Idi na sadržaj

Muhammed el-Bakir

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Imam

Muhammed ibn Ali el-Bakir
مُحَمَّد ٱلْبَاقِر
Delegacija trgovaca u posjeti Muhammedu el-Bakiru (u sredini)
Rođenje
محمد بن علي

676
Medina, Hidžaz
Smrt732
Medina
ReligijaŠiitski islam
Djeca
RoditeljiZejnul-Abidin i Fatima bint Hasan

Muhammed ibn Ali el-Bakir (arapski: محمد بن علي الباقر 676–732) bio je peti imam u šiitskom islamu, naslijedio je svog oca Zejnul-Abidina, a naslijedio ga je sin Džafer es-Sadik. Njegova majka, Fatina bint Hasan, bila je Hasanova kći, što je el-Bakira učinilo prvim imamom koji potječe od oba unuka islamskog poslanika Muhammeda, Hasana i Husejna.[1]

El-Bakir je rođen u Medini, otprilike u vrijeme kada je Muavija I radio na tome da osigura nasljeđe svog sina Jezida. Kao dijete, El-Bakir je bio svjedok tragediji na Kerbeli, u kojoj su masakrirani svi njegovi muški rođaci, osim njegovog oca koji je bio bolestan da bi učestvovao u borbama. Kao mladić, El-Bakir je svjedočio borbi za vlast između Emevija, Abdullaha ibn Zubejra i raznih šiitskih grupa, dok se njegov otac držao podalje od politike.[2]

El-Bakira poštuju i šiitski i sunitski muslimani kao priznatog stručnjaka za jurisprudenciju (fikh), tumačenje Kur'ana, nauku o hadisu i teologiju.[2] Iako je bio stanovnik Medine, njegovi glavni sljedbenici bili su u Kufi u Iraku, gdje je privukao brojne istaknute teologe.[1] El-Bakir je zaslužan za postavljanje temelja dvanaestoimametskih šiita, uključujući složenu teoriju imameta, koju je dalje razvio njegov sin i nasljednik, Džafer es-Sadik.[1] Kao i njegov otac, El-Bakir je usvojio politiku povučenosti,[3] i navodno je pokušao odvratiti svog polubrata Zejda od prerane pobune protiv Emevija.[2]

Prema modernom šiitskom učenjaku Tabataba'iju, El-Baqira je otrovao Ibrahim ibn el-Velid, tokom njegove kratke vladavine.[4] Iako se 732. i 735. obično navode, postoje različita mišljenja o datumu i uzroku El-Bakirove smrti.[3]

Porijeklo

[uredi | uredi izvor]

Muhammed el-Bakir je bio potomak Muhammeda preko oba njegova unuka, Hasana i Husejna, koji su bili drugi, odnosno treći od dvanaest imama. El-Bakirov otac je bio Husejnov sin, Ali Zejnul-Abidin, četvrti od dvanaest imama.[5]

Hasan i Husejn su bili najstariji sinovi prvog šiitskog imama, Alije ibn Ebu-Taliba, preko njegove prve žene Fatime, kćeri poslanika.[5]

Titule

[uredi | uredi izvor]

Njegova počasna titula je El-Bakir, skraćeno od Bakir el-'ilm, što znači ili 'onaj koji razdjeljuje znanje' (iznosi ga na vidjelo) ili 'onaj koji posjeduje veliko znanje', a obe titule su reference na Muhammedovu slavu kao islamskog učenjaka.[5]

