Idi na sadržaj

Mahatma Gandhi

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mahātmā Gandhi
Predsjednik Indijskog nacionalnog kongresa
Vrijeme na dužnosti
1924–1925.
PrethodnikAbul Kalam Azad
NasljednikSarojini Naidu
Lični podaci
Rođenje (1869-10-02) 2. oktobar 1869.
Porbandar, Indija
Smrt30. januar 1948(1948-01-30) (78 godina)
New Delhi, Indija
Politička strankaIndijski nacionalni kongres
SupružnikKasturba Gandhi (1883–1944)
Djeca4
Potpis

Mohandas Karamchand Gandhi[1] (Porbandar, 2. oktobra 1869. – New Delhi, 30. januara 1948.) bio je indijski aktivista, političar i državnik.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Indijski nacionalistički vođa koji se izborio za nezavisnost Indije putem nenasilne revolucije. Gandhi, znan i kao Mahatma Gandhi ('mahatma' na indijskom znači 'dobra duša'), rođen je u hinduskoj porodici u mjestu Porbandar u današnjoj državi Gujarat dana 2. oktobra 1869. godine. Studirao je pravo na univerzitetu u Londonu. Nakon što je 1891. završio studij prava (1889. - 1891.) Gandhi se vratio u Indiju i pokušao raditi u struci, ali u tome nije imao uspjeha. Dvije godine kasnije indijska firma koja je imala poslovne odnose s Južnom Afrikom zaposlila ga je kao svog pravnog savjetnika u uredu u Durbanu.

Kada je došao u Durban Gandhi je otkrio kako ga tamo smatraju pripadnikom niže rase. Istovremeno je bio zapanjen nepriznavanjem građanskih i političkih sloboda indijskih imigranata u Južnoj Africi. To ga je potaklo da se pridruži borbi za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. Gandhi je ostao u Južnoj Africi 20 godina, često vrijeme provodeći u zatvoru. Godine 1896. napali su ga i pretukli Južnoafrikanci. Od tada se zalaže za politiku pasivnog otpora i nekooperacije s južnoafričkim vlastima. Djelom mu je za takvu vrstu politike uzor bio ruski pisac Lav Tolstoj, koji je na Gandhija imao značajan utjecaj. Uzor je također pronašao i u djelima američkog pisca iz 19. vijeka Henrya Davida Thoreaua, posebno u djelima u kojima on piše o Kristovim učenjima. Gandhi je smatrao kako su izrazi pasivni otpor i građanska neposlušnost neadekvatni za njegove svrhe te je on pronašao drugi izraz - Satyagraha. Za vrijeme Burskog rata Gandhi je organizirao sanitetsku jedinicu unutar britanske vojske i zapovijedao istom. Nakon rata vratio se borbi za prava Indijaca. Godine 1910. osnovao je Gandhi farmu, blizu Johannesburga, kooperacijsku koloniju za Indijce. Četiri godine poslije (1914.) južnoafrička vlada učinila je bitne ustupke Gandhijevim zahtjevima (priznavanje indijskih brakova). Kada je završio svoje djelovanje u Južnoj Africi vratio se u Indiju. Po povratku u domovinu aktivirao se u indijskoj politici 1919. godine i pretvorio prijašnji nedjelotvorni Indijski nacionalni kongres u moćnu masovnu organizaciju te postao vođa borbe za samostalnu Indiju.

