Jakov II, kralj Engleske

Jakov II i VII
Kralj Engleske, Škotske i Irske
Vladavina	6. februar 1685 - 11. decembar 1688
Prethodnik	Karlo II
Nasljednik	Vilim III/II i Marija II
Krunidba	23. april 1685.
Supružnik	Anne Hyde Marija Modenska
Djeca	Marija II, kraljica Engleske Ana, kraljica Velike Britanije Jakov Franjo Eduard Stuart Ludovika Marija Terezija Stuart
Dinastija	Stuart
Otac	Karlo I, kralj Engleske
Majka	Henrika Marija od Francuske
Rođenje	14. oktobar 1633. London
Smrt	16. februar 1685. Pariz

Jakov II i VII^[a] (14. oktobar 1633 – 16. septembar 1701) bio je posljednji katolički kralj Škota, Engleske, i Irske. Njegova vjera i težnja ka apsolutizmu učinile su ga nepopularnim među većinskim protestantskim stanovništvom, te na kraju dovela do njegovog zbacivanja sa trona.

Jakov VII i II je bio poznat po svojoj sklonosti apsolutizmu, te naporima da izgradi vjersku slobodu za svoje podanike. Obe njegove želje su, međutim, bile u suprotnosti sa željama engleskog parlamenta i većine njegovih podanika. Parlament je, zabrinut za rastući apsolutizam i opadajući autoritet Crkve Engleske, pronašao rješenje svojih problema u Jakovljevoj kćeri i zetu, Mariji i Vilimu, koji su pobijedivši Jakova u Slavnoj revoluciji sjeli na prijestolje kao jedini suvladari u historiji britanskih kraljevina.

Jakov, mlađi sina kralja Karla I i i njegove supruge, Henrike Marije od Francuske, kćerke francuskog kralja Henrika IV i Marije de' Medici, rodio se u palači St. James, u ponoća 14. oktobra 1633. godine.^[1] Nešto kasnije iste godine kršten je kao protestant, te odgajan i obrazovan zajedno sa starijim bratom Karlom i dvojicom sinova vojvode od Buckinghama.^[2] Godine 1644. dobio je titulu vojvoda od Yorka.^[2]

Tokom građanskog rata u Engleskoj ostao je u Oxfordu zajedno sa ocem i starijim bratom.^[1][2] Kada je Oxford pao u ruke parlamentarnim snagama 1646. godine, jedno vrijeme je bio zatvoren u palači u kojoj je i rođen, ali je prerušen uspio pobjeći 1648. godine i skloniti se u Haag kod svoje sestre Marije Henrike i njenog muža, oranskog kneza Vilima II.^[2] Nakon pogubljenja njihovog oca, Karlo je proglašen kraljem Škota od strane škotskog parlamenta i kraljem Irske od strane irskog parlamenta. Karlo II nije uspio osigurati svoju poziciju, te je uskoro bio primoran skloniti se u Francusku.

Za vrijeme egzila u Francuskoj Jakov je stupio u francusku vojnu službu i kao njen član dobio prvo vojno iskustvo.^[1] 1656. godine, kada je njegov brat ušao u savez sa Španijom, neprijateljem Francuske, Jakov je izbačen iz francuske vojske i bio primljen u špansku vojnu službu.^[1] Jakov se, ipak, nije slagao sa svojim bratom oko izbora Španije kao saveznika umjesto Francuske. Protjerani i osiromašeni, ni Karlo ni Jakov nisu imali šireg izbora saveznika. Godine 1659. Francuska i Španija su potpisale mirovni sporazum, pa je Jakov, sumnjičav po pitanju bratovih šansi da ponovo zauzme tron, razmatrao ponudu Španaca da bude admiral njihove mornarice. Na kraju je odbio ponudu, a nedugo zatim situacija u Engleskoj i Škotskoj je postala povoljnija, te je Karlo proglašen kraljem.^[1]

Godine 1660, nakon smrti Olivera Cromwella i događaja koji su uslijedili povratkom njegova brata na vlast, Jakov je postao presumirani nasljednik, ali u tom trenutku se činilo malo vjerovatnim da će on naslijediti krunu jer je Karlo još uvijek bio dovoljno mlad da bi imao zakonite djece.^[2] Po bratovom povratku na tron dobio je i škotsku plemićku titulu vojvode od Albanija.

