Rosa Luxemburg
Za ostala značenja, vidi Rosa Luxemburg (razvrstavanje).
Rosa Luxemburg
| |
| |
| Rođen/a | 5. mart 1871 Zamość, Privislinski Kraj, Rusija |
|---|---|
| Umro/la | 15. 1. 1919. (dob: 47) Berlin, Njemačka |
| Politička stranka | Proletariat party, Socijalemokracija Kraljevine Poljske i Litve, Socijaldemokratska partija Njemačka, Nezavisna socijaldemokratska partija, Spartakovski savez |
| Rodbina | Eliasz Luxemburg (otac)
Line Löwenstein (majka) |
| Alma mater | Univerzitet u Zürichu |
Rosa Luxemburg (polj. Róża Luksemburg; Zamošć, 5. 3. 1870. - 15. 1. 1919.), bila je teoretičarka marksizma i demokratskog socijalizma.
Rođena je kao dijete židovske obitelji u ruskom dijelu Poljske, gdje je u mladosti sudjelovala u revolucionarnom pokretu. Nakon što su njeni drugovi stradali od ruskih carskih vlasti, emigrirala je u Švicarsku gdje je nastavila školovanje. Godine 1899. je došla u Njemačku gdje se pridružila lijevom krilu njemačke Socijaldemokratske partije (SPD). Tamo se zalagala za revolucionarno-demokratski marksizam nasuprot revizionističkom marksizmu. S približavanjem prvog svjetskog rata se zalagala za protivljenje militarizmu. Kada su SPD-ovi poslanici u Reichstagu glasali za ratne kredite, to je smatrala osobnim porazom. Godine 1916. se odmetnula od SPD-a i s Karlom Liebknechtom osnovala tzv. Spartakovsku ligu, koja će poslije postati jezgrom KP. Nakon poraza Njemačke u ratu i proglašenja republike, Luxemburg se protivila nastavku revolucije po ruskom boljševičkom modelu, držeći da je boljševički model devijacija. Kada je došlo od nemira početkom 1919. godine, Luxemburg je uhvaćena od desničarske Freikorps milicije, mučena i nasmrt pretučena kundacima.
Poslije je dobila titulu jedne od najvećih socijalističkih mučenica.
Rosa Luxemburg je rođena kao Rozalia 5. 3. 1870. ili 1871. u Zamošću (Zamość) blizu Lublina. Izvori variraju kad je riječ o godini njenog rođenja - u svojoj biografiji na Ciriškom sveučilištu je navela 1871. kao godinu rođenja, ali na njenoj maturskoj diplomi stoji da je 1887. imala sedamnaest godina, a u tom slučaju bi bila rođena 1870. Bila je peto dijete Židova, trgovca drvnom građom. Rosa je imala poremećaj u rastu i bila je fizički hendikepirana cijelog života.
Kad se sa obitelji preselila u Varšavu, Rosa je tamo pohađala žensku gimnaziju od 1880. godine. Čak i u tim ranim godinama (od 1886.) bila je član poljske ljevičarske strankee, "Proletarijata". Proletarijat je osnovan 1882, dvadeset godina prije ruskih radničkih stranaka, i počeo je sa organizovanjem generalnih štrajkova. Zbog toga je četvoro vođa stranke ubijeno, a stranka se raspala. Neki od članova su nastavili da se tajno sastaju. Rosa se pridružila jednoj od ovih grupa.
1887., Rosa je položila maturu, a od 1889. godine studira na Ciriškom sveučilištu, zajedno sa drugim značajnim socijalistima. Studirala je filozofiju, historiju, politiku, ekonomiju i matematiku. Specijalistički predmeti su joj bili Staatswissenschaft (znanost o upravljanju državom), Srednji vijek i ekonomske i berzanske krize.
1890., su ukinuti bizmarkovi zakoni protiv socijaldemokracije, i Socijaldemokratska stranka Njemačke je po zakonu mogla da osvoji mandate u Rajhstagu (parlamentu). Ali uprkos svojim pro-revolucionarnim izjašnjavanjima, članovi parlamenta iz socijalističkih redova su se više bavili sticanjem dodatnih parlamentarnih prava i materijalnog bogatstva.