Prema nekim izvještajima, Muhamed je već za života bio poznat pod titulom El-Bakir. Šiitski izvori tvrde da je ovu titulu odredio poslanik Muhammed, koji je svoje selame poslao preko Džabira ibn Abdullaha, ashaba koji je poživio dovoljno dugo da upozna El-Bakira kao dijete.[5] Prema drugom šiitskom izvještaju, halif Hišam, savremenik El-Bakira, s prezirom ga je nazvao El-Bekare ('krava'), što sugerira da je za života bio poznat pod ovom titulom. Povod je bio halifov sastanak sa El-Bakirovim polubratom, Zejdom ibn Alijem, koji je ukorio Hišama i pripisao El-Bakirovu titulu Muhammedu.[2]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Muhammed El-Bakir je rođen u Medini oko 676. godine.[2] Dvanaestoimamci svake godine slave njegovo rođenje na treći safer.[6] Godine 680, kada je Muhamed el-Bakir bio malo dijete, njegov djed Husejn i većina njegovih muških rođaka masakrirani su u bici na Kerbeli od strane snaga Emevijskog halife Jezida. Muhamed je bio prisutan u Kerbeli i bio svjedok pokolja. Muhamedova mladost se poklopila sa borbom za vlast između Emevija, Abdullaha ibnul-Zubejra, i raznih šiitskih grupa, dok je Muhamedov otac, Ali Zejnul-Abidin, ostao podalje od politike.[2] Kada je Zejnul-Abidin umro oko 712. godine, većina njegovih sljedbenika prihvatila je za imama njegovog sina, Muhameda el-Bakira,[7] koji je u to vrijeme imao oko trideset sedam godina.[6] Muhamed je živio mirnim pobožnim životom u Medini, kao i njegov otac, ali su ga ipak uznemiravali Emevije,[8] posebno halifa Hišam.[9] Muhamed je, uživao određene slobode jer su Emevije bile popustljivije u ovom periodu,[2] ili možda zato što su bili zauzeti borbom i gušenjem pobuna.[10] Tokom sljedećih dvadesetak godina,[11] Muhammed el-Bakir je izlagao šiitske doktrine i zakone,[12] privlačeći sve veći broj sljedbenika, studenata i posjetitelja.[2]

Abdul-Melik

[uredi | uredi izvor]

Peti Emevijski halifa, Abdul-Melik ibn Mervan, zaslužan je za izdavanje islamskih zlatnih kovanica po prvi put kako bi zamijenio bizantijski novac. Ovo je možda učinjeno na prijedlog El-Bakira.[5]

Omer ibn Abdul-Aziz
[uredi | uredi izvor]

Emevijski halifa Omer ibn Abdul-Aziz, često hvaljen zbog svoje pobožnosti,[13] bio je blagonaklon prema El-Bakiru. Nakon susreta s njim, vjeruje se da je halifa vratio sporno zemljište Alijinim potomcima koje je posjedovao Muhammed.[5] U sunitskoj tradiciji, koju vjerojatno kruže protivnici Alije, El-Bakir identificira Omera kao Mehdija. U šiitskoj tradiciji, međutim, El-Bakir sugerira da ga Omerova dobra djela neće iskupiti, jer je uzurpirao pravo imama da vlada.[5]

Hišam

[uredi | uredi izvor]

Hišam ibn Abdul-Melik je nekoliko puta pozivao El-Bakira u glavni grad Emevija, Damask, i bar jednom ga je zatvorio. Tokom ovih posjeta, vjeruje se da je halifa vodio teološke debate u kojima je El-Bakir odnio pobjedu.[5] Jednom prilikom, halifa je naredio El-Bakiru da se pridruži vježbi streličarstva, vjerovatno nadajući se da će ga osramotiti, međutim, Hišam je bio zapanjen El-Bakirovim odličnim streličarskim vještinama.[14]

Low stone wall with remains of sarcophagi next to modern buildings
Desekrirani mezar Muhammeda el-Bakira na mezarju Džennetul-bekija u Medini

Postoje značajna neslaganja oko toga kada je El-Bakir umro, u rasponu od 732. do 736. godine, iako se najčešće navode 732. i 735.[5] On je tada imao oko pedeset sedam godina,[6] i najvjerovatnije je umro prije pobune svog polubrata Zejda.[11] Dvanaestoimamci svake godine obilježavaju njegovu smrt na sedmi dan zul-hidždžeta.[6]

Kao i kod ostalih dvanaest imama, šiitski izvori izvještavaju da je El-Bakir ubijen.[6] Međutim, ne postoji konsenzus o detaljima,[6] a različiti izvori optužuju Hišama ili njegovog nasljednika, El-Velida II, za El-Bakirovo trovanje.[5] Prema drugom izvještaju, El-Bakira je otrovao njegov rođak, Zejd ibnul-Hasan, nakon što nije uspio oteti naslijeđe Muhammeda, koje je naslijedio El-Bakir.[5]

