Sjeverni križarski ratovi
| Sjeverni križarski ratovi | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment križarskih ratova | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Križari | Pravoslavni kršćani | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Valdemar Veliki Valdemar II od Danske Johan I od Švedske Albert od Rige Anders Sunesen Caupo od Turaide† Theoderich von Treyden† Volquin† Wenno Wilken von Endorp† Torkel Knutsson Tālivaldis od Tālave† Mješko III od Poljske Boleslav IV od Poljske Henrik od Sandomiersa |
Lembitu od Lehole† Ako od Salaspilsa† Visvaldis od Geriske Viestards od Tērvetea Nameisis od Zemgalea† | ||||||
Sjeverni križarski ratovi[1] ili baltički križarski ratovi[2] bili su križarski ratovi koje su vodili kršćanski kraljevi Danske, Poljske[3] i Švedske, njemački Livonski i Teutonski viteški redovi i njihovi saveznici, protiv paganskih naroda Sjeverne Evrope oko južnih i istočnih obala Baltičkog mora. Švedski i njemački katolički pohodi protiv ruskih pravoslavaca također se ponekada smatraju dijelom sjevernih križarskih ratova.[1][4]
Neki od tih ratova nazivali su se križarskim za vrijeme srednjeg vijeka, ali drugi, uključujući većinu švedskih, nazvani su križarskim ratovima tek od strane romantičkih nacionalističkih historičara iz 19. vijeka. Istočnobaltički svijet transformiran je vojnim osvajanjem: prvo su Livonci, Latgali i Estonci, a potom Zemgali, Kurši, Prusi i pravi Finci, Tavastijci i Karelijanci pobijeđeni, prisilno kršteni, vojno okupirani i ponekada istrijebljeni od strane grupa Danaca, Nijemaca i Šveđana.[5]
Službeni početak sjevernih križarskih ratova bio je poziv pape Celestina III 1193. godine[nedostaje referenca]; međutim, kršćanska kraljevstva Skandinavije, Poljske i Svetog Rimskog Carstva već ranije su se počeli pomijerati kako bi potlačili svoje paganske susjede.[6] Nekršćanski narodi koji su bili predmet pohoda u različitim vremenima bili su:
- polabijski Vendi, Lužički Srbi i Obotriti između rijeka Elba i Odra (od strane Sasa, Danaca i Poljaka, počevši sa Vendskim križarskim ratom 1147. godine)
- narodi (današnje) Finske 1154. (jugozapadna Finska; osporeno), 1249? (Tavastija) i 1293. (Karelija) (švedski križarski ratovi, iako je pokrštavanje počelo ranije),
- Livonci, Latgali, Seli i Estonci (od strane Nijemaca i Danaca, 1193–1227),
- Zemgali i Kurši (1219–1290),
- Stari Prusi,
- Litvanci i Žemajti (od strane Nijemaca, bezuspješno, 1236–1316).
Oružani sukobi između baltofinskih naroda, baltičkih naroda i Slavena koji su živjeli na baltičkim obalama i njihovih saskih i danskih susjeda na sjeveru i jugu bili su česti nekoliko vijekova prije križarskog rata. Prethodne borbe su većinom bile izazvane pokušajima uništavanja zamaka i pomorskih trgovačkih ruta i zadobijanja prednosti u regiji, a križarski rat je u biti nastavio taj uzorak sukoba, iako sada nadahnut i propisan od strane pape i proveden od strane papinskih viteza i naoružanih monaha.
Pohodi su počeli sa Vendskim križarskim ratom iz 1147. protiv Slovena Polabije (ili "Venda") na području današnje sjeverne i istočne Njemačke. Taj križarski rat odvijao se u isto vrijeme kada i Drugi križarski rat u Svetoj Zemlji i nastavljao se povremeno do 16. vijeka.
