Romantičarska gitara

Romantičarska gitara je muzički instrument sa šest pojedinačnih žica iz prve polovine 19. stoljeća, koja predstavlja važnu kariku u ukupnom razvoju između barokne gitare iz 18. stoljeća s parovima žica (uglavnom pet parova žica ili s pet pojedinačnih žica) i sadašnje klasične gitare koju je oko 1860. razvio najznačajniji španski proizvođač gitara iz 19. stoljeća Antonio de Torres. Od kasnog 18. stoljeća gitara je postigla veliku popularnost, iako su, kako je rekao Ruggero Chiesa, kasniji naučnici uglavnom ignorisali njeno mjesto u klasičnoj muzici. ^[1] Do povećanog zanimanja za gitaru došlo je u doba gitarista-kompozitora kao što su: Fernando Sor, Ferdinando Carulli, Mauro Giuliani i Matteo Carcassi. Osim toga, nekoliko poznatih kompozitora koji nisu bili povezani s gitarom svirali su ili komponirali za nju: Luigi Boccherini i Franz Schubert pisali su za nju u nekoliko svojih djela ^[2], Hector Berlioz je bio iskusan gitarista koji nije svirao klavijature niti stekao akademsko muzičko obrazovanje u muziku ^[3], virtuoz na violini Niccolò Paganini svirao je gitaru neformalno, a Anton Diabelli je komponirao veliki broj gitarskih kompozicija.

(Left): Gitara koju je napravila firma "Pons" u Londonu, 1819. Musikmuseum, Basel; (u sredini): C.F. Martin gitara napravljena u New Yorku, c. 1838; (desno): C.F. Martin Renaissance model, c. 1843–52

Početak romantičarske gitare vezuje se na zadnje dvije decenije 18. stoljeća postepenim prelaskom upotrebe gitara s pet parova na gitare sa šest pojedinačnih žica. Ovaj proces razvoja romantičarske gitare sa šest žica dešavao se približno u isto vrijeme u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Istovremeno, nastavljeno je s pravljenjem i upotrebom gitara s pet pojedinačnih žica. Prvu poznatu gitaru napravljenu sa nanizanim pojedinačnim žicama, a ne parovima žica, napravio je Ferdinando Gagliano 1774. u Napulju. Ova gitara, koja je bila izložena u muzeju Heyer u Kölnu prije nego što je taj muzej prestao sa radom, pokazuje neke bitne razlike u odnosu na savremene klasične gitare. Imala je pet pojedinačnih žica, umetnute mesingane pragove, dug vrat u odnosu na dužinu žica (vrat gitare koji se sastaje s tijelom na 11. pragu), fiksirani most i karakterističnu glavu za podešavanje s figurom u obliku broja osam. Nedostajala joj je samo šesta žica da bi bila identična ranoj romantičarskoj gitari. Poznati njemački proizvođač violina iz tog perioda Jacob Augustus Otto tvrdio je da je Naumann, kapelnik Drezdenske katedrale bio prvi koji je dodao bas E-žicu na gitari. ^[4][5] Najraniju sačuvanu gitaru sa šest žica napravio je 1779. Gaetano Vinaccia u Napulju. Porodica Vinaccia izrađivala je lutnje , a također je poznata kao prva koja je napravila današnji oblik mandoline. ^[6][7][8]

Uz već spomenuti napredak u njenom razvoju, gitara je postupno dobila sve izraženije obline i veće tijelo, dok je raskošna ornamentacija bila suzdržanija, zadržavajući se uglavnom oko rubova tijela i zvučne duplje, kojoj je nedostajala ukrasna rozeta koja bi omogućila veći volumen. Umjesto drvenih štimera korišteni su metalni, kao i fiksni pragovi koji su isprva izrađivani od slonovače ili ebanovine pa potom od metala. Otvorena zvučna duplja zamijenila je rozetu, kobilica je podignuta na viši položaj (uz uvođenje nosive površine i pomoćnog mehanizma koji zajedno sa štimerom služi za pričvršćivanje žica). Ravna poleđina postala je standardna, a proporcije instrumenta su se promijenile kako bi se omogućilo pozicioniranje 12. praga na spoju tijela i vrata gitare. ^[9][10]

