Zimski uspon na Lupoglav

Prenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine, a njegov izdvojeni vrh Lupoglav uživa pomalo kultni status bosanskohercegovačkih alpinista. Prenj i Lupoglav (2.102 m/nv) se ne ističu samo po svojoj ljepoti i atraktivnosti već i po sudaranju mediteranske i planinske klime koje uzrokuju vrlo česte i nagle promjene vremena. Prvi uspon bez snijega i leda ostvario je Drago Šefer 1936. god. Vremenske neprilike su jedan od bitnijih razloga što je Lupoglav u zimskim uslovima ostao neosvojiv do 1970. godine.

Prvi su to pokušali Drago Šefer i Jakica Gaon u februaru 1936. Uprkos velikoj želji nisu uspjeli jer je vrh sa svih strana okovan tvrdim strmim ledom. Imali su i dosta sreće jer je bilo i padova i leta niz led. Daleki, teško dostupni, čak i rijetko vidljivi vrh bio je želja mnogih alpinista, ali ga niko nije uspio zimi osvojiti.^[1]

Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara 1970. god. krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu i tragično stradali.^[2]

Tog dana na planini je počela oluja, koja je donijela skoro dva metra novog snijega. Skoro pet mjeseci trajala je potraga za njima dok nisu 1. maja nađeni njihovi tragovi na vrhu Lupoglava, a u junu i julu ostaci opreme i njihova tijela. Zijah Jajatović, prvi pronađeni, ukopan je u Sarajevu, a Ilija Dilber i Milorad Stjepanović u Barnom dolu, ispod Lupoglava. Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, na skijama prešli gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu u Barni do.^[3]

U znak poštovanja prema nastradalim alpinistima, i sjećanja na prvi zimski uspon na Lupoglav, vikendom oko 14. februara, u organizaciji PS BIH i tehničku pomoć GSS-a FBiH i Vodičke Službe FBiH, svake godine organizuje se Memorijalni pohod na Lupoglav. Najbliži pristup je iz danas napuštenog naselja Bijela sjeverno od Mostara, sa 120 metara nadmorske visine. Put je markiran i vodi od ušća rijeke Bijele prema selu Grabovčići i dalje do Barnog dola na visini 1600 m. Uspon traje oko 5 sati. To je visoravan na kojoj je predviđeno postavljanje kampa, da bi se sutradan obavio završni uspon.

Posljednjih 400 m. staza je strma, djelimično sa nagibima u snijegu do 45°, i zahtijeva dobro znanje penjanja u snijegu. Uspon može trajati i tri sata. Temperature znaju biti vrlo niske i padati na – 18 °C. Olujno nevrijeme, veoma često ne dozvoljava na vrh. U zimu 2009. god. niko od 67 planinara i alpinista nije uspio popeti se na vrh. Grupa od 5 najupornijih vratila se 100 m ispod vrha zbog oluje.

U vrijeme lijepih februarskih dana na desetine planinara i alpinista istovremeno se nađe na vrhu. Na 49. memorijalnom usponu na Lupoglav 166 učesnika iz cijele regije odalo je počast na grobovima stradalih alpinista i njima u čast izveli su zimski uspon na vrh.^[4] Ostali pristupi traže odličnu kondiciju, i vrsno znanje alpinizma.^[5]

Na usponu 2020. god. jedan alpinista se pokliznuo na vrlo strmoj ledenoj površini, izgubio ravnotežu te skliznuo niz ledenu padinu preko 200 m kroz nekoliko kuloara koji su ga naposljetku izbacili u podnožje stijene. Incident se završio bez posljedica. Za sve prisutne planinare, njih oko 160, bila je to pravu školu, sa gotovo svim elementima male planinarsko-alpinističke ekspedicije. Ovaj uspon i iskustvo koje su doživjeli, znači i vrijedi puno više nego i nekoliko uspješnih uspona na sam vrh.^[6]

Dino Kasalo, bosanskohercegovački autor dokumentarnih filmova, umjetnik fotografije i ekolog snimio je dokumentarni film pod naslovom "Lupoglav 2102". Film predstavlja rekonstrukciju događaja koja je urađena na temelju 14 fotografija i izjava gorskih spasilaca, učesnika u akciji potrage za nastradalim alpinistima.^[7]