Aneurizma
| Aneurizma | |
|---|---|
 Angiografija aneurizme u moždanoj arteriji. Aneurizma je velika izbočina u središtu slike. | |
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| ICD-10 | I72 |
| ICD-9 | 442 |
| DiseasesDB | 15088 |
| MedlinePlus | 001122 |
| MeSH | [http://www.nlm.nih.gov/cgi/mesh/2010/MB_cgi?field=uid&term=D000783
|
Aneurizma je vanjsko ispupčenje, koje liči na mjehurić ili balon, uzrokovano lokaliziranim, abnormalnim, slabim mjestom na zidu krvnih sudova.[1] Aneurizme mogu biti posljedica nasljednog stanja ili stečene bolesti. Također mogu biti početna tačka za stvaranje ugrušaka, (tromboza) i embolizacija). Riječ potiče iz grč. ἀνεύρυσμα – aneurizma = dilatacij, iprema ἀνευρύνειν – aneurinein = širiti se, odnosno aneurizma / aneǔ̯rysma = proširenje, povećanje) . U širem smislu kolokvijalno zvana arterijska aneurizma, je proširenje cjevastih, torbastih, loptastih ili kesastih organa i struktura u pogođenom organizmu. Lokaliziran je i stalni, gdje je proširen prečnik arterija (često ivena), kao rezultat urođenih ili stečenih promjena zida. Ovo razlikuje aneurizmu od ektazije , trajnog širenja krvnih žila (i šupljih organa), koja se razvija uprkos netaknutosti svih uključenih slojeva zidova.). Kako se aneurizma povećava, povećava se rizik od puknuća,[2] što dovodi do nekontroliranog krvarenja. Iako se mogu pojaviti u bilo kojem krvnom sudu, osobito smrtonosni primjeri uključuju aneurizme Willisov krug u mozgu, aortnu neurizmu koje utiču na grudnunu aortu i aneurizmu trbušne aorte. Aneurizme se mogu pojaviti u samom srcu nakon srčanog udara, uključujući i komorsku i aneurizme pretkomorske pregrade. Postoje urođene aneurizme pretkomorske pregrade, rijetkog sčanog kvara.
Klasifikacija
[uredi | uredi izvor]Razlikuju se prava aneurizma (aneurysm verum ), lažna aneurizma ( aneurysm spurium = A. falsum ) i disecirama aneurizma ( aneurysm dissecans) koja je posljedica disekcije vaskularnog zida . Aneurizma bez dodatnih informacija obično znači aneurizmu verum .
Aneurizma verum
[uredi | uredi izvor]
U aneurizmi verum , proširen je čitav vaskularni zid sa svim slojevima ( intima , medij i adventicija ), obično kao rezultat arterioskleroze. Uglavnom su pogođeni muškarci stariji od 50 godina, posebno hipertenzivni pacijenti i pacijenti sa okluzivnom bolešću perifernih arterija . Pucanje zida suda, koje se ovdje može dogoditi zbog njegovog slabljenja povezanog s proširenjem (puknućem), može biti opasno po život, ovisno o mjestu pogođenog suda.
Spurijum − lažne aneurizme
[uredi | uredi izvor]U lažnim aneurizmama (= aneurzma falsum , također pseudoaneurizma ), suženje, čija je formacija obično nastalo zbog tupe ili oštre ozljede (poput Seldingerove punkcije).[3] Prolazi kroz intimu i medije, dok, po udžbeničkoj definicuji, adventicija ostaje, pri čemu u patološkoj praksi u adventiciju često prelazi hematom. Modrica (pulsirajući hematom ) razvija se oko ovog curenja vaskularnog zida. Tkivo koje okružuje defekt vaskularnog zida, poput pleure ili peritoneuma, može ograničiti opseg modrice i na taj način odgoditi smrt zbog krvarenja - često samo nakratko - ako su i veliki sudovi . Ako tamponada ostane duže stabilna, pulsirajući hematom bit će okružen kapsulom vezivnog tkiva u roku od četiri do šest sedmica . Budući da je ova aneurizmatoidna struktura nastala izvan zida krvnog suda , naziva se lažna aneurizma (aneurizma spurium ili falsum). Međutim , i dalje postoji rizik od puknuća .