Do 12. vijeka narodi koji su nastanjivali zemlje koje su sada poznate kao Estonija, Latvija i Litvanija formirale su paganski klin između sve moćnijih suparničkih kršćanskih država - Pravoslavne crkve na istoku i Katoličke crkve na zapadu. Razlika u vjeroispovjestima bio je jedan od razloga zbog kojeg još uvijek nisu bile uspješno preobraćene. U periodu dužem od 150 godina do dolaska njemačkih križara na te prostore, Estoniju su ruske kneževine napale trinaest puta, također i danske i švedske. Estonci su sa svoje strane pljačkali Dansku i Švedsku. Bilo je miroljubivih pokušaja nekih katolika da preobrate Estonce, počevši sa misijama koje je 1045-1072. poslao Adalbert, arhiepiskop Bremena. Međutim, čini se da su ti miroljubivi pokušaji imali samo ograničen uspjeh.
Krećući se u osvit putovanja koja su njemački trgovci tada poduzimali, slijdeći stare trgovačke ruta Vikinga, monah po imenu Meinhard 1180. je dospio do ušća rijeke Dvine u današnjoj Latviji, a 1186. odabran je za biskupa. Papa Celestin III proglasio je križarski rat protiv baltičkih neznabožaca 1195. godine, što je ponovio papa Inocent III, te je 1198. križarski pohod predvođen Meinhardovim nasljednikom, biskupom Bertholdom od Hanovera, dospio u Livoniju (dio današnje Latvije koji okružuje Riški zaljev). Iako su križari pobijedili u prvoj bici, biskup Berthold smrtno je ranjen i križari su bili odbijeni.
Albert od Buxhoevedena je 1199. poslan od strane arhiepiskopa Hartwiga II od Bremena da pokrsti baltičke zemlje. Do vremena kada je Albert umro, 30 godina kasnije, osvajanje i službeno pokrštavanje današnje Estonije i sjeverne Latvije bilo je gotovo. Albert je počeo svoj zadatak obilaženjem Carstva, propovijedanjem križarskog rata protiv baltičkih zemalja, a u tome mu je pomagala papinska bula koja je navela da je borba protiv baltičkih neznabožaca bila na istom nivou kao i sudjelovanje u križarskom ratu u Svetoj Zemlji. Iako se iskrcao na ušću Dvine 1200. sa samo 23 broda i 500 vojnika, biskupovi napori osigurali su konstantan dotok regruta. Prvi su križari obično dolazili boriti se tokom proljeća, a vraćali su se kući u jesen. Kako bi se osiguralo stalno vojno prisustvo, 1202. je osnovano Livonsko bratstvo mača. Njihovo osnivanje od strane biskupa Alberta na tržnici u Rigi 1201. privuklo je građane iz Carstva i uslijedilo je ekonomsko blagostanje. Na Albertov zahtjev, papa Inocent III je posvetio baltičke zemlje Djevici Mariji kako bi popularizirao regrutiranje u svoju vojsku, te se naziv "Marijina Zmelja" zadržao i danas. To je primijerno u jednom od naziva koji su se tada koristili za Livoniju, Terra Mariana (Zemlja Svete Marije).
Križari su 1206. potčinili livonsku utvrdu u Turaidi na desnoj obali rijeke Gauja, drevne trgovačke rute prema sjeverozapadnoj Ruteniji. Kako bi preuzeli kontrolu nad lijevom obalom Guje, u Siguldi je prije 1210. sagrađen kameni zamak. Do 1211. livonska provincija Metsepole (sada Limbaži okrug) i miješana livonsko-latgalijska naseljena zemlja Idumea (sada Straupe) preobraćene su na rimokatoličku vjeru. Posljednja bitka protiv Livonaca bila je opsada gradine Satezele u blizini Sigulde 1212. godine. Livonci, koji su plaćali danak Istočnoslavenskoj kneževini Polock, isprva su smatrali Nijemce korisnim saveznicima. Prvi istaknuti kršteni Livonac bio je njihov vođa, Kaupo od Turaide. Kako se njemački stisak stezao, Livonci su se bunili protiv križara i kršćanskog poglavara, ali su zaustavljeni. Kaupo od Turaide je ostao saveznik križara do svoje smrti u Bici na dan sv. Mateja 1217. godine.[7]
Njemački križari regrutovali su tek pokrštene livonske ratnike kako bi oni sudjelovali u njihovim pohodima protiv Latgala i Sela (1208–1209), Estonaca (1208–1227) i protiv Zemgala, Žemajta i Kurša (1219–1290).
