Džohar Dudajev

Džohar Musajevič Dudajev
Rođenje	(1944-02-15) 15. februar 1944. Jalhoroj, Čečenija
Smrt	21. april 1996(1996-04-21) (52 godine) Gekhi-Ču, Čečenska Republika Ičkerija
Nacionalnost	Čečen
Zanimanje	Vojno lice, politički vođa
Godine aktivnosti	1968 - 1996
Poznat(a) po	Prvi predsjednik nezavisne Čečenske Republike Ičkerije, Sovjetsko-afganistanski rat, Prvi čečenski rat

Džohar Musajevič Dudajev (15. februar 1944 – 21. april 1996) bio je čečenski političar, državnik i vojni vođa pokreta iz 1990-ih tokom koje je vođena borba za nezavisnost Čečenije od Rusije. Bio je i prvi predsjednik Čečenske Republike Ičkerije od 1991. do njegovog ubistva 1996. Prethodno je bio general-major avijacije u Oružanim snagama Sovjetskog Saveza. On predstavlja simbol otpora ruskoj okupaciji Čečenije, a danas jedna od čečenskih vojnih jedinica koja se bori se u Ukrajini nosi ime Džohara Dudajeva.

Džohar i njegova porodica, zajedno sa čitavom čečenskom nacijom, deportovani su u Sibir 1944. od strane sovjetskog režima kao dio genocidnog programa etničkog čišćenja koji je pogodio nekoliko miliona pripadnika etničkih manjina u Sovjetskom Savezu (Inguša, Balkaraca, Kalmika, Krimskih Tatara) između 1930-ih i 1950-ih. Njegovoj porodici je dozvoljeno da se vrati u rodnu Čečeniju 1956. nakon Staljinove smrti. Od 1962. služio je u Sovjetskom ratnom vazduhoplovstvu, dostigavši čin general-majora. Komandovao je divizijama strateških nuklearnih bombardera lociranih u Poltavi i Tartuu. Za svoje zasluge odlikovan je s nekoliko državnih ordena SSSR-a, među kojima se izdvajaju Orden Crvene zastave i Orden Crvene zvijezde. Godine 1991. Dudajev je odbio naređenja Moskve da uguši želju građana Estonije za nezavisnošću i nakon toga je dao ostavku iz Sovjetskih oružanih snaga prije nego što se vratio u Čečeniju. Po njemu su nazvane brojne ulice, trgovi i ulice u raznim zemljama, kao što su: Bosna i Hercegovina, Ukrajina, Turska, Poljska, Estonija, Gruzija, Litvanija i Latvija.^[1]

Dudajev je rođen u Jalhoroju u Cečojskoj porodici/klanu (teipu) u Čečensko-Inguškoj Autonomnoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici (ASSR), samo nekoliko dana prije prisilne deportacije njegove porodice zajedno sa cjelokupnim čečenskim stanovništvom po naredbi Josifa Staljina. Bio je trinaesto i najmlađe dijete veterinara Muse i Rabije Dudajeve. Prvih 13 godina života proveo je u unutrašnjem izgnanstvu u Kazaškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Njegova porodica se mogla vratiti u Čečeniju tek 1957. nakon čega je studirao u večernjoj školi u Čečeno-Ingušetiji i stekao kvalifikaciju za električara. Godine 1962. nakon dvije godine studija elektronike u Vladikavkazu, upisao je Tambovsku Višu vojnu vazduhoplovnu školu za pilote koju je diplomirao 1966. Dudajev se 1968. pridružio Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza, a od 1971. do 1974. studirao je na prestižnoj Vazduhoplovnoj Akademiji Jurij Gagarin. Oženio se Alom, ruskom pjesnikinjom i kćerkom sovjetskog oficira, sa kojom je imao troje djece (kćerku i dva sina).^[1]