Muhammed el-Bakir je sahranjen na mezarju Džennetul-bekija u Medini.[6] Nad njegovim grobom je stajao hram sve do njegovog rušenja 1806. godine, te rušenja oko 1925. godine, oba puta od strane vehabija.[15]

Imamet

[uredi | uredi izvor]

Nakon Ali Zejnul-Abidina, većina njegovih sljedbenika priznala je njegovog najstarijeg sina, El-Bakira, kao narednog imama.[7] To su bili imamiti, koji su bili preteča dvanaestoimamaca i ismailija šiita.[16] Dvanaestoimamski izvori i izvori od ismailija izvještavaju da je Zejnul-Abidin ranije odredio El-Bakira za svog nasljednika.[17] El-Bakirovi sljedbenici su bili u manjini u poređenju s rivalskim Kajsanitima, koji su bili (sada izumrla) šiitska grupa koja je pratila imamet preko Muhammeda ibnul-Hanefijje, sina Alije ibn Ebu-Taliba i Havle bint Džafera, žene iz plemena Benu Hanifa.[2] Ipak, El-Bakir je imao prednost u odnosu na ostale zbog svoje prestižne loze od Alije ibn Ebu-Taliba i Fatime, jedine preživjele kćeri Muhammeda.[2]

Zejd

[uredi | uredi izvor]

Još jedan kandidat koji se postavio za vođstvo bio je Zejd ibn Ali,[6] mnogo mlađi El-Bakirov polubrat.[7] Međutim, nije sigurno da li je Zejd bio rival El-Bakiru.[2] Odnos između dva brata opisan je kao srdačan,[5] iako su imali nesuglasice.[6] Povučeni El-Bakir je čak pokušao da odvrati politički-aktivnog Zejda od pobune.[5] 740. godine, nedugo nakon El-Bakirove smrti,[2] Zejd je pokrenuo ustanak protiv Emevija, ali ga je halif Hišam porazio i ubio.[6]

Zejdov aktivizam u početku mu je stekao viši broj sljedbenika u odnosu na El-Bakira,[6] posebno zato što je prvi prihvatio neke od većinskih stavova.[6] Na primjer, iako je Zejd smatrao da je Alija ibn Ebu-Talib kvalifikovaniji da naslijedi Muhammeda,[11] on nije negodovao prva dva vladara, naime, Ebu-Bekra i Omera.[16] Takvi stavovi su, međutim, Zejda koštali dijela njegove šiitske podrške,[16] jer je većina njih osuđivala Ebu-Bekra i Omera kao uzurpatore Alijinog prava na halifat.[18] Oni šiiti koji su tako odbacili Zejda pridružili su se El-Bakiru ili njegovom sinu Džaferu.[11] Zejdova pobuna označava početak Zejdija,[16] šiitske podsekte koja je preživjela do danas u Jemenu.[6]

Politika

[uredi | uredi izvor]

Kao i njegov otac, El-Bakir je bio politički povučen,[6] do te mjere da su neki sugerirali da on nije posjedovao pravo na imamet.[6] Uistinu, El-Bakirov pojam imameta bio je baziran prvenstveno na znanju, a ne na političkoj moći, iako je također smatrao da šiitski imami imaju pravo halifat.[5] Umjesto toga, Muhammed el-Bakir se fokusirao na vjersko učenje,[12] privlačeći sve veći broj posjetitelja, studenata i sljedbenika.[2] Njemu se često pripisuje polaganje temelja dvanaestoimametskih i ismailijskih doktrina i zakona.[19] Među ključnim šiitskim doktrinama koje su dobile svoj definitivni oblik pod El-Bakirom su imamet, sveto savezništvo (vilajet) i odvajanje (bera'a) i vjersko prikrivanje (tekijja).[9] El-Bakir se često smatra ocem dvanaestoimametske i ismailitske jurisprudencije (fikha).[2] El-Bakirov imamet označava tranziciju šiita u potpuno oslanjaje na imame po pitanju zakona i obreda.[6] El-Bakir je primao poklone, ali nije prikupljao poreze, što je nešto što su vjerovatno ustanovili kasniji imami.[20]

