Alfred Veliki

Alfred Veliki
Kralj Wessexa
Vladavina	23. april 871 - 26. oktobar 899.
Prethodnik	Ethelred
Nasljednik	Edvard Stariji
Supružnik	Ealsvith
Djeca	Ethelfled Edvard Stariji Ethelgifu Ethelweard Elfthruth, grofica Flandrije
Dinastija	Wessex
Otac	Athelvulf, kralj Wessexa
Majka	Osburh
Rođenje	849. Wantage, pokraj Berkshirea, današnji Oxsforshire
Smrt	26. oktobar 899. Winchester

Alfred Veliki^[1] (staroengleski: Ælfrēd; 849 – 26. oktobar 899) bio je kralj Wessexa od 871. do 899. Alfred je uspješno branio svoje kraljevstvo od vikingških pokušaja osvajanja i do svoje smrti je postao dominantni vladar u Engleskoj. On je bio prvi kralj koji je sebe nazvao "kraljem Anglosaksonaca". Detalji njegovog života su opisani u radovima velških naučnika u 10. stoljeću i biskupa Asera. Kao pobožni hrišćanin, Alfred je imao milostiv i staložen karakter koji je ohrabrivao obrazovanje i poboljšavao pravni sistem, vojnu strukturu i kvalitet života.

Alfred je rođen u selu Wanating, sada Wantage, Oxfordshire. Bio je najmlađi sin kralja Wessexa Ethelvulfa i njegove supruge Osburh. Godine 853., u 4. godini, je poslan u Rim gdje je, prema Anglosaksonskoj hronici, pomazan za kralja od strane pape Lava IV. Viktorijanski pisci kasnije su tumačili ovu anticipatornu krunidbu kao pripremu za njegovo ustoličenje na prijestolje Wessexa. Međutim, njegovo nasljedstvo se nije moglo predvidjeti u to vrijeme, pošto je Alfred imao tri starija brata. Pismo pape Lava IV pokazuje se da je Alfred pogrešno protumačio ovo pomazanje, namjerno ili slučajno. Alfred je zatim 855. godine išao u pratnji svog oca na hodočašće u Rim gdje je proveo neko vrijeme na dvoru franačkog kralja Karla II.

Po povratku iz Rima 856. godine Ethelvulfa je svrgnuo njegov sin Ethelbald. Kako ne bi došlo do građanskog rata, magnati kraljevstva su se sastali na Vijeću kako bi napravili kompromis. Ethelbald je zadržao zapadni Wessex, a Ethelvulf istočni Wessex. Kada je kralj Ethelvulf umro 858. godine, Wessexom su vladala tri brata: Ethelbald, Ethelberht i Ethelred. Legenda kaže da je mladi Alfred u to vrijeme živio u Irskoj gdje se liječio. Naime, Alfred je bio patio od Kronove bolesti. Kipovi u Winchesteru i Wantageu Alfreda prikazuju kao velikog ratnika. Dokazi ukazuju da on nije bio fizički jak. Iako mu nije nedostajalo hrabrosti, on je bio poznat po svojoj intelektualnoj naravi.

Tokom kratke vladavine Athelbalda i Athelberhta, Alfred se ne spominje. 865. godine dolazi vojska Vikinga iz Danske sa namjerom da osvoje četiri kraljevstva koja čine Anglosaksonsku Englesku. Alfred se spominje u vladavini njegovog trećeg brata Athelreda 866. godine.

To je razdoblje u kojem biskup Asser spominje Alfreda kao priznatog nasljednika koji je usko povezan sa vladajućim monarhom.  On je bio dobro poznat i germanskim plemenima sa kojima su anglosasi bili usko povezani.

868. godine Alfred se bori sa svojim bratom Athelredom u neuspješnom pokušaju da zadrže veliku pogansku vojsku pod vodstvom Ivara Bonelessa iz susjedne kraljevine Mercije. Na kraju 870. godine, Vikinzi su se povukli. Godina koja je uslijedila nazvana je Alfredova. U devet bitaka su se borili sa različitim rezultatima, iako mjesto i datum dvije bitke nisu zabilježeni.

