavac	Federacija BiH	44.520
	8.	Brčko	Brčko distrikt	83.516	18.	Visoko	Federacija BiH	39.938
	9.	Doboj	Republika Srpska	71.441	19.	Srebrenik	Federacija BiH	39.678
	10.	Cazin	Federacija BiH	66.149	20.	Gradačac	Federacija BiH	39.340

Uz SR Makedoniju i SR Crnu Goru, SR Bosna i Hercegovina se ubrajala u red siromašnijih republika Jugoslavije. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u Bosni i Hercegovini forsirana je teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja.

Tri i po godine ratovanja uništile su bosanskohercegovačku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995. proizvodnja se malo oporavila (1996–1998), ali rast je znatno usporio 1999. BDP je i dalje duboko ispod nivoa 1990. Nezaposlenost je 2002. iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede jer, iako oba entiteta obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike ne bave se sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i svim segmentima društva.

Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine jesu žitarice te razne vrste voća i povrća. Glavne su industrijske grane proizvodnja čelika, uglja, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte.

Prema podacima za 2017, najviše proizvoda iz Bosne i Hercegovine izvezeno je u sljedeće države: Njemačka (14,25%), Hrvatska (11,67%), Italija (10,78%), Srbija (10%), Slovenija (8,75%), Austrija (8,16%) i Turska (3,67%).^[37]

S druge strane, u istom periodu najviše se uvozilo iz Hrvatske (16,05%), Srbije (13,71%), Njemačke (9,46%), Slovenije (9,19%) i Italije (8,76%).^[37]

Prema tome, najvažniji vanjskotrgovinski partneri Bosne i Hercegovine jesu Njemačka, Italija, Slovenija, Hrvatska i Srbija jer je s njima ostvareno više od polovine ukupne vanjskotrgovinske razmjene.

Zahvaljujući socijalističkom naslijeđu, Bosna i Hercegovina posjeduje znatan broj energetskih objekata, s instaliranim energetskim kapacitetima koji zadovoljavaju potrebe za električnom energijom u državi, dok se viškovi proizvedene električne energije izvoze i čine znatan udio izvoza. S obzirom na hidropotencijal i velike rezerve uglja, najveći udio proizvedene električne energije još se ostvaruje iskorištavanjem bogatog hidropotencijala i sagorijevanjem fosilnih goriva, tj. uglja.

Rijeke u Bosni i Hercegovini uglavnom su planinske (pogotovo gornji i srednji tok) i uz znatnu visinsku razliku izvora u odnosu na ušće, što im daje znatnu vrijednost potencijalne energije idealan su obnovljivi izvor energije. Zahvaljujući tom faktoru i reljefu kroz koji protječu (uske doline i kanjoni), potencijalna energija mnogih vodotoka iskorištena je za proizvodnju električne energije. Gornji tokovi Drine, Neretve, Vrbasa, Une i drugih rijeka obiluju ogromnim hidropotencijalom, usljed čega su upravo na tim mjestima izgrađene najveće hidroelektrane u državi.

Neke od takvih hidroelektrana jesu HE Salakovac (210 MW, izgrađena 1981), HE Grabovica (114 MW), HE Jablanica (180 MW, 1955), HE Višegrad (315 MW 1989), HE Jajce I, HE Jajce II, HE Trebinje I, HE Trebinje II.

Bosna i Hercegovina ima izgrađenu infrastrukturu za odvijanje cestovnog, željezničkog i zračnog saobraćaja. Također, (gdje postoji nekoliko riječnih luka) moguć je i vodeni saobraćaj Savom, ali u ograničenoj mjeri.

Cestovni promet u Bosni i Hercegovini odvija se na dva autoputa s ukupno 84,1 km (stanje: maj 2014), 26 magistralnih i nekoliko stotina regionalnih cesta. Najduži autoput jest Autoput A1 (Odžak – Ploče), koji je od 2001. u izgradnji i od 340 km izgrađeno je 52 km, i to dionice Kakanj – Jošanica i Kravice – Bijača. Drugi autoput jest Autoput Bosanska Gradiška–Banja Luka, dužine 32,1 km, koji povezuje istoimene gradove.

Brojevi magistralnih cesta su brojevi iz nomenklature cesta Jugoslavije iz 1987.^[38] Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine od 15. novembra 2014. magistralne ceste u Federaciji BiH preimenovane su novom nomenklaturom.^[39][40][41]

U planu su još četiri autoputa i četiri brze ceste. Održavanje cesta je podiljeno po entitetima i dodijeljeno javnim preduzećima JP Ceste FBiH, JP Autoceste FBiH, JP Putevi Republike Srpske i JP Autoputevi Republike Srpske.

– Oznake za međunarodne ceste u Bosni i Hercegovini.

– Oznake za autoput u Bosni i Hercegovini.

– Oznake za brze ceste u Bosni i Hercegovini.

– Oznake za magistralne ceste u Bosni i Hercegovini.

– Oznake za regionalne ceste u Bosni i Hercegovini.

Željeznički saobraćaj u Bosni i Hercegovini obavljaju dva operatora, tj. javna preduzeća: Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Sarajevu, i Željeznice Republike Srpske, sa sjedištem u Doboju.^[42] Za potrebe upravljanja postojećom željezničkom infrastrukturom osnovana je javna korporacija Željeznice Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Doboju.

Ukupna dužina željezničkih pruga u državi iznosi 1.031 km, od čega je u Federaciji BiH 608,495 km.

