Kubizam

Kubizam je umjetnički stil moderne umjetnosti, nastao u Francuskoj od 1907. do 1911. god. Započeo je kao slikarski pokret, ali se odrazio i u kiparstvu, glazbi, književnosti i arhitekturi. Kubizam je imao značajan utjecaj na pojavu apstraktne umjetnosti. Zapravo, smatra se kako je jedan od najutjecajnijih umjetničkih pokreta 20. stoljeća. U užem smislu, kubistička djela se smatraju onima koja su nastala u Parizu (Montmartre, Montparnasse i dr.) od 1911. – 1920-ih, kada su iz njega izrasli drugi pravci kao što su: orfizam, vorticizam, futurizam i konstruktivizam.

Izvorišta kubizma možemo pronaći u djelima Paula Cezannea koji afirmira geometrijski shvaćen oblik uz novo značenje boje. Postimpresionist Paul Cezanne govorio je (po uzoru i na onodobne priručnike za umjetnike) da se sve, što u prirodi postoji, može likovno prikazati osnovnim likovima (kocka, kugla, valjak, stožac). Svođenje nepravilnih oblika na pravilne oblike, prirodnih na geometrijske, jedna je od najstarijih metoda čovjekova svladavanja vidljivog svijeta (npr. nepravilne skupine zvijezda prepoznajemo u geometrijskim zviježđima). Često se smatralo da je geometrijsko „idealiziranje” prirode put prema otkriću same ideje prirode, pa tako, nastoji li slikar dokučiti geometrijske zakone prirode, njegova će slika biti bolja od pukog oponašanja prirode. Dakle, neki slikari su toliko pojednostavili oblike da su npr. kuće postale nalik običnim kockama (kubusima). Ime kubizmu dao je Henri Matisse, koji je za Braqueove pejzaže rekao: „Gle nagomilane kocke!” (coubis).

Osnivači kubizma su Georges Braque i Pablo Picasso, a na izložbi u „Salonu neovisnih” u Parizu 1911. god. (što se drži za službeni početak kubizma), pridružili su im se umjetnici kao što su: Jean Metzinger, Albert Gleizes, Robert Delaunay, Henri Le Fauconnier i Fernand Léger.^[1] Prvi teoretičar kubizma bio je Guillaume Apollinaire (1913.), a od pripadnika pariške skole koji su primjenjivali djelomično i povremeno elemente kubizma, bili su: Marc Chagall i Amedeo Modigliani, u Hrvatskoj Marino Tartaglia i Vlado Gecan, u Srbiji Sava Šumanović, Sloveniji Stane Kregar.^[2]

Slikar kubizma stvara slojeve naslaga preko dvodimenzionalne podloge, rezultat je preoblikovanje prostornog prikazivanja u nekoliko simultanih pogleda na objekt na istoj plohi. Značajniji predstavnik kubizma je i Španjolac Juan Gris, a kubizam je bio vrlo raširen i u Češkoj gdje se javila i kubistička arhitektura.

»Revolucionarna destrukcija oblika prelazi u istančano prikazanu konstrukciju bez strasti.«

(A. Neumeyer))

Kubizam je zaokupljen problemom »objekta« koji treba rekonstruirati, nasuprot rasplinutosti i nepostojanosti impresionističke površine. Potrebno je izbaciti sve što se oslanja na subjektivnost ili na određeno i čvrsto gledište, da bi se došlo do cjelokupne, pojmovne, potpune varijante forme („Ako čula deformiraju, samo duh formira”). Picassova izjava: „slikam predmete kako ih zamišljam, a ne kako ih vidim”, podupire ovu tezu. U kubizmu je prisutan utjecaj i afričke umjetnosti, a osnova je kocka. Kubisti na slici prikazuju istovremeno ono što u zbilji možemo vidjeti samo sljedno (u slijedu vremena, uzastopno).

Postoje dvije vrste kubizma:

• Prva faza kubizma je fasetni ili analitički kubizam, u kojemu oštri bridovi odjeljuju volumene ili plohe. Problem prostora i volumena rješava prvenstveno svijetlom i sjenom – analitičko prikazivanje trodimenzionalnih oblika viđenog sa svih strana na dvodimenzionalnoj plohi slike. Pri tome su oblici razlomljeni u manje forme (fasete), površina slike je dinamična a od objekta ostaju tek neke karakteristične naznake (Bragueova „Žena s mandolinom” ili Picassov „Portret Ambroisea Vollarda”). Dakle, boje nisu tako kontrastne, slika je razbijena u fasete (djeliće) mirnih tonova i više ne prikazuje prostornu cjelovitost. Slika „želi biti totalna” i u sebi sabrati sva moguća gledištaNajizražajnije načelo kubističke analize je u tome da se isti predmet prikazuje na slici iz dvaju ili više kutova gledanja. Obično se koriste oni pogledi koji reprezentativnije govore o samom obliku (npr. čaša se prikazuje sprijeda (franc. en face), ali otvor na čaši krugom kako ga vidimo s visine). Ukratko, kubisti prikazuju na slici simultano (istodobno) ono što u zbilji možemo vidjeti samo sukcesivno (u vremenskom slijedu). Time kubisti dokidaju dotadašnji zakon da slika može prikazivati određen predmet samo s jednog mjesta i u jednom trenutku i uvode faktor vremena (četvrte dimenzije) u likovnu umjetnost, što je velika inovacija u umjetnosti 20. st.

• analitički kubizam traje negdje do 1912. god. kada ga zamjenjuje druga faza kubizma, tzv. sintetički kubizam koji napušta svako iluzionističko svojstvo slike. U toj fazi istraživanja oblika slikari su počeli spajati i komponirati pojedine ulomke oblika stvarnih predmeta u odnose i spojeve kakvih u stvarnosti nema. Slika postaje izrazito dekorativna, boja dobiva na važnosti i zamjenjuje raniju jednobojnost. U želji da oblici budu raznovrsniji, što bogatiji asocijacijama i ujedno što stvarniji u sliku se unose strani materijali (isječci iz novina, dijelovi tkanine), umeću se tipografska slova, što je rezultiralo tehnikom kolaža (franc. colliere = lijepiti), ne samo od papira nego i od predmeta različitog podrijetla (asamblaž).

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kubizam

• Definicija kubizma na LZMK
• Kronologija likovne umjetnosti prve trećine 20. st.