31. decembra 870. počela je bitka kod Englefielda. Zatim je uslijedio bitka kod Readinga gdje im je težak poraz nanio Ivarov brat Halfdan Ragnarsson 5. januara 871. godine. Četiri dana kasnije, Anglosaksonci su izvojevali briljantnu pobjedu u bitci kod Ashdowna na Berkshire Downu, vjerovatno blizu Comptona. Alfred je posebno bio zaslužan za uspjeh ove posljednje bitke.

Kasnije tog mjeseca, 22. januara, englezi su poraženi u bitci kod Basinga. Zatim su ponovo poraženi 22. marta u bitci kod Mertona. Atherled je umro ubrzo nako toga, 23. aprila.

U aprilu 871. godine kralj Atherled je umro, a Alfred je došao na prijestolje Wessexa unatoč činjenici da je Atherled imao dva maloljetna sina, Athelhelma i Athelvolda. To je bilo u skladu sa sporazumom koji su Atherled i Alfred napravili ranije na skupu u Swinbeorgu. Braća su se složila da ko god od njih dvojice prvi umre da će drugi naslijediti svu njegovu imovinu.

Njegovi sinovi su dobili samo nepokretnu imovinu u vidu novca. S obzirom da su bili u ratu sa Viginzima, Alfredovo stupanje na prijestolje je bilo neosporivo.

Dok je on bio zauzet oko bratova pogreba, Vikinzi su porazili Engleze u njegovoj odsutnosti na neimenovanom mjestu, a opet zatim u njegovoj prisutnosti u maju na Wiltonu. Poraz na Wiltonu razbio je sve preostale nade da Alfred osvoji cijelu Englesku. On je bio prisiljen potpisati mir sa njima, iako izvori ne govore koji su bili uvjeti mira. Biskup Asser je tvrdio da su pogani pristali napustiti područje u kojem je vladao Alfred.

Viginzi su se povukli u jesen 871. godine u London. U Londonu su napravili Croydon, Grasevend i Waterloo most. U sljedećih pet godina Vikinzi su osvojili sve druge dijelove Engleske.

Sa njihovim novim vođom, Guthrumom, Vikinzi su 876. godine napali i zauzeli Wareham u Dorsetu. Alfred ih je blokirao, a oni nisu mogli izaći iz njega. Zatim je dogovorio mir koji se sastojao u razmjeni talaca. Međutim, Vikinzi nisu održali mir, i nakon što su pobili sve taoce, povukli su se pod okriljem noći u Exeter u Devonu.

Alfred je blokirao njihove brodove u Devonu a Vikinzi su, sa preostalom flotom koja je bila razbacana u oluji, morali da se povuku u Merciju. U januaru 878. godine Vikinzi iznenada napadaju Chippenham, kraljevsko utočište u kojem je Alfred boravio za Božić. Većina ljudi su bili ubijeni, osim kralja Alfreda i njegovih vitezova koji su od drva u močvari napravili jako utvrđenje. Tu su nakon Uskrsa napravili tvrđavu Athelney i iz tog utvrđenja borili se sa neprijateljem. Iz te tvrđave Alfred je zauzeo Somerset, Wiltshire i Hampshire.

Popularna legenda, porijeklom iz hronika 12. stoljeća, govori o tome kako je Alfred dao sklonište seljaku svjestan svog identiteta.

U sedmoj sedmici nakon Uskrsa (4. - 10. maja 878. godine), Alfred je došao u Hampshire gdje je podigao grofoviju. Odatle je Alfred počinjao sve napade na Vikinge.

Alfred je pobijedio u narednoj bitci kod Edingtona. Zatim je opkolio Vikinge u Chippenhamu. Jedan od uslova predaje je bio da Guthrum pređe na kršćanstvo. Tri sedmice kasnije, Guthrum i 29 njegovih glavnih ljudi su kršteni u Athelney.