Čuda

[uredi | uredi izvor]

Neka čuda se pripisuju El-Bakiru u šiitskim izvorima. Izvještava se da je razgovarao sa životinjama, vratio vid slijepcu i predviđao buduće događaje, kao što je smrt svog polubrata Zejda u bitci, slom Emevija i dolazak abasidskog halife, El-Mensura.[5]

Nasljedstvo

[uredi | uredi izvor]

Kada je El-Bakir umro, većina njegovih sljedbenika prihvatila je imamet njegovog najstarijeg sina Džafera,[5] star oko trideset sedam godina u to vrijeme,[11] često poznatog po časnom Es-Sadik ('iskreni').[6] U više navrata, El-Bakir je izgleda rekao svojim sljedbenicima da preferira Džafera kao narednog imama.[2] Moguće je da neki nisu prihvatili El-Bakirovu smrt i vjerovali su da će se vratiti kao Mehdi.[6]

Izgled i karakter

[uredi | uredi izvor]

S jedne strane, El-Bakira šiitski učenjaci opisuju kao čovjeka srednjeg rasta, sa nježnom kožom i blago kovrdžavom kosom. Dodaje se da je imao madeže, jedan na obrazu, te da je imao lijep glas i vitak struk. S druge strane, El-Bakir se opisuje kao "dobro građen čovjek" ili čovjek "velikog tijela". Takve razlike mogu odražavati promjene društvenih standarda tokom stoljeća.[14] Za Muhammeda el-Bakira se kaže da je bio izuzetno velikodušan,[14] pobožan,[5] i miroljubiv po prirodi.[11]

Prema nekim šijitskim izvještajima, El-Bakir nije štedio sebe i svoju porodicu da se dobro odijevaju i jedu ukusnu hranu, a ovo ponašanje je privuklo pažnju u vrijeme kada su tendencije odricanja od svijeta bile široko rasprostranjene. Radio je u polju da bi zarađivao za život kao i sluge, a motiv za ovaj posao je, kako je rekao, bila poslušnost Bogu i nepotreba ljudi. Prema predaji Džafera es-Sadika, El-Bakir je imao manje prihode, ali više troškova u odnosu na druge članove porodice. Svoje rođake je častio dobrom hranom i davao im dobru odjeću. Pomagao je i svojim slugama u teškim zadacima.

Doprinosi

[uredi | uredi izvor]

Za svog života, El-Bakir se smatrao istaknutim prenosiocem hadisa.[7] Kao šiitskog imama, El-Bakirove vlastite izreke i djela su također zabilježene u šiitskim izvorima,[2] uključujući nekih 15% predanja prikupljenih u djelu Men la jehduruhu el-fakih.[21] U šiitskim izvorima, predaje koje se pripisuju El-Bakiru i njegovom nasljedniku Džaferu es-Sadiku brojčano nadmašuju sve ostale šiitske imame i poslanika Muhammeda zajedno.[9] Kao prvi šiitski imam koji se bavio sistematskim podučavanjem,[2] El-Bakir je također zaslužan za postavljanje doktrinarnih i pravnih temelja dvanaestoimamizma, koje je dalje razvio Es-Sadik.[19] Doprinosi El-Bakira doktrini i zakonu dvanaestoimamaca prikupljeni su u djelu od šest dijelova Musned el-Imam el-Baqir.[19] Konačno, El-Bakir je značajno doprinio dvanaestoimametskom tefsiru Kur'ana.[19]

Doprinosi teologiji

[uredi | uredi izvor]

Imamet

[uredi | uredi izvor]

Muhammed el-Bakirova doktrina imameta, koju je dalje razradio njegov nasljednik Džafer es-Sadik, karakterizirala je neophodne kvalitete imama, posebno njihovu božanski nadahnuto određenje (ness), njihovo ezoterično znanje (ilm) i njihovu nepogrešivost, što je sve odlikovalo imama kao najbolji od čovječanstva, Allahovi namjesnici na Zemlji (halifa), i jedini izvor duhovnog vodstva,[5] odnosno jedini autoritativni tumači Kur'ana.[22] Nasuprot tome, kao izvršilac vjerskih zakona, imamet ili halifat je u suštini politička funkcija u sunitskom islamu, gdje se halife idealno postavljaju konsenzusom,[2] iako je norma nasljedna vrsta halifata.[6]