Mnogi gitarski udžbenici tog vremena ne pokazuju standardnu tehniku sviranja, već se oslanjanje na ranije tradicije. Naprimjer, često preporučuju da se desna ruka osloni na tijelo gitare, iako je španski gitarista Nicario Juaralde zauzeo moderni pogled, upozoravajući na gubitak slobode desne ruke. Palac i prva dva prsta tokom 19. vijeka uglavnom su se koristili za okidanje gitarskih žica, slobodnim potezom (tirando) češće nego drugim potezom (apoyando) koji je bio favorizovan u 20. vijeku. Za razliku od većine današnjih klasičnih gitarista, svirači su bili podijeljeni oko toga da li koristiti nokte ili ne. Fernando Sor ih, naprimjer, nije koristio dok je njegov sunarodnik Dionisio Aguado to učinio. ^[11]

Uska i uzdužna drvena ploha kod romantičarske gitare omogućila je nekim gitaristima da koriste palac lijeve ruke prilikom sviranja šeste žice. Fernando Sor to odbija u svojoj knjizi gitarskih metoda, preporučujući da palac lijeve ruke ostane u stražnjem središnjem dijelu vrata i napominje da "visoki" položaj palca ne pomaže ni prstima na bas-žicama niti daje podršku gitari. Romantičarske gitare su često imale kaiš koji se stavljao oko vrata svirača, dok je Dionisio Aguado izumio "tronožac" za držanje instrumenta. Aguado je također zagovarao opušten stav prilikom sviranja, pri čemu je gitarist naslonjen na stolicu s obje noge čvrsto na tlu, umjesto da koristi podnožje za postizanje kasnijeg konvencionalnog držanja, pri čemu se ivica stolice koristi da gitara ne klizi udesno, što dovodi do toga da vrat gitare ide prema gore, bliže igračevom torzu, umjesto da štrči ulijevo.

Sviračka tehnika zajednička svim gitaristima iz romantičnog perioda je glisando ili portamento. Iako se ova tehnika rijetko koristi pri sviranju današnje gitare (i čak je uklonjena iz mnogih modernih izdanja romantične gitarske muzike), glisando je bio najvažniji u cantabile stilu (poseban stil sviranja u instrumentalnoj muzici dizajniran da oponaša ljudski glas) kod romantičarskih gitarista. ^[12]

• 
  Detalj iz minijature o metodi sviranja srednjovijekovne gitare, Štutgarski psaltir, 825. n. e.
• 
  Tirando tehnika sviranja gitare
• 
  Apojando tehnika sviranja gitare
• 
  "Gitarist", slikarsko djelo Vasilija Tropinina, ulje na platnu, 1832.

Tokom poslednjih decenija 18. stoljeća, partiture na notnom sistemu (jedan notni sistem u visokom ključu napisan za oktavu iznad pravih tonova) zamijenile su one navedene u tablaturama koje se koriste za baroknu gitaru. Ova modifikacija se pojavljuje u Parizu u publikaciji Giacoma Merchija iz 1761. pod nazivom "Quatro duetti a due chitarre e sei minuettoi a solo con variatoni...op. 3", zatim u onoj Michela Correttea "Apolonovi darovi, metoda za lahko učenje sviranja gitare" iz 1762. u kojoj se koristi tablatura i notacija notnog sistema što ukazuje da je ovaj način muzičkog obilježavanja postala najčešća, ali da je poznavanje tablature ostalo korisno za sviranje. Najbolji primjeri koji potvrđuju ovo su djela kompozitora 17. i ranog 18. stoljeća (Robert de Visée, Derosier itd.). ^[11]