Osam dana kasnije održana je velika svečanost u Somersetu, nakon čega Guthrum ispunjava svoje obećanje i napušta Wessex. Nema savremenog dokaza da su Alfred i Guthrum dogovorili formalni sporazum u tom trenutku a tzv. Ugovor iz Wedmora je izum modernih historičara. U ugovoru Alfreda i Guthruma iz 880. godine, sačuvan na univerzitetu Cambridge na staroengleskom jeziku, stoji da se kraljevstvo Mercija dijeli na dva dijela. Granica između Alfredovog i Guthrumovog kraljevstva je bio ulazak rijeke Temze u rijeku Leu, rijekom Leom do Lutona, odakle je išla ravnom linijom do Bedforda, a od Bedforda pratila je rijeku Ousu do Watling streeta. Drugim riječima, Alfred je uspio zauzeti zapadnu Merciju i Danelow. Tako je Alfred je imao kontrolu nad Londonom i Essexom. 

880. godine, potpisivanjem ugovora između Alfreda i Guthruma, Guthrum je neutralizovan kao prijetnja. Alfred je još uvijek bio prisiljen da se bori sa ostalim Vikinzima. Godinu dana kasnije, 881. godine Alfred se borio protiv četiri Vikingška broda na pučini. Dva su broda bila uništena a ostali su se predali.

883. godine kralj Alfred dobiva podršku iz Rima te dobija brojne poklone od pape Marinusa. Prema Asseru papa je odobrio izuzeće od poreza svim Anglosaksoncima koji borave u Rimu.

Nakon potpisivanja sporazuma sa Guthrumom, Alfred je bio pošteđen sukoba velikih razmjera neko vrijeme. Uprkos relativnom miru, kralj je bio prisiljen da se bavi brojnim racijama i upadima Vikinga. Među njima je bio upad u Kent u toku 885. godine, što je bila najveća borba od Guthruma. Napadači su izgradili privremenu tvrđavu kako bi opkolili grad. Kao odgovor na upade, Alfred je vodio Anglosaksonsku vojsku protiv Vikinga, koji su pobjegli na brodove i otplovili na drugi kraj Britanije. 

Nedugo nakon što je pobijedio Vikinge u Kentu, Alfred je poslao svoju flotu u istočnu Englesku. Svrha ove ekspedicije se raspravlja, a Asser tvrdi da je zbog pljačke Vikinga. Na rijeci Stour flota je dočekala Vikinge i uslijedila je bitka. Anglosaksonsi su pobijedili a zatim su kod ušća rijeke zaplijenili mnogo brodova.

Godinu dana kasnije Alfred je povjerio London svom sinu Athelredu. Obnova Londona napredovala je u drugoj polovini 888. godine, i vjeruje se da je on dodao utvrđenja pored postojećih rimskih zidina.

Ovo je period u kojem se gotovo svi hroničari slažu da je ovo prvo ujedinjenje Engleske. Ovo nije bilo vrijeme kada je Alfred bio poznat kao kralj Engleske, ali je u to vrijeme on imao veliku vojnu i političku moć u Engleskoj.

Između obnove Londona i nastavka upada Vikinga 890. godine, Alfredova vladavina je bila prilično tiha. Relativni mir bio je poremećen smrću Alfredove sestre Athelsvite, koja je umrla na putu za Rim 888. godine. Godinu dana kasnije Guthrum, Alfredov bivši neprijatelj, umro je i pokopan je u Hadleighu u Suffolku.

Guthrumova smrt je stvorila vakuum u vlasti. Mnogi su željeli da zauzmu njegovo mjesto u narednim godinama. Tako je rat bio na vidiku.

Nakon zatišja, u jesen 893. godine, Vikinzi su ponovo napali. Prešli su u Englesku sa 330 brodova u dvije divizije. Osvojili su Kent i Milton. Okupatori su doveli i svoje žene i djecu, ukazujući na pokušaj osvajanja i kolonizacije. Alfred je zatim preuzeo poziciju sa koje ih je mogao samo da posmatra.

Dok je Alfred bio u pregovorima sa Hasteinom, Vikinzi su pretekli snage Alfredovog najstarijeg sina Edvarda, a zatim su poraženi u Sariju. Oni su se sklonili na ostrvo u Thornei gdje su blokirani, i na kraju su se morali vratiti nazad u Essex, gdje su doživjeli još jedan poraz u Shoheiburyu.