Dudajev je bio prvi čečenski general u sovjetskim vojnim snagama, a aktivnu vojnu karijeru započeo je 1962. službom u sovjetskom ratnom vazduhoplovstvu, gdje je dospio do čina general-majora. Bio je na službi u jedinici za strateško bombardovanje Sovjetskog ratnog vazduhoplovstva u Sibiru i Ukrajini. Navodno je učestvovao u sovjetsko-avganistanskom ratu protiv mudžahedina, za šta je odlikovan Ordenom Crvene zvijezde i Ordenom Crvene zastave.^[2] Navodno je od 1986. do 1987. učestvovao u bombardovanju zapadnog Afganistana, a Dudajev je jednom prilikom izjavio da je on lično "predani musliman".^[3] Tokom predsjedničkog mandata politički je naglašavao čečenski nacionalizam i sekularizam umjesto šerijatskog zakona (koji su opozicione frakcije podržavale). Mnogi od njegovih vojnih i političkih protivnika koji su dovodili u pitanje njegovu muslimansku vjeru često su spominjali njegove akcije protiv snaga mudžahedina.^[4][5] Jedan od njih je bio i Sergej Stepašin, koji je tvrdio da je Dudajev učestvovao u tepih bombardovanju (izjava vjerovatno motivisana inatom).^[6][7] Ove navode je demantovao sám Dudajev.^[8] Tokom svoje vojne službe stalno je napredovao u ratnom vazduhoplovstvu, preuzimajući komandu 326. divizije teških bombardera sovjetske avijacije dugog dometa u estonskoj vojnoj bazi u Tartuu, stekavši 1987. čin general-majora. Od 1987. do marta 1990. komandovao je nuklearnim naoružanim strateškim bombarderima dugog dometa.^[9]

Bio je i komandant garnizona u Tartuu. Naučio je estonski i pokazao veliku toleranciju za obnovu estonske nezavisnosti kada je u jesen 1990. ignorisao naređenja (kao komandant garnizona Tartu) o gašenju estonske televizije i parlamenta.^[10] Godine 1990. njegova vazduhoplovna divizija povučena je iz Estonije, a Dudajev je dao ostavku na položaj generala u sovjetskoj vojsci i vratio se u Grozni.^[1]

Povratkom u Čečeniju u maju 1990. posvetio se lokalnoj politici. Izabran je za šefa Izvršnog komiteta nezvaničnog opozicionog Svenacionalnog kongresa čečenskog naroda (NCChP), koji se zalagao za suverenitet Čečenije kao zasebne republike Sovjetskog Saveza (Čečensko-Inguška ASSR je imala status autonomne republike u okviru Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike). Iskoristivši propast Sovjetskog Saveza, Dudajev i njegove pristalice u augustu 1991. djelovali su protiv administracije Doku Zavgajeva, komunističkog vođe Čečensko-Inguške ASSR upavši na sjednicu lokalnog Vrhovnog sovjeta, efektivno raspuštajući vladu Zagajeva. Televizijska stanica Grozni i druge ključne vladine zgrade također su preuzete. Dudajev i njegove pristalice izjavili su da se revolucija dogodila i da će revolucionarni komitet preuzeti svu vlast prije vanrednih predsjedničkih izbora. 27. oktobra 1991. održani su predsjednički izbori u čečenskom dijelu Čečeno-Ingušetije, na kojima je pobijedio Džohar Dudajev sa osvojenih 90,1% glasova. Svojim prvim dekretom Dudajev je proglasio nezavisnost Čečenske Republike od Rusije i SSSR-a. Dana 2. novembra, Kongres narodnih poslanika Rusije proglasio je izbore nevažećim, a 7. novembra ruski predsjednik Boris Jeljcin izdao je dekret kojim se uvodi vanredno stanje u Čečeno-Ingušetiji. Međutim, ova odluka nikada nije bila sprovedena, budući da je Sovjetski Savez još postojao, a strukture moći bile su formalno podređene ne Jeljcinu, već Gorbačovu; potonji je odbio da podrži uvođenje vanrednog stanja u Čečeno-Ingušetiji. Kao odgovor na Jeljcinovu odluku, Dudajev je uveo vanredno stanje na teritoriji pod njegovom kontrolom. Izvršeno je oružano zauzimanje zgrada ministarstava i resora, vojne jedinice su razoružane, vojni kampovi Ministarstva odbrane blokirani, a željeznički i vazdušni saobraćaj obustavljen.^[1] Rusija je odbila da prizna njenu nezavisnost, ali je oklijevala da upotrijebi dalju silu protiv separatista. Od tog momenta, Čečeno-Inguška Republika je postala de facto nezavisna država.

