Henrik II, kralj Engleske

Henrik II
Kralj Engleske
Vladavina	25. oktobar 1154 – 6. juli 1189.[1]
Prethodnik	Stjepan
Nasljednik	Rikard I
Krunidba	19. decembar 1154.
Supružnik	Eleonora, vojvotkinja Akvitanije
Djeca	Vilim IX, grof Poitiersa Henrik Mlađi, kralj Engleske Matilda od Engleske Rikard I, kralj Engleske Gotfrid II, vojvoda Bretanje Eleonora od Engleske Ivana od Engleske Ivan, kralj Engleske
Dinastija	Plantagenet
Otac	Gotfrid V, grof Anžuja
Majka	Matilda, gospodarica Engleza
Rođenje	5. mart 1133.
Smrt	10. septembar 1189.

Henrik II (engleski: Henry II; 5. mart 1133 – 6. juli 1189), poznat kao Henrik Plantagenet, bio je grof Anžuja, grof Maina, vojvoda Normandije, vojvoda Akvitanije, grof Nantesa,  lord Irske i kralj Engleske od 1154. do 1189. Henrik je bio sin Gotfrida Plantageneta i Matilde, kćerke engleskog kralja Henrika I. Postao je aktivno uključen od 14. godine u naporima svoje majke da preuzme englesko prijestolje, a postao je vojvoda Normandije u 17. godini. Naslijedio je Anžuj 1511. i ubrzo nakon toga oženio Eleonoru, vojvotkinju Akvitanije, čiji je brak sa francuskim kraljem Lujem VII nedavno poništen. Stjepan se složio sa mirovnim sporazumom nakon Henrikove vojne ekspedicije u Engleskoj 1153; naslijedio je Englesko prijestolje nakon smrti Stjepana godinu dana kasnije.

Henrik je bio energičan i nemilosrdan vladar, koji je bio vođen željom da vrati svu teritoriju i privilegije koje je imao njegov djed Henrik I. U prvim godinama vladavine, mladi Henrik je obnovio kraljevsku administraciju u Engleskoj, ponovo uspostavio hegemoniju nad Velsom i stekao potpunu kontrolu nad svojim posjedima u Anžuju, Mainu i Tourainu. Henrikova želja da se reformiše crkva je dovela do sukoba sa njegovim prijateljem Tomasom Beketom, nadbiskupom Kenteberija. Ova kotroverza je trajala dugo i rezultirala ubistvom Beketa 1170. Zbog toga je Henrik ubrzo došao u sukob sa Lujem VII koji je trajao nekoliko decenija. Henrik je širio svoje carstvo, najčešće na Lujev račun, zauzimajući Bretanju i Toulouse; uprkos brojnim mirovnim konferencijama i sporazumima nije postignut trajni mir. Do 1172. kontrolisao je Englesku, velike dijelove Velsa, istočnu polovinu Irske i zapadnu polovinu Francuske, područje koje će se kasnije zvati Anžujsko carstvo.

Henrik i Eleonora su imali osmoro djece. Kako su odrastali, tako su počele da se pojavljuju tenzije oko budućeg nasljedstva, ohrabrujući Luja i njegovog sina Filipa. Henrikov nasljednik Henrik Mlađi se 1173. pobunio; pridružila su mu se njegova braća Rikard i Gotfrid sa njegovom majkom Eleonorom. Francuska, Škotska, Flandrija i Boulogne su sklopili savez sa pobunjenicima. Ova pobuna je doživila poraz, ali su se Henrik Mlađi i Gotfrid ponovo pobunili 1183, što je rezultiralo smrću Henrika Mlađeg. Nakon smrti Henrika Mlađeg, Henrik II se borio da pronađe način da zadovolji želje svih svojih sinova. Tada je Filip privukao Rikarda započinjući konačni ustanak 1189. Odlučno poražen od Filipa i Rikarda, Henrik se povukao u Anžuj gdje je i umro.