Alfred je išao prema svom sinu kada je čuo da su Vikinzi zauzeli obalu sjevernog Devona. Alfred je odjednom pojurio prema zapadu i podigao opsadu u Exeteru. U međuvremenu, Hastein je krenuo na Thames Walley, sa idejom da pomogne svojim prijateljima na obali. Ali su ih dočekali sa velikim snagama i prisilili da se povuku u Buttington. U pokušaju da probiju englesku liniju bivaju poraženi. Tako poraženi pobjegli su u Shoebury gdje su uništili rimske zidine Chester. Englezi nisu pokušali zimsku blokadu, ali su uništili svu zalihu hrane u okrugu. 894. godine zbog nedostatka hrane Vikinzi se povlače ponovo u Essex. Početkom 895. godine Vikinzi su sa svojim brodovima prešli rijeku Temzu i rijeku Leu i napravili utvrđenje 32 km sjeverno od Londona. Direktan napad Vikinga na London je bio spriječen, i Alfred je izvršio opstrukciju rijeke kako bi spriječio izlazak brodova. Kako Vikinzi nisu mogli proći niz rijeku oni su odlučili prezimiti u Cwatbridgeu u Bridgnorthu. Naredne 896. godine oni su odustali od borbe. Neki su se povukli u Nothumriu, a neki u istočnu Englesku. Oni koji nisu imali veze sa Engleskom vratili su se nazad u Europu.

Anglosaksonska plemena koja su napala Britaniju u petom i šestom stoljeću, oslanjali su se uglavnom na pješadiju od koje je vojna moć nekoliko ranih Anglosaksonskih kraljevstava u Engleskoj zavisila. Tu vojsku su uglavnom služili slobodni ljudi koji su u slučaju odbijanja vojnog roka gubili svu zemlju. U zakonu koji je donio kralj Ina od Wessexa 694. godine kaže se:

Ako plemić koji ima zemlju zanemaruje vojni rok, dužan je da plati 120 šilinga ili gubi svoju zemlju; a plemić koji nema nikakvu zemlju plaća 60 šilinga zbog zanemarivanja vojnog roka.

Iako su i Vikinzi i Anglosaksonci imali veliku vojsku, oni su se razlikovali u strategijama. U svojoj borbi, Anglosaksonci tradicionalno više vole da napadnu direktno sastavljanjem svojih trupa u zid napredujući ka meti i primicanju zida u odbrani.

Nasuprot tome, Vikinzi radije biraju lagane mete te ih pljačkaju. Alfredova nova strategija ratovanja sastoji se u tome da se pokrenu manji napadi u bezbjednoj i osiguranoj bazi u kojoj bi mogli pružati jak otpor. Ove baze su bile pripremljene unaprijed, često po zarobljavanju imanja i povećavanju odbrane sa okolnim rovovima, bedemima i palisadama.

Kralj je stvorio i nacionalnu policiju da brani carstvo, međutim u slučaju napada na Vikinge, problem sa komunikacijom značilo je da se policija ne može da skupi dovoljno brzo. Iako su zemljoposjednici bili obavezni da se priključe vojsci za vrijeme napada, mnogi od njih su napuštali svoj kraj i surađivali sa Guthrumom.

Uz ove lekcije na umu, Alfred se nakon pobjede na Edingtonu pokusirao na ambiciono restrukturiranje vojne odbrane svog kraljevstva. Na putovanjima u Rim, Alfred je često bio gost Franačkog kralja Karla i moguće je da ga je on podučavao kako su se oni branili od Vikinga, te je učio iz njihovih iskustava. Alfred je tako uredio sistem oporezivanja i odbrane. Dakle, kada je krenuo napad Vikinga 892. godine, Alfred je bio bolje pripremljen da im se suprostavi, imajući veću vojsku, mreže garnizona i malu flotu brodova na rijekama i moru.

Građani anglosaksonske Engleske imali su trostruku opterećenje na osnovu svog posjeda, vojnu službu, rad na tvrđavama i popravak mostova. Ova trostruka obaveza se tradicionalno naziva trinoda neccessitas ili trimoda neccessitas. Stari engleski naziv za kaznu zbog zanemarivanja vojne službe je fiedwite ili fyrdwitee.