U početku je Dudajevljeva vlada imala diplomatske odnose sa Gruzijom gdje je dobila veliku moralnu podršku od prvog gruzijskog predsjednika Zvijada Gamsahurdije. Kada je Gamsahurdija svrgnut krajem 1991. dobio je azil u Čečeniji i prisustvovao je inauguraciji Džohara Dudajeva za predsjednika. Tokom boravka u Groznom pomogao je u organizaciji prve "Svekavkaske konferencije" na kojoj su učestvovale nezavisne grupe iz cijelog regiona. U to vrijeme Ičkerija nije bila diplomatski priznata ni od jedne međunarodno priznate države, osim Gruzije. Čečensko-Inguška Republika se podijelila na dva dijela u junu 1992. usred sve većeg sukoba Osetije i Ingušetije. Nakon što je Čečenija objavila svoju početnu deklaraciju o suverenitetu 1991. njen bivši entitet Ingušetija odlučio je da se pridruži Ruskoj Federaciji kao federalni subjekt (Republika Ingušetija). Preostala krnja država Ičkerija (Čečenija) proglasila je punu nezavisnost 1993. Iste godine, ruski jezik prestao je da se uči u čečenskim školama, a također je najavljeno da će čečenski jezik početi da se piše latiničnim pismom (uz neke dodatne posebne čečenske znakove) umjesto ćirilice u upotrebi od 1930-ih. Država je također počela da štampa svoj novac i poštanske marke. Jedan od prvih ukaza Dudajeva dao je svakom čovjeku u Čečeniji pravo na nošenje oružja.

Na vanjskopolitičkom planu zalagao se za oslobođenje kavkaskih naroda od ruske okupacije. Dudajev je 25. jula 1992. govorio na vanrednom kongresu naroda Karačajaca i osudio Rusiju zbog pokušaja da spriječi planinski narod da stekne nezavisnost, obećavajući im da će pružiti bilo kakvu pomoć "u borbi za dugo očekivanu slobodu i nacionalno dostojanstvo". U augustu iste godine kralj Saudijske Arabije Fahd i emir Kuvajta Džaber al-Sabah pozvali Dudajeva da posjeti njihove zemlje kao predsjednik Čečenske Republike. On je tokom dugih audijencija kod kralja i emira pokrenuo pitanje uspostavljanja diplomatskih odnosa na nivou ambasadora, ali su arapski monarsi izjavili da će biti spremni da priznaju nezavisnost Čečenije tek nakon odgovarajućih konsultacija sa Rusijom i Sjedinjenim Državama. Kao rezultat posjete, nisu potpisani nikakvi dokumenti: prema riječima predstavnika čečenskog ministarstva vanjskih poslova Artura Umanskog, arapski lideri željeli su izbjeći prigovore iz Moskve. Ipak, na nezvaničnom nivou, monarsi su na svaki mogući način pokazali svoju naklonost Dudajevu. Kralj Fahd je s njim posjetio sveti grad Medinu i glavno svetište islama, hram Kaba u Mekki, obavivši tako manji hadž. Kuvajtski emir priredio je svečanu večeru u čast Dudajeva u prisustvu ambasadora iz 70 zemalja. U Saudijskoj Arabiji čečenski lider je vodio i pregovore sa predsjednikom Albanije Salijem Berišom i ministrom vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Harisom Silajdžićem, koji su bili tamo.

Nakon toga, Dudajev odlazi u posjetu Turskoj Republici Sjeverni Kipar i Turskoj. Krajem septembra iste godine Dudajev je posjetio Bosnu i Hercegovinu u kojoj je u to vrijeme bjesnio rat. Međutim, na sarajevskom aerodromu, Dudajeva i njegovu pratnju u avionu uhapsile su francuske mirovne snage. Pušten tek nakon telefonskog razgovora između Kremlja i sjedišta UN-a. Nakon toga, zaputio se u Sjedinjene Američke Države, u pratnji zamjenika premijera Mairbeka Mugadajeva i gradonačelnika Groznog Bislana Gantamirova. Prema zvaničnim izvorima, svrha posjete je bila uspostavljanje kontakata s američkim poduzetnicima za zajednički razvoj čečenskih naftnih polja. Posjeta je završena 17. oktobra 1992.