Tokom drugog (1665 – 1667) i trećeg (1672 – 1674) rata sa Holandijom, Jakov je bio imenovan lordom visokim admiralom i zapovijedao je kraljevskom mornaricom. Nakon borbi sa Holanđanima na sjevernoameričkom kontinentu, grad New Amsterdam preimenovali su, njemu u čast kao vojvodi od Yorka, u New York. Jakov je predvodio i Kraljevsku afričku kompaniju koja je imala udjela u trgovini robljem.^[1]

Odmah nakon povratka u Englesku izazvao je skandal kada je objavio svoje zaruke sa djevojkom iz građanske klase, ledi Anne Hyde, kćerkom Karlovog najdražeg ministra. Anne je bila trudna i Jakov je ožurio da je oženi, ali uprkos njenoj trudnoći niko na dvoru nije očekivao da će princ sklopiti brak sa njom, a ne stranom princezom.^[2] Jakov i Anne su se vjenčali tajno, bez obzira na obostrana upozorenja svoje rodbine.^[1] Sa blagoslovom kralja, Jakov i Anne su se vjenčali javno 3. septembra 1660. godine. Sin rođen iz prve trudnoće umro je kao dojenče, a istu sudbinu doživjelo je još petero djece.^[1] Samo dvije kćeri su doživjele punoljetnost: Marija (rođena 1662. godine) i Ana (rođena 1665. godine).^[3] Jakov je opisivan kao brižan i predan otac, za razliku od ostalih ljudi njegovog soja.^[1] Vojvotkinja od Yorka je bila vjerna, ali i uticajna supruga, pa se smatra da je odgovorna za mnoge Jakovljeve odluke, uključujući i njegovo kasnije preobraćenje.^[1] Umrla je 1671. godine.

Jakov je došao pod uticaj katoličanstva za vrijeme svog boravka u Francuskoj, te su Jakov i Anne ubrzo bili zainteresirani za tu vjeru.^[1] Preobratio se 1668. ili 1669. godine, ali je jedno vrijeme to držao u tajnosti. Ne želeći izazvati bilo kakvu sumnju, prisustvovao je protestantskim vjerskim obredima i okruživao se isključivo protestantima.^[2][3]

Zbog rastućeg straha od katoličkog uticaha, parlament je donio zakon kojim svi civilni i vojni službenici moraju poreći neka od osnovnih katoličkih učenja i biti aktivni članovi Crkve Engleske.^[2][4] Jakov je ovo odbio i radije se odrekao kancelarije lorda visokog admirala, te je tako njegovo preobraćenje postalo javno.^[1]

Kako Jakovljev brat, kralj Karlo II, nije imao djece s Katarinom Portugalskom, sve izglednijom se činila mogućnost da će ga naslijediti baš Jakov. Karlo je u nastaloj situaciji zapovijedio da Jakovljeve kćerke treba odgajati kao protestantice.^[3] Karlo se ipak 1673. godine nije suprotstavljao Jakovljevu braku sa petnaestogodišnjom italijanskom katoličkom princezom, Marijom Modenskom.^[3] Taj brak je još više produbio sumnje u Jakova pošto je Marija bila nazivana papinom agenticom.^[3]

Godine 1677, u namjeri da odobrovolji protestante, Jakov je udao svoju kćerku Mariju za protestantskog princa, sina svoje sestre Marije Henrike, oranskog kneza Vilima III. Uprkos toj koncesiji protestantima, strah od mogućeg katoličkog vladara je i dalje ostao vrlo jak. Godine 1678. saznalo se za navodne planove atentata na Karla i postavljanje Jakova na tron, a posljedica je bilo smaknuće nekoliko optuženih ljudi.^[1]

Godine 1679. parlament se počeo vrlo žestoko suprotstavljati mogućnosti da Karla naslijedi Jakov. Jedan od zastupnika, Anthony Ashley Cooper, grof od Shaftesburyja, predložio je zakon kojim bi se Jakova isključilo kao nasljednika krune, a u nasljednu liniju uključio James Scott, vojvoda od Monmoutha, kraljev vanbračni sin sa Lucy Walter.^[1][5] Torijevci (konzervativci) bili su protiv isključenja, a whigovci (liberali) za isključenje. Bojeći se da će ovaj zakon proći, Karlo je u decembru 1679. raspustio parlament. I slijedeća dva parlamenta (jedan iz 1680. i drugi iz 1681. godine) su također bili raspušteni.^[1] Karlo je bio primoran 1680. godine Jakova udaljiti iz Engleske, pa ga je imenovao visokim kraljevskim predstavnikom u Škotskoj, te je Jakov preselio u Edinburgh.^[1]