Aneurizma dissecans
[uredi | uredi izvor]Izraz aneurizma dissecans zavarava jer sadašnja disekcija nije neposredna posljedica aneurizme. Umjesto toga, disekcija – bilo da je riječ o aorti ili bilo kojoj arteriji uopće – rezultat je ozljede intime zida suda.[3] Ako se disekcija ne liječi ili se liječi samo konzervativno, u mnogim slučajevima hronično slabljenje zida rezultira sekundarnim širenjem vaskularnog kalibra, u pravcu stvaranjau aneurizme. U tim slučajevima aneurizma nije uzrok već posljedica disekcije. Međutim, u raznim udžbenicima, pojam aneurizme dissecans koristi se za disekciju. [2] To je možda zbog činjenice da nalazi obdukcije neliječenih disekcija već često pokazuju aneurizmsku dilataciju suda i njegov vremenski tok nije mogao biti diferenciran – prije razvoja računarske tomografije – u vrijeme kada je ovaj pojam formiran. Kada se žila secira, krv ulazi kroz takozvani ulaz , prodire u zid suda i dijeli je ( secira ). Ovo stvara lažni ili drugi pseudolumeni, vještačk stvoreni krvotok. Budući da je protok ograničen ulazom i mogućim ponovnim ulaskom, dolazi do povećanja pritiska u pogrešnom lumenu u odnosu na srednji vaskularni pritisak u stvarnom lumenu, što dovodi do kompresije stvarnog. U slučaju aorte, liječenje disekcije stoga ima za cilj zatvoriti primarni ulaz kako bi se smanjio pritisak u lažnom lumenu u korist istinskog lumena i tako poboljšala perfuzija unutrašnjih organa i donjeg ekstremiteta.
Uzroci
[uredi | uredi izvor]Degenerativne bolesti vaskularnih zidova (u više od 80% slučajeva ateroskleroza) glavni su uzrok . Mnogo rjeđi uzroci su traume, infekcije (reumatska groznica, sifilis, lajmska borelioza), upale i urođene slabosti vezivnog tkiva (Marfanov sindrom, Ehlers-Danlosov sindrom). U oko pet do sedam posto pogođenih aneurizmom, javljaju više puta na različitim lokacijama tijela (aneurizmatska bolest). Aneurizme aorte utiču, ne samo na odrasle osobe, već mogu postati i klinički značajni kao posljedica Marfanovog sindroma ili kao kasni efekti zapreminskog opterećenja aorte kod urođenih srčanih mahana s desnim lijevim produženjem ili perfuzijom pluća ovisno o njemu. Nadalje, aneurizme u srčanim arterijama mogu se javiti nakon bolesti zvane Kawasakijev sindrom. Studija objavljena 2010. godine također dokumentuje značajno povećani rizik od aneurizmi mozga kod pacijenata sa dvokvržičnom aortom, relativno čestom urođenom malformacijom aortnog zaliska.[4] U Hughes-Stovin sindromu se pretpostavlja da embolije uzrokuju aneurizme plućnih sudova. Poznato je da udarci u glavu povećavaju broj slučajeva arterijske dilatacije kičmene arterije.[5]
Patogeneza i tok
[uredi | uredi izvor]Eksplozivnost središnjih aneurizmi (poput donje bubrežne aneurizme trbušne aorte) leži u njihovom potencijalno fatalnom riziku od puknuća (tj. rizika od rupture). To se povećava s povećanjem poprečnog promjera aneurizme, jer su, prema Young-Laplaceovoj jednadžbi, sile obnavljanja elastičnosti zida suda obrnuto proporcionalne radijusu. Sile se stoga smanjuju kako se radijus povećava.