Političke podjele u Moskvi i stalna podrška dijela njene elite pomogli su mu da se spriječi ruska vojna invazija, dok je Dudajev kupio ili nabavio većinu municije u Čečeniji od sovjetske vojske. Mirna polovina njegove vladavine (1991–1994) bila je opterećena općom postsovjetskom anarhijom i pljačkom imovine, dosluhom između federalnih i lokalnih kriminalaca i zvaničnika i nedostatkom ekonomske moći, pogoršano odlivom ruskih industrijskih kadrova kao rezultat njegove etnokratske politike.^[11]

Čečenski parlament je 1993. pokušao da organizuje referendum o povjerenju javnosti Dudajevu na osnovu toga što on nije uspio da učvrsti nezavisnost Čečenije. On je uzvratio raspuštanjem parlamenta i drugih organa vlasti. Počevši od ranog ljeta 1994. naoružane čečenske opozicione grupe uz rusku vojnu i finansijsku podršku pokušavale su u više navrata bez uspjeha da silom svrgnu Dudajeva. Dana 10. augusta u Groznom je održan Nacionalni kongres u organizaciji Dudajevljevih pristalica na kom se zagovarala ideja o mobilizaciji i objavi "svetog rata" Rusiji. Vođa čečenske opozicije Umar Avturkhanov je 20. septembra 1994. izjavio da su iscrpljeni svi mirni načini za rješavanje čečenskog problema. Deset dana kasnije, helikopteri opozicionog Privremenog vijeća izvršili su napad na aerodrom Grozni, uništivši dio Dudajevih aviona. Opozicija je tokom septembra i oktobra imala podršku od strane ruskih vlasti, ali je doživjela niz neuspjeha, koji su kulminirali velikim porazom prilikom pokušaja osvajanja Groznog. Tom prilikom 100 boraca na strani opozicije su poginula, dok je više desetina zarobljeno, a među njima je bilo 20 ruskih vojnika i oko 50 ruskih civila vrbovanih da rade za rusku vojsku.

Dana 11. decembra 1994., pet dana nakon dogovora između Dudajeva i ministra odbrane Rusije Pavela Gračeva o izbjegavanju daljnje upotrebe sile, ruske trupe su izvršile invaziju na Čečeniju. Ruske kopnene jedinice, koje su brojale oko 35.000 vojnika zajedno s vojnim snagama Privremenog vijeća ušle su u Čečeniju iz tri pravca ne nailazeći praktično na neki veliki otpor. Međutim, prilikom prvog pokušaja da zauzmu Grozni tokom novogodišnje noći doživjeli su veliki neuspjeh, pri čemu je poginulo oko 2.000 ruskih vojnika i veliki broj oficira uz 20 uništenih tenkova i 102 oklopna transportera. Ruske vojne snage su se pregrupisale i organizovale masovni artiljerijski i vazdušni napad, prije upada pješadijskih i specijalnih jedinica s ciljem osvajanja Groznog. Veliki dijelovi grada su zbog žestokih borbi pretvoreni u ruševine, a civilne žrtve su bile velike. Prije pada Groznog, Dudajev je napustio predsjedničku palatu, preselio se na jug sa svojim borcima i nastavio da vodi rat tokom 1995. navodno iz raketnog silosa u blizini historijskog glavnog grada Čečenije Vedena. On je nastavio da insistira da će njegove snage prevladati nakon što se konvencionalni rat završi, a čečenski gerilski borci nastavili su da djeluju širom Čečenije. Ruski napad zajedno sa ratnim zločinima koje je njihova vojska počinila nad civilnim stanovništvom dovela je do toga da se mnogi protivnici Dudajeva priklone njegovim snagama zajedno sa hiljadama dobrovoljaca povećavajući redove mobilnih vojnih jedinica. To mu je omogućilo da uz dobro osmišljenu vojnu taktiku u augustu 1996. pokrene vojnu ofanzivu istjeravši rusku vojsku iz velikh dijelova Čečenije, a i sám Grozni je bio skoro potpuno oslobođen. Sve veće haotično stanje i veoma nizak moral u ruskoj vojsci, kao i neuspjeh da se ponovo zauzme Grozni i Čečenija natjerala je Borisa Jeljcina na traženje mirovnih pregovora.^[12]

Dana 21. aprila 1996. dok je koristio satelitski telefon, Dudajev je ubijen sa dvije laserski navođene rakete, nakon što je njegovu lokaciju otkrio ruski izviđački avion, koji je presreo njegov telefonski razgovor sa Konstantinom Borovojem, poslanikom Državne dume u Moskvi. Razgovor su prisluškivale ruske tajne službe koje su pomoću signala locirale Dudajeva, koji se u to vrijeme krio u selu Gekhi-Ču, oko 30 km udaljenog od Groznog.^[13][14] Ruski izviđački avioni u tom području već neko vrijeme pratili su satelitske komunikacije pokušavajući da uporede Dudajevljev glasovni potpis sa postojećim uzorcima njegovog govora. Dodatni jurišni avioni (Su-24 i Su-25) poslati su za lociranje Dudajeva i ispaljivanje navođene rakete. Tačne detalje ove operacije ruska vlada do danas nije objavila. Tvrdilo se da je Dudajev ubijen kombinacijom zračnog napada i mine.^[15]