Za održavanje stalne vojske, Alfred je proširio poreze i sistem regrutacije baziran na reproduktivnosti posjeda nekih građana. Hide je osnovna jedinica sistema na kojoj su procijenjene javne obaveze građana. Smatra se da predstavlja količinu zemljišta podrebnu za jednu porodicu. Razlikovala se u veličini prema vrijednosti i resursu zemljišta i zemljoposjednik je morao da pruži uslugu u onolikoj mjeri koliko ima zemlje.

U centru reformisanog sistema vojne odbrane, Alfred je izgradio mrežu burghala, koju je distribuirao na strateškim tačkama u cijelom kraljevstvu. Bilo je ukupno 33 tačke koje su omogućavale vojsci da se suprostavi napadima bilo gdje u kraljevstvu. Alfredovi burghali (kasnije nazvani općine), kretali su se od nekadašnjih rimskih gradova, kao što su Winchester, gdje su popravljani kameni zidovi i jarkovi, zidani jakim zemljanim zidovima okruženi širokim rovovima kao što su u Burphalu u Sussexu. Veličina burghala kretale su se od sitnih ispostava kao što je Pilton, do velikih utvrđenja u gradovima kao što je Winchester.

Savremeni dokument poznat kao Burghal Hidage pruža uvid u to kako je sistem radio. U njemu se navodi hidage za svaki od utvrđenih gradova sadržanih u dokumenutu. Na primjer, Wallingford je imao hidage od 2.400, što je značilo da su zemljoposjednici bili odgovorni za snabdijevanje i hranjenje 2.400 muškaraca.

Mnogi bughali su bili u gradovima koje je dijelila samo rijeka i povezani utvrđeni most. Dupli burghali su tako blokirali prolaz na rijeci, zbog čega je Vikinzi nisu mogli proći. Oni su bili naoružani kamenjem, kopljima i strelicama. Ostali burgali su bili u blizini utvrđenih kraljevskih vila što je omogućavalo kralju bolju kontrolu nad svojim uporištima.

Ova mreža garnizona predstavljala je značajnu prepreku osvajanju Vikinga, posebno one prepune plijena. Vikinzima je tako nedostajalo opreme potrebne za poduzimanje opsada, nakon što su se Englezi prilagodili njihovim metodama brzog udara i neometanog povlačenja. U takvim slučajevima Vikinzi su izuzetno bili osjetljivi na burghal sistem koji je Alfred postavio 892. godine. Tako su Anglosaksonci ograničili njihov prodor na vanjske granice Wessexa i Mercije. Alfredov burghal sistem je bio revolucionaran u svojoj strateškoj koncepciji.

Alfred se također okušao u pomorskom dizajnu. 896. godine on je naredio izgradnju manje flote, možda desetak brodova sa 60 vesala, koji su bili dva puta veći od Vikingških ratnih brodova. Ovo nije bilo rođenje engleske mornarice. Brodove su posjedovali anglosaksonci i prije, ali ne u ovolikoj mjeri.

Alfred je 897. godine obilježio važan razvoj pomorske moći. Hroničari su pohvalili Alfredove brodove, koji nisu bili samo veći, nego i brži i stabilniji od Vikingških. Moguće je, po Asseru, da je Alfred koristio dizajn grčkih i rimskih ratnih brodova, s visokim stranama, dizajnirani više za borbu nego za navigaciju.

Alfred je imao na umu močne brodove - ako je mogao presresti neprijateljske brodove, mogao je spasiti svoje kraljevstvo od pustošenja. Alfredovi brodovi su bili superiorniji u koncepciji. U praksi su se pokazali da su preveliki za dobar manevar u neposrednoj blizini rijeke. Jedino mjesto u kojem su bili dobri jeste pomorska bitka.

U jednom zabilježenom pomorskom aranžmanu u 896. godini, Alfredova nova flota od devet brodova presrela je šest Vikingških brodova kod ušća neidentifikovane rijeke na jugu Engleske. Vikinzi su nasukali pola svojih brodova i krenuli ka unutrašnjosti, ili da odmore svoje veslače ili u potrazi za hranom. Engleski brodovi odmah su blokirali neprijateljski izlaz na more. Tri vikingška broda odmah su pokušali da probiju englesku liniju. Samo jedan je pobjegao, dok su druga dva presreli. Nakon toga uslijedila je bitka na kopnu, i Vikinzi su pobjegli jer su bili u manjini. Svi su ušli u jedan brod i otišli, ostavljajući ostale brodove. Tako je Alfred prisvajao i Vikingške brodove.