Najvažnije željeznički pravci jesu:

• Ploče – Bosanski Šamac, na kojem je pruga Šamac – Sarajevo (dužina: 239 km, izgrađena 1948) pravac je koji se od juga i glavne luke Ploče dolinama Neretve i Bosne pruža prema sjeveru države i dalje prema srednjoj Evropi i povezuje mnoge privredne centre, kao što su Mostar, Konjic, Sarajevo, Kakanj, Zenica, Maglaj, Doboj)
• Bihać – Zvornik (pravac koji povezuje zapadni dio države s istočnim, odnosno preko Srbije povezuje Bosnu i Hercegovinu s istočnom i jugoistočnom Evropom.

Prema podacima iz 2013, u Bosni i Hercegovini postoje 24 aerodroma.^[8]

Od toga je sedam aerodroma s asfaltiranom pistom sljedećih dužina:

• 2.438 do 3.047 m (četiri aerodroma)
• 1.524 do 2.437 m (jedan aerodrom)
• do 914 m (dva aerodroma)

i 17 aerodroma s neasfaltiranom pistom sljedećih dužina:

• 1.524 do 2.437 m (jedan aerodrom)
• 914 do 1,523 m (pet aerodroma)
• do 914 m (11 aerodroma).^[8]

U Bosni i Hercegovini postoje četiri međunarodna aerodroma:

Aerodrom	Oznaka	Dužina piste (m)	Broj putnika
Međunarodni aerodrom Banja Luka	BNX	2.500	139.886 (2021)
Međunarodni aerodrom Mostar	OMO	2.400	1.374 (2021)
Međunarodni aerodrom Sarajevo	SJJ	2.700	1.131.486 (2022)[43]
Međunarodni aerodrom Tuzla	TZL	2.485	178.110 (2022)[44]

Međunarodni aerodrom Sarajevo (IATA: SJJ, ICAO: LQSA), poznat još i kao Aerodrom Butmir, najveći je i najprometniji aerodrom u Bosni i Hercegovini, a smješten je u sarajevskom predgrađu Butmir.

Osim aerodroma, koriste se i heliodromi, kojih je u Bosni i Hercegovini u 2013. registrirano šest.^[8]

Posljednji popis stanovništva proveden je od 1. do 15. oktobra 2013, prema stanju na dan 30. septembra 2013. u 24 sata, što se smatra referentnim datumom popisa.^[45] Popis je trebao biti organiziran od 1. do 15. aprila 2013, prema stanju na dan 31. marta 2013, ali je zbog tehničkih nedostataka opaženih tokom probnog popisa provedenog 2012^[46] kasnije odgođen za oktobar.^[47][48] Prve preliminarne rezultate popisa 5. novembra 2013. objavila je Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Konačni rezultati popisa 2013. objavljeni su 30. juna 2016. Ove rezultate neke političke institucije Republike Srpske smatraju nevažećim zbog nesaglasnosti o metodologiji popisa.

U Bosni i Hercegovini 2013. živjelo je 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba i 15,43% Hrvata, dok ostali čine 2,73%.

Prema podacima američke agencije CIA iz 2000, u Bosni i Hercegovini živjelo je 48% Bošnjaka, 37,1% Srba, 14,3% Hrvata i 0,6% ostalih. Prema procjenama iste agencije iz 2004, Bosna i Hercegovina je imala 4.007.608 stanovnika. Procjene CIA-e iz 2017. navode da je u julu te godine u Bosni i Hercegovini živio 3.856.181 stanovnik. Prema domaćim procjenama, u Federaciji Bosne i Hercegovine žive 2.517.972 stanovnika, a u Republici Srpskoj 1.490.993.

Prema popisu iz 1991, Bosna i Hercegovina je imala 43,47% Bošnjaka, 31,21% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi izjasnilo kao Jugoslaveni, a 2% kao ostali. Religijska podjela bila je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani i 95% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili jer je u ratu poginulo između 100.000 i 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje raseljena je. Prema spomenutom popisu, u Bosni i Hercegovini bilo je 40% muslimana, 31% pravoslavaca, 15% katolika, te 14% pripadnika ostalih vjeroispovijesti. 18,9% stanovništva mlađe je od 14 godina, 70,6% je između 15 i 64 godine, a 10,5% stanovnika starije je od 65 godina. Prosječna starost iznosi 35,9 godina. Za muškarce je ona 35,5 a za žene 36,2 godine. Broj stanovnika raste za otprilike 0,45% godišnje.

	Broj stanovnika[3]	%
Bosna i Hercegovina	3.531.159	100,00%
Federacija Bosne i Hercegovine	2.219.220	62,84%
Republika Srpska	1.228.423	34,78%
Brčko distrikt	83.516	2,36%

Sastav stanovništva prema nacionalnosti - država Bosna i Hercegovina
Godina	Bošnjaci	Srbi	Hrvati	Ostali	Ukupno
2013.	1.769.592 (50.11%)	1.086.733 (30.78%)	544.780 (15.43%)	130.054 (3.68%)	3.531.159 (100%)
1991.	1.902.956 (43.48%)1	1.366.104 (31.21%)	760.852 (17.38%)	347.121 (7.93%)	4.377.033 (100%)
1981.	1.630.033 (39.52%)1	1.320.738 (32.02%)	758.140 (18.38%)	415.345 (10.07%)	4.124.256 (100%)
1971.	1.482.430 (39.57%)1	1.393.148 (37.19%)	772.491 (20.62%)	98.042 (2.62%)	3.746.111 (100%)
1961.	842.248 (25.69%)2	1.406.057 (42.89%)	711.665 (21.71%)	317.978 (9.7%)	3.277.948 (100%)
1953.	-3	1.264.372 (44.4%)	654.229 (22.98%)	928.858 (32.62%)	2.847.459 (100%)
1948.	788.403 (30.75%)4	1.136.116 (44.3%)6	614.123 (23.95%)7	25.666 (1%)	2.564.308 (100%)
1921.	1.826.657 (96.63%)5			63.783 (3.37%)	1.890.440 (100%)

