Muhamed Šišić

Muhamed Šišić je bosanskohercegovački alpinista i fotograf. Kao alpinista iznikao je iz snažnog planinarskog pokreta, Sarajevske škole alpinizma, koja je imala svoje učitelje i uzore, poput Drage Entrauta, Uzeira Beširevića, Halida Čauševića i mnoge druge.^[1] U svijet planine i planinarenja unio je draž fotografskog bilježenja i prezentiranja, ali i reportažno pisanje o ekspedicionom penjanju. Polaznici alpinističkih škola ga pamte i kao vrsnog instruktora.^[2]

Sa planinarstvom je počeo kao član nekoliko društava u Sarajevu, prvi čemu je, pohađajući kurseve iz alpinizma stekao osnovna znanja.

Prve korake u alpinizmu napravio je 1967. god na Romaniji kod Drage Entrauta i Fikreta Omanovića, uz pomoć Zijaha Jajatovića, koji je poginuo na Lupoglavu (|Prenj) dvije godine nakon ovoga.^[3][4]

Jedno vrijeme bio je na radu u Austriji i Švicarskoj kako bi od zarađenog novca istovremeno mogao i penjati. U Švicarskoj je živio ispod Eigera, kultne stijene alpinizma. Nešto kasnije, nakon povratka, zaposlio se u Energoinvestu, u Radnoj organizaciji IRCE (istraživačko razvojni centar za elektroenergetiku), radeći na poslovima ispitivanja elektroopreme visokog napona.

Sedamdesetih godina XX vijeka uspenjao je brojne smjerove na planinama Bosne i Hercegovine od kojih su neki zabilježeni i u časopisu Hrvatski planinar:^[5]

• Smjer "Kišoviti kamin" u sjevernoj stijeni Oblika na Treskavici
• "Drugi bosanski smjer" u masivu Cetine na Prenju
• Zimski uspon sjeverozapadnim bridom Osobca na Prenju
• Varijanta "Kamin" u izgorjeloj grudi na Prenju
• "Kavkaski smjer" u izgorjeloj grudi na Prenju
• Varijanta smjera "S" u istočnoj strani Velike kape na Prenju
• Smjer "Sandžačka 33" u stijeni osobca na Prenju
• "Smjer prenjskih vukova" u Velikoj kapi na Prenju
• "Centralni smjer" u sjevernoj stijeni Botina na Veleži
• "Davorov" smjer u sjevernoj stijeni Botina na Veleži

Na prvom i eksperimentalnom tečaju (ljetni početnički) Sarajevske škole alpinizma, koji je održan tokom sedam vikenda, od 7. oktobra do 19. novembra 1972. na Romaniji, u planinarskom domu “Slaviša Vajner-Čiča”, prisutno je bilo 11 planinara. Muhamed Šišić bio je instruktor.

Uspon na Matterhorn, zajedno sa Muhamedom Gafićem, izveo je u julu 1971. god. Bio je to prvi bosanskohercegovački uspon na ovaj vrh. Jedini alpinistički klub koji je postojao u to doba bio je Alpinistički odsjek Sarajevo, čiji su članovi bili Šišić i Gafić. Zbog neiskustva, uspon su počeli sa italijanske strane. U tom penjanju izgubili su fotoaparat, a imali su samo jedan. Ispod vrha su se vratili, prešli u Švicarsku, i tu su se sreli sa japansim alpinistom. Njegovo društvo im je trebalo jer je Japanac imao fotoaparat. Bilo je strašno nevrijeme, pa je i grom udario u Japanca. Čovjek je sav pocrnio, direktno se na njemu grom ispraznio, ali ga nije ubio. Uspjeli su ga spasiti. Opet su pokušali i zajedno s Japancem uspjeli ostvariti uspon na vrh. Brzo su se spustili u dolinu, jer je tu večer bilo veliko nevrijeme, više od metar snijega napadalo je za noć. Više od dva dana bili su zarobljeni u planini, smrznutu, bez hrane. Ovaj uspon je uspješno završen, ali je predstavljao veliku avantura.^[6]

Prva jugoslavenska kadrovska alpinistička ekspedicija "Kavkaz '74" (PS Jugoslavije). Muhamed Šišić ostvario je uspon na vrh Elbrusa (5642m). U grupi sa Muhamedom Gafićem, dvojicom alpinista iz Srbije i dvojica iz Hrvatske (jedan je bio Vladimi Mesarić sa kojim je kasnije bio u ekspediciji na Mount Everest), ispenjali su sjevernu stijenu Ulu Tau Čana (4.207 m). Tokom ekspedicije poginula su sva četvorica alpinista treće grupa, svi iz Hrvatske. Tijela dvojice pronađena su nakon 40 godina.^[7] Ovaj uspjeh bio je inspiracija brojnim alpinistima u Bosni i Hercegovini da krenu u uspone na sve više visove.