U kasnim 880-tim i ranim 890-tim, Alfred je izdao zakon domboc, koji se sastojao od njegovih vlastitih zakona koji su od tada počeli važiti. Ovi zakoni su bili raspoređeni u 120 poglavlja. Alfred je neke zakone pronašao u starim zakonima njegova rođaka Offa, kralja Mercije, koji je prvi od Anglosaksonaca primio kršćanstvo. On je napisao čak i zakon o plaćanju naknade za povredu na raznim dijelovima tijela. Povjesničar Patrick Wormald špekulira da je Alfred prepisao neke zakone iz Offovog zakonika legatine capitulary iz 786. godine.

Oko petinu tih zakona zauzimaju zakoni iz knjige Izlaska i Djela apostolskih. Na taj način povezuje svetu prošlost te daje ljudima Alfredove zakone kao vrstu Božanskog zakona. To je razlog što je zakone podijelio na 120 poglavlja.

Kada je napisao domboc, teško je bilo otkriti logični aranžman. Jedan utisak je da su u njemu napisani razni zakoni. Alfred je napisao nekoliko zakona u suprotnosti sa zakonima Ine koji čine sastavni dio koda. Patrick Wormald objašnjava da Alfredove zakone ne treba shvatiti kao pravni priručnik, već kao ideološki manifest dizajniran više kao simbolični utjecaj nego za praktični pravac.

Alfred je veliku pažnju posvetio sudskim stvarima. Međutim, Asser naglašava svoju zabrinutost u sudsku pravednost. Alfred je, prema Asseru, insistirao na preispitivanju osporenih presuda od strane njegovih sudija i pažljivo je razmatrao gotovo sve presude koje su izdate u njegovom odsustvu.

Asser je predstavljao Alfreda kao solomonskog sudiju, mukotrpan u svojoj sudskoj istrazi i kritičan prema kraljevskim službenicima koji su donijeli nepravednu presudu. Asser je također spominjao da je Alfred insistirao da mu sudije moraju biti pismeni da bi mogli primjenjivati zakon. Neuspjeh u suđenju se kažnjavao gubljenjem posla.

Asser je govorio i o odnosu Alfreda sa stranim silama, ali je vrlo malo informacija dostupno. Imao je dobre odnose sa Eliasom III, patrijarhom Jerusalema, a čak je poslao misionare u Indiju u čast apostola Tome, čiji se grob vjerovatno tamo nalazi. Kontakt je ostvaren i sa halifom u Bagdadu. Čak je i papi donosio mnoge darove.

Odnos Alfreda sa velskim kneževima su jasniji. Zahvaljujući prijateljstvu i trgovini, Alfred 893. godine posjetio Vels kada su velški kneževi primili kršćanstvo i engleski jezik.

Alfred je 880. godine poduzeo ambiciozan plan oživljavanja učenja. To je podrazumijevalo zapošljavanje klerikalnih naučnika iz Mercije, Velsa i inostranstva te uspostavljanje sudske škole u kojoj je obrazovao svoju djecu, sinove njegove vlastele i intelektualno obećavajuće dječake. Tu su učili engleski i latinski jezik te geneologiju kraljeva koja se protezala od Adama, davajući saksonskim kraljevima biblijsko porijeklo.

Vrlo malo se zna o crkvi za vrijeme Alfreda. Napadi Vikinga su bili posebno štetni za manastire, mada su manastiri u Athelney i Shaftesbury bili dobro zaštićeni. Alfred je poduzeo sistematsku reformu crkvenih institucija u Wessexu. Za njega je od ključnog značaja bio duhovni preporod naroda. Nadzirao je sveštenike i koristio je iste biskupe kao kraljevske službenike i sudije. Njegova pobožnost ga nije sprečavala u eksproprijaciji strateškog crkvenog zemljišta, posebno imanja u Danelawu i njihovo korištenje za odbranu od neprijatelja.