Nakon potlačivanja Livonaca, križari su usmjerili pažnju na latgalske kneževine na istoku, duž rijeka Guja i Dvina. Vojni savez iz 1208. i kasnije preobraćanje kneževine Tālava sa grčkog pravoslavlja na rimokatoličanstvo bilo je jedino mirno potlačivanje baltičkih plemena za vrijeme nordijskih križarskih ratova. Vladar Tālave, Tālivaldis (Talibaldus de Tolowa), postao je najodaniji saveznik njemačkih križara protiv Estonaca, a umro je kao katolički mučenik 1215. godine. Rat protiv latgalskih i selijskih zemalja duž toka Dvine počeo je 1208. okupacijom Pravoslavne kneževine Koknese i selijske gradine Sēlpils. Pohod je nastavljen 1209. sa napadom na Pravoslavnu kneževinu Jersika (poznatu kao Lettia), koju su križari optužili za savezništvo sa litvanskim paganima. Nakon poraza, kralj Jersike, Visvaldis, je postao vazal biskupa Livonije i dobio je dio njegove zemlje (južna Latgalija) kao feud. selijske utvrda Sēlpils nakratko je bila sjedište Selijske episkopije (1218–1226), a onda je dospjela pod upravu Livonskog reda. Tek su 1224. godine, podjelom grofovija Tālava i Adzele između biskupa Rige i Livonskog bratstva mača, latgalske zemlje konačno došle u posjed njemačkih osvajača. Teritorij prijašnje Kneževine Jersika podijeljen je između biskupa Rige i Livonskog reda 1239. godine.
.jpg)
Do 1208. Nijemci su bili dovoljno snažni da započnu operacije protiv Estonaca, koji su tada bili podijeljeni na osam većih i nekoliko manjih grofovija koje su vodili starješine sa ograničenom međusobnom saradnjom. Ratne grupe različitih strana su 1208-27 divljale kroz livonske, sjevenolatgalske i estonske grofovije, pri čemu su Livonci i Latgalci obično bili saveznici križara, a Kneževine Polock i Pskov saveznici različitih strana u različitim periodima. Gradine, koje su bili ključni centri estonskih grofovija, bile su pod opsadom i zauzimane mnogo puta. Primirje između strana već umornih od ratovanja uspostavljen je na period od tri godine (1213–1215) i pokazao se generalno povoljniji za Nijemce, koji su učvrstili svoju političku poziciju, dok Estonci nisu mogli razviti svoj sistem labavih saveza u centraliziranu državu. Livonski vođa Kaupo ubijen je u bici blizu Viljandija (Fellin) 21. septembra 1217. godine, ali je ta bitka bila težak poraz za Estonce, čiji je vođa, Lembitu, također ubijen. Od 1211. njegovo je ime zadobilo pažnju njemačkih hroničara koji su ga naveli kao istaknutog estonskog starješinu, te je postao centralna ličnost estonskog otpora.
Kršćanska kraljevstva Danska i Švedska također su bila pohlepna za osvajanjima na istočnim obalama Baltika. Iako su Šveđani napravili samo jedan neuspješan prepad u zapadnoj Estoniji 1220. godine, danska flota pod vođstvom kralja Valdemara II od Danske iskrcala se u estonskom gradu Lindanisse[8] (današnji Talin) 1219. godine. Nakon Bitke kod Lindanise Danci su osnovali utvrdu, koju su Estonci opkolili 1220. i 1223. godine, ali se ona održala. Na kraju je čitava sjeverna Estonija došla pod dansku kontrolu.