Po El-Bakirovom mišljenju, imamet je ograničen na potomke Muhammeda, od braka njegove kćeri Fatime za njegovog rođaka Alije ibn Ebu-Taliba. Nakon mandata, svakog imama imenuje njegov prethodnik,[5] počevši od samog Alije kojeg je odredio Muhammed na Ghadir-Humu. Na primjer, El-Bakir je citirao 124. ajet sure El-Bekare, prema kojem je Bog odredio Ibrahima za imama i uradio isto za njegovo potomstvo koje nije griješno.[2] Ono što je najvažnije, nasljedna priroda imameta u El-Bakirovoj doktrini zatvorila je vrata za druge koji bi pokušali preuzeti vođstvo.[2] U šiitskim izvorima ness često prati nasljeđe tajnih vjerskih svitaka i oru��ja Muhammeda.[2]

U El-Bakirovoj doktrini, imami se odlikuju svojim ezoterijskim znanjem,[5] koje su naslijedili od Alije. Zauzvrat, Alija je primio ovo znanje od poslanika Muhammeda, upućivanje na dobro poznati hadis, "Ja sam grad znanja i Alija je njegova kapija." Također, imami znaju istinito tumačenje Kur'ana, upućivanje na poznati hadis, koji se pripisuje poslaniku Muhammedu.[21] El-Bakirova doktrina imameta se stoga prvenstveno zasnivala na znanju, a ne na političkoj moći, iako je također smatrao da imami imaju pravo na vladanje.[5] Božanski nadahnuto znanje imama i poslanika je slično, ali imami su mogli samo čuti (a ne vidjeti) meleke, prema El-Bakiru.[2]

Imami su također naslijedili određena duhovna i primordijalna svjetla (nur), u odnosu na neke ajete Kur'ana.[2] Njihovo božansko znanje i duhovno svjetlo štite imame od grijeha, za koje je El-Bakir citirao ajet o čistoti.[2]

Implicitno, El-Bakirova doktrina dala je imamima apsolutnu duhovnu vlast nad muslimanima, koja počiva na apsolutnom autoritetu Muhammeda, i učinila imame jedinim duhovnim vodičima u životu i izvorom posredovanja u zagrobnom životu.[2] Po El-Bakirovom mišljenju, imami su najviši dokaz (hudždže) Boga i vodiči prema Njemu, bez kojih svijet ne može postojati ni na trenutak.[2] Ne samo da je pokornost imamima obavezna u El-Bakirovom tumačenju 59. ajeta sure En-Nisa,[2] već je ljubav prema njima također obavezna.[2] Šiiti tako formiraju sveobuhvatnu vezu duhovne vjernosti sa svojim imamima.[16] Identifikacija njihovog imama je vjerska dužnost svakog muslimana,[6] i oni koji umru a da nisu poznavali svog imama umrli su smrću neznanja (džahilijeta), što se odnosi na vjerodostojni hadis.[2] Nadalje, namjerno suprotstavljanje imamima je teški grijeh i uporni neprijatelji imama su predodređeni za vatru.[6]

Priroda Boga

[uredi | uredi izvor]

U to vrijeme se žestoko raspravljalo o tome da li je Kur'an, za koji se smatralo da je Božija riječ, stvoren ili je vječan. Oni koji su vjerovali u predodređenje tvrdili su da je Kur'an vječan jer je Bog oduvijek znao za događaje koji se spominju u Kur'anu. Nasuprot tome, oni koji su se zalagali za slobodnu volju mislili su da je Kur'an stvoren u vremenu. El-Bakir je smatrao da Kur'an nije ni stvoren ni vječan. Umjesto toga, to je riječ stvoritelja.

