Greer Garson
| Greer Garson | |
|---|---|
 | |
| Ime pri rođenju | Eileen Evelyn Greer Garson |
| Rođenje | 6. april 1904. East Ham, Essex, Engleska |
| Smrt | 6. april 1996 (92 godine) Dallas, Teksas, SAD |
| Godine rada | 1932–1986 |
| Suprug/a | Edward Snelson (1933; razvod 1943) Richard Ney (1943; razvod 1947) Buddy Fogelson (1949; umro 1987) |
Eileen Evelyn Greer Garson (29. septembar 1904 – 6. april 1996) bila je britansko-američka glumica i pjevačica. Bila je glavna zvijezda u Metro-Goldwyn-Mayeru, koja je postala popularna tokom Drugog svjetskog rata zbog svog portreta jakih žena na frontu; na listi Motion Picture Heralda kao jedna od 10 najboljih američkih zvijezda koje privlače gledaoce na kino blagajne od 1942. do 1946.
Četvrta najnominovanija žena za Oscara za najbolju glumicu,[1] Garson je dobila sedam nominacija za Oscara, uključujući rekordnih (sa Bette Davis) pet uzastopnih nominacija (1941–1945) u kategoriji glumica, pobijedivši za svoju naslovnu ulogu u filmu iz 1942. Gospođa Miniver.[2]
Karijera
[uredi | uredi izvor]Njena rana profesionalna pojavljivanja bila su u teatru, počevši u "Birmingham Repertory Theatreu" u januaru 1932, kada je imala 27 godina. "Twelfth Night" u maju 1937, sa Dorothy Black. Ovi prijenosi uživo bili su dio eksperimentalne BBC-jeve usluge iz Alexandra Palace, a ovo je prvi poznati primjer Shakespeareove drame izvedene na televiziji.[3] Godine 1936. pojavila se na West Endu u drami Charlesa Bennetta "Page From a Diary" i "Mademoiselle" Noëla Cowarda .
Louis B. Mayer ju je otkrio dok je bio u Londonu u potrazi za novim talentima. Potpisala je ugovor sa MGM-om krajem 1937. Glumica je pretrpjela povredu leđa tokom svojih prvih 18 mjeseci u MGM-u dok je čekala ulogu koju je Mayer smatrao vrijednom nje, i zamalo joj je prekinut ugovor.
Počela je raditi na svom prvom filmu Zbogom, gospodine Chips, krajem 1938, a za tu ulogu dobila je prvu nominaciju za Oscara. Sljedeće godine dobila je priznanje kritike za ulogu Elizabeth Bennet u filmu Ponos i predrasuda iz 1940.[4]
Glumila je sa Joan Crawford u filmu Kad se žene sastaju, 1941. loše prihvaćenom i dezinficiranom remejku istoimenog filma iz 1933. u Predkodovskom Hollywoodu, u kojem su glumile Ann Harding i Myrna Loy. Iste godine postala je glavna zvijezda na kino blagajnama sa sentimentalnom Technicolor dramom Cvijeće u prašini, koja joj je donijela prvu od pet uzastopnih nominacija za Oscara za najbolju glumicu, čime je izjednačila rekord Bette Davis od 1938. do 1942, koji još uvijek stoji.[5]
Godine 1942. glumila je u dva filma nominovana za Oscara: Gospođa Miniver i Robovi prošlosti. Dobila je nagradu za najbolju glumicu za ulogu snažne britanske supruge i majke koja štiti domovinu tokom Drugog svjetskog rata u filmu Gospođa Miniver, u kojem je glumio Walter Pidgeon.[6] Guinnessova knjiga rekorda joj pripisuje najduži govor povodom primanja Oscara,[7] na pet minuta i 30 sekundi,[8] nakon čega je dodjela Oscara postavila vremensko ograničenje.
U filmu Robovi prošlosti igrala je zajedno sa Ronaldom Kolmanom. Drama je dobila sedam nominacija za Oscara, uključujući najbolju glumucu za nju i za najbolji film. Američki filmski institut ga je rangirao na 36. mjesto na svojoj listi 100 najvećih ljubavnih priča svih vremena, a bio je i jedan od njenih omiljenih filmova.[9]
Nominovana je za Oscara za svoje uloge u filmovima Madame Curie (1943), Gospođa Parkington (1944) i Dolina odluke (1945). Često je glumila sa Walterom Pidgeonom, snimivši na kraju osam filmova s njim: Cvijeće u prašini (1941), Gospođa Miniver (1942), Madame Curie, Gospođa Parkington, Julia Misbehaves (1948), Irene Forsyte (1949) , Priča o Miniverovima (1950) i Skandal u Scourieju (1953).[10]
Glumila je s Clarkom Gableom nakon povratka iz ratne službe u Avantura (1945). Film je reklamiran uz frazu "Gable se vratio, a Garson ga je uhvatila!"[11]
Ponovo je ozlijedila leđa dok je snimala Želi me u Montereyu 26. aprila 1946. kada je talas oborio nju i kolegu Richarda Harta sa stijena gdje su vježbali. Lokalni ribar i filmski statist spasili su je iz potencijalne podvodne struje. Imala je modrice i doživjela šok, a ljekari su joj propisali mirovanje nekoliko dana. Povreda leđa zahtevala je nekoliko operacija u narednim godinama.[12]
Njena popularnost donekle opala krajem 1940-ih, ali je ostala istaknuta filmska zvijezda do sredine 1950-ih. Godine 1951. postala je naturalizirana državljanka Sjedinjenih Država.[13] Snimila je samo nekoliko filmova nakon što joj je istekao ugovor sa MGM-om 1954. Godine 1958. na Broadwayu je bila toplo primljena u "Auntie Mame", zamijenivši Rosalind Russell, koja je otišla u Hollywood da snimi filmsku verziju. Godine 1960, dobila je svoju sedmu i posljednju nominaciju za Oscara za Zora u Campobellu, glumeći Eleanor Roosevelt.