Posljednja estonska grofovija koja je izdržala protiv osvajača bila je otočka grofovija Saaremaa, čije su flote napadale Dansku i Švedsku tokom godina ratovanja protiv njemačkih križara.
Danska vojska, predvođena kraljem Valdemarom II i Andersom, biskupom Lunda, 1206. se iskrcala na Saaremaau i bezuspješno pokušala osnovati utvrdu. Livonsko bratstvo mača i biskup Theodorich su se 1216. udružili i napali Saaremaau preko zamrznutog mora. U povratku, Saarlasedi su opljačkali teritorije u Latviji koje su idućeg proljeća bile pod njemačkom vladavinom. Švedska vojska predvođena kraljem Johanom I od Švedske i biskupom Karlom od Linköpinga je 1220. osvojila Lihulu u Rotaliji u zapadnoj Estoniji. Saarlasedi su napali švedsku utvrdu te iste godine, osvojili je i ubili čitav švedski garnizon, uključujući biskupa Linköpinga.
Danski kralj Valdemar II je 1222. pokušao drugo osvajanje Saaremaae, ovaj put osnovavši kamenu utvrdu sa snažnim garnizonom. Danska utvrda bila je pod opsadom i predala se za pet dana, danski garnizon vratio se u Revel, ostavivši Theodorica (brata biskupa Alberta od Rige) i nekolicinu drugih kao taoce za mir. Saarlasedi su sravnili zamak sa zemljom.[9]
Vojska od 20 000 ljudi predvođena papinskim legatom Vilimom iz Modene prešla je zaleđeno more dok je saremaska flota bila okovana ledom, u januaru 1227. Nakon predaje dvije glavne saarlasedske utvrde, Muhu i Valjala, Saarlasedi su službeno prihvatili kršćanstvo.
1236. godine, nakon poraza Livonskog bratstva mača u Bici kod Saule, na ostrvu Saaremaa ponovo su izbile vojne aktivnosti. 1261. godine ratovanje je nastavljeno, budući da su se Saarlasedi ponovo odrekli kršćanstva i pobili sve Nijemce na ostrvu. Primirje je potpisano nakon što su združene vojske Livonskog bratstva, Biskupije Ösel-Wiek i Danske Estonije, uključujući kontinentalne Estonce i Latvijce, pobijedile Saarlasede osvojivši njihovu utvrdu kod Kaarme. Ubrzo nakon toga, Livonski red je uspostavio kamenu utvrdu kod Pöidea.
Iako su Kurši napali Rigu 1201. i 1210. godine, Albert od Buxhoevedena je, smatrajući Kurlandiju davaocem danka Valdemara II, oklijevao provesti pohod velikih razmjera protiv njih. Nakon Albertove smrti 1229. godine, križari su ugovorom iz 1230. osigurali mirno potčinjavanje Vanemanea (grofovije sa mješovitom livonskom, saarlasedskom i kurškom populacijom u sjeveroistočnom dijelu Kurlandije). Iste godine zamjenik papinskog legata Baldouin od Alnee poništio je taj ugovor i sklopio ugovor sa vladarom Bandave u centralnoj Kurlandiji, Lamekinsom (Lammechinus rex), predavši svoje kraljevstvo u ruke papinstva. Baldouin je postao papinski legat u Kurlandiji i biskup Zemgalije; međutim, Nijemci su se žalili na njega rimskoj kuriji, te je papa Grgur IX. 1234. uklonio Baldouina kao svog izaslanika.