Godine 1683. otkrivena je urota čiji je cilj bio atentat na kralja i vojvodu od Yorka, te restauracija republike.^[1] Zavjera nije uspjela, a urotnici su optuženi za veleizdaju i smaknuti. Posljedica urote bilo je jačanje popularnosti kralja i njegovog brata.^[1][3] U uroti je učestvovao i Karlov vanbračni sin, James Scott, koji je nakon ovog incidenta protjeran na kontinent.^[1] Jakov se 1684. godine, iskoristivši val popularnosti izazvan neuspjelim pokušajem atentata, vratio u London, ponovno se aktiviravši kao kraljevski visoki admiral.^[1]

Karlo II umro je bez zakonitog potomstva 6. februara 1685. godine, preobrativši se na samrtnoj postelji na katoličanstvo.^[1] Jakov ga je naslijedio, a za engleskog kralja je okrunjen u Westminsterskoj opatiji 23. aprila 1685. godine.^[1][5] Jakov se svojoj dužnosti kralja posvetio više nego njegov brat, ali se mnogo rjeđe konsultirao sa svojim savjetnicima.

U samom početku vladavine Jakov nije naišao na veliku opoziciju. Novi parlament koji se okupio u maju 1685. bio je prilično naklonjen Jakovu, te je Jakov čak sa parlamentom postigao sporazum oko povećanja svojih prihoda. Ubrzo, već 20. juna 1685. godine, Jakov se suočio sa velikim izazovom. James Scott, vojvoda od Monmoutha, vanbračni sin prethodnog kralja digao je ustanak sa ciljem zbacivanja Jakova.^[1] Ubrzo je poražen u bici kod Sedgemoora.^[1] Jakov se sa ustanicima brutalno obračunao, a vođa ustanka, James Scott, je pogubljen, zajedno sa 250 svojih pristalica.^[5] Da bi se zaštitio od novih ustanaka Jakov je organizirao veliku stajaću vojsku na čije čelo je postavio katolike od kojih nije zahtjevao poštivanje zakona donesenog za vrijeme vladavine njegovog brata,^[1] zbog čega je ubrzo došao u sukob sa parlamentom čije je zasijedanje bilo u novembru 1685. odgođeno i nije se više dogodilo za vrijeme kratke Jakovljeve vladavine.^[5]

Godine 1686. nove vjerske napetosti izazvalo je nekoliko kontroverznih Jakovljevih odluka. Prva je bila odluka koja je katolicima omogućavala rad u najvišim kraljevim uredima.^[1] Sliedeći postupak koji je iritirao protestante bio je primanje na dvor prvog papinskog nuncija još od doba Marije I.^[1] Nadalje, Jakov je kao svog vjerskog ispovjednika doveo isusovca, oca Edvarda Petra,^[1] a naročit izazov protestantima bila je suspenzija nekoliko anglikanaca iz Jakovljevog političkog ureda čime je bila izgubljena politička podrška sa samog početka vladavine.^[1]

Deklaracijom o oprostu (en. Declaration of Indulgence) i Deklaracijom o slobodi savjesti (en. Declaration for Liberty of Conscience) iz 1687. godine Jakov je stavio izvan snage zakone kojima su se kažnjavali katolici i protestanti koji su se preobratili na drugu vjeru.^[4] Te deklaracije uz još neke političke poteze kojim se u prvi plan guraju katolici pregrijalo je političku scenu i izazvalo protestantski odgovor.

U aprilu 1688. Jakov je izdao zapovjed da Deklaraciju o oprostu anglikanski svećenici moraju pročitati u crkvama.^[5] To je izazvalo reakciju canterburyjskog nadbiskupa i šest drugih biskupa koji su se Jakovu obratili sa zahtjevom za preispitivanje kraljevske vjerske politike, zbog čega su bili uhapšeni pod optužbom klevete.^[5] Opća uzbuna u protestantskim redovima odjeknula je kada je Jakovljeva supruga rodila sina, Jakova Franju Eduarda, u junu 1688. godine, katoličkog nasljednika engleske krune.^[1][5] U strahu od nastanka katoličke dinastije, nekoliko uticajnih protestanata stupilo je u kontakt i počelo pregovorati sa Jakovljevim zetom i protestantom, oranskim knezom Vilimom III, od kojeg su zahtijevali vojnu intervenciju protiv Jakova.^[1][3]