Kada su 1919. godine u parlamentu izglasani takozvani Rowlatt Acts koji su davali indijskim kolonijalnim vlastima zakonske ovlasti da oružano djeluju protiv takozvanih revolucionarnih aktivnosti. Satyagraha se proširila Indijom privlačeći milione sljedbenika. Demonstracije protiv Rowlatt Acts-a rezultirale su masakrom Britanskih vojnika nad Indijcima kod Amritsara. Godine 1920. kada britanska vlada nije uspjela popraviti situaciju, Gandhi je proklamirao politiku nekooperativnosti. To je imalo za posljedicu da su Indijci koji su radili u javnim ustanovama podnijeli ostavke, državne institucije kao naprimjer: sudovi su bili bojkotirani, a Indijska djeca nisu pohađala vladine škole. U cijeloj Indiji ulice su bile blokirane Indijcima koji su sjedili na njima, a kada su se odbili ustati policija ih je tukla. Gandhi je bio uhapšen, ali je uskoro zbog pritiska javnosti bio pušten. U okviru borbe za ekonomsku nezavisnost Indije, uključujući bojkot britanske robe, Gandhi je osmislio swaraj (sanskritski: samovladavina) pokret. Ekonomski aspekti pokreta bili su veoma važni jer je britansko iskorištavanje indijskih seljaka dovodilo do siromašenja sela i destrukcije kućnih obrta. Gandhi se stoga zalagao za oživljavanje obrta obrade vune te je stoga izabrao točak na kojem se obrađuje vuna kako bi jasnije ukazao na potrebu vraćanja vrijednostima seoskog života i oživljavanju tradicionalnih indijskih obrta. Uskoro je Gandhi postao simbol borbe za slobodnu Indiju širom svijeta.

Gandhi u vrijeme Boerskog rata

Živio je spiritualnim i asketskim životom propovjednika često provodeći vrijeme u meditaciji. Odnosi u njegovu braku između njega i njegove supruge, prema njegovim vlastitim riječima, bili su poput odnosa brata i sestre. Odbijajući bilo kakvo posjedovanje materijalnih dobara odjevao se u tradicionalnu odjeću najsiromašnijih Indijaca i hranio se samo povrćem, voćnim sokovima i mlijekom. Indijci su ga proglasili svecem i počeli ga nazivati Mahatma (na sanskritskom: velika duša), nazivom koji je namijenjen samo za najveće mudrace. Gandhijevo zalaganje za nenasilje, znano još i kao ahimsa (na sanskritskom: nepovrijeđivanje), bilo je izraz životnog puta koje propovijeda hinduizam. Gandhi je smatrao kako će nenasilnim metodama pokazati Britancima kako je upotreba nasilja beskorisna te da će oni nakon toga napustiti Indiju. Gandhijev politički i duhovni utjecaj na Indiju s vremenom je postao toliko velik da se britanske vlasti nisu usudile prema njemu poduzimati nikakve protumjere. Godine 1921. Indijski nacionalni kongres, grupa koja je širila pokret Indijom, dala je Gandhiju potpunu izvršnu vlast, uključujući čak i pravo da imenuje svog nasljednika. Međutim, indijsko stanoviništvo nije u potpunosti slijedilo Gandhijevu politiku nenasilja te je došlo do serije oružanih revolta protiv britanskih vlasti dovodeći do toga da je Gandhi priznao kako je njegova politika doživjela krah. Godine 1922. britanske vlasti su ga privele i utamničile.

Nakon što je 1924. pušten iz zatvora Gandhi se povukao iz aktivne politike i posvetio se propagiranju općeg jedinstva. Međutim, opet je bio uvučen u borbu za nezavisnost Indije. Godine 1930. Mahatma je proglasio novi val građanske neposlušnosti pozivajući Indijce da ne plaćaju porez. Neposluh je počeo maršom ka moru u kojem su hiljade Indijaca pratile Gandhija od mjesta Ahmadabad do Arapskog mora, gdje su pravili so iz morske vode. Gandhi je ponovo uhapšen, ali je pušten već 1931. godine nakon što je pristao zaustaviti val neposlušnosti kad su Britanci učinili neke ustupke njegovim zahtjevima. Iste godine Gandhi je predstavljao Indijski nacionalni kongres na konferenciji u Londonu. Godine 1932. Gandhi je započeo novi val građanske neposlušnosti protiv Britanaca. Bio je hapšen dva puta kada je pribjegao štrajku glađu što je bila veoma uspješna metoda borbe protiv Britanaca. Naime, ukoliko Gandhi umre postojala je mogućnost da dođe do revolucije i izvan Indje. Iako je i sam bio pripadnik Vaisya (trgovačke) kaste, Gandhi se posvetio i ukidanju nepravednih socijalnih i ekonmskih aspekata kastinskog sistema. Godine 1934. Gandhi je formalno napustio politiku, a na mjestu lidera Indijskog nacionalnog kongresa zamijenio je Jawaharlal Nehru. Gandhi se posvetio putovanju po Indiji, ali se 1939. ponovo vratio aktivnom političkom životu jer su temelji indijske federacije bili uzdrmani. Prvi potez koji je učinio ponovnim izlaskom na političku scenu bio je da još jednim postom, to jeste štrajkom glađu, prisilio vladara države Rajkot da modificira svoj autokratski način vladavine. Javni nemiri postali su toliko jaki da su kolonijalne vlasti morale intervenirati i prisliti vladara Rajkota da popusti Gandhijevim zahtjevima. Mahatma je ponovo postao najznačanija politička figura Indije.