Bosanskohercegovačka ekspedicija na Pamir 1976. u organizaciji Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine bila je "Pamir '76", u periodu 12. 07. - 19.08. 1976. Cilj ekspedicije bio je uspon na Vrh komunizma (7495 m.), a kao rezerve bili su Vrh Korženjevske (7105 m.) i Vrh Lenjina (7134 m.). Ekspediciju su sačinjavali: Muhamed Šišić vođa ekspedicije, Branimir Maltarić, Alija Vatrenjak, Erol Čolaković i Miodrag Rakić.^[8] Cijelo vrijeme ekipu su pratile brojne neprijatnosti:

• broj članova je smanjen sa 8 planiranih, zbog nedostatka financiskih sredstava
• izgubljena oprema u teretnom vagonu i čekanje nekoliko dana da se pronađe
• visinska bolest Erola Čolakovića i Miodraga Rakića
• teška upala pluća samog Šišića, kome je pomogao sovjetski ljekar-alpinista
• Nevrijeme tokom ekspedicije

Preostala dvojica penjača, Maltarić i Vatrenjak dosegli su 7045 m prilikom uspona na Vrh Kornježevske 7105 m. Lavina neposredno ispod vrha ih je onemogućila u usponu na vrh.^[9] Ekspedicija je ipak ostala zapisana po visinskom rekordu dvojice alpinista i prvom prelasku visine od 7.000 metara jednog penjača iz Bosne i Hercegovine.

Sedma jugoslavenska ekspediciji na Mount Everest organizovana je u proljeće 1979. god, pod vodstvom Tone Škarje, priznatog slovenskog alpiniste. U ekspediciji su učestvovali Muhamed Šišić i Muhamed Gafić, kao predstavnici Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Dosegli su visinu 7170 metara.^[10] Te su godine 13. maja Everest osvojili Andrej Štremfelj, Nejc Zaplotnik, Stane Belak, Stipe Božić i Ang Fu, vođa Šerpasa koji je sutradan prilikom silaska poginuo.

Ekspedicija je trajala četiri mjeseca. Više od 100 firmi iz Jugoslavije finansiralo je i bilo uključeno u ovu ekspediciju. Na prvom mjestu po izdvojenim sredstvima bilo je sarajevsko preduzeće Energoinvest. Stoga je peti, najviši kamp na Everestu tokom ekspedicije, smješten na 8.100 metara, nazvan po “Energoinvestu”.^[4]

Trideset godina poslije ekspedicije Šišić je bio gost ekspedicije na Himalaje koju je ponovo vodio Tone Škarja. Osim avionske karte, sve troškove snosio je Škarja, kao priznanje za sve ono što je Šišić uradio prije 30 godina. O toj ekspediciji Šišić je rekao:

Tako velikih ekspedicija danas više nema. Takav tim ljudi koji hoće da rade za opću stvar, “svi za jednog, jedan za sve”. Bez ikakvog pretjerivanja, ali toga više nema. Znali smo da ćemo, kad to sve uvežemo, imati šansu da budemo na vrhu. Neko će biti na vrhu, u to sumnje nema, a znali smo i da na fudbalskim utakmicama ne može svako dati gol i nikad se nije desilo da svih 11 igrača da po jedan gol. Tako je to i u ekspedicijama s osvajanjem vrhova.

Univerzitetsko planinarsko sportsko društvo Bukovik iz Sarajeva organizovalo je alpinističku ekspediciju na Ande 1986. god. Muhamed Šišić kao član ekspedicije ispenjao je vrh Huaskaran (6.768 m.). Na vrh uspon su ostvarili i: Goran Černak, Dragan Ilić, Duško Jovanović, Naim Logić, Slobodan Simić i Alija Vatrenjak.