Reinhold Messner

Reinhold Messner
Rođenje	(1944-09-17) 17. septembar 1944 (80 godina) Bressanon, Italija
Zanimanje	Alpinist, istraživač, pisac, političar
Poznat(a) po	Prvi uspon na Mount Everest 1978. bez upotrebe dodatnog kisika. Prvi koji se uspeo na vrhove preko 8.000 m.

Reinhold Andreas Messner italijanski je planinar, istraživač, pisac i političar. Prvi je čovjek koji se uspeo na Mount Everest bez dodatnog kisika, a ujedno i prvi koji se popeo na svih 14 vrhova viših od 8.000 metara.^[1] Godine 1986. ispenjao je svih Sedam vrhova. Osvojio je i sedam najvišh vrhova na sedam kontinenata. Zbog ovi rezultata 2010. god. dobio je Zlatni cepin za životno djelo, najprestižniju planinarsku nagradu. Njegovi veliki poduhvati jesu i prelaz preko Antarktika 1989/1990. s Arvedom Fuchsom, Grenlanda 1993. i pustinje Gobi 2004.

Messner je rođen 17. septembra 1944. u Bressanoneu u Italiji u predjelu Dolomita. Njegovi roditelji imali su ukupno devetoro djece. U planinarstvo ga je uveo otac. Kad je imao tek pet godina popeo se na svoj prvi vrh viši od 3.000 metara. Kao dječak postao je vrstan penjač sa uspenjanim vrhovima u okolini, često s mlađim bratom Güntherom. Već tada je izgradio svoj prepoznatljivi minimalistički stil sa najnužnijom opremom prilikom penjanja. U Padovi je završio studij arhitekture. Nakon završetka studija radio je kratko kao nastavnik, a zatim se u potpunosti posvetio penjanju.

Dvaput se ženio i ima četvero djece.

Između 1960-1964 ispenjao je veliki broj uspona u Dolomitima. Novi smjer na sjevernoj strani Ortiera ispenjao je 1965. god. Godinu dana kasnije ispenjao je Walkerov smjer na Grandes Jorassesu, prvi ispenjani smjer na ovoj planini, visok 4.208 m. Slijedili su usponi na Eiger, Furchetta-u, Sas dla Crusc i Marmaladu. Bio je član ekspedicije u Ande, gdje je ostvario nekoliko izvanrednih uspona. Time je stekao reputaciju jednog od vodećih alpinista u Evropi.

Godine 1970, otišao je na Himalaje sa bratom. Ispenjali su treći uspon na vrh Nanga Parbat i prvi uspon na stijenu Rupal, najdužu na svijetu (4.100 m). Braći je to bio prvi osamhiljadaš.^[2]

Neuspješno su pokušali i prvi uspon preko stijene Diamir. Dok su se vraćali, brat mu je počeo pokazivati znakove visinske bolesti. Messner je otišao potražiti lakši put dolje. Kad se vratio po brata, otkrio je da ga je zamela lavina i tijelo mu je pronađeno 2005.^[3] Nakon povratka, Messneru je amputirano šest nožnih prstiju i nekoliko vrhova prstiju na rukama. U knjizi The Naked Mountain (Gola planina) Messner je 30 godina kasnije iznio svoju verziju događaja, kao odgovor na kritike da je svojom prekomjernom ambicijom kriv za bratovu smrt.^[4] Vratio se na stijenu Diamir 1978. i ostvario prvi solo uspon od baznog logora do jednog vrha višeg od 8.000 m, koji nikad nije ponovljen.^[5]

Unatoč tragediji, Messner nije odustao od penjanja. Godine 1974. udružio se sa austrijskim alpinistom Peterom Habelerom, s kojim je dijelio filozofiju penjanja. Iznenadili su planinarski svijet impresivnom serijom penjanja. Zajedno su ostvarili 1969. godine prvi uspon na Yerupaja Chico u Južnoj Americi, na Sjevernu stranu Eigera 1974. za rekordnih 10 sati i Matterhorn.