Nakon njihovog odlučujućeg poraza u Bitci kod Saule od strane Žemajta i Zemgala, preostali dio Livonskog bratstva reorganizirao se 1237. kao podred Teutonskog reda i postao poznat kao Livonski red. 1242. godine, pod vođstvom Andrewa od Groningena, vođe Livonskog reda, križari su počeli vojno osvajanje Kurlandije. Pobijedili su Kurše južno do Embūtea, blizu sadašnje granice sa Litvanijom, i osnovali svoju glavnu utvrdu u Kuldigi. Papa Inocent IV dodijelio je dvije trećine osvojene Kurlandije Livonskom redu, a jednu trećinu Kurlandskoj biskupiji.
Za vrijeme Bitke kod Durbe 1260. vojska Žemajta i Kurša nadjačala je ujedinjene snage Livonskog i Teutonskog reda; u idućim godinama, međutim, križari su postepeno potčinjavali Kurše, a 1267. su potpisali primirje utvrdivši obaveze i prava svojih pobijeđenih suparnika. Neosvojeni južni dijelovi njihovih teritorija (Ceklis i Megava) ujedinjeni su pod vladavinom Velike kneževine Litvanije.
Osvajanje zemgalskih krajeva počelo je 1219. kada su križari iz Rige zauzeli Mežotne, glavnu luku u vodenom toku Lielupe, i osnovali Biskupiju Semigaliju. Nakon nekoliko neuspješnih pohoda protiv paganskog zemgalskog vojvode Viestardsa i njegovih žemajtskih srodnika, rimska kurija je 1251. odlučila ukinuti Biskupiju Semigaliju i podijelila je njezine teritorije između Biskupije Rige i Livonijskog reda. Kameni zamak je 1265. izgrađen u Jelgavi, na Lielupeu, i postao je glavna vojna baza za križarske napade protiv Zemgala. Glavna gradina Tērvete je 1271. osvojena, ali su se Zemgali pobunili pod vojvodom Nameisisom 1279. godine, a Litvanci pod Traidenisom su pobijedili snage Livonijskog red u Bici kod Aizkraulea. Ratnici vojvode Nameisisa neuspješno su napali Rigu 1280. godine, na što je oko 14 000 križara odgovorilo opsadom zamka Turaida 1281. godine. Kako bi osvojio preostale zemgalske gradine, Veliki majstor Reda, Villekin od Endorpea, 1287. je sagradio zamak zvan Heiligenberg odmah pored zamka Tērvete. Te iste godine, Zemgali su napravili još jedan pokušaj osvajanja Rige, ali je ponovo nisu uspjeli zauzeti. Na njihov povratak kući, livonijski vitezi su ih napali, ali su pobijeđeni u Bici za Garozu, gdje su poginuli Veliki majstor Reda Villekin i još barem 35 vitezova. Novi Veliki majstor Reda, Cuno od Haciginsteina, organizirao je posljednje pohode protiv Zemgala 1289. i 1290. godine; gradine u mjestima Dobele, Rakte i Sidarbe osvojene su, a većina zemgalskih ratnika pridružila se žemajtskim i litvanskim snagama.
Konrad Mazovski, poljski vojvoda Mazovije, neuspješno je pokušao osvojiti pagansku Prusku u križarskim ratovima 1219. i 1222. godine.[10] Po savjetu prvog biskupa Pruske, Christiana od Olive, Konrad je osnovao križarski Dobrinski red 1220. Međutim, taj se red pokazao neefikasnim, a Konradovi pohodi protiv Starih Prusa rezultirali su upadima u već zauzet teritorij kod Chełmna. Izložen konstantnim pruskim protunapadima, Konrad je želio stabilizirati sjever Mazovijskog vojvodstva u toj borbi za granično područje Chełmna. Mazovija je osvojena tek u 10. vijeku i lokalni Prusi, Jotvingijci i Litvanci još uvijek su živjeli na tom teritoriju, gdje nisu postojale dogovorene granice. Vlastita vojna slabost navela je Konrada da pozove Teutonski viteški red u Prusku.