¹ Muslimani u smislu narodnosti  ² muslimani jugoslovenskog porijekla  ³ Bošnjaci nisu priznati kao narod  ⁴ neopredjeljeni muslimani  ⁵ Srbi/Hrvati  ⁶ Srbi i Srbi-muslimani  ⁷ Hrvati i Hrvati-muslimani 

Prema popisu stanovništva iz 2013, islam je većinska religija u Bosni i Hercegovini, koju čini 51% stanovništva. Kršćanima se izjašnjava 46% populacije; od njih, Srpska pravoslavna crkva čini najveću grupu, što čini 31% stanovništva (od kojih većina identificiraju kao Srbi), a Rimokatolička crkva 15% (od kojih je većina identificiraju kao Hrvati). Najmanji skupine čine agnostici 0,3%, 0,8% ateisti, ostali 1,15%, a vjeru nije izjasnilo ili nije bilo odgovora od njih 1,1%.

Službeni jezici Bosne i Hercegovine su bosanski, hrvatski i srpski. Na popisu 2013. objavljeno je da bosanski kao maternji koristi 1.866.585 stanovnika (52,9%), srpski koristi 1.086.027 (30,8%), dok hrvatski koristi 515.481 (14,5%) stanovnika. Prema istim podacima, ostale jezike upotrebljava 63.066 stanovnika Bosne i Hercegovine (1,8%).

Sastav stanovništva prema spolu - država Bosna i Hercegovina
Godina	Muškarci	Žene	Ukupno
2013.	1.732.270 (49.06%)	1.798.889 (50.94%)	3.531.159 (100%)
1991.	2.183.795 (49.89%)	2.193.238 (50.11%)	4.377.033 (100%)
1981.	2.050.913 (49.73%)	2.073.343 (50.27%)	4.124.256 (100%)
1971.	1.834.600 (48.97%)	1.911.511 (51.03%)	3.746.111 (100%)
1961.	1.599.665 (48.8%)	1.678.283 (51.2%)	3.277.948 (100%)
1953.	1.385.559 (48.66%)	1.461.900 (51.34%)	2.847.459 (100%)
1948.	1.236.932 (48.24%)	1.327.376 (51.76%)	2.564.308 (100%)
1931.	1.185.040 (51%)	1.138.515 (49%)	2.323.555 (100%)
1921.	966.209 (51.11%)	924.231 (48.89%)	1.890.440 (100%)
1910.	994.854 (52.41%)	903.192 (47.59%)	1.898.044 (100%)
1895.	828.190 (52.82%)	739.902 (47.18%)	1.568.092 (100%)
1885.	705.025 (52.77%)	631.066 (47.23%)	1.336.091 (100%)
1879.	607.789 (52.47%)	550.651 (47.53%)	1.158.440 (100%)

Zdravstvo je u nadležnosti entiteta, kao i podijeljenoj nadležnosti entiteta i kantona (Federacija BiH), odnosno u nadležnosti Brčko distrikta.

U Bosni i Hercegovini trenutno su na snazi tri zakona o zdravstvenoj zaštiti i tri zakona o zdravstvenom osiguranju. Odredbe tih propisa uglavnom su usklađene. U Federaciji BiH postoji Federalno ministarstvo zdravstva i deset kantonalnih ministarstava zdravstva, kao i Zavod za zdravstveno osiguranje i reosiguranje Federacije BiH i kantonalni zavodi. Republika Srpska ima Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite i Fond zdravstvenog osiguranja, dok u Brčko distriktu postoji Odjel za zdravstvo i ostale usluge pri Vladi Distrikta, te Fond zdravstvenog osiguranja distrikta. Na entitetskom nivou uspostavljene su i agencije za akreditaciju u zdravstvu: Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji BiH i Agencija za certifikaciju, akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske. Na nivou države postoji Odsjek za zdravstvo pri Ministarstvu civilnih poslova. Najvažniji propis za cijelu Bosnu i Hercegovinu jest Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima.^[49]

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju. U Tolisi je 1823. otvorena prva narodna osnovna škola u Bosni i Hercegovini, koju je podigao tadašnji župnik fra Ilija Starčević. Prvi učitelj bio je Ilija Boričić iz Slavonije. Škola je zatvorena nakon 15 godina, a ponovo obnovljena 1843.^[50]

Prva školska ustanova koja je bila preteča visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini jest Gazi Husrev-begova medresa, koja je osnovana 8. januara 1537.^[51] Godine 1887. za vrijeme de facto austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, osnovana je Pravna šerijatska škola, koja je počela s petogodišnjim programom obrazovanja.^[52]

Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini sastoji se iz četiri nivoa obrazovanja:^[53]

• predškolski odgoj i obrazovanje
• osnovno obrazovanje
• srednje obrazovanje
• visoko obrazovanje.