Nakon što je izbio Drugi svjetski rat Kongresna stranka i Gandhi nisu se željeli uplitati u konflikt sve dok Britanci ne udovolje njihovom zahtjevu za momentalnu nezavisnost Indije. To su Britnaci dakako odbili nudeći neke druge kompromise što su opet Indijci odbili. I nakon ulaska Japana u rat i širenja rata na azijski kontinent Gandhi je i dalje odbijao Indiju uvesti u rat. Konačno 1942. Indijci su pristali ući u ratni sukob na strani Britanaca. Godine 1944. indijska borba za nezavisnost došla je u svoju završnu fazu, britanska vlada pristala je na nezavisnost Indije pod uvjetom da dvije suprostavljene nacionalističke grupe: Muslimanska liga i Kongresna stranka, riješe svoje razlike. Gandhi se oštro suprostavio cjepanju Indije na dvije države (što je zahtijevala Muslimanska liga), ali je na kraju ipak morao pristati nadajući se kako će mir između dvije vjerske skupine biti postignut nakon što muslimani zadovolje svoje sepratističke težnje. Indija i Pakistan postale su zasebne države kada su Britanci priznali Indiji njenu nezavisnost 1947. godine. Dana 30. januara, dok je bio na putu prema mjestu gdje je vršio večernju molitvu, napao ga je i usmrtio Nathuram Godse, hindu fanatik. Gandhijeva smrt širom svijeta doživljena je kao katastrofa.

Smrt

[uredi | uredi izvor]

U 17:17h 30. januara 1948. Gandhi je bio sa svojim unukama u bašti kuće Birla (sada Gandhi Smriti), na putu da se obrati molitvenom skupu, kada je Nathuram Godse, hinduistički nacionalista, iz pištolja je ispalio tri metka u Gandhijeve grudi izbliza.[2][3] Prema nekim izvještajima, Gandhi je umro odmah.[4][5] U drugim izvještajima, kao što je onaj koji je pripremio novinar očevidac, Gandhi je odveden u kuću Birla, u spavaću sobu. Tamo je umro oko 30 minuta kasnije dok je jedan od članova Gandhijeve porodice čitao stihove iz hinduističkih spisa.[6][7][8][9][10]

Premijer Jawaharlal Nehru obratio se svojim sunarodnjacima preko All-India radia rekavši:[11]

Prijatelji i drugovi, svjetlo je nestalo iz naših života, a mrak je posvuda i ne znam baš šta da vam kažem i kako da to kažem. Naš voljeni vođa, Bapu kako smo ga zvali, otac nacije, više nije. Možda griješim što to kažem; Ipak, nećemo ga više videti, kao što smo ga viđali ovih mnogo godina, nećemo mu trčati po savjet niti tražiti od njega utjehu, a to je strašan udarac, ne samo za mene, već i za milione i milione u ovoj zemlji.[12]