Rosa Luxemburg se pak držala svojih revolucionarno-demokratskih i marksističkih principa. 1893. godine, zajedno sa drugim socijalistima je osnovala novine "Sprava Robotnica" (Sprawa Robotnicza), kao suprotnost nacionalističkim politikama Poljske socijalističke partije. Rosa je vjerovala da do neovisne Poljske može doći samo kroz revolucije u Njemačkoj, Austriji, i Rusiji. Istrajavala je na ideji da borbu treba voditi protiv samog kapitalizma, a ne za neovisnu Poljsku. Luxemburgova je odbijala pravo na samoopredjeljenje država (nacija) u socijalizmu, što je kasnije dovelo do tenzija sa Lenjinom.
Bila je suosnivač Socijaldemokratske stranke Kraljevine Poljske (SDKP), od koje je kasnije nastala Socijaldemokratska stranke Kraljevine Poljske i Litvanije (SDKPiL) spajanjem sa litvanskom socijaldemokratskom organizacijom. Uprkos tome što je veći dio svog života kao odrasla osoba živjela u Njemačkoj, Rosa Luxemburg je ostala glavni teoretičar poljskih socijaldemokrata.
1898, Rosa Luxemburg je stekla njemačko državljanstvo udajom. Preselila se u Berlin. Postala je aktivna u lijevom krilu Socijaldemokratske stranke Nemačke (SPD), gdje je povukla oštru granicu između svoje frakcije i revizionističke teorije Eduarda Bernštajna, napadajući ga u brošuri pod naslovom "Socijalna reforma ili revolucija?". Njene govorničke sposobnosti su je ubrzo promovisale u glavnu govornicu stranke. Suprotstavila se sve konformističkijem parlamentarnom stranačkom kursu SPD-a uoči sve očiglednijeg rata. Insistirala je da se glavne razlike između kapitala i radništva mogu prevazići jedino ako bi proletarijat preuzeo demokratsku vlast, i nakon sveobuhvatnih revolucionarnih promena u cijelom okruženju proizvodnih metoda. Željela je da revizionisti napuste SPD. Ovo se nije dogodilo, ali barem je rukovodstvo ostavilo marksizam u programu.
Od 1900, Rosa je isticala svoje stavove o tekućim ekonomskim i socijalnim problemima u raznim novinskim člancima širom Europe. Njeni napadi na njemački militarizam i imperijalizam su postali jači kako je rat bio bliži, i trudila se da ubijedi SPD da skrene u suprotnom pravcu. Luxemburgova je željela da organizuje generalni štrajk kako bi uticala na radničku solidarnost u protivljenju ratu, ali je stranačko rukovodstvo ovo odbilo.
Između 1904. i 1906, njen rad je tri puta prekidan boravkom u zatvoru zbog političkih aktivnosti.
Ipak, Luxemburgova je nastavila sa političkim aktivnostima; 1907. je učestvovala u petom partijskom danu Ruskih socijaldemokrata u Londonu. Na Drugom međunarodnom (socijalističkom) kongresu u Štutgartu je predložila rezoluciju (koja je prihvaćena), koja je tražila ujedinjenje svih europskih radničkih stranaka u pokušaju da se zaustavi rat.
U to vreme, Rosa Luxemburg je počela da predaje marksizam i ekonomiju u trening centru SPD-a u Berlinu. Jedan od njenih studenata je bio vođa SPD-a, i prvi predsednik Vajmarske Republike, Fridrih Ebert.
1912 je učestvovala na kongresu europskih socijalista u Parizu. Sa francuskim socijalistom, Žanom Žureom (Jean Jaurès), je dogovorila da bi u slučaju izbijanja rata sve europske radničke stranke trebale da organizuju generalni štrajk. Kako je rat bio bliži, ona je organizovala demonstracije (na primjer u Frankfurtu), pozivajući na prigovor savjesti za vojnu službu, i odbijanje izvršavanja naređenja. Zbog ovoga je optužena za "pozivanje na neposluštnost vlastima, zakonu i redu" ("enciting to disobedience against the authorities' law and order") i osuđena na godinu dana zatvora. Nije odmah upućena na odsluženje kazne pa je mogla da učestvuje na sastanku socijalističke kancelarije. Bila je jako pogođena činjenicom da je u radničkim strankama nacionalizam bio jači od klasne svijesti.
28. 7., 1914., Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, i tako je otpočeo Prvi svjetski rat. 3. 8., Njemačko carstvo je objavilo rat Rusiji. Sljedećeg dana je u Rajhstagu jednoglasno odlučeno da se rat finansira emitovanjem ratnih obveznica. Svi predstavnici SPD-a su glasali za ovaj zakon, a partija je takođe pristala na primirje ("Burgfrieden") sa vladom, obećavši da će se suzdržavati od štrajkova tokom rata. Za Luxemburgovu je ovo bila lična katastrofa, zbog koje je na kratko čak razmatrala samoubojstvo. Revizionizam, protiv koga se borila od 1899, je pobjedio, i rat je počeo.