Sistem obrazovanja u BiH je u velikoj mjeri decentralizovan i uglavnom je u nadležnosti entiteta i kantona. Međutim, unutar državnog ministarstva za civilne poslove postoji sektor za obrazovanje. Kao rezultat reformi u oblasti obrazovanja, na nivou BiH usvojeno je pet strategija iz ove oblasti a to su:^[53]

• Strateški pravci razvoja predškolskog odgoja i obrazovanja u Bosni i Hercegovini;
• Strategija razvoja stručnog obrazovanja i obuke u BiH za period 2007–2013;
• Strateški pravci razvoja obrazovanja u BiH, sa planom sprovođenja istog programa za vrijeme 2008–2015;
• Mapa puta i plan aktivnosti za uključivanje BiH u EU programe za cjeloživotno učenje i
• Mladi u akciji.

Osim toga, usvojeno je i sedam osnovnih strategija i smjernica za provođenje bolonjskog procesa:^[53]

• Okvir za visokoškolske kvalifikacije u Bosni i Hercegovini;
• Provođenje okvira za visokoškolske kvalifikacije u Bosni i Hercegovini;
• Standardi i smjernice za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini;
• Preporuke za provođenje osiguranja kvaliteta u visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini;
• Državni akcioni plan za priznavanje kvalifikacija u Bosni i Hercegovini;
• Model dodatka diplomi za Bosnu i Hercegovinu
• Priručnik za korisnike za model dodatka diplomi za Bosnu i Hercegovinu.

Visokoškolsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini se odvija preko nekoliko javnih i privatnih univerziteta i samostalnih visokoškolskih ustanova različitog tipa. Najstariji i ujedno i najveći univerzitet u državi je Univerzitet u Sarajevu.

U nekim osnovnim školama prisutna je segregacija djece, nazvana Dvije škole pod jednim krovom, gdje hrvatska i bošnjačka djeca u istoj zgradi pohađaju nastavu, ali s odvojenim ulazima i drugim nastavnim planom i programom. Segregacija djelomično postoji i u srednjim školama.

Pasoš Bosne i Hercegovine jest putna isprava koja se izdaje državljanima Bosne i Hercegovine. Osim uobičajenog pasoša, za državljane Bosne i Hercegovine se izdaju i sljedeće specifične verzije ove putne isprave: diplomatski pasoš, službeni pasoš i zajednički pasoš.

Institucije nadležne za izdavanje pasoša su Ministarstva unutrašnjih poslova izuzev diplomatskih koje izdaje Ministarstvo vanjskih poslova i službenih pasoša koje izdaje Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

Lična karta Bosne i Hercegovine jest obavezni identifikacioni dokument, odnosno javna isprava kojom se dokazuje identitet, činjenica mjesta i datuma rođenja, prebivališta odnosno boravišta za raseljeno lice i državljanstva Bosne i Hercegovine.

Pravo podnošenja zahtjeva za izdavanje lične karte imaju svi državljani Bosne i Hercegovine koji su rezidenti države i stariji od 15 godina, međutim obavezni su je posjedovati svi državljani stariji od 18 godina.^[54] Izdaje se sa rokom važenja od 10 godina za punoljetne osobe, 2 godine za maloljetne osobe i trajno za osobe starije od 60 godina.

Izdavanje, poništavanje i zamjenu ličnih karata, u okviru svoje nadležnosti, u Federaciji Bosne i Hercegovine vrše kantonalna ministarstva unutarnjih poslova, u Republici Srpskoj Ministarstvo unutarnjih poslova RS-a i u Brčko distriktu Odjeljenje za javni registar.^[54]

Bosna i Hercegovina od ponovnog stjecanja nezavisnosti 1992. postala je članica mnogih međunarodnih organizacija i u kontinuiranom je procesu integriranja u sve važnije međunarodne organizacije. Kao najvažniji ciljevi vanjske politike navode se pristupanje Evropskoj uniji i NATO-u. U okviru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine uspotavljena je i Direkcija za evropske integracije kao stalno, samostalno i stručno tijelo, čija je glavna uloga koordiniranje procesa evropskih integracija na nivou države.

Dana 20. juna 2018. Evropska komisija poslala je 655 pitanja u Upitniku. Tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik predao je odgovore na dodatna pitanja 5. marta 2019. U maju 2019. Evropska komisija objavila je Mišljenje o prijemu Bosne i Hercegovine. Dana 15. decembra 2022. godine Bosna i Hercegovina dobija službeni status kandidata.

Iako još nije završen proces registriranja nepokretne vojne imovine Bosne i Hercegovine i njeno definiranje kao vlasništva države Bosne i Hercegovine, NATO je odobrio aktiviranje Akcijskog plana za članstvo Bosne i Hercegovine u toj organizaciji i pozvao Bosnu i Hercegovinu da dostavi Godišnji nacionalni program 5. decembra 2018. Zamjenik američkog državnog sekretara John Sullivan izjavio je^{[nedostaje referenca]} 17. decembra da SAD podržava napore Bosne i Hercegovine za priključenje NATO-u i odbacio prigovore nekih političkih partija, rekavši pri tome da će Washington snažno reagirati na svaku prijetnju stabilnosti države. Od jula 2019. Bosna i Hercegovina nije dostavila svoj Godišnji nacionalni program zbog veta od strane Milorada Dodika, člana predsjedništva iz srpskog naroda. Pitanje je spriječilo i formiranje vlasti nakon općih izbora 2018. Ipak, 19 novembra 2019. Dodik je pristao na slanje ANP-a (Programa reformi), čime je odblokirano formiranje vlasti u državi.

Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana i Evrope. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te dizajn i savremene medije. Iz Bosne i Hercegovine su porijeklom dvojica dobitnika Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara.