Godinu dana kasnije popeli su se na Gasherbrum I u planinskom lancu Karakorum u alpskom stilu.^[6] Kao 2-člana ekspedicija sa samo 12 nosača i jednim oficirom za vezu, krenuli su prema Gasherbrumu, 11-toj planini na svijetu po visini. Postoji 6 vrhova ove planine, a najviši je Gasherbrum I, poznat i kao Hidden Peak (8068 m.). Pred polazak objelodanili su da će se penjati tradicionalnim stilom koji se koristi u Alpama i da će alpski stil biti korišten i u usponima na Himalajske vrhove preko 8.000 metara. Ovaj način podrazumijeva:^[7]

• na vrh se kreće iz podnožja planine
• penjač sa sobom nosi sve što mu treba
• ako se bivakuje, to se radi na putu do vrha
• nema prehodne pripreme rute
• dodatni kisik se ne koristi^[8]

Ova vrsta penjanja je najednostavnija koju možete zamisliti. Samo morate sve uzeti u obzir, i ono što je predvidljivo i ono što nije, u protivnom nećete dugo živjeti. – Reinhold Messner

Prije njihovog odlaska, pojedini vodeći alpinisti su iskazivali nevjericu prema mogućnosti da se u Himalajima izvede ovakav uspon, a pojedinci su smatrali da je ovo samoubistvo. Za njih dvojicu ovo je bio logičan nastavak onog što su ranije počeli sličnim usponima u Alpama i podizanje ličnih mogućnosti na viši nivo.

Krenuli su 8. avgusta iz Baznog kampa, penjali se tri dana do vrha i dva dana silazili do Baznog kampa. Bio je to prvi uspon na vrh preko 8.000 metara u alpskom stilu.^[9]

Tako su se 1975 godine uz klasične velike ekspedicije pojavile male ekspedicije, čime je počela jedna nova era za himalajsko planinarstvo.^[10]

Messner i Habeler izveli su zajedno 1978. godine, kao formalni članovi austrijske ekspedicije, uspon na Mount Everestu i ostvarili ono što se naučno smatralo nemogućim – popeti se na najviši vrh svijeta bez dodatnog kisika. Nakon ovog dostignuća dvojice vrsnih alpinista, koje neki nazivaju Dream team alpinizma, njihova saradnja je prekinuta.^[6]

Dvije godine kasnije, 1980. godine, Messner je ponovio ovaj pothvat sa tibetanske strane, ovaj put sam. Išao je klasičnom rutom Sjeveroistočnim grebenom da bi kasnije prepriječio prema Nortonovom kuloaru. Uspon je izveo usred sezone monsuna, u avgustu mjesecu kada se izbjegavaju usponi na Everest zbog obilnih padavina. Bio je to prvi solo uspon na Everest i prvi solo uspon bez dodatnog kisika.^[11]

Reinhold Messner je doputovao na Tibet zajedno sa svojom tadašnjom djevojkom Kanađankom Nenom Holguin. Na sam dan uspona vremenske prilike su se promijenile. Spustila se magla i polahko je počeo padati snijeg. Odlučio je ubrzati uspon. Ali to nije bilo lako. S jedne strane, bio je pod pritiskom zbog neprestane opasnosti jer alpinisti tvrde da se na ovakvim usponima može samo jednom odkliznuti. Drugo, zrak je bio toliko rijedak da nije mogao da se uspinje kako je mislio da treba. Treća stvar je bilo psihičko opterećenje jer je cijelo vrijeme bio sam i nije bio u mogućnosti s nekim podijeliti svoje brige i strahove. Šator, ranac i hranu ostavio je na svom posljednjem odmorištu na 8.220 metara visine.

Popodne 20. avgusta 1980, trećeg dana uspona, Messner je, više pužući nego hodajući stigao do najviše tačke na 8.850 metara. Na vrhu je bio tako umoran da se samo bacio u snijeg i vegetirao. Podigao se poslije sat vremena i počeo se spuštati. Da kod spuštanja nije pronašao svoj trag u svježem snijegu, bio bi izgubljen.

Kada se dan nakon osvajanja vrha vratio u bazni logor na 6.400 metara visine, djevojka ga je jedva prepoznala. Plakao je, a njegovo je lice bilo žuto, usne ispucane i rastrgane.

Messnerov solo-uspon na Everest, u sezoni monsuna, bez kisika i na djelimično novoj ruti smatra se najvećim dostignućem u historiji osvajanja na Himalajama. Sam Mesnner smatra da je njegov solo-uspon na Nangu Parbat (u ljeto 1978.) veće dostignuće jer je bio prvi uspon ove vrste na jedan vrh preko 8.000 metara, dok je solo uspon na Everest bio samo završnica u njegovom razvoju kao alpiniste. Uspon je opisao u knjizi The Crystal Horizon (Kristalni horizont).