Bila j specijalni gost u epizodi TV serije Father Knows Best, glumeći samu sebe.[14] Dana 4. oktobra 1956, pojavila se sa Reginaldom Gardinerom kao prve dvije gostujuće zvijezde serije na premijeri The Ford Show. Pojavila se kao misteriozni gost u emisiji What's My Line 25. oktobra 1953. i ponovo 6. aprila 1958. kako bi promovirala svoj nastup u pozorištu u "Auntie Mame". Također je služila kao panelista, a ne kao gost u epizodi What's My Line koja je emitovana 12. maja 1957. godine.[15]
Vratila se u MGM za ulogu u Pjevajuća opatica/Pjevam pjesmu Dominique (1966), s Debbie Reynolds u glavnoj ulozi. Njeno posljednje pojavljivanje u filmu bilo je u dugometražnom filmu Walt Disneyja The Happiest Millionaire iz 1967, a nakon toga se rijetko pojavljivala na televiziji. Godine 1968. pripovijedala je u dječjem televizijskom specijalu The Little Drummer Boy. Njena poslednja uloga na televiziji bila je u epizodi The Love Boat iz 1982.[16]
Filmography
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Quigley's Annual List of Box-Office Champions, 1932–1970". Reel Classics. 23. 10. 2003. Arhivirano s originala, 28. 4. 2016. Pristupljeno 23. 8. 2014.
- ^ "Persons With Acting Nominations in 3 or More Consecutive Years" (PDF). Academy of Motion Picture Arts and Sciences. 1. 3. 2018. Pristupljeno 15. 8. 2018.
- ^ Troyan, Michael (1999), pp. 57–58, 380.
- ^ Crowther, Bosley (9. 8. 1940). "The Screen in Review; 'Pride and Prejudice,' a Delightful Comedy of Manners, Seen at the Music Hall-- 'South to Karanga' Given at the Rialto and 'Pier 13' at the Palace At the Rialto". The New York Times (jezik: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 7. 5. 2020.
- ^ Leslie, Roger (30. 6. 2017). Oscar's Favorite Actors: The Winningest Stars (and More Who Should Be). McFarland. ISBN 978-1-4766-6956-4.
- ^ Tapert, Stephen (10. 12. 2019). Best Actress: The History of Oscar®-Winning Women. Rutgers University Press. ISBN 978-1-9788-0806-5.
- ^ Robertson, Patrick (1988). Guinness Movie Facts & Feats. Guinness Books. ISBN 978-0-85112-899-3.
- ^ "The Longest Acceptance Speech". Infoplease. Pristupljeno 29. 4. 2007.
- ^ Crouse, Richard (22. 10. 2005). Reel Winners: Movie Award Trivia. Dundurn. ISBN 978-1-55002-574-3.
- ^ Berger, Joseph (26. 9. 1984). "Walter Pidgeon, Actor, Dies at 87 (Published 1984)". The New York Times (jezik: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 30. 10. 2020.
- ^ Garnett, Tay, Light Your Torches, and Pull up your Tights, New Rochelle, New York, Arlington House, 1973; ISBN 0-87000-204-X
- ^ Michael Troyan, A Rose for Mrs. Miniver: The Life of Greer Garson, The University Press of Kentucky: Lexington, Kentucky (1999), pp.198–200.ISBN 978-0813120942
- ^ Troyan, Michael (1999), pp. 240–241.
- ^ "Father Knows Best" Kathy's Big Chance (TV Episode 1957), pristupljeno 27. 1. 2019
- ^ Archived at Ghostarchive and the Wayback Machine: What's My Line? (11. 1. 2014). "What's My Line? – Ziegfeld Girls; Walter Brennan; Adolph Menjou, Greer Garson [panel] (12 May 1957)". YouTube. Pristupljeno 19. 8. 2017.
- ^ Troyan, Michael (12. 9. 2010). A Rose for Mrs. Miniver: The Life of Greer Garson. University Press of Kentucky. ISBN 978-0-8131-2842-9.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Greer Garson na IMDb-ju