Tokom hiljadugodišnjeg postojanja Bosna i Hercegovina našla se pod utjecajem različitih kultura i civilizacija te je dugo bila svojevrsna granica između zapadnog i istočnog (orijentalnog) utjecaja, poprimajući i zadržavajući specifičnosti s obje strane, što je rezultiralo raznovrsnom arhitekturom, koja je važno naslijeđe te države.

Bosna i Hercegovina pripada krugu zemalja u kojem muzika ima dugu i vrijednu tradiciju koja se i danas njeguje. Narodna muzika Bosne i Hercegovine je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Znatan utjecaj na bosanskohercegovačku narodnu muzičku tradiciju je imala orijentalna islamska civilizacija kroz Osmanlije. Proces akulturacije je trajao intenzivno gotovo četiri stoljeća, a tragovi su jasno vidljivi i danas kroz razne oblike izražavanja narodne muzike. To se prvenstveno odnosi na korištenje nekih vrsta puhačkih i žičanih instrumenata s dugim vratom u obliku lutnje, u narodu poznatih pod zajedničkim imenom tambura. Poznate su i pjesme koje su se pjevale uz istovremeno okretanje tepsije (tepsijanje), vjenčane pjesme koje se odnose na običaj "knivanja" mlade, gradske ljubavne pjesme – sevdalinke, sefardske romanse na ladino jeziku, kao i melodijsko-poetske oblike islamske, katoličke i pravoslavne duhovne muzike. Tokom austrougarske vladavine (1878–1914) dat je evropski pečat i duh zapadne civilizacije orijentalnom načinu života - kulturnim obrascima nastalim kao mješavina između srednjovjekovne bosanske tradicije i orijentalne islamske civilizacije. Rezultat tih "susreta" vidljiv je u arhitekturi i drugim umjetnostima, koje čine temelj modernog bosanskohercegovačkog društva. Uporedo s narodnom muzikom, posljednjih decenija u Bosni i Hercegovini razvili su se i novi žanrovi (pop, šlager, šansona, džez, rokenrol, heavy metal, hip-hop, house, techno).

Bosanskohercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika Bosne i Hercegovine. Ivo Andrić je najvažniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za "kompletan književni opus o historiji jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman Na Drini ćuprija. Tokom osmanlijskog doba mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine bili su poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se alhamijado književnost.

Važan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine čini bosanskohercegovačka kinematografija. Filmovi iz Bosne i Hercegovine u prve dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata obrađivali su mahom teme iz narodne revolucije i rata, uključujući i poznate bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika: filmovi Kozara, Sutjeska, Bitka na Neretvi, Valter brani Sarajevo. Prvi uspjesi domaćeg filma desili su se tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih, kad je stvoren i poseban bosanskohercegovački filmski izraz. Filmovi su mahom obrađivali socijalne teme, nerijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom obrađivali autori iz drugih centara. Nagradu Američke filmske akademije Oscar u kategoriji za najbolji strani film 2002. dobila je Ničija zemlja u režiji Danisa Tanovića. Film Remake iz 2003. u režiji Dine Mustafića, rađen po scenariju Zlatka Topčića, na međunarodnim filmskim festivalima dobio je nekoliko nagrada i postigao veliku gledanost. Uspjeh je imao i film Pjera Žalice Gori vatra, kao i njegov sljedeći projekt, Kod amidže Idriza. U kategoriji kratkog filma 10 minuta režisera Ahmeda Imamovića dobitnik je nagrade "Najbolji kratki film Evrope" 2002. Posebnu pažnju dobio je film Grbavica režiserke Jasmile Žbanić, koji je nagrađen Zlatnim medvjedom na festivalu Berlinale 2006. Film Ostavljeni iz 2010. režisera Adisa Bakrača i scenarista Zlatka Topčića osvaja nagrade na filmskim festivalima širom svijeta, između ostalog, Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu, Nagradu za režiju u Parizu i tri nagrade na Filmskom festivalu u Hollywoodu.

Bosanska kuhinja je, pored svojih specifičnosti, poprimila u znatnoj mjeri utjecaj pojedinih mediteranskih i zapadnoevropskih kuhinja. Jela bosanske kuhinje su slična jelima turske, grčke i drugih sličnih kuhinja. Zbog dugotrajne austrougarske uprave, u njoj se osjete i utjecaji centralne Evrope. Bosanska kuhinja koristi mnogo začina, obično u malim količinama. Većina jela su blaga, kuhana s malo vode. Sosovi su gotovo u potpunosti prirodni. Tipični sastojci jela bosanske kuhinje su paradajz, krompir, luk, bijeli luk, paprika, krastavci, mrkva, kupus, gljive, špinat, tikvice i grah. Od začina najčešće se koristi mljevena paprika, biber, peršun, lovorov list i celer. Kao dodatak jelima u bosanskoj kuhinji često se koriste mlijeko, kajmak i pavlaka. Slatkim jelima se dodaju cimet i klinčić. Jela od mesa su od piletine, govedine ili janjetine. Za bosansku kuhinju specifično je pripremanje jela ispod sača (peke), pri čemu se pripremljene namirnice, poklopljene metalnim zvonom, spremaju u žaru.

Region Hercegovine je pogodan za uzgajanje vinove loze i proizvodnju vina, dok se u Bosni rakija dobija od šljiva i jabuka. Kahva se pije iz fildžana, uz rahatlokum.

Tradicionalna jela su baklava, hurmašice, tufahije, sarma, ćevapi, halva, burek, tulumbe, pite (sirnica, zeljanica, krompiruša. Danas se tradicionalna jela najčešće spremaju za praznike.