Sjeverni križarski ratovi pružili su obrazloženje za rast i širenje Teutonskog reda njemačkih križarskih vitezova, koji je osnovan u Palestini krajem 12. vijeka. Usljed muslimanskih uspjeha u Svetoj Zemlji, taj red tražio je nove misije u Evropi. Vojvoda Konrad Mazovski se 1226. u zapadno-centralnoj Poljskoj obratio Vitezovima da obrane njegove granice i potčine paganske baltičke Pruse. Nakon potčinjavanja Prusa, Teutonski vitezovi borili su se protiv Velike kneževine Litvanije.
Kada su Žemajti 1236. u Bici kod Saule pobijedili livonske vitezove, što se podudarilo sa nizom pobuna u Estoniji, mjesto Livonskog reda zauzeo je Teutonski red, dozvolivši Teutonskim vitezovima da upotrijebe političku kontrolu nad velikim teritorijima u baltičkoj regiji. Mindaugas, kralj Litvanije, kršten je zajedno sa svojom ženom nakon svog krunisanja 1253. godine u nadi da će to zaustaviti napade križara, ali se to nije desilo. Teutonski vitezovi nisu uspjeli potlačiti pagansku Litvaniju, koja je službeno kristijanizirana 1386. vjenčanjem velikog vojvode Jagela sa jedanaestogodišnjom kraljicom Jadwigom od Poljske. Međutim, čak i nakon što je ta država službeno preobraćena, križarski pohodi su se nastavili sve do Bitke kod Grunwalda 1410. godine, kada su Litvanci i Poljaci, uz pomoć Tatara, Moldavaca i Čeha pobijedili Teutonske vitezove.
Pokušaji Teutonskog reda da osvoje pravoslavnu Rusiju (naročito Republike Pskov i Novgorod), poduhvat kojeg je odobravao papa Grgur IX.,[1] također se mogu smatrati dijelom sjevernih križarski ratova. Jedan od glavnih udaraca za ideju osvajanja Rusije bila je Bitka na Čudskom jezeru 1242. godine. Sa ili bez papinog blagoslova, Švedska je također provela nekoliko križarskih ratova protiv pravoslavnog Novgoroda.
- Ostsiedlung
- Švedski križarski ratovi (razvrstavanje)
- Danska Estonija
- Historija Bjelorusije
- Historija Estonije
- Historija Finske
- Historija Latvije
- Historija Litvanije
- Pokrštavanje Litvanije
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Christiansen, Erik (1997). The Northern Crusades. London: Penguin Books. str. 287. ISBN 0-14-026653-4.
- ↑ Hunyadi, Zsolt; József Laszlovszky (2001). The Crusades and the Military Orders: Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity. Budapest: Central European University Press. str. 606. ISBN 963-9241-42-3.
- ↑ von Güttner-Sporzyński, Darius (2014). Poland, Holy War, and the Piast Monarchy, 1100-1230. Turnhout: Brepols. str. 188. ISBN 978-2-503-54794-7.
- ↑ Urban, William. „An Historical Overview of the Crusade to Livonia”. The Online Reference Book for Medieval Studies.
- ↑ Christiansen, Eric (1997). The Northern Crusades. Penguin. str. 93. ISBN 0-14-026653-4.
- ↑ von Güttner-Sporzyński, Darius. „Poland and the papacy before the second crusade”. ResearchGate.
- ↑ The Chronicle of Henry of Livonia. Columbia University Press. 1961. ISBN 0-231-12889-4.
- ↑ „Estland” (da). Salmonsens konversationsleksikon.
- ↑ Urban, William L. (1994). The Baltic Crusade. Lithuanian Research and Studies Center. str. 113–114. ISBN 0-929700-10-4.
- ↑ Lewinski-Corwin, Edward Henry (1917). A History of Prussia. New York: The Polish Book Importing Company. str. 628.