Fojnica

Fojnica je stari bosanski grad u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, s oko 3.400 stanovnika u gradu, odnosno 15.000 u općini (1991. Administrativno pripada Srednjebosanskom kantonu Federacije BiH. Poznata je po glasovitom Franjevačkom samostanu), s bogatom knjižnicom i zbirkom.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Fojnica imala je 16.227 stanovnika, raspoređenih u 55 naselja.

Naseljena mjesta su: Alaupovka, Bakovački Put, Bakovići, Bakovićka Citonja, Banja, Bašići, Bašino brdo, Bistrica, Bježanija, Botun, Božići, Carev Do, Čemernica, Djedov Do, Dragačići, Dusina, Fojnica, Gojevići, Gornja Mahala, Grabovik, Gradina, Hadrovići, Klisura, Korita, Kozica, Kujušići, Lopar, Lučice, Luke, Lužine, Majdan, Marinići, Merdžanići (Merđanići), Mujakovići, Nadbare, Novo Naselje, Obojak, Oglavak, Ormanov Potok, Ostruška Citonja, Otigošće, Paljike, Pločari, Pločari Polje, Podcitonja, Podgora, Poljana (Poljane), Polje Ostružnica (Ostružnica), Polje Šćitovo, Ponjušina, Poraće, Prokos, Prokoški Put, Ragale, Rajetići, Rizvići, Selakovići, Selište, Sitišće, Smajlovići, Šavnik, Tješilo, Tovarište, Turkovići, Vladići, Voljevac, Vukeljići i Živčići.

Ime grada, u pisanim dokumentima, prvi put se spominje 18. ožujka 1365. godine povodom prodaje polovine rudarskih jama vlasništva Hansa i Nikla Sasinovića u Fojnici i Ostružnici nekim Dubrovčanima.

Valja spomenuti da se u ranim spisima spominje kao Hvojnica' (stari hrvatski nije poznavao glas f, nego ga se izgovaralo kao hv, odnosno u narječjima kao v).

Inače, braća Sasinovići se vrlo često spominju, u sačuvanoj povijesnoj građi, po različitim osnovama: kupoprodajni ugovori, sudski sporovi, obiteljske nesuglasice. Vjerovatno zbog bogatih nalazišta srebra i zlata, bosanski vladari veoma rano Fojnicu proglašavaju svojim posjedom, kojim je upravljao knez, imenovan od strane kralja i obično iz reda trgovaca. O sigurnosti grada i rudokopa brinule su se posade utvrđenja razmještene po kotama s kojih su imale dobru preglednost fojničke doline (Kozov grad, Zvonigrad, Lagumi). Sasi svojom su stručnošću osuvremenili rudarsku tehniku proizvodnje srebra i zlata, a Dubrovčani si razvili trgovinu i zanatstvo, te tako Fojnicu učiniše privredno najznačajnijm mjestom srednjovjekovne Bosne.

Prva polovina 15. stoljeća je period kada Fojnica u svom privrednom i demografskom širenju dostiže vrhunac; urbani dio grada prelazi broj od 2.000 stanovnika s izrazito jakim naseljem Dubrovčana, otvaraju se novi rudnici u Deževicama (1403. godine) i Dusini (1413. godine), franjevci grade samostan na Pazarnicama, trguje se zanatskim proizvodima izrađenim od plemenitih metala, kožom,svilom, vinom, oružjem, kućnim potrepštinama, skupocjenim talijanskim tkaninama. Rudarstvo, posebno proizvodnja srebra, bilo je najvažnija privredna grana srednjovjekovne Bosne, a imalo je nesumnjivog značaja i za privredu Europe onoga vremena. Konzultirajući dubrovačke izvore o izvozu i podatke o kupljenom godišnjem ušuru (350 kg srebra), može se sasvim sigurno tvrditi, da proizvodnja u fojničkim rudnicima nije bila ispod 3 tone godišnje. Uzimajući u obzir bogatstvo rudnika kao i stalno prisustvo dubrovačkih zlatara (oko 1430. godine, ukupno 12 ) koji su se između ostalog bavili i kovanjem novca, najvjerovatnije da je u Fojnici dugo vremena egzistirala kovnica novca bosanskih vladara. Novac označen kao kraljev (grossi di Re; denarii regis Bossine itd.) često se pominje u izvorima i to obično u vezi s Fojnicom.