Prisutnost tri religije u Bosni i Hercegovini imala je utjecaj na kulturni razvoj zemlje. Najvažniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu jest Sarajevska hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svom progonu iz Španije. Orijentalno naslijeđe Bosne i Hercegovine vidi se i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put u rata 1992–1995. Među najpoznatije objekte iz osmanlijskog perioda spadaju Begova i Careva džamija u Sarajevu, Aladža džamija u Foči, džamija Ferhadija u Banjoj Luci te džamije u Mostaru, Travniku i Livnu. Bosna i Hercegovina posebno je poznata i po mostovima iz osmanlijskog perioda, gdje posebno treba izdvojiti Stari most u Mostaru, Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na Bistrici u Livnu.^{[nedostaje referenca]}

Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju neki posebni "bosanski" stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni izgrađene su u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najvažniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.^{[nedostaje referenca]}

Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve izgrađene u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki pravoslavni crkveni objekti po mnogim gradovima, pogotovo u Republici Srpskoj, danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice ili su u skladu sa bizantskim stilom, tako da bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat. Primjer je Crkva svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu.^{[nedostaje referenca]}

U Bosni i Hercegovini trenutno izlazi nekoliko dnevnih listova. Nakon nekoliko decenija primat najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnog lista u državi od najstarijih dnevnih novina Oslobođenja preuzeo je sarajevski Dnevni avaz. Nakon neuspjele privatizacije i decenija izlaženja 2000-tih ugašene su sarajevske Večernje novine, čiji je dnevni tiraž 1980-ih prelazio 100.000 primjeraka, po čemu su u tom periodu bile pete dnevne novine po tiražu u tadašnjoj Jugoslaviji.^[55] Od ostalih dnevnih listova tu su još banjalučke Nezavisne novine. Osim dnevnih novina, u Bosni i Hercegovini objavljuje se i sedmična i periodična štampa, časopisi i magazini koji uglavnom obrađuju političke, ali i sve druge aktualne teme. Najpoznatiji politički magazini jesu BH Dani, Slobodna Bosna, Ljiljan, Start i drugi. U vremenu interneta sve više novina ukida printana izdanja, zadržavajući samo internetska.

U Bosni i Hercegovini uspostavljen je javni radio-televizijski sistem, koji se sastoji od tri zasebne radio-televizije i to državne Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1) te entitetskih emitera RTVFBiH (FTV i Radio FBiH) i Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS). Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija: OBN, NTV Hayat i Nova BH, čiji zemaljski signal pokriva najveći dio teritorije BiH kao i nekoliko regionalnih radiotelevizija čiji je program namijenjen stanovništvu određenih regija ili kantona.

Bosna i Hercegovina jedna je od država s gustom mrežom državnih, entitetskih, kantonalnih, regionalnih i gradskih radiostanica. Ipak, specijalizirane radijske stanice sa specijaliziranim sadržajima još su u manjoj mjeri zastupljene u odnosu na konvencionalne i tradicionalne.

U BiH postoje tri pošte koje izdaju marke u zajedničkoj valuti konvertibilnoj marki (KM) ili BAM i koje vrijede u cijeloj Bosni i Hercegovini. Još jedna specifičnost poštanskog saobraćaja u nekim gradovima BiH su postojanje dvije pošte udaljene manje od kilometra u kojima se mogu kupiti dvije vrste poštanskih markica (Sarajevo, Vitez, Mostar, Novi Travnik, Gornji Vakuf itd). U Bosni i Hercegovini postoje tri nezavisna poštanska operatera sa samostalnim poštanskim izdanjima:

• BH pošta sa sjedištem u Sarajevu
• Hrvatska pošta Mostar, sa sjedištem u Mostaru
• Pošte Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci.

Ove pošte izdaju povremeno zajednička izdanja, kao i izdanja međunarodne filatelističke organizacije pod nazivom EUROPA.

• 
  Marka BH pošte s motivom kaktusa
• 
  Marka s tradicionalnim jelima iz BiH, Pošte Republike Srpske
• 
  Ptice, marke Hrvatskih pošta Mostar

Prema projekcijama Svjetske turističke organizacije, Bosna i Hercegovina će u periodu između 1995. i 2020. imati treću najveću stopu rasta turizma u svijetu.

U 2012. Bosnu i Hercegovinu posjetilo je 747.827 turista, što je porast za 9%, uz ostvarenih 1.645.521 noćenja, što je rast za 9,4% u odnosu na prethodnu godinu. Od toga je 58,6% stranih turista.^[56]

Kada je Lonely Planet rangirao najbolje gradove na svijetu 2006, rangirao je Sarajevo na 43. mjesto, ispred Dubrovnika (59. mjesto), Ljubljane (84), Bleda (90), Beograda (113) i Zagreba (135).^[57] Turizam u Sarajevu uglavnom je fokusiran na historijske, vjerske i kulturne aspekte. "Best in Travel" Lonely Planeta 2010. nominirao je Sarajevo 2010. među deset gradova koje treba posjetiti.^[58]

Međugorje je postalo jedno od najpopularnijih mjesta kršćanskog hodočašća i preraslo u treće najvažnije vjersko mjesto u Evropi, koje svake godine posjeti više od milion ljudi.^[59]

Bosna i Hercegovina je članica UNESCO-a od 12. jula 1993. Na spisku Svjetske baštine sa područja Bosne i Hercegovine nalaze se četiri spomenika: Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Stari most u Mostaru, Prašuma Јanj kod Šipova i Stećci koji se nalaze na 20 lokacija u Bosni i Hercegovini.