Do septembra 1688. godine Vilim se odlučio na intervenciju.^[1] Jakov je odbio pomoć francuskog kralja Luja XIV bojeći se reakcije naroda, te smatrajući da će se moći oduprijeti intervenciji sa vlastitom vojskom.^[1] Kada se Vilim 5. novembra 1688. godine iskrcao u Englesku, svi zapovjednici engleske vojske prešli su na Vilimovu stranu. Čak je i Jakovljeva kćer Ana sa suprugom napustila dvor i pismom izjavila podršku svom rođaku.^[3] Jakov je oklijevao napasti invadore uprkos brojčanoj prednosti svoje vojske.^[1]

Dana 11. decembra Vilim je sa vojskom ušao u London. Jakov je pokušao pobjeći u Francusku, nakon što je prethodno bacio kraljevski pečat u Temzu, ali je uhvaćen u Kentu.^[1] Ne želeći od Jakova napraviti mučenika, Vilim ga je 23. decembra pustio da ode u Francusku, gdje ga je Luj XIV primio davši mu palaču i visoku penziju.^[1]

Vilim je ubrzo sazvao parlament, koji je 12. februara 1689. proglasio da je Jakov, pobjegavši iz Engleske i bacivši kraljevski pečat u Temzu, u stvari abdicirao.^[1][5] Parlament je proglasio prijestolje upražnjenim i nije ga, po normalnom slijedu nasljeđivanja (prema kojem svi zakoniti suverenovi sinovi imaju prednost nad suverenovim kćerima), ponudio Jakovljevu sinu, nego njegovoj kćeri Mariji. Knez i knežica Oranje su proglašeni suvladarima Engleske, Irske i Škotske, kao Vilim III/II i Marija II. Parlament je sve to ozakonio posebnim zakonom (en. Bill of Rights). Istim zakonom Jakov je optužen za zloupotrebe vlasti tokom svoje vladavine, te su stavljeni izvan snage zakoni kojima su bila ukinuta ograničenja za katolike. Također je utvrđeno da niti jedan katolik ili protestant u braku sa katolikom više neće moći naslijediti englesko i škotsko prijestolje niti biti u nasljednom nizu, a propisana je i linija nasljeđivanja engleske krune prema kojoj bi krunu trebali naslijediti potomci Vilima i Marije, a ako oni ne budu imali potomaka krunu će naslijediti Jakovljeva mlađa kćerka Ana i njeni potomci.^[5]

Uz pomoć francuske vojske Jakov se u martu 1689. godine iskrcao u Irsku.^[1] Irski parlament nije u svojim odlukama slijedio odluke engleskog parlamenta, već je proglasio da Jakov ostaje kralj ^[1] i sve propise koji se tiču vjerskih sloboda za katolike priznao kao važeće.^[5] Međutim, Vilim je pokrenuo i sam vodio vojsku kojom je 1. jula 1690. u bici kod Boynea porazio Jakova, koji je nakon toga opet otišao u Francusku posljednji put vidjevši svoja kraljevstva.^[5]

Nakon poraza Jakov je živio u francuskom kraljevskom dvorcu Saint-Germain-en-Laye.^[1] Sa njim su egzilu živjeli supruga, te sin Jakov Franjo Edvard i kćerka Luiza Marija Terezija, zajedno sa nekoliko pristalica od kojih su neki bili i protestanti.^[1] Još je jednom pokušao doći na vlast zavjerom koja nije uspjela i čiji je jedini rezultat bio pad Jakovljeve generalne popularnosti.^[1][3] Luj XIV je Jakovu ponudio krunu poljskog kralja, ali Jakov ju je odbio. Nakon što je 1697. godine Luj XIV sklopio mir sa Vilimom, Jakov je kod njega prestao uživati prvobitni luksuz.^[1] Svoje zadnje godine života Jakov je proveo povučeno i pokajnički.^[1] Umro je od moždanog udara 1701. godine u dvorcu Saint-Germain-en-Laye.^[1] Pokopan je u Parizu, u kapeli svetog Edmunda u crkvi engleskih benediktinaca, u ulici St. Jacques. Tokom Francuske revolucije njegov grob je oskrnavljen, a Jakovljevi ostaci izgubljeni.^[1][3]