Smrt Dudajeva je u prekinutoj televizijskoj emisiji objavio Šamil Basajev, čečenski gerilski komandant. Dudajeva je naslijedio njegov potpredsjednik Zelimkan Jandarbijev (kao vršilac dužnosti predsjednika), a zatim nakon izbora 1997. njegov ratni načelnik generalštaba Aslan Mašhadov. Imao je 52 godine kad je ubijen, a iza Dudajeva je ostala supruga Ala i njihovi sinovi Degi i Avlur.^[15]

• Estonija - Na kući u kojoj je Dudajev nekada radio u ulici Ülikooli 8, u Tartuu nalazi se granitna spomen ploča.^[16] U kući se sada nalazi Hotel Barclay, a njegov bivši ured pretvoren je u Dudajevu sobu.^[17]
• Gruzija – U glavnom gradu Gruzije Tbilisiju postoji ulica koja nosi ime Džohara Dudajeva.^[18]
• Latvija – 1996. jedna ulica u glavnom gradu ove zemlje Rigi dobila je ime Džohara Dudajeva gatve (Ulica Džohara Dudajeva). U svjetlu predstojećih parlamentarnih izbora u Latviji, poduzeto je nekoliko inicijativa za lobiranje za preimenovanje ili očuvanje imena ulice od strane proruskih i antiruskih političkih partija.^[19][20]
• Litvanija – Džocharo Dudajevo skveras (Trg Džohara Dudajeva) u okrugu Žvėrynas u Vilniusu.^[21]
• Poljska – 17. marta 2005. kružni tok u glavnom gradu Poljske Varšavi dobio je naziv Rondo Dżochara Dudajewa (Kružni tok Džohar Dudajev).^[22]
• Turska – Nakon Dudajeve smrti, razne lokacije u Turskoj su preimenovane po njemu, kao što su:

Şehit Cahar Dudayev Caddesi (Ulica mučenika Džohara Dudajeva) i Şehit Cahar Dudayev Parkı (Park mučenika Džohara Dudajeva) u Istanbulu Ataşehir-Örnek, Cahar Dudayev Mezhok Dudayev Dudayev Square) u Ankari, Şehit Cahar Dudayev Parkı (Park mučenika Dzhokhar Dudaev) u Adapazarı, Sakarya i Şehit Cevher Dudayev Parkı u Sivasu.^[23]

• Ukrajina – 1996. ulica u Lavovu je nazvana вулиця Джохара Дудаєва (Ulica Džohara Dudajeva), a kasnije je uslijedila ulica u Ivano-Frankivsku^[24] i ulica u Hmeljnickom.^[25] Tokom rata u Donbasu, koji je počeo u proljeće 2014. proukrajinski dobrovoljački bataljon dobio je ime po Dudajevu, koji je predvodio bivši čečenski general Isa Munajev.^[26] U decembru 2022. tokom Harkivske ofanzive oslobođeni (od ruskih snaga) grad Izjum je odlučio da preimenuje ulicu Turgenjeva u ulicu Džohara Dudajeva.^[27] U maju 2023. grad Poltava je preimenovao ulicu Nikičenko u čast Džohara Dudajeva.^[28][29]

Dudajev je predvidio rusku invaziju na Ukrajinu u svom intervjuu 1995.

Rusizam je gori od fašizma, nacizma i rasizma, gori od svih mizantropskih ideologija... Ičkerija je obuzdala apetit Rusije, ali to je neće zaustaviti. Biće pokolja na Krimu. Ukrajina će se i dalje sukobljavati sa Rusijom u nepomirljivim okolnostima. Sve dok postoji rusizam, nikada neće odustati od svojih ambicija. Žele da preuzmu Bjelorusiju, Ukrajinu, pod izgovorom "slavenstva", kao nekad. Sada niko ne želi da se udruži sa Rusijom, ni vojno, ni politički, ni ekonomski, pa čak ni trgovinski. Rusija je u suštini reketar. Prijetnjama, tenkovima i armadama iznuđuje novac za sebe. A sada prijeti da će Iranu dati nuklearnu tehnologiju. A ako civilizovani svijet ne želi ovo da trpi, onda im Rusija kaže – dajte nam novac da nadoknadimo ovaj profit. To se zove reketiranje.

^[30][31]