Godse, hindu nacionalista,[3][13][14] sa vezama sa Hindu Mahasabhom i Rashtriya Swayamsevak Sanghom,[15][10][16][17][18] ​​nije pokušao da pobjegne; ubrzo je uhapšen zajedno s nekoliko drugih zavjerenika. Optuženi su bili Nathuram Vinayak Godse, Narayan Apte, Vinayak Damodar Savarkar, Shankar Kistayya, Dattatraya Parchure, Vishnu Karkare, Madanlal Pahwa i Gopal Godse.[10][18][19][20][21][22]

Suđenje je počelo 27. maja 1948. i trajalo je osam mjeseci prije nego što je sudija Atma Charan donio svoju konačnu naredbu 10. februara 1949. Tužilaštvo je pozvalo 149 svjedoka, odbrana nijednog.[23] Sud je proglasio krivim sve optužene osim jednog. Osam muškaraca osuđeno je za zavjeru za ubistvo, a ostali su osuđeni zbog kršenja Zakona o eksplozivnim tvarima. Savarkar je oslobođen i pušten na slobodu. Nathuram Godse i Narayan Apte osuđeni su na smrt vješanjem[24] dok je preostalih šest (uključujući Godseovog brata, Gopala) osuđeno na doživotni zatvor.[25]

Sahrana i spomen obilježja

[uredi | uredi izvor]
Gandijevu sahranu obilježili su milioni Indijaca.[26]

Gandijeva smrt je oplakivana širom zemlje.[7][8][9][10] Preko milion ljudi pridružilo se pet milja dugoj pogrebnoj povorci kojoj je trebalo više od pet sati da stigne do Raj Ghata od kuće Birla, gdje je Gandhi ubijen, a još milion je posmatralo povorku kako prolazi.[26] Njegovo tijelo je prevezeno na nosaču oružja, čija je šasija demontirana preko noći kako bi se omogućilo postavljanje visokog poda kako bi ljudi mogli baciti pogled na Gandhijevo tijelo. Motor vozila nije korišten; umjesto toga, četiri konopca koje je držalo po 50 ljudi su vukli vozilo.[27] Sve ustanove u vlasništvu Indijaca u Londonu su zatvorene u znak žalosti jer su se hiljade ljudi iz svih vjera i denominacija i Indijaca iz cijele Britanije okupile u Indijskoj kući u Londonu.[27]

Kremacija Mahatme Gandhija u Rajghatu, 31. januara 1948. Prisustvovali su Jawaharlal Nehru, Louis i Edwina Mountbatten, Maulana Azad, Rajkumari Amrit Kaur, Sarojini Naidu i drugi nacionalni lideri. Njegov sin Devdas Gandhi zapalio je lomaču.[217][28]

Gandhi je kremiran u skladu s hinduističkom tradicijom. Njegov pepeo je izliven u urne koje su poslane širom Indije na zadušnice.[29] Većina pepela je potopljena u Sangam u Allahabadu 12. februara 1948, ali je dio tajno odnesen. Godine 1997. Tushar Gandhi je uronio sadržaj jedne urne, pronađene u trezoru banke i vraćene putem suda, u Sangam u Allahabadu.[30][31] Nešto od Gandhijevog pepela razbacano je na izvoru rijeke Nil u blizini Jinje u Ugandi, a spomen-ploča obilježava taj događaj. Dana 30. januara 2008. sadržaj druge urne je potopljen u Girgaum Chowpatty. Druga urna se nalazi u palati Aga Kana u Puneu (gde je Gandhi držan kao politički zatvorenik od 1942. do 1944.[32][33]) i druga u Svetištu na jezeru za samoostvarenje u Los Angelesu.[30][34][35]

Mjesto Birla House gdje je Gandhi ubijen sada je spomenik pod nazivom Gandhi Smriti. Mjesto u blizini rijeke Yamuna gdje je kremiran je spomenik Rāj Ghāt u New Delhiju.[36] Platforma od crnog mramora, nosi epigraf "Hē Rāma" (devanagari: हे ! राम ili, Hej Raam). Ovo su navodno Gandijeve posljednje riječi nakon što je ubijen.[37]