Sa Karlom Libknehtom i drugima poput Klare Cetkin i Francom Mehringom, Rosa Luxemburg je 5. 8. 1914. stvorila grupu Internacionalu. Od nje je nastala Spartakistička liga, 1. 1. 1916. Objavili su brojne ilegalne pamflete sa potpisom "Spartak" po tračkom gladijatoru koji je pokušao da oslobodi robove u Rimu. Rosa Luxemburg je uzela ime "Junius", po Luciusu Juniusu Brutu, za koga se priča da je osnovao Rimsku republiku.
Grupa je odbacila 'prekid vatre' između SPD-a i njemačke vlade pod Vilhelmom II, i žestoko se borila protiv njega, zalažući se za generalni štrajk. Zbog toga je 28. 6. 1916, Rosa Luxemburg osuđena na dvije i po godine u zatvoru. Za vrijeme boravka u zatvoru, bila je dvaput premještana, prvi put u Poznanj a zatim u Vroclav. U ovom periodu je napisala više članaka pod imenom "Junius", koje su njeni prijatelji prokrijumčarili iz zatvora, i ilegalno štampali. Među njima je bio i članak Ruska revolucija. Ovaj članak je kritikovao boljševike, i upozorio da postoji opasnost da se razvije diktatura iz boljševičke vlasti. U ovom kontekstu je napisala svoju čuvenu rečenicu: ""Freiheit ist immer die Freiheit des Andersdenkenden" (Sloboda je uvijek i isključivo za one koji misle drukčije.) Još jedna publikacija, 1916. je bila Die Krise der Sozialdemokratie (Kriza socijaldemokracije).
1917. godine, kada su SAD ušle u rat, Spartakistička liga se pridružila Nezavisnoj socijaldemokratskoj partiji Nemačke (USPD), takođe grupi antiratnih bivših članova SPD-a, koja je osnovana 9. 11. 1918. USPD je lansirana na vlast, kao vodeća stranka nove republike zajedno sa SPD-om. Ovo se dogodilo nakon ustanka (Njemačka revolucija) koji je počeo u Kilu, 4. 11. 1918., kada je četrdeset tisuća mornara preuzelo luku u znak protesta zbog odluke Njemačke pomorske komande da se stupi u borbe sa Britanskom mornaricom, uprkos činjenici da je bilo jasno da je rat izgubljen. Do 8. 11., radnička i vojnička vijeća su zauzeli veći dio zapadne Njemačke, postavljajući temelje za takozvani Räterepublik ("Republičko vijeće").
Luxemburgova je puštena iz zatvora u Vroclavu 8. 11., a i Libkneht je takođe bio oslobođen, i reorganizovao je Spartakističku ligu. Oni su sada zajedno izdavali novine Die rote Fahne (Crvena zastava). U jednom od svojih prvih članaka, Luxemburgova je zahtjevala amnestiju za sve političke zatvorenike, i ukidanje smrtne kazne.
Međutim, ujedinjeni front se raspao krajem 1918., kada je USPD napustila koaliciju u znak protesta zbog onoga šta su oni smatrali kompromisima SPD-a sa (kapitalističkim) statusom kvo. 1. 1. 1919., Spartakistička liga je zajedno sa drugim socijalističkim grupama osnovala KPD, nadasve po inicijativi Karla Libknehta i Rose Luxemburg. Luxemburgova je podržavala učešće KPD-a u narodnoj ustavotvornoj skupštini, koja je osnovala Vajmarsku Republiku; ali je bila nadglasana. U 1. mjesecu je drugi refolucionarni talas prošao Njemačkom, a neki od vođa KPD, uključujući Rozu Luksemburg, su bili neradi da ga podrže, uviđajući njegov loš kraj. Rosu Luxemburg i Karla Libknehta su pripadnici Frajkorpsa uhvatili u Berlinu, 15. 1. 1919., i ubili ih istog dana. Luxemburgova je isprebijana na smrt kundacima puške, i bačena u obližnju rijeku, a Libkneht je upucan u potiljak, i zatim ostavljen kao nepoznato lice u obližnjoj mrtvačnici. Stotine članova KPD-a su na sličan način ubijeni, i vijeća su uništena.