Najvrjedniji sportski rezultati u ekipnim takmičenjima bili su sljedeći: banjalučki rukometni klub RK Borac postao je evropski prvak u rukometu 1976, KK Bosna je postala prvak Evrope u košarci 1979. u muškoj konkurenciji, ŽKK Jedinstvo-Aida, prvakinje Evrope 1989. Poznatiji nogometni klubovi jesu FK Sarajevo, FK Željezničar, FK Velež, HŠK Zrinjski i NK Široki Brijeg. Važniji bosanskohercegovački sportisti jesu Edin Džeko, Abas Arslanagić, Asim Ferhatović, Ivica Osim, Mirza Delibašić, Safet Sušić, Dušan Bajević, Sergej Barbarez, Hasan Salihamidžić, Nenad Marković, Svetlana Kitić, Razija Mujanović i Mirza Teletović.

Zastava Bosne i Hercegovine predstavlja državni simbol Bosne i Hercegovine. Proglašena je 4. februara 1998, a Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila ju je 2001. Prvobitna svijetlo plava boja na zastavi bila je plava boja Ujedinjenih nacija. Međutim, izabrana je tamno plava, koja korespondira sa plavom bojom zastave Evropske unije.

Grb Bosne i Hercegovine je heraldički simbol novijeg datuma i kao takav nema uporište u historijskoj tradiciji Bosne i Hercegovine kao njeni prethodni grbovi. Grb je sastavni dio zastave Bosne i Hercegovine i simbol njenog historijskog i državnog kontinuiteta i u novim, promijenjenim društvenim okolnostima. Kao državni simbol stupio je na snagu 18. maja 1998.

Današnji bosanskohercegovački grb je karakterističnog oblika sa gornjom, ravnom stranom i donjim, izduženim dijelom ovalne forme, koji se završava u za grbove karakterističnom šiljku, a sastoji se iz dva dijela sa žutom i plavom plohom.

"Intermezzo" (Intermeco) naslov je muzičke podloge nacionalne himne Bosne i Hercegovine. Muzička podloga nove himne je usvojena 10. februara 1998. zajedno s novom zastavom. Usvojenu muzičku podlogu komponovao je Dušan Šestić.

Ordeni, odlikovanja i medalje Bosne i Hercegovine društveno su i javno priznanje, koje se dodjeljuju za poseban doprinos u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda, za izgradnju demokratskih odnosa, mira i stabilizacije, razvoj međunarodne saradnje Bosne i Hercegovine sa ostalim zemljama i sa međunarodnim organizacijama i za kulturni, ekonomski i svaki drugi napredak ljudi i građana Bosne i Hercegovine. Sistem počasti Bosne i Hercegovine uspostavljen je nakon završetka hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1994, a promijenjen je u maju 2003.

Svi državljani Bosne i Hercegovine, privredna društva, državne institucije i druga pravna lica i nevladine organizacije pogodni su za primanje odlikovanja Bosne i Hercegovine. Pogodni su i strani državljani, strane i međunarodne organizacije i institucije. Moguće je dobiti nagradu i poshumno.

Jedina ovlaštena institucija za dodjelu ordena, odlikovanja i medalja Bosne i Hercegovine je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina nema usvojen zakon o praznicima.^[60] U tabelama ispod su prikazani praznici koji se slave na nivou entiteta i distrikta, kao i vjerski praznici.^[61]

Iako Bosna i Hercegovina nema usvojen zakon o praznicima, entiteti Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, zajedno sa Brčko distriktom, imaju svoje zakone koji važe samo na nivou te administrativne teritorije.

Datum	Naziv	Napomena
1. i 2. januar	Nova godina
1. i 2. maj	Praznik rada
1. mart	Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine
25. novemar	Dan državnosti Bosne i Hercegovine
9. maj	Dan pobjede nad fašizmom	praznuje se radno[62][63]

Osim praznika koji se u Federaciji Bosne i Hercegovine proslavljaju kao državni praznici, Zakonom o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 43/99, 32/00 i 29/03) utvrđeno je pravo zaposlenika da odsustvuje s posla četiri radna dana tokom kalendarske godine radi zadovoljavanja njihovih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće, tj. kao plaćeno odsustvo, a dva dana kao neplaćeno.^[62][63]

Datum	Naziv	Napomena
1. i 2. januar	Nova godina
1. i 2. maj	Praznik rada
9. januar	Dan Republike	Ustavni sud BiH datum proglasio neustavnim[64]
21. novembar	Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
9. maj	Dan pobjede nad fašizmom	praznuje se radno

Građani imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla, po vlastitom izboru, do dva dana u toku kalendarske godine, na dane svojih vjerskih praznika.^[65][66]

Datum	Naziv
1. i 2. januar	Nova godina
1. i 2. maj	Praznik rada
9. mart	Dan uspostavljanja Brčko distrikta[67]

Građani imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla do dva dana na dane svojih vjerskih praznika.^[68]

Datum	Naziv	Praznuju
1. ševval	Ramazanski bajram	muslimani
10. zul-hidždže (2 mjeseca i 10 dana po završetku ramazana)	Kurban-bajram
24. i 25. decembar	Badnji dan i katolički Božić	katolici
Promjenjiv (v. računanje)	Uskrs
6. i 7. januar	Badnji dan i pravoslavni Božić	pravoslavci po Julijanskom kalendaru
Promjenjiv (v. računanje)	Vaskrs

