Lavoslav Ružička
| Lavoslav Ružička | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 13. septembar 1887. Vukovar, Austro-Ugarska |
| Smrt | 26. septembar 1976 (89 godina) Mammern, Švicarska |
| Državljanstvo | Kraljevina Ugarska (1887–1917) Švicarska (1917–1976) |
| Alma mater | Technische Hochschule Karlsruhe |
| Akademski mentor | Hermann Staudinger |
| Istaknuti studenti | |
| Poznat(a) po | Istraživanja o terpenima |
Lavoslav (Leopold) Ružička (13. septembar 1887 - 26. septembar 1976)[1] bio je hrvatsko-švicarski naučnik. Dobitnik je Nobelove nagrade za hemiju 1939,[2][3] o polimetilenima i višim terpenima" "uključujući prvu hemijsku sintezu muških polnih hormona",[4] te je prvi dobitnik te nagrade sa područja današnje Hrvatske. Nosilac je osam počasnih doktorata (četiri za nauku, dva za medicinu, jednog za prirodne nauke i jednog za pravo), sedam nagrada i medalja; i dvadeset četiri počasna članstva u hemijskim, biohemijskim i drugim naučnim društvima.
Mladost i obrazovanje
[uredi | uredi izvor]Rođen je 13. septembra 1887 u Vukovaru, u porodici obrtnika i poljoprivrednika.[5] Pohađao je klasičnu gimnaziju u Osijeku. Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku.[6] Upisao je hemiju, vjerovatno zbog toga što se nadao poslu u novo-otvorenoj rafineriji šećera u Osijeku.[1]
Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Visoku tehničku školu u Karlsruheu u Njemačkoj. Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska hemija.
Ondje je Ružička je uspostavio uspješnu saradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim, 1910. diplomira, te s Staudingerom odlazi u Zürich i postaje njegov asistent.
Rad i istraživanje
[uredi | uredi izvor]Ružičkini prvi radovi su bili s područja prirodnih spojeva.[7] Cijeli svoj život je ostao na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s hemijom tarpena - veoma interesantnog industriji parfema. Namjeravo je započeti samostalna istraživanja, te je započeo uspješnu i produktivnu saradnju s Cie Company (kasnije Firmenich) u Ženevi.[1][6]
1916. - 1917. dobija podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja tarpena, 1918. postaje vanredni profesor, a 1923. i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Univerzitetu u Zurichu.
Godine 1921. Ružička se pridružuje ženevskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Radeći tamo stiče finansijsku stabilnost, te iz Züricha odlazi u Basel. Godine 1927. postaje profesor organske hemije na Univerzitetu u Utrechtu u Holandiji. U Holandiji ostaje tri godine, a kasnije se ponovno vraća u Švicarsku, gdje postaje vodeći stručnjak na području hemijske industrije.
Ponovno u Zürichu, na "ETH"-u postaje profesor organske hemije i započinje najplodnije razdoblje svoje karijere. Proširuje područja svojih istraživanja, dodajući hemiji tarpena i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona, njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske hemije.
Godine 1939. osvaja zajedno s Adolfom Butendandtom Nobelovu nagradu za hemiju.[2] Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih saradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoju laboratoriju nove, mlade i obećavajuće naučnike, među kojima je i Vladimir Prelog.
Okrenuo se proučavanju novih područja: biohemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze tarpena. Godine 1957, Ružička odlazi u mirovinu, te svoju laboratoriju ostavlja Vladimiru Prelogu.
Ružička se značajno posvetio problemima edukacije. Insistirao je na boljoj organizaciji akademskog obrazovanja i naučnog rada u SFRJ, te je uspostavio Švicarsko-jugoslovensko društvo. Također je postao i počasni član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U Švicarskoj je osnovana nagrada "Ružička" za mlade naučnike iz hemije koji rade u Švicarskoj. U rodnom Vukovaru njegovu čast otvoren je muzej (1977.), koji je nažalost uništen 1991. za vrijeme Domovinskog rata.
Umro je 26. septembra 1976. u Mammern, Švicarska.[1]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c d Prelog, Vladimir; Jeger, Oskar (1980). "Leopold Ruzicka (13 September 1887 – 26 September 1976)". Biogr. Mem. Fellows R. Soc. 26: 411–501. doi:10.1098/rsbm.1980.0013.
- ^ a b Grandin, Karl, ured. (1966). "Leopold Ružička". Nobel Lectures, Chemistry: 1922–1941. Amsterdam: Elsevier Publishing Company.
Now available from "Leopold Ružička Biography". nobelprize.org. Nobel Foundation. 1939. Pristupljeno 6. 7. 2017. - ^ "The Nobel Prize in Chemistry 1939".
- ^ Hillier, Stephen G.; Lathe, Richard (2019). "Terpenes, hormones and life: Isoprene rule revisited". Journal of Endocrinology. 242 (2): R9–R22. doi:10.1530/JOE-19-0084. PMID 31051473.
- ^ Njegovi pradjed i prabaka bili su Čeh, od kojeg potiče ime Ružička, Gornjoaustrijanac i njegova žena iz Würtemberga, a ostalo petero su Hrvati.
- ^ a b Albert Eschenmoser: "Leopold Ruzicka – From the Isoprene Rule to the Question of Life's Origin" CHIMIA 44 (1990)
- ^ "Leopold Ruzicka (1887–1976)". 26. 10. 2018.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Lavoslav Ružička Arhivirano 20. 10. 2001. na Wayback Machine
Normativna kontrola  |
|
|---|