Centralna osobina njene misli je bila dijalektika spontanosti i organizacije, gde se spontanost može smatrati srodnom izvanparlamentarnom "direktno-demokratskom" pristupu, a organizacija birokratskom ili stranačko-institucionalnom pristupu klasnoj borbi. Po ovoj dijalektici, spontanost i organizacija nisu dvije razdvojive ili čak različite stvari, već samo različiti momenti istog procesa, tako da jedan ne može postojati bez drugog. Ova teoretska uočavanja proizlaze od osnovne i spontane klasne borbe; a kroz ova uočavanja, klasna borba se razvija u viši nivo.
"Radničke klase u svakoj zemlji uče da se bore u toku svojih samih borbi... Socijalna demokracija.. je samo napredna straža proletarijata, mali dio ukupnih radničkih masa; krv njihove krvi, i meso njihovog mesa. Socijalna demokracija traži i iznalazi načine, i pojedine parole, radničke borbe samo u toku razvoje ove borbe, i dobija smjernice za napredovanje kroz samu ovu borbu." (U revolucionarnom času: Šta dalje?, Sabrani radovi 1.2, p. 554)
Spontanošću uvijek posreduje organizacija, upravo kao što organizacijom mora da posreduje spontanost.
Ona je razvila dijalektiku spontanosti i organizacije pod uticajem talasa masovnih štrajkova širom Europe, a pogotovo Ruske revolucije 1905. Za razliku od socijaldemokratske politike Druge internacionale, ona nije smatrala organizaciju proizvodom naučno-teorijskog uvida u istorijske imperative, već proizvodom borbi radničkih klasa.
"Socijalna demokracija je prosto otjelovljenje klasne borbe modernog proletarijata, borbe koja je rukovođena svješću sopstvenih historijskih posljedica. Mase su u realnosti sopstvene vođe, dijalektički stvarajući sopstveni proces razvoja. Što više socijalna demokracija raste, postaje jača, više će prosvjetljene mase radnika preuzeti svoje sudbine, vođstvo nad svojim pokretom, i odlučnost pravca u sopstvene ruke. I sveukupni pokret socijalne demokracije je samo svjesni napredak zaštite pokreta klase proletarijata, što u riječima Komunističkog manifesta predstavlja svaki pojedinačni momenat borbe stalnih interesa za oslobođenje i parcijalnih grupnih interesa radne snage protiv interesa pokreta kao cijeline, tako da su unutar socijalne demokracije njeni lideri moćniji, uticajniji, i jasnije i svjesnije čine sebe samo glasom volje i strjemljenja prosvjetljenih masa, običnim agentima objektivnih zakona klasnog pokreta." (Politički vođa nemačkih radničkih klasa, Sabrana djela 2, p. 280)
i:
"Moderna klasa proletarijata ne vodi svoju borbu prema planu napisanom u nekoj teorijskoj knjizi; moderna radnička borba je dio historije, deo društvenog napretka, i u sred historije, u sred progresa, u sred borbe, mi učimo kako se moramo boriti... To je upravo ono šta je vrijedno hvale u vezi njega, to je upravo razlog zašto je ovaj kolosalni dio kulture, unutar modernog radničkog pokreta epohalan: to da radničke mase radnih ljudi prvo kuju sopstvenu svijest, sopstvena ubjeđenja, a iz svog razumijevanja - oružja svog oslobođenja." (Politika masovnih štrajkova i sindikata, Sabrana djela 2, p. 465)
Oštro kritikuje politiku boljševizma, Lenjina i Trockog. Rosa Luxemburg nije prihvatila koncept jednopartijskog sistema kao zamijenu za političku demokraciju, jer prema njoj radnička revolucija podrazumijeva postojanje političke demokracije.