Utjecaj

[uredi | uredi izvor]

Njegov doprinos ljudskom rodu ne mjeri se mjerilima XX. vijeka već mjerilima kompletne ljudske historije. U Ujedinjenim narodima održana je komemorativna sjednica, a sve zemlje svijeta indijskim predstavnicima u Ujedninjenim narodima izrazili su sućut. Uskoro nakon njegove smrti došlo je do vjerskog nasilja u Indiji i Pakistanu, ali su Gandhijeva učenja ostala i postala inspiracija nenasilnim pokretima u drugim dijelovima svijeta. Njegovo djelo posebice je djelovalo na američkog borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ http://books.google.ba/books?id=svxDMQZ7fakC&pg=PA8&hl=en#v=onepage&q&f=false Mohandas Gandhi (en)
  2. ^ Ahmed, Raja Qaiser (2022). Pakistan Factor and the Competing Perspectives in India: Party Centric View. Palgrave Macmillan. str. 11. ISBN 978-981-16-7051-0.
  3. ^ a b Cush, Denise; Robinson, Catherine; York, Michael (2008). Encyclopedia of Hinduism. Taylor & Francis. str. 544. ISBN 978-0-7007-1267-0. Arhivirano s originala, 12. 10. 2013. Pristupljeno 31. 8. 2013.
  4. ^ Mahatma Gandhi (2000). The Collected Works of Mahatma Gandhi. Publications Division, Ministry of Information and Broadcasting, Government of India. str. 130. ISBN 978-81-230-0154-8.
  5. ^ Gandhi, Tushar A. (2007). "Let's Kill Gandhi !": A Chronicle of His Last Days, the Conspiracy, Murder, Investigation, and Trial. Rupa & Company. str. 12. ISBN 978-81-291-1094-7. Arhivirano s originala, 1. 1. 2016.
  6. ^ Nicholas Henry Pronko (2013). Empirical Foundations of Psychology. Routledge. str. 342–43. ISBN 978-1-136-32701-8.
  7. ^ a b Spear, Percival (1990) [1978], History of India, Volume 2: From the sixteenth century to the twentieth century, Penguin, str. 239, ISBN 978-0-140-13836-8
  8. ^ a b McDermott et al. (2014), str. 344.
  9. ^ a b Wolpert (2004), str. 358.
  10. ^ a b c d Brown (1991), str. 380: "Uprkos i zaista zbog njegovog osjećaja bespomoćnosti, Delhi je trebao biti poprište onoga što je nazvao svojim najvećim postom. ... Njegova odluka je donesena iznenada, iako nakon dugog razmišljanja – nije dao ni nagoveštaja čak ni Nehruu i Patelu koji su bili s njim neposredno prije nego što je objavio svoju namjeru na molitvenom skupu 12. januara 1948. Rekao je da će postiti dok se ne uspostavi mir u zajednici, pravi mir, a ne mir mrtvog grada nametnutog od strane policije i trupa. Patel i vlada su brzo shvatili djelimično kao osudu svoje odluke da zadrže značajnu svotu gotovine koja je još uvijek neplaćena Pakistanu kao rezultat dodjele nepodijeljene indijske imovine zbog neprijateljstava koja su izbila u Kašmiru; ... Ali čak i kada je vlada pristala da isplati gotovinu, Gandhi nije prekinuo post: to će učiniti tek nakon što se veliki broj važnih političara i čelnika komunalnih organa složi sa zajedničkim planom za obnovu normalnog života u grad."
  11. ^ Ghose (1991), str. 367.
  12. ^ Jai, Janak Raj (juli 2002). Commissions and Omissions by Indian Prime Ministers. Regency Publications. str. 45–47. ISBN 978-81-86030-25-7.
  13. ^ Babb, Lawrence A. (2020). Religion in India: Past and Present. Edinburgh: Dunedin Academic Press. ISBN 9781780466231.
  14. ^ Sarkar, Sumit (2014). Modern India: 1885–1947. Delhi and Chennai: Pearson Education. str. 375. ISBN 9789332535749. Tri dana kasnije Mahatma je mrtav, ubio ga je hinduistički fanatik, Nathuram Godse, kao vrhunac zavjere koju je skovala grupa Poona Brahman prvobitno inspirisana V.D. Savarkar – zavjera koju, uprkos brojnim upozorenjima, policija Mumbaijai Delhija nije učinila ništa da spriječi.
  15. ^ Hardiman (2003a), str. 174–176.
  16. ^ Bell, J. Bowyer (2017) [2005]. Assassin: Theory and Practice of Political Violence. London: Routledge. ISBN 978-1-4128-0509-4.
