Armenski genocid

Armenski genocid je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Turske pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik.

1890. godine je u Osmanlijskom Carstvu živjelo 2,500.000 Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke crkve ili Armenske apostolske crkve. Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmanlijsko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, Abdul-Hamid je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.

Osmanlijska vlada je potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanlijska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na hiljade Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmanlijsku banku u Istanbulu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi pretežno muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca. Stepen upletenosti osmanlijske vlade u te odrede nije dobro poznat i predmet je rasprave.

Rusija i Osmanlijsko Carstvo su ušle u I svjetski rat kao neprijatelji. Osmanlije su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U februaru 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od linije fronte) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. aprila su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhapšeni i pobijeni armenski intelektualci.

Ukupno je tako izginulo oko milion i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili zapadnu Evropu, Sjevernu Ameriku i Australiju.

Te rane nisu posve zacijelile i još utiču na odnose između između Armenije i Turske. Zvanična Turska se ne slaže sa terminom genocid i tvrdi da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko" dok veliki broj evropskih država a posebno Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Evropski parlament. Neke su armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovici 20. vijeka terorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.

Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkog ambasadora) nego mlakim protestima ambasadora. Postoji i priča o tome da je Hitler u pripremama za "konačno rješenje židovskoga pitanja" izjavio: "Ko danas više spominje istrijebljenje Armenaca?"

Kad se 1965. obilježavala 50. godišnjica genocida, javila se zamisao o postavljanju spomenika, koji je po nacrtima arhitekata Kalašjana i Mkrtčjana dvije godine kasnije postavljen na brdu Cicernakaberd nad klancem rijeke Hrazdan. Obelisk visok 44 metra simbolizira preporod Armenaca, a 12 blokova postavljenih u krug predstavlja 12 izgubljenih pokrajina na području današnje Turske. Unutar tog kruga gori vječna vatra. Od spomenika vodi park sa zidom dugim 100 metara na kojem pišu imena krajeva za koje se zna da su se u njima vršili pokolji. Na kraju tog parka je 1995. otvoren mali muzej s osnovnim podacima o događajima, kao i fotografijama njemačkih fotografa (turskih saveznika u 1. svjetskom ratu) i publikacija o genocidu na raznim jezicima. Pokraj muzeja je prostor gdje strani državnici sade spomen-drveće.

Armenci svake godine obilježavaju dan genocida brojnim manifestacijama. Godinama pokušavaju navesti Tursku na priznavanje ovog događaja. Primjerice, za 90. obljetnicu 2005. godine, na Armenskim TV kanalima mogli se vidjeti kako su u glavnom gradu, Erevanu, stotine hiljada ljudi obišle memorijal te su oko vječne vatre postavili zid napravljen od cvijeća, slažući cvjetove, visok preko metar i dugačak možda stotinjak metara... Istovremeno, u Los Angelesu, gdje živi velik broj Armenaca, u kolonama su protestirali uz transparente.

Britanski izvori govore o mogucih milion žrtava, dok s druge strane, turski historičari govore o "nekoliko stotina hiljada" koji su stradali "u građanskom ratu u kojem je bilo žrtava na obje strane".

Artsah, kako ga zovu Armenci, odnosno Karabah, kako je poznat ostatku svijeta, priča je za sebe. Ovaj dan 2005. obilježen je kolonama koje su na memorijalu postavljale cvijeće.

Segmenti iz razgovora s rektoricom univerzietea Maštrop Maštoc, Donara Sergejevnom:

Kažite mi, zašto vam je važno priznavanje genocida?

- Zašto je hebrejima bilo bitno priznanje njihovog genocida? Mi samo želimo da se prizna historijska istina. Ovo priznanje više znači turskom narodu nego nama, jer njemački je narod krenuo naprijed nakon što su priznali što je fašistički režim učinio. Mi, armenci, želimo dobrosusjedske odnose s Turskom, želimo normalno živjeti i trgovati. Ali to će biti moguće tek onda, kada patnje našeg naroda budu priznate...

Armenski genocid na Wikimedijinoj ostavi

• Armenian Genocide Arhivirano 2021-03-05 na Wayback Machine-u - na engleskom