• Bosna i Hercegovina na CIA World Factbook (en)
• BHtourism.ba Arhivirano 22. 2. 2011. na Wayback Machine (en)
• Centralna Banka Bosne i Hercegovine (bs)
• Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (bs)
• OSCE Misija u Bosni i Hercegovini (bs)
• Ured visokog predstavnika (bs)
• Bosna i Hercegovina na "International Futures" (en)
• Bosna i Hercegovina na BBC News (en)
• "Bosna i Hercegovina", serijal Putnici, Al Jazeera: prvi dio (4. 5. 2022), drugi dio (11. 5. 2022), treći dio (18. 5. 2022), četvrti dio (25. 5. 2022) (YouTube)

	Hrvatska	Hrvatska	Hrvatska
	Hrvatska		Srbija
		Bosna i Hercegovina
	Jadransko more	Hrvatska/ Crna Gora	Crna Gora

p r u Hronologija državnosti jugoslavenskih zemalja
Regija	Do 1918.	1918–1929.	1929–1945.	1941–1945.	1945–1946.	1946–1963.	1963–1992.	1992–2003.	2003–2006.	2006–2008.	Od 2008.
Slovenija	Dio Austro-Ugarske uključujući Boku kotorsku Također pogledajte Kraljevina Hrvatska-Slavonija 1868–1918 Kraljevina Dalmacija 1815–1918 BiH u Austro-Ugarskoj 1878–1918	Država Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) Kraljevina Jugoslavija (1929–1943) Također pogledajte Država Slovenaca, Hrvata i Srba 1918 Republika Prekmurje 1919 Banat, Bačka i Baranja 1918–1919 Slobodna Država Rijeka 1920–1924 1924–1947 Zadarska provincija Italije 1920–1947		Anektiralea Fašistička Italija, Nacistička Njemačka i Mađarska	Demokratska Federativna Jugoslavija 1943–1946 Federativna Narodna Republika Jugoslavija 1946–1963 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija 1963–1992 Sastav od socijalističkih republika Slovenije (1944–1991) Hrvatske (1943–1991) Bosne i Hercegovine (1943–1992) Srbije (1943–1992) (u sastavu i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo) Crna Gora (1943–1992) Makedonija (1944–1991) Također pogledajte Slobodna teritorija Trsta (1947–1954)i			Slovenija Rat u Sloveniji
Dalmacija				Nezavisna Država Hrvatskaj 1941–1945 Marionetska kvazi-država Nacističke Njemačke. Dijelovi koje je anektirala Fašistička Italija. Međimurje i Baranja koje je anektirala Mađarska.				Hrvatskab Rat u Hrvatskoj
Slavonija
Hrvatska
Bosna								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)c Rat u Bosni i Hercegovini	Bosna i Hercegovina sastoji se od: Federacije Bosne i Hercegovine (od 1994), Republike Srpske (od 1995) i Brčko distrikta (od 2000)
Hercegovina
Vojvodina	Dio mađarske regije Délvidék			Autonomni Banatd (Dio njemačke vojne uprave u Srbiji)				Savezna Republika Jugoslavija Sastojala se od Republike Srbije (1992–2006) i Republike Crne Gore (1992–2006) Također pogledajte Republika Kosovo (1991–1999)	Srbija i Crna Gora	Republika Srbija Uključeno AP Vojvodina i AP Kosovo i Metohija, pod upravom UN-a (UNMIK)	Republika Srbija Uključuje autonomnu pokrajinu Vojvodinu
Srbija	Kraljevina Srbija 1882–1918			Vojna uprava u Srbiji 1941–1944 e
Kosovo	Dio Kraljevine Srbije 1912–1918			Uglavnom anektirala Albanija 1941–1944 zajedno sa zapadnom Makedonijom i jugoistočnom Crnom Gorom							Republika Kosovog
Metohija	Kraljevina Crna Gora 1910–1918 Metohiju kontrolisala Austro-Ugarska (1915–1918)
Crna Gora				Italijanski guvernatorat za Crnu Goruf 1941–1944						Crna Gora
Vardarska Makedonija	Dio Kraljevine Srbije 1912–1918			Anektirala Bugarska 1941–1944				Sjeverna Makedonijah
a Prekmurje anektirala Mađarska. b Također pogledajte SAO Kninska Krajina (1990) → SAO Krajina, Dubrovačka Republika (1991), SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, SAO Zapadna Slavonija (1990–1991) i Republika Srpska Krajina (1990–1995); svi zamijenjeni UNTAES-om (1996–1998). c Također pogledajte Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Srpske autonomne oblasti: SAO Bosanska krajina, SAO Semberija, SAO Romanija, SAO Sjeverna Bosna i SAO Hercegovina (1991–1992); svi kombinirani za oblikovanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine (1992–1995). d Bačku je anektirala Mađarska, dok je Srem anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1944). e Također pogledajte Užička republika.							f Anektirano od strane Fašističke Italije (1941–1943) i Nacističke Njemačke (1943–1944). Manji dio anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1944). g Kosovo je predmet spora između vlada Kosova i Srbije. h Sjeverna Makedonija do 2019. bila je poznata u UN-u kao Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija zbog spora o imenu s Grčkom. i Slobodna teritorija Trsta je osnovana 10. februara 1947. Njena uprava je bila podijeljena na dvije oblasti: Zona A (Italija) i Zona B (SFRJ). Godine 1954. potpisan je Sporazum o suglasju gdje su Italija i SFRJ podijelile teritoriju, a Slobodna teritorija Trsta prestala je postojati. j Također pogledajte Bihaćka republika.