Roza Luksemburg je insistirala na socijalističkoj demokraciji:
"Sloboda samo za pristalice vlade, samo za članove jedne stranke - koliko god da je brojna - to uopće nije sloboda. Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za onoga koji misli drukčije. Ne zbog bilo kakvog fanatičnog koncepta "pravde", već zato što sve što je poučno, zdravo i pročišćavajuće u političkoj slobodi zavisi od ove suštinske karakteristike, a njegova efikasnost nestaje kada "sloboda" postane posebna privilegija. (...) Ali socijalistička demokracija nije nešto što započinje samo u obećanoj zemlji, nakon što su temelji socijalističke ekonomije stvoreni; ona (demokracija) ne dolazi kao neka vrsta božićnog poklona za dostojanstvene ljude koji su, u međuvremenu, lojalno podržavali gomilu socijalističkih diktatora. Socijalistička demokracija počinje istovremeno sa početkom uništavanja klasne vladavine i izgradnje socijalizma."[1]
Kada je revolucija izbila i u Njemačkoj, u 11. mjesecu 1918., Rosa Luxemburg je odmah počela da agituje za revoluciju:
"Ukidanje vladavine kapitala, ostvarivanje socijalističkog društvenog reda — ovo, i ništa manje, je historijska tema trenutne revolucije. Ovo je veliki poduhvat, i neće biti ispunjen za tren oka prostim izdavanjem nekoliko dekreta. Samo kroz svjesnu akciju radničkih masa u gradu i selu, ovo se može ostvariti, samo kroz najvišu intelektualnu zrelost ljudi i neiscrpni idealizam se ovaj cilj može sprovesti kroz sve oluje bezbjedno do luke." (Početak, Sabrana djela 4, p. 397)
Socijalna revolucija zahtijeva da je vlast u rukama masa, u rukama radničkih i vojničkih vijeća. Ovo je program revolucije. Dug je, međutim, put od vojnika — od "čuvara reakcije" (Gendarmen der Reaktion) — do revolucionarnog proletera.
Stranka, napredna garda radničke klase, treba samo da da uvid radničkim masama da je socijalizam neizbježan, i da pokrene socijalističku revoluciju. Unutrašnje kontradikcije kapitalizma, antagonizam između kapitala i rada, će održavati revoluciju. Revolucija će, međutim, obrazovati mase, i načiniće revolucionare od njih, smatrala je Rosa Luxemburg:
"Istorija ima samo jednog pravog učitelja, revolucija je najbolja škola za proletarijat. Oni će omogućiti da "mala horda" najklevetanijih i progonjenijih postane, korak po korak, ona čiji će ih pogledi na svijet oprijedeliti: borbena i pobjednička masa revolucionarnog, socijalitičkog proletarijata." (The National Conference of the Spartacist League, Sabrana djela 4, p. 478)
Zadatak stranke je samo da obrazuje zaostale mase ka neovisnosti, da im omogući, da preuzmu moć nad sobom. Učenje o subjektivnom elementu revolucije, je svijest radničke klase o svojoj historijskoj misiji, koju stranka može da ostvari. Do same revolucije može doći samo kroz radničku klasu. Stranka koja govori u ime radnika, 'predstavlja' ih - na primer u parlamentima - i djeluje umjesto njih, će se zaplesti, i sama postati instrument kontrarevolucije.
Posljednje poznate riječi Rose Luxemburg, napisane u veče kad je ubijena, su bile o njenoj vjeri u mase, i u neizbežnost revolucije:
"Vođstvo je zakazalo. Pa ipak, vožstvo može i mora ponovo biti kreirano iz masa, i od masa. Mase su odlučujući element, one su kamen na kojem će biti izgrađena konačna pobjeda revolucije. Mase su bile na visini; one se razvile ovaj 'poraz' u jedan od historijskih poraza koji su ponos i snaga internacionalnog socijalizma. I to je razlog zašto će buduća pobjeda procvijetati iz ovog 'poraza'.
'Red vlada u Berlinu!' Vi glupi lakeji! Vaš 'red' je izgrađen na pijesku. Sutra će se već revolucija 'dići uz buku' i objaviti uz fanfare, vašem teroru:
Ja sam bila, ja jesam, ja ću biti!"
(Red vlada u Berlinu, Sabrana djela 4, p. 536)
Vlada Istočne Njemačke je imenovala Rosa-Luxemburg-plac i stanicu podzemnog metroa na njemu, u historijskom centru Berlina, Mite, po njoj. Volksbühne (Narodno kazalište) se nalazi na Rosa-Luxemburg-placu. Ovo ime je ostalo nepromjenjeno i nakon ujedinjenja Njemačke.
- Gesammelte Werke ("Sabrana djela"), 5 tomova, Berlin 1970–1975.
- Gesammelte Briefe ("Sabrana pisma"), 6 tomova, Berlin 1982–1997.
- Politische Schriften ("Politički spisi"), uredio i napisao uvod Osip K. Flehthajm, 3 toma, Frankfurt na Majni 1966 ff.
- ↑ The Russian Revolution, http://www.marxists.org/archive/luxemburg/1918/russian-revolution/ch06.htm