Općenito, El-Bakir je smatrao da su svi Božiji atributi vječni, ali samo kao pridjevi. Na primjer, 'Sveznajući', 'Onaj koji sve čuje', 'Onaj koji sve vidi' su načini na koji Bog sebe karakterizira. Ovo pomaže vjernicima da shvate nešto o Bogu, ali ih ne treba brkati s Njim. Po El-Bakirovom mišljenju, Bog je izvan ljudske mašte i stoga je savjetovao svoje sljedbenike da razgovaraju o Božijem stvaranju, a ne o Njegovoj prirodi. Na pitanje da li je vidio Boga, El-Bakir je odgovorio da se Bog ne može vidjeti očima, ali da se može shvatiti unutrašnjom stvarnošću vjere.[2] Na još jednu kontroverznu temu, El-Bakir je smatrao da je Bog stvar, ali stvar neuporediva sa svim drugim stvarima, nešto što nije ni spoznato ni ograničeno.[23]

Vjera (iman)

[uredi | uredi izvor]

Po definiciji, mu'mina ('istinskog vjernika') i muslimana karakteriziraju dva pojma, iman ('vjera') i islam ('pokoravanje Bogu'). Citirajući kur'anski 14. ajet sure El-Hudžurat, El-Bakir je definirao muslimane kao one koji ispovijedaju islam riječima i spolja prakticiraju islamske obrede, kao što su namaz i post. Po njegovom mišljenju, međutim, iman je ekskluzivniji od islama, odnosno, prvi podrazumijeva drugo, ali ne i obratno. Konkretnije, El-Bakir je smatrao da je mu'min musliman sa unutrašnjom vjerom, vjerom koja se pokazuje kroz ispunjavanje vjerskih dužnosti. Najvažnija među ovim dužnostima je vilajet (priznavanje imameta) svim (šiitskim) imamima.[2] Postoje brojne predaje koje se pripisuju El-Bakiru o vilajetu,[12] čija je važnost, po njegovom mišljenju, takva da se nečija dobra djela ne bi prihvatila bez vilajeta.[12] Ipak, El-Bakir je također smanjio ovu apsolutističku perspektivu naglašavajući da se vilajet ne može postići bez vrlina i pobožnosti.[8]

Po El-Bakirovom mišljenju, iman je imao stepene savršenstva i mogao se mijenjati tokom vremena. Posebno je smatrao da će nova (vjerska) znanja, kada se provedu u djelo, ojačati nečiji iman.[2] Kasnije sunitski propisi su na sličan način usvojile pojam stepenovanog iman.[8]

Predodređenje

[uredi | uredi izvor]

Predodređenje, vjerovanje da je Bog sve unaprijed odredio, vjerovatno su promovirali Emevije kako bi opravdali svoju vladavinu i podstakli moralno samozadovoljstvo. Nasuprot tome, bilo je i drugih koji su vjerovali u slobodnu volju. Među ovom drugom grupom, neki su smatrali da je sve što je dobro stvorio Bog, a da je sve loše od samih ljudi. El-Bakir je odbacio oba gledišta, rekavši da postoji treća pozicija između predodređenja i slobodne volje. Tvrdio je da je Bog previše milostiv da bi prisilio svoja stvorenja na grijeh, a zatim ih kaznio i da je previše moćan da želi nešto što se neće dogoditi.[2] Po riječima njegovog nasljednika, Bog je neke stvari predodredio, a druge je prepustio čovjeku.[24]

Vjersko prikrivanje (tekijja)

[uredi | uredi izvor]

Muhammed El-Bakir je često zaslužan za formulisanje šiitske doktrine tekijje, odnosno prikrivanja iz opreznosti kako bi se izbjegao progon.[5] Tekijja je bila namijenjena imama kao način njihovog opstanka i opstanka njihovih sljedbenika,[2] jer su šiiti bili zlostavljani u El-Bakirovo vrijeme do te mjere da je mislio da je lakše biti nevjernik.[12] Tradicije koje se pripisuju El-Bakiru tako ohrabruju njegove sljedbenike da sakriju svoju vjeru radi svoje sigurnosti, a neki čak karakteriziraju tekijju kao stub vjere.[2] Vjerovatno nije mislio da su njegova vremena bila pogodna za oružanu pobunu, [2] i odvraćao je svoje sljedbenike od političke opozicije.[21] Konkretno, nije poznato da je El-Bakir javno vrijeđao Ebu-Bekra i Omera,[2] najvjerovatnije zato što je praktikovao tekijju.[2] El-Bakirovo uvjerenje da je Muhammed eksplicitno odredio Aliju ibn Ebu-Taliba kao svog nasljednika implicira da Ebu-Bekru i Omeru nedostaje legitimitet.[2] El-Bakirova povučena gledišta oštro su se razlikovala od mu'tezilita, koji su smatrali da naređivanje dobra i zabranjivanje zla treba provoditi silom, ako je potrebno.[2]