Aneurizme perifernih sudova prijete udovima uglavnom kroz trombembsku vaskularnu okluziju. Po pravilu, ove aneurizme su djelimično ispunjene masama tromba, koje se često nalaze na rubu. Naprimjer, u slučaju aneurizme u udubljenju koljena, ove mase tromba mogu se odgovarajućim pokretima umasirati u perifernu cirkulaciju. To dovodi do perifernih, ponekad ireverzibilnih vaskularnih okluzija sa odgovarajućim posljedicama.
Simptomi i nalazi
[uredi | uredi izvor]Većina znskova aneurizme trbušne aorte i karlice su asimptomatski. Dijagnoza se obično postavlja slučajno kao dio rutinskog pregleda ili pregleda abdomena. Uz ultrazvuk, dijagnoza se postavlja ispitivanjem trbušne ili karlične arterije, koje može biti napravljeno sa velikom preciznošću. Ako ove aneurizme postanu simptomatske, javljaju se bolovi u leđima ili difuzno u trbuhu. Karakteristični su za aneurizmu koja se širi krvarenjem zida. Unutattrbušne aneurizme mogu slobodno puknuti u trbušnu šupljinu, što rezultira stvaranjem velikog unutarperitoneumskog hematoma (hemaskoze), što često uzrokuje smrt. Ali ovo krvarenje, često se može zadržati u retroperitoneumu (sudovi u retroperitonealnom prostoru). Pacijent ima jake bolove u boku i simptome šoka (diferencijalna dijagnoza : bubrežna kolika, pankreatitis). U slučaju perifernih aneurizmi, fokus nije na rupturi, već na trombskom zatvaranju aneurizme ili embolijskom zatvaranju distalnih sudova. Simptomi su često akutni. Distalne embolije također mogu dugo biti hronične i oligosimptomatske (pacijent primjećuje malo ili ništa).
U cerebralnim aneurizmama (koje se nalaze u mozgu) (tzv. aneurizme mozga), pritisak koji aneurizma vrši na nerv može dovesti do paralize lica. Ako takva aneurizma pukne, rezultat je moždani udar ili subarahnoidno krvarenje (cerebralno krvarenje).
Dijagnostika
[uredi | uredi izvor]
Klinički pregled: Periferne aneurizme se često lako identificiraju inspekcijom (gledanjem) i palpacijom (palpacijom). U vitkih pacijenata, aneurizma trbušne aorte može se palpirati (palpirati) kao ekspanzivno pulsirajući tumor u središnjem dijelu trbuha za vrijeme pregleda. To je, međutim, rijetko moguće kod gojaznih (gojaznih) ljudi. Aparativna pretraga: Na ultrazvuk omogućuje neinvazivna i jeftin aneurizme dijagnoze. Djeluje dobro kao metoda pregleda za asimptomatske ljude. U kompjuteriziranu tomografiju su morfološki precizne i geometrijski ponovljive mjerenja aneurizme. Također se mogu prikazati vrsta tromboze , priroda zida i odnos između aneurizme i susjednih organa. Je angiografija ne služi samo za otkrivanje aneurizme, ali se otprilike koristi za otkrivanje okluzivne bolesti perifernih ili centralnih plovila, kao što su bubrežne arterije istovremeno.
Terapija
[uredi | uredi izvor]Liječnje se obavlja endovaskularno i hirurški (za detalje pogledajte i odgovarajuči odjeljak o klasifikaciji aneurizmi).