Napadi Vikinga imali su razarajući utjecaj na učenje u Engleskoj. Alfred se požalio svojim naučnicima da je učenje tako opalo, da čak mali broj ljudi zna pročitati neku knjigu na engleskom. Zbog invazije Vikinga čak je i vrlo mali broj djece išao u škole. Brojne knjige koje su se držale u crkvama su izgorjele, tako da je kralj Alfred počeo da traži veliki broj pisara kako bi ih prepisao i obnovio. Veliki problem je bio u tome što je većina knjiga bila napisana na latinskom jeziku koji nisu znali većina pisara, tako da je obnova teže išla. Kralj Alfred je došao na ideju da stvori jednu biblioteku u kojoj bi radili naučnici koji bi sve knjige sa latinskog prevodili na engleski. Tu su najviše pomagali crkveni velikodostojnici.

Svjestan propadanja latinske pismenosti u svom kraljevstvu, Alfred je predložio da se osnovno obrazovanje odvija na engleskom jeziku. Problem je bio međutim, što je bilo vrlo malo knjiga na engleskom jeziku. Alfred je nastojao da to ispravi prevođenjem knjiga sa latinskog na engleski jezik.

Prva knjiga koju je preveo na engleski je "Dijalozi" o Grguru velikom, koja je bila jako popularna u srednjem vijeku. Zatim su bili prevedeni "Monolozi sv. Augustina", "Utjeha filozofije" i prvih pedeset psalmi.

Utjeha filozofije je bio najpopularniji filozofski priručnik u srednjem vijeku. Drugi rukopisi su bili teško oštećeni u 18. i 19. stoljeću. Posljednji Alfredovi radovi su bile antologije. Izreke Alfreda, rad iz 13. stoljeća, sadrži mnoge izreke Alfreda koje potvrđuju njegovu posthumnu srednjovjekovnu reputaciju mudrosti.

Alfredov dragulj, otkriven u Somersetu 1693. godine, je bio dugo povezan sa kraljem Alfredom zbog staroengleskog natpisa "AELFRED MEC HEHT GEWYRCAN" (Alfred mi je naredio). Dragulj je oko 6,4 cm dug, napravljen od filigranskog zlata, zatvarajući visoko polirani komad kristala ispod kojeg je emajlirana slika čovjeka kako drži mitre, personifikujući mudrost Boga. Dragulj datira iz doba Alfreda a njegova funkcija je nepoznata.

Asser je opisao kralja Alfreda u svom djelu "Život kralja Alfreda":

"On je veoma volio, više od svega, braću, oca i majku - sa univerzalnom dubokom ljubavlju, te je odgojen na kraljevskom dvoru i nigdje drugdje... Bio je veoma lijep po ugledu na svoju braću s ugodnim načinom govora i ponašanja... Uprkos svim zahtjevima sadašnjeg života, on je tragao za mudrošću, više nego za bilo čim drugim, zajedno sa plemenitošću koju opisuje priroda njegovog plemenitog uma".

Asser je također napisao da Alfred nije naučio čitati sve dok mu nije bilo dvanaest godina ili kasnije, koji je opisan kao "sramota nemara njegovih roditelja i tutora". Istina je bila međutim, da je Alfred imao vrlo dobru memoriju, te da je vrlo dobro čitao psalme i poeziju.

Alfred je čak jednom rekao kako nosi kod sebe malu knjigu psalmi, vjerovatno drevnu verziju male džepne knjige, koja je sadržavala psalme i mnoge molitve koje su se prikupljale. Bio je odličan lovac u svakoj grani sporta. Iako je bio najmlađi od braće, bio je najotvorenijeg uma. Iako je bio kralj i ratnik, bio je najveći zagovornik obrazovanja. Njegova želja za učenjem mogla je doći iz njegove rane ljubavi prema poeziji i nemogućnosti da čita. Asser piše da Alfred nije mogao zadovoljiti svoju žudnju za onim šta je najviše želio, liberalnom umjetnošću, jer nije mogao da nađe dovoljno dobre učenjake u cijelom kraljevstvu.

868. godine Alfred se ženi sa Ealhswith, kćerkom Mercijskog plemića Athelreda Mucila iz Gaine. U Gaini je vjerovatno bilo mnogo plemenskih porodica. Ealhswithina majka, Eadburh, je bila član Mercijske kraljevske porodice.