Pojam tekijje nije bio nepoznat ranim muslimanima. Kada se Ammar, rani ashab Muhammeda, odrekao svoje vjere dok je bio mučen, kaže se da je Muhammed odobrio njegovo ponašanje. 106. ajet sure En-Nahl se često povezuje sa ovim događajem.[2]

Doprinosi jurisprudenciji (fikhu)

[uredi | uredi izvor]

El-Bakir je osnovao ono što se kasnije razvilo u dvanaestoimamsku pravnu školu i konsolidirao neke karakteristične prakse šiita. Na primjer, u pozivu na dnevni namaz (ezan), El-Bakir je dodao izraz Hajje ala hajril-'amal ("Požurite ka najboljem djelu"),[19] izraz koji je uklonio Omer, prema šiitskim i nekim ranim sunitskim izvorima.[2] El-Bakir je također priznao muta ('privremeni') brak, rekavši da je to praksa koju je odobrio Muhammed,[25] ali ju je kasnije Omer napustio.[7] U ovim propisima, El-Bakir je tako stao na stranu Alije ibn Ebu-Taliba i Ibn Abbasa, dvije utjecajne ličnosti ranog islama.[7] Još jedna posebna odluka El-Bakira bila je da je potiranje obuće prije namaza, iako uobičajeno u to vrijeme, neprihvatljivo kao zamjena za pranje nogu kao dio abdesta. El-Bakir je također zabranio sva opojna sredstva, dok su Kufanski pravnici njegovog vremena dozvoljavali fermentirana pića.[17] Također je tvrdio da je, pod prijetnjom smrću ili prijetnom ozlijede, obavezna samozaštita putem prikrivanja vjere (tekijje).[3]

Šiitski imami su očekivali da njihovi učenici traže (i potom slijede) njihov savjet o novim pravnim pitanjima,[2] ili da odgovore na ta pitanja primjenom ograničene lične presude u okviru općeg okvira kojeg imaju imami.[21] Poznato je da je El-Bakir ukorio one koji su otišli izvan ovog okvira. Konkretno, El-Bakir je obeshrabrio svoje sljedbenike od idžtihada (pojedinačnog razmišljanja) ili primjene ličnog mišljenja i kijasa ('analogije').[2] Smatrao je ove metode spekulativnim i bez vjerskog autoriteta,[2] koji je, po njegovom mišljenju, bio ograničen na šiitske imame kao jedine autoritativne tumače Kur'ana i sunneta.[2]

Pogledi

[uredi | uredi izvor]

Sunitski pogled

[uredi | uredi izvor]

Muhammed El-Bakir se smatra pouzdanim tradicionalistom u sunitskom islamu,[2] koji se razlikuje po tome što je prihvatio samo one hadise koje su prenijeli njegovi prethodnici.[2] Među onim učenjacima koji su crpili iz njegovih predaja su Šafija i Ahmed ibn Hanbel, istoimeni osnivači hanbelijske i šafijske pravne škole,[26] i poznati sunitski historičar El-Tabari.[5] Konkretno, El-Bakir je autoritet za preko stotinu predaja u šest najpriznatijih sunitskih zbirki hadisa.[19]