Fojnica je pred dolazak osmanlija bila drugi po veličini grad u BiH. Dolazak Osmanskog carstva kao nove imperijalne sile na Balkanu, vjerovatno je uticao, iz straha i opće nesigurnosti, na smanjeni obim trgovačkih veza, a time i proizvodnje u fojničkim rudnicima. Sigurno bi se to još drastičnije odrazilo na demografsku i privrednu sliku ondašnje Fojnice, da nije bilo političke pronicljivosti fojničkog gvardijana fra Anđela Zvizdovića koji je izjavom o lojalnosti novom osvajaču dobio od Mehmeda II Fatiha na Milodraškom polju, znamenitom ahdnamom, garancije slobode kretanja, imovinskog posjedovanja i vjeroispovijedanja za Crkvu i kršćanske podanike sve dok budu vjerni novoj vlasti. Kroz vijekove turskog prisustva na ovim prostorima ahdnama je predstavljala pravu povelju slobode kršćanskog stanovništva u Bosni, osnovni dokument kojim je reguliran položaj kršćana u Osmanskom carstvu i utvrđivani odnosi osmanskih vlasti prema kršćanskoj religiji u cjelini. Prema najranijem popisu Bosne iz 1468/9. godine, najveće varoško naselje na prostoru srednje Bosne i nekih dijelova Hercegovine, i dalje je Fojnica sa 329 kuća poreznih obveznika uz 20 neoženjenih sinova, s tim da je opadanje broja stanovnika u nekim kasnijim periodima bilo još osjetnije. Za dva desetljeća broj kuća se smanjio za 104, jer novim popisom domaćinstava iz 1489. godine, Fojnica broji 219 kršćanskih i 6 muslimanskih kuća. Na osnovu navedenog, može se zaključiti da je proces islamizacije, u naseljima koja su imala jaku ekonomsku bazu (rudnici) i moćne vjerske institucije (samostan), tekao veoma sporo. Međutim, promjena vlasti, i pored izraženih potreba za plemenitim metalima, ipak je bitno uticala na izvjesno zamiranje privredne aktivnosti na području Fojnice. Možda je na ovu stagnaciju uticala zabrana izvoza plemenitih metala i obaveza prodaje cjelokupne proizvodnje državnoj kovnici po utvrđenim cijenama. Isto tako, umjesto do tada važeće zakonske odredbe o podjeli prihoda izmedu korisnika rudnika i države od 1/10, uvedena je odredba od 1/5 odnosno 1/8 zavisno od uvjeta proizvodnje i rentabilnosti. Krajem 16. i početkom 17.stoljeća skoro da je sasvim prestala proizvodnja plemenitih metala uz pojačanu eksploataciju željeza, olova i |bakra. Zahvaljujući preradi željezne rude, Fojnica je tijekom 19.stoljeća postala ponovo značajan zanatsko-trgovački centar. U samom gradu se posebno isticao kovački zanat, ali i radionice za obradu metala. Proizvodnja pušaka, pištolja, jatagana, poljoprivrednih alatki bila je poznata i van granica Bosne.

Fojnica i njena okolina za vrijeme austro-ugarske vladavine nije doživjela privredni prosperitet kao oni gradovi koje je zahvatila industrijalizacija i nove saobraćajne mogućnosti. Stari željezni majdani i brojne kovačnice nisu mogle izdržati utrku s visokim pećima i jeftinijom industrijskom robom. Geološka istraživanja koja su vršena u Bosni i Hercegovini neposredno poslije okupacije nisu zaobišla ni Fojnicu. Tako je utvrđeno prvom analizom piritne rude da se u toni rude nalazi 8-15 grama zlata. Procijenjeno je da je nalazište u Bakovićima rentabilno za proizvodnju i prvi koncesionari su bili braća Došen 1885. godine. Uporedo s aktiviranjem rudarske proizvodnje počinje i eksploatacija i prerada šume kojom je fojničko područje izuzetno bogato. Međutim prometna izoliranost uticala je da u čitavom tom periodu ne nastane nijedan značajniji prerađivački kapacitet do poslije Drugog svjetskog rata.

• Raif Dizdarević, jugoslavenski i bosanskohercegovački političar
• Hašim Kučuk Hoki , poznati pjevač narodne muzike

• Lug (jezera)

Glavni članak: Nacionalni spomenici u Fojnici

Fojnica na Wikimedijinoj ostavi

• www.fojnica.ba
• Službena stranica Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici
• Centar za medicinsku rehabilitaciju "Fojnica" (Reumal)
• Fojnički grbovnik