Theodor Adorno
| Theodor Adorno | |
|---|---|
| Filozofija 20. veka | |
| Zapadna filozofija | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Theodor Ludwig Wiesengrund 11. 9. 1903.  Frankfurt, Kraljevina Pruska,Nemačko carstvo |
| Smrt | 06. 8. 1969. (dob: 65) Visp, Švajcarska |
| Supružnik | Gretel Adorno (v. 1937) |
| Obrazovanje | |
| Alma mater | Univerzitet Frankfurt |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | Frankfurtska škola, Kritička teorija |
| Znamenite ideje | |
| |
Adorno, Theodor Ludwig Wiesengrund (Frankfurt, 11. rujna 1903. – Visp, 6. kolovoza 1969.), njemački filozof, sociolog i muzikolog. Theodor Adorno je, s Maxom Horkheimerom, suutemeljitelj i jedan od najistaknutijih predstavnika Frankfurtske škole.
Adorno se istaknuo radikalnom kritikom društva i kasnog kapitalizma. Bio je vrstan pijanist, kompozitor i učenik Albana Berga, a osim Filozofije nove muzike, u kojima Schönberga dijalektički suprotstavlja Stravinskomu, objavio je i monografije o Wagneru, Mahleru i Bergu.
Još kao student na sveučilištu u Frankfurtu sprijateljio se s Horkheimerom, preko kojega je došao u doticaj s «Institutom za društvena istraživanja». Po dolasku nacista na vlast, otišao je u progonstvo, prvo u Oxford, a potom u SAD, gdje je bio angažiran u avangardnim sociološkim projektima (Radio Research Project) i u istraživanju autoritarne ličnosti. U Njemačku se vratio početkom pedesetih. Njegova predavanja na frankfurtskom sveučilištu bilježila su sve veću posjećenost, a širom Europe pronio se glas o njegovom i Horkheimerovom seminaru o Hegelu.
Poput Horkheimera i Marcusea, Adorno je nesmiljeno kritizirao građansko društvo iz marksističke ali i pozicije novohegelijanizma, vodeći računa i o prinosima Freudove psihoanalize. Po Adornovom mišljenju, prijelazom na monopolni kapitalizam (ali i na socijalističke kolektivističke sustave), međuljudski se odnose svode na puki privid; individualni život postaje puka funkcija objektivnih sila koje upravljaju masovnim društvom; individualna sfera svodi se na fiktivno područje potrošnje. Pojedinci se otuđuju, a društveni odnosi dehumaniziraju. Kultura se svodi na «industriju kulture», kategoriju koju su Adorno i Horkheimer tematizirali u «Dijalektici prosvjetiteljstva»; znanost biva podređena profitu te postaje oruđem vlasti nad stvarima i ljudima. Otud i Adornova kritika novopozitivizma (kao filozofije koja podređuje kulturu tehnici) i njegova potvrda filozofije kao dijalektičke misli, što ga sve vodi osebujnom tumačenju marksizma u individualističkom i anarhističkom ključu.
Adornova djela Minima moralia, Dijalektika prosvjetiteljstva i Negativna dijalektika nadahnula su velik dio nove ljevice u Njemačkoj i SAD-u.
- Dijalektika prosvjetiteljstva (1947.)
- Filozofija nove muzike (1949.)
- Minima moralia (1951.)
- Disonanzen (1956.)
- Zur Metakritik der Erkenntnistheorie (1956.)
- Noten zur Literatur I-II (1958.-1961.)
- Einleitung in die Musiksoziologie (1962.)
- Moments musicaux (1964.)
- Žargon autentičnosti (1964.)
- Negativna dijalektika (1966.)
- Tri studije o Hegelu (1968.)
- Estetička teorija (1970.)
- ↑ Christine Fillion (Fall 2012). „Adorno's Marginalien zu Theorie und Praxis: In Praise of Discontinuity”. Humanitas 2 (1).
- ↑ Adorno/Horkheimer, The Culture Industry: Enlightenment as Mass Deception.
- ↑ Theodor W. Adorno (trans. Francis McDonagh), "Commitment" [based on a March 1962 radio broadcast under the title "Engagement oder künstlerische Autonomie"] in Andrew Arato, Eike Gebhardt (eds.), The Essential Frankfurt School Reader, Continuum, 1978, pp. 300–318 (modernist art as an opposition to the conventional experience of the mass media).
- ↑ Day, Gary (2008). Literary Criticism: A New History. str. 265. ISBN 9780748615636..
- ↑ MacDonald, Iain (2011). „Cold, cold, warm: Autonomy, intimacy and maturity in Adorno”. Philosophy & Social Criticism 37 (6): 669–689. DOI:10.1177/0191453711402940.
- ↑ "[Art's] paradoxical task is to attest to the lack of concord while at the same time working to abolish discordance" (Adorno quoted by James Martin Harding in Adorno and "a Writing of the Ruins", SUNY Press, 1997, p. 30); variant translation by Robert Hullot-Kentor in Adorno, Aesthetic Theory, 1997, University of Minnesota Press, p. 168: "Paradoxically, art must testify to the unreconciled and at the same time envision its reconciliation; this is a possibility only for its nondiscursive language."
(Original German: "Paradox hat sie das Unversöhnte zu bezeugen und gleichwohl tendenziell zu versöhnen; möglich ist das nur ihrer nicht-diskursiven Sprache.").
Wikimedia Commons ima multimedijalne datoteke vezane za: Theodor Adorno