Henrikovo carstvo je brzo propalo tokom vladavine njegovog najmlađeg sina Ivana. Mnoge Henrikove promjene su imale dugoročne posljedice. Općenito se smatra da je Henrik postavio temelje opšteg prava u Engleskoj, dok je njegova intervencija na Bretanju, Vels i Škotsku oblikovala razvoj društva i vladinog sistema. Historijsko tumačenje njegove vladavine se značajno promijenilo tokom vremena. U 18. stoljeću, naučnici su tvrdili da je Henrik bio pokretačka snaga u stvaranju Engleske monarhije, i na kraju, ujedinjene Britanije. Tokom viktorijanskog širenja Britanskog carstva, historičari su bili zainteresirani za formiranjem Henrikovog carstva, ali su također izrazili zabrinutost zbog njegovog privatnog života i postupanja prema Beketu. Krajem 20. stoljeća, britanski i francuski historičari su osporili ranije anglocentrično tumačenje njegove vladavine.

Rođen je u gradu Le Mans. Bio je sin Matilde, kćeri kralja Henrika I koja se neuspješno borila za englesku krunu, i anžuvinskog grofa Gotfrida V, te je njime započeta kraljevska dinastija Plantagenet.

Riđokosi i pjegavi Henrik je na englesko prijestolje stupio 1154, na osnovu Westminsterskog ugovora kojim ga je majčin rođak, kralj Stjepan, pristao nakon svoje smrti prihvatiti za nasljednika. Nakon perioda nestabilnosti vlasti i borbi za naslijeđe Henrik II prvi je snažni vladar čija je vladavina obilježena relativnom stabilnošću vlasti i teritorijalnom ekspanzijom.

U ratu sa Škotskom do godine 1157. vratio sjeverni dio Engleske (Northumberland i Cumbriju). Ženidbom s akvitanskom vojvotkinjom Eleonorom, bivšom suprugom francuskog kralja Luja VII, zadobio je kontrolu nad Akvitanijom (većim dijelom jugozapadne Francuske). Zajedno sa normanskim i anžuvinskim nasljedstvom to ga je pretvorilo u najmoćnijeg feudalnog vladara u Francuskoj čime je stekao neprijatelje u francuskim kraljevima. Godine 1169. iskrcao se u Irskoj kod Bannow Baya, te do 1175. faktički i formalno postao vladar najvećeg dijela Irske.

Učinio je mnogo na unutrašnjem razvoju Engleske. Uveo je praksu kodificiranja običajnog prava (Common Law), a zakon su provodili kraljevski putujući suci. Povećao je broj profesionalnih administratora (curiales), uveo redovito vođenje državnog arhiva, te knjiga sa primicima državne riznice što je sve povećalo djelotvornost provođenja državne vlasti. Godine 1170, po uzoru na francuske kraljeve, svog najstarijeg živog sina, Henrika Mlađeg, proglasio je svojim savladarem i organizovao njegovu krunidbu. Međutim, Henrik Mlađi je umro 1183. ne ostavivši djece.

Henrika II ponajviše se pamti po sukobu s Thomasom Becketom, kenterberijskim nadbiskupom. Naime, Becket je isprva bio Henrikov prijatelj, no, nakon što je imenovan za nadbiskupa, branio je prava svećenika na održavanje suđenja pred crkvenim sudovima. U pitanju je bila također i sloboda pritužbi i pristupa papi. Konstitucijama iz Clarendona 1164. znatno je ograničio sudsku vlast crkve nakon čega je Becket pobjegao iz države. No, uvažavajući mišljenje pape Henrik je pristao na kompromis. Becket se godine 1170. vratio iz prognanstva, ali se nije pridržavao duha Henrikovog kompromisa sa papom. Navodni Henrikov izljev bijesa: "Zar me niko neće osloboditi ovog buntovnog svećenika?", doslovno su shvatila četvorica vitezova koji su nadbiskupa Becketa 1170. ubili u njegovoj katedrali. Nadbiskup je naknadno kanoniziran, a duh kompromisa s papom nije se promijenio, pa je Henrik, zbog toga što su ga povezivali s ubistvom Becketa, povukao Konstitucije.