  17. ^ Geva, Rotem (2022). Delhi Reborn: Partition and Nation Building in India's Capital. Stanford University Press. str. 130–131. ISBN 9781503631199. LCCN 2021051794.
  18. ^ a b Talbot, Ian; Singh, Gurharpal (2009), The Partition of India, Cambridge University Press, str. 118–119, ISBN 978-0-521-85661-4, arhivirano s originala, 28. 3. 2024, pristupljeno 2. 12. 2021, Sada je gotovo kliše da je podjela transformirala Delhi iz mogulskog u pandžabski grad. Gorka iskustva izbjeglica ohrabrila su ih da podrže desničarske hinduističke stranke. ... Nevolje su počele u septembru (1947.) nakon dolaska izbjeglica iz Pakistana koji su bili odlučni da se osvete i istjeraju muslimane sa imanja koje su tada mogli zauzeti. Gandhi je na svojim molitvenim sastancima u kući Birla osudio 'krivo i nedžentlmensko' istiskivanje muslimana. Uprkos ovim savjetima, dvije trećine gradskih muslimana na kraju je napustilo glavni grad Indije.
  19. ^ Khosla (1965), str. 15.
  20. ^ Jagdish Chandra Jain (1987). Gandhi, the Forgotten Mahatma. Mittal Publications. str. 76–77. ISBN 978-81-7099-037-6.
  21. ^ Jay Robert Nash (1981). Almanac of World Crime. New York: Rowman & Littlefield. str. 69. ISBN 978-1-4617-4768-0.
  22. ^ Khosla (1965), str. 38.
  23. ^ Khosla (1965), str. 15–29.
  24. ^ "Yakub Memon first to be hanged in Maharashtra after Ajmal Kasab". 30. 7. 2015. Arhivirano s originala, 28. 9. 2015. Pristupljeno 30. 7. 2015.
  25. ^ Menon, Vinod Kumar (30. 1. 2014). "Revealed: The secret room where Godse was kept after killing Gandh". Mid-Day. Arhivirano s originala, 3. 7. 2014. Pristupljeno 18. 6. 2014.
  26. ^ a b Mahatma Gandhi (1994). The Gandhi Reader: A Sourcebook of His Life and Writings. Grove Press. str. 483–89. ISBN 978-0-8021-3161-4.
  27. ^ a b "Of all faiths and races, together they shed their silent tears". The Indian Express. 31. 1. 1948. str. 5 (top centre). Arhivirano s originala, 25. 2. 2021. Pristupljeno 19. 1. 2012.
  28. ^ Michaels, James (31. 1. 1948). "Cremation of Gandhi's body". United Press International. Arhivirano s originala, 4. 10. 2022. Pristupljeno 20. 2. 2023.
  29. ^ Life. 15. 3. 1948. str. 76. ISSN 0024-3019. Arhivirano s originala, 29. 3. 2024. Pristupljeno 29. 3. 2024.
  30. ^ a b Ramesh, Randeep (16. 1. 2008). "Gandhi's ashes to rest at sea, not in a museum". The Guardian. London. Arhivirano s originala, 1. 9. 2013. Pristupljeno 14. 1. 2012.
  31. ^ Kumar, Shanti (2006). Gandhi meets primetime: globalization and nationalism in Indian television. University of Illinois Press. str. 170. ISBN 978-0-252-07244-4.
  32. ^ Desai, Ian (2011), Towheed, Shafquat; Owens, W.R. (ured.), "Books Behind Bars: Mahatma Gandhi's Community of Captive Readers", The History of Reading, Volume 1: International Perspectives, c.1500–1990, London: Palgrave Macmillan UK, str. 178–191, doi:10.1057/9780230316782_12, ISBN 978-0-230-31678-2, arhivirano s originala, 29. 3. 2024, pristupljeno 29. 6. 2021
  33. ^ Bakshi, S. R. (1982). "Gandhi and Bhagat Singh". Proceedings of the Indian History Congress. 43: 679–686. ISSN 2249-1937. JSTOR 44141310.
  34. ^ Ferrell, David (27. 9. 2001). "A Little Serenity in a City of Madness" (Abstract). Los Angeles Times. str. B 2. ProQuest 421687420. Arhivirano s originala, 5. 10. 2013. Pristupljeno 14. 1. 2012.
  35. ^ "The Mahatma – Life Chronology". Gandhi Ashram. Arhivirano s originala, 23. 12. 2023. Pristupljeno 29. 3. 2024.
  36. ^ Margot Bigg (2012). Delhi. Avalon. str. 14. ISBN 978-1-61238-490-0.
  37. ^ Misra, R.P. (2007). Rediscovering Gandhi. Gandhian studies and peace research series (jezik: malteški). Concept Publishing Company in collaboration with Gandhi Smriti & Darshan Samiti. str. 102. ISBN 978-81-8069-375-5. Arhivirano s originala, 6. 8. 2023. Pristupljeno 6. 8. 2023.