Messner je prvi čovjek koji je obavio uspone na svih 14 vrhova viših od 8.000 m. Istovremeno je i prvi koji je to uradio bez upotrebe dodatnog kisika. Uspone je počeo 1978. na Nanga Parbatu, a završio 1986. na Lhotseu.

Alpinista Richard Bass prvi je ostvario uspon na Sedam vrhova što je naziv za najviše vrhove sedam kontinenata. Messner je predložio drugu listu (Mesnerova ili Carstensz lista) zamjenjujući Mount Kosciuszko indonezijskim vrhom Puncak Jaya, smatrajući da je izazovniji. U maju 1986. Pat Morrow prvi je ispenjao Messnerovu listu, a slijedio ga je kao drugi sam Messner 8. decembra 1986. god, kao prvi čovjek koji je to uradio bez dodatnog kisika.^[12]

Poslije uspona na Lhotse Messner se nije popeo ni na jedan vrh preko 8.000 m. Bavio se brojnim putovanjima, pješačenjima i trekinzima.

• 1985 – Putovanje kroz Tibet sa istraživanjima na planini Kailash
• 1986 – prijelaz kroz istočni dio Tibeta
• 1987

-putovanje kroz Butan

-putovanje kroz Pamir

• 1988 – solo ekspedicija kroz Tibet pod nazivom Yeti
• 1989–1990 – treking preko Antarktika preko Južnog pola) u dužini 2.800 km, pješačenje sa sankama bez pasa, zajedno sa Arvedom Fuksom;
• 1991 – prijelaz kroz Butan od istoka do zapada

-"Oko Južnog Tirola" gdje je bio uključen prilikom pronalaska zamrznutog čovjeka iz kamenog doba, nazvanog Ötzi

• 1992

-prijelaz kroz Taklamakan Desert u Xinjiangu

• 1993

-putovanje do Dolpoa, Mustanga i Mananga u Nepalu;

-dijagonalni treking preko Greenlanda, pješačenje u dužini 2200 km.

• 1995

-neuspješni prelaz preko Arctica kroz Sibir do Kanade

-putovanje do Belukhae, Altajske planine u Sibiru

• 1996 – putovanje kroz Istočni Tibet i planinu Kailash.
• 1997 – putovanje do Khama u Istočnom Tibetu

-mala ekspedicija u Karakoram

-snimanje filma u Tanzaniji

• 1998

-putovanje do Altajskih planina u (Mongoliji)

-putovanje do Puna de Atacama na Andama u Argentini

• 1999

-snimanje filma o Navajo Indijancima u Arizoni

-putovanje u Thar Desert/Indija

• 2000

-prelazak od Južne Džordžije do Šakletoh Rute na Islandu

-snimanje dokumentarnog filma na planini Fuji u Japanu

• 2002 – posjeta planinarima na Andama i uspon na Cotopaxi (5.897 m.) u Ekvadoru povodom "Međunarodne godine planina"
• 2003

-treking do Mount Everest u povodu pedesetogodišnjice osvajanja

-putovanje po Zemlji Franz Josepha na Arktiku

• 2004 – treking kroz Gobi pustinju u Mongoliji u dužini 2000 km.
• 2005 – putovanje po Mongoliji

Godine 1999. postao je član Evropskog parlementa ispred italijanske stranke Zelenih, dobivši više od 20.000 glasova na izborima. Bio je član parlamenta do 2004, kada se prestao baviti politikom.^[13] Zvanično je bio član Zelenih Južnog Tirola, regionalne i ekološke stranke. Cijelog života, čak i poslije političkog angažmana, bio je veliki pobornik očuvanja okoline i aktivist u borbi protiv globalnog zagrijavanja.

Mesnner je 2003. počeo graditi planinarski muzej (MMM - Mesnerov planinarski muzej) i otvoren je 11. juna 2006. U njemu je izložena kultura Himalaja i historija Južnog Tirola. Muzej čini šest objekata na raznim lokacijama i s različitim temama. Šesti i posljednji smješten je na vrhu planine Kronplatz u italijanskoj pokrajini Južni Tirol. U njemu je predstavljen razvoj planinarstva u posljednjih 250 godina u pogledu opreme. Muzej je smješten na vrhu stijene kako bi posjetiocima ponudio posebno iskustvo i doživljaj, nudeći spektakularan pogled na Dolomite i druge okolne planine.^[14]