Hstorija
[uredi | uredi izvor]Najstariji pisani opis aneurizmi nalazi se u papirusu Ebers iz drevnog Egipta. Drevni liječnik Antyllos započinje svoju raspravu o dijagnozi, simptomima i hirurškom liječenju aneurizmi iz drugog vijeka naše ere riječima: „Postoje dvije različite vrste vazodilatacije: jedna se dogodi kada se inače netaknuta arterija se proširila – otuda joj i ime – a druga, kada je arterija pukla i krv curi u meso ispod. [...]“.[6] Precizniji anatomski opisi dolaze iz autopsijskih studija Andreasa Vesaliusa i Williama Harveyja iz 16. i 17. stoljeća. Antonio Scarpa prvi je napravio razliku između stvarne i lažne aneurizme, 1804. U davna vremena, preporučivalo se liječenje aneurizmi kompresijom (prema Galenu, sadržaj bi se vratio u normalan arterijski vaskularni sistem). Grčki liječnik Antyllos opisao je metod za rad na aneurizmi, ekstirpacijom (oko 3. stoljeća nove ere), pri čemu je arterija vezana iznad i ispod aneurizme, a izbočina se zatim rezanjem uklanjala.[7] Britanski hirurg John Hunter promovirao je ligaturu u 18. stoljeću, za zahvaćene sudove uzvodno od aneurizme. Pedesetih godina prošlog stoljeća, aneurizme su još uvijek bile hirurški omotavane, kako bi se spriječilo krvarenje opasno po život. U 20. stoljeću, kao metoda liječenja, konačno su se uspostavili stentovi i proteze .[8] Američki hirurg William Wayne Babcock (1872–1963) također je razvio posebne tehnike za operaciju aneurizmi aorte i njima srodnih aneurizmi.[9]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Aneurysms". Society of NeuroInterventional Surgery. Pristupljeno 23. 2. 2018.
- ^ Cronenwett JL, Murphy TF, Zelenock GB, Whitehouse WM, Lindenauer SM, Graham LM, Quint LE, Silver TM, Stanley JC (septembar 1985). "Actuarial analysis of variables associated with rupture of small abdominal aortic aneurysms". Surgery. 98 (3): 472–83. PMID 3898453.
- ^ a b D. Aktuerk, M. Lutz, R. Giri, M. J. Matuszewski: Delayed presentation of a traumatic bilobed pseudoaneurysm of the left ventricular outflow tract. In: Eur Heart J Cardiovasc Imaging. Band 15, Nummer 9, September 2014, S. 995. doi:10.1093/ehjci/jeu046, PMID 24699323.
- ^ Wouter I. Schievink, S. Sharo, M. Raissi, Marcel Maya, Arlys Velebir (2010): Screening for intracranial aneurysms in patients with bicuspid aortic valve. Neurology, 74 (18): 1430|Online=http://www.neurology.org/content/74/18/1430.abstract |Abruf=2011-05-21 |DOI=10.1212/WNL.0b013e3181dc1acf}}
- ^ M. R. Egnor, L. K. Page, C. David (1991): Vertebral artery aneurysm – a unique hazard of head banging by heavy metal rockers. Case report. Pediatr Neurosurg, 17 (3): 135–138|PMID=1819327}}
- ^ Jutta Kollesch, Diethard Nickel: Antike Heilkunst. Ausgewählte Texte aus den medizinischen Schriften der Griechen und Römer. Philipp Reclam jun., Leipzig 1979 (= Reclams Universal-Bibliothek. Band 771); 6. Auflage ebenda 1989, ISBN 3-379-00411-1, S. 139–141 (Aus den Schriften des Antyll: Über Gefäßerweiterung).
- ^ Michael Sachs (2000): Die Methoden der Blutstillung in ihrer historischen Entwicklung. Hämostaseologie, 20 (2): 3–89 |Online=[1] Arhivirano 10. 4. 2014. na Wayback Machine |url=http://www.schattauer.de/de/magazine/uebersicht/zeitschriften-a-z/haemostaseologie/inhalt/archiv/issue/special/manuscript/5193/download.html}}[mrtav link]
- ^ Roland Sedivy, Thomas Kolomanzik, Anita Uhl, Beatrix Patzak: Pathologie in Fallstudien – Historische Präparate neu betrachtet. Wien 2007, S. 52–53.
- ^ Barbara I. Tshisuaka: Babcock, William Wayne. In: Werner E. Gerabek, Bernhard D. Haage, Gundolf Keil, Wolfgang Wegner (Hrsg.): Enzyklopädie Medizingeschichte. De Gruyter, Berlin / New York 2005, ISBN 3-11-015714-4, p. 127.