Opšte i citirane reference

[uredi | uredi izvor]

Knjige

[uredi | uredi izvor]

Naučni članci

[uredi | uredi izvor]
  • Danielson, Leilah C. Šablon:"'In My Extremity I Turned to Gandhi': American Pacifists, Christianity, and Gandhian Nonviolence, 1915–1941". Church History 72.2 (2003): 361–388.
  • Du Toit, Brian M. "The Mahatma Gandhi and South Africa." Journal of Modern African Studies 34#4 (1996): 643–660. JSTOR 161593.
  • Gokhale, B. G. "Gandhi and the British Empire", History Today (Nov 1969), 19#11 pp 744–751 online.
  • Juergensmeyer, Mark. "The Gandhi Revival – A Review Article." The Journal of Asian Studies 43#2 (Feb. 1984), pp. 293–298. JSTOR 2055315
  • Khosla, G.D. (1965). The Murder of the Mahatma (proceedings by the Chief Justice of Punjab) (PDF). Jaico Publishers. Arhivirano s originala (PDF), 21. 9. 2015.
  • Kishwar, Madhu. "Gandhi on Women." Economic and Political Weekly 20, no. 41 (1985): 1753–758. JSTOR 4374920.
  • Mohammed, Fevin "Gandhi the Great". (2013) (PhD in Historical Research, Coordinated under Prof. Ram Prasad Sharma).
  • Murthy, C. S. H. N., Oinam Bedajit Meitei, and Dapkupar Tariang. "The Tale Of Gandhi Through The Lens: An Inter-Textual Analytical Study Of Three Major Films-Gandhi, The Making Of The Mahatma, And Gandhi, My Father." CINEJ Cinema Journal 2.2 (2013): 4–37. online
  • Power, Paul F. "Toward a Revaluation of Gandhi's Political Thought." Western Political Quarterly 16.1 (1963): 99–108 excerpt.
  • Rudolph, Lloyd I. "Gandhi in the Mind of America." Economic and Political Weekly 45, no. 47 (2010): 23–26. JSTOR 25764146.

Primarni izvori

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Logo Wikicitata
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Mahatma Gandhi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Mahatma_Gandhi&oldid=3665072"