Trojica od Henrikovih pet zakonitih sinova preminuli su prije njega, uključujući dvojicu najstarijih, pa ga je naslijedio sin Rikard I nakon njegove smrti 1189. u Chinonu.

Kao i njegov djed, kralj Henrik I, Henrik II je jako dobro poznavao zakone. Bio ja talentovan za jezike, a njegovo poznavanje latinskog jezika je bilo posebno cijenjeno. Oblačio se i hranio skromno, a bio je poznat i kao velikodušan kralj s dobrim smislom za humor. Po jednom hroničaru, kralj se grohotom smijao kada je jedan dvorjanin komentarisao njegovo bavljenje vezom kao nešto što se može očekivati od potomka kopileta krojačeve kćerke (misleći na kraljevo porijeklo od engleskog kralja Vilima I, koji je bio vanbračni sin normanskog vojvode i krojačeve kćerke).

Jedanaest godina stariju akvitansku vojvotkinju Eleonoru oženio je 18. maja 1152. Iako je brak bio uspješan u smislu da su dobili nasljednike, ubrzo je postao veoma nesretan. Svađe su bile iznimno česte, a nakon što je Eleonora pomagala njihovoj djeci u njihovim pobunama protiv oca, Henrik ju je držao u kućnom pritvoru petnaest godina.

Kralj Henrik II i kraljica Eleonora su imali pet sinova i tri kćerke:

1. Vilim IX, grof Poitiersa (rođen 1153, umro 1156), nema potomaka
2. Henrik Mlađi, kralj Engleske (rođen 1155, umro 1183), danas nema potomaka
3. Matilda, vojvotkinja Saksonije (rođena 1156, umrla 1189), ima potomke
4. Rikard I, kralj Engleske (rođen 1157, umro 1199), nema potomaka
5. Gotfrid II, vojvoda Bretanje (rođen 1158, umro 1186), danas nema potomaka
6. Eleonora, kraljica Kastilje (rođena 1162, umrla 1214), ima potomke
7. Ivana, kraljica Sicilije (rođena 1165, umrla 1199), danas nema potomaka
8. Ivan, kralj Engleske (rođen 1167, umro 1216), ima potomke

Henrik je za svog života pokušao osigurati dobar život svojoj djeci. Kćerkama je ugovorio brakove s najmoćnijim evropskim vladarima, a svakom od svojih sinova je želio oisgurati po jedno prijestolje. Svom imenjaku i najstarijem preživjelom sinu želio je ostaviti englesku krunu; Rikard je trebalo da naslijedi majku u Akvitaniji; Gotfrid je trebalo da vlada Bretanjom, a najmlađi, Ivan, Irskom. Međutim, ti se planovi nisu u potpunosti ostvarili; Henrik Mlađi, kojeg je proglasio svojim savladarem, umro je ne ostavivši iza sebe djece, pa je Rikard naslijedio i očeve i majčine posjede; kako ni Rikard nije imao djece, najmlađi sin, Ivan, je uzurpacijom i zatvaranjem Gotfridovog sina i kćerke zavladao svim posjedima svojih roditelja.

Henrik II je imao i veliki broj vanbračne djece, od kojih su najznačajniji:

• Gotfrid, nadbiskup od Yorka (rođen oko 1152, umro 1212), nema potomaka
• William Longespée, 3. grof od Salisburya (rođen oko 1176, umro 1226), ima potomke
• Morgan, biskup od Durhama (rođen pred kraj Henrikovog života), nema potomke

• Spisak engleskih kraljeva

• Henrik II, kralj Engleske na Wikimedia Commonsu