Hrvat (termin)
Hrvat (praslavenski *Xъrvatъ, staroslavenski Xъrvatinъ) kao etnonim vuče nejasno porijeklo i o njegovoj etimologiji postoje različite teorije.
Prvi spomen imena Hrvat je 852. godine na Trpimirovoj darovnici, čiji original je izgubljen, a najstariji prijepis je iz 1568. (Lujo Margetić je 2002. iznio mišljenje da je to zapravo sudski dokument, i da potječe iz 840.[1]) U kamenu je najstariji napis iz Šopota (kod Benkovca), gdje se spominje i Branimir:
- +BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...
U stranim izvorima se ime Hrvat spominje tek u 10. vijeku, u dokumentima splitskih crkvenih sabora i u De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta.[2]
Hrvatsko ime se sreće i na slavenskom sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke[2].
Tako se u Koruškoj nalaze[2] Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem vijeku su zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.
U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga.
Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu;
Historičari su suglasni da termin Hrvat nije slavenskog porijekla, iako je bilo pokušaja da se etnonim poveže s npr. područjima obitavanja (hrib, hrbat u smislu planina)[4]. Najviše pristaša među indoevropeistima i slavistima imaju objašnjenja koja Hrvate vezuju uz naziv i kretanje sjevernoiranskih plemenskih skupina (Skiti; Sarmati) iz 1. milenija[3][4]. Kao dokaz za ovu hipotezu često se uzimaju zapisi na grčkom jeziku iz 2./3. vijeka gdje se pojavljuje termin Horoatos[4], a postoje i pokušaji povezivanja s drevnim Arahozijcima (Harahvatiš) iz ahemenidskog perioda (6. – 4. vijek pne.)[4]. Međutim, u tom slučaju postoji nepremostivi geografsko-kronološki jaz pa veze nisu široko prihvaćene. Poljsko-američki lingvist Zbigniew Gołąb dovodio je etimologiju etnonima Hrvat u vezu s pragermanskim terminima[5].
Na temelju ovih pretpostavki razvijene su i teorije o iranskom i germanskom porijeklu Hrvata, no treba naglasiti da točnost etimoloških hipoteza nužno ne implicira postojanje Hrvata kao iranskog, germanskog ili nekog drugog naroda (plemena), čak ni usku interakciju s istima. Početkom 1990-ih navedene teorije su zbog političkih uvjeta često bile prožete ideologemima tj. pokušajima razdvajanja Hrvata od drugih južnih Slavena.
Prema američkom naučniku Patricku Gearyju, naziv Hrvat (Kroat) ne pojavljuje se ni u jednom izvoru prije sredine 9. vijeka kao oznaka naroda ili plemena.[6] Izraz Hrvat (Kroat) vjerovatno je prvobitno označavao ili društveni sloj ili je to bila titula regionalnog položaja unutar avarskog kaganata.[6] To bi objasnilo zašto ovaj izraz, koji nije slavenska riječ, može označavati slavenski "narod", a da ne mora da se zamišlja kako je nekada, u davna vremena postojao neslavenski hrvatski narod. To također objašnjava pojavu "Hrvata" na suprotnim stranama kaganata, a da se ne moraju zamišljati velike seobe bilo porodice bilo braće, od kojih svaki osniva različiti dio hrvatskog naroda.[6]
- Sandra-Viktorija Antić: "Fascinantno pitanje europske povijesti[mrtav link]" (Vjesnik, objavljeno 22. 11. 2002.)
(PDF) - Goldstein, Ivo (1995). Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-02-8.
- Gołąb, Zbigniew (1990). The Origins of the Slavs: A Linguist's View.. Columbus: Slavica. ISBN 978-0-89357-231-0.