Uprkos El-Bakirovoj reputaciji kao pouzdanog prenosioca hadisa, on se rijetko citira u sunitskim zbirkama, u poređenju sa šiitskim zbirkama.[27] To bi moglo biti zato što su sunitski tradicionalisti "birali" iz predaja koje se pripisuju El-Bakiru,[2] ili možda zato što su namjerno odbacili brojne hadise koje šiite prikazuju u boljem svjetlu.[26] Hadisi El-Bakira koje se pojavljuju u sunitskim zbirkama imaju različite lance prenosioca u poređenju sa šiitskim hadisima,[27] i prikazuju El-Bakira kao proto-sunitskog učenjaka koji je osudio šiite i njihova vjerovanja.[21] Na primjer, za razliku od šiitskih izvora, kasniji sunitski autori tvrde da je El-Bakir podržavao Ebu-Bekra i Omera, nazivao ih imamima i rekao da se treba klanjati iza Emevije u molitvi.[19]

U sunitskom islamu, El-Bakir je također visoko cijenjen kao autoritet u jurisprudenciji (fikhu).[21] Među ostalim sunitskim pravnicima, Ebu-Hanifa, eponim hanefijske pravne škole, povjerio se El-Bakiru po pitanju fikha.[9]

Pogled dvanaestoimamaca i ismailija

[uredi | uredi izvor]

Za dvanaestoimamace i ismailije, koji čine ogromnu većinu šiitskih muslimana,[16] El-Bakir je jedan od njihovih imama.[19] Nakon Muhammeda, šiitski imami se smatraju jedinim izvorom vjerskog vodstva, njegujući sveobuhvatnu vezu lojalnosti sa svojim sljedbenicima.[16] Konkretno, El-Bakir se smatra osnivačem šiitskog fikha,[19] i kao neko ko je dao značajan doprinos šiitskoj teologiji.[2] Za razliku od sunitskog islama, El-Bakir se ovdje smatra najistaknutijim vjerskim autoritetom svog vremena.[2] Njegov status je takav da bi se tradicija sa prekinutim lancem prenosioca smatrala pouzdanom kada bi je on prepričao.[2]

Pogled zejdija

[uredi | uredi izvor]

Muhammed El-Bakir je istaknuta ličnost u zejdizmu.[5] Njegove tradicije se pojavljuju u nekim zejdijskim djelima,[19] i on je u velikoj mjeri utjecao na zejdijski fikh.[2] Međutim, u zejdizmu, povučeni El-Bakir općenito nije priznat kao imam,[27] od kojeg se zahtijeva da bude politički aktivan.[16] U zejdijskim djelima, El-Bakir priznaje Zejdovo superiorno znanje i implicitno Zejdove tvrdnje o imametu.[5]

Pogled sufija

[uredi | uredi izvor]

Muhammed El-Bakir se smatra osnivačem sufizma,[9] gdje je poznat po svom asketizmu i pobožnosti.[19] U sufizmu, El-Bakir je prikazan kao autoritet u ezoterijskim naukama i skrivenim dimenzijama Kur'ana, i gnostik koji je činio čuda.[1] Rečeno je da je El-Bakir definirao sufizam kao "dobrota karaktera: onaj koji ima bolji karakter bolji je sufija."[5]

Portal iconPortal Islam

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d Buckley 2022.
  2. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak al am an ao ap aq ar as at au av aw ax ay az ba Lalani 2000.
  3. ^ a b c Kohlberg 2022.
  4. ^ Tabatabai 1977.
  5. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z Kohlberg 2012a.
  6. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u Momen 1985.
  7. ^ a b c d e f Daftary 2013.
  8. ^ a b c Dakake 2007.
  9. ^ a b c d e Amir-Moezzi i Jambet 2018.
  10. ^ Tabatabai 1975.
  11. ^ a b c d e f Jafri 1977.
  12. ^ a b c d e Mavani 2013.
  13. ^ Hoyland 2015.
  14. ^ a b c Pierce 2016.
  15. ^ Werner 2010.
  16. ^ a b c d e f g h Haider 2014.
  17. ^ a b Jafri 1979.
  18. ^ Kohlberg 2012c.
  19. ^ a b c d e f g h i j k Buckley 2020.
  20. ^ Takim 2008.
  21. ^ a b c d e f Takim 2006.
  22. ^ Bar-Asher 2014.
  23. ^ Madelung 2014b.
  24. ^ Haywood 2024.
  25. ^ Lalani 2005.
  26. ^ a b Crow 2015.
  27. ^ a b c Haider 2011.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/wiki/Muhammed_el-Bakir"