Oni su imali šestero djece, uključujući i Edwarda starijeg, koji je naslijedio svog oca, Athelfled, koja će postati kraljica Mercije i Alfthryth koja se udala za grofa Flandrije Baldwina II. 2008. godine, kostur kraljice Eadgyth, unuke Alfreda velikog je pronađen u katedrali Magdeburg u Njemačkoj.

Alfred je umro 26. oktobra 899. godine. Kako i od čega je umro nije poznato. Njegov biograf Asser dao je detaljan opis simptoma bolesti i to je dalo modernim doktorima da daju dijagnozu. Smatra se da je kralj Alfred imao Kronovu bolest. Čini se da je i njegov unuk Edred patio od slične bolesti.

Alfred je prvobitno sahranjen u Old Minsteru u Winchesteru, da bi ga četiri godine kasnije preselili u New Minster. Zatim su ga 1110. godine monasi prebacili u manastir Hyde, zajedno sa tijelima njegove supruge i djece. Ubrzo nakon raspada opatije 1539. godine, za vrijeme vladavine Henrika VIII, crkva je srušena, ostavljajući grobove netaknute. Kraljevsku grobnicu su otkrili sasvim slučajno 1788. godine prilikom gradnje zatvora. Sa kovčega su skinuli olovo, a kosti su razbacane i izgubljene. Zatvor je srušen između 1846. i 1850. godine. Daljnjim iskopavanjima 1866. godine, amaterski antikvar John Mellor pronašao je kosti za koje su utvrđene da su Alfredove. Odmah su ga pokopali na groblju u neoznačenom grobu u blizini crkve sv. Bartolomeja.

1999. godine arheološka iskopavanja u Hyde Abbey otkrili su temelje crkve i neke kosti. U martu 2013. godine eparhija Winchester je ekshumirala kosti iz slobodne grobnice u blizini crkve sv. Bartolomju i stavila ih na sigurno mjesto. Eparhija je tvrdila da su to kosti kralja Alfreda, osiguravajući analizu, izazivajući pažnju ljudi čiji je interes možda izazvala nedavna identifikacija posmrtnih ostataka kralja Rikarda III. Kosti su istražene radiokarbonskom analizom, a rezultati su pokazali da su iz 1.300-te i da zato nemaju nikakve veze sa kraljem Alfredom. Međutim, u januaru 2014. godine saopćeno je da kostur koji je bio nađen 1999. godine u ostavi Winchesterskog muzeja odgovarajuće starosti. Pretpostavlja se da ove kosti pripadaju kralju Alfredu ili njegovom sinu Edwardu, ali to nije dokazano.

Alfred se smatra kao svetac od strane nekih katolika, ali pokušaj kralja Henrika VI da ga kanonizira je bio neuspješan. Alfred je naručio od biskupa Assera da napiše njegovu biografiju u kojem je naglasio sve pozitivne aspekte njegove vladavine. Kasnije su srednjovjekovni historičari, kao što je Geoffrey od Monmoutha, ojačali njegov povoljan imidž. Do pojave reformacije, Alfred je viđen kao pobožni kršćanski vladar, koji je promovirao korištenje engleskog jezika umjesto latinskog. Zbog toga su mu pisci iz XVI stoljeća dali epitet "Veliki". Postoje brojne ustanove i univeziteti koji nose njegovo ime, kao što su:

• Univerzitet u Winchesteru je nazvan "Koledž kralj Alfred, Winchester" između 1928. i 2004. godine, nakon čega je preimenovan u "Univerzitet u Winchesteru".
• Alfredov univerzitet i Alfredov državni koledž nalazi se u Alfredu, New Yorku, koji je nazvan po kralju Alfredu
• U čast Alfreda, univerzitet u Liverpoolu je nazvan "Engleski književni univerzitet kralj Alfred"
• Alfredova srednja škola u Barnetu u sjevernom Londonu
• Srednja škola kralja Alfreda u Dorsetu

Kraljevska mornarica je nazvala jedan brod HMS king Alfred, a jedan od prvih brodova američke mornarice nazvan je USS Alfred u njegovu čast. Clive Donner režirao je film Alfred Veliki 1969. godine s Davidom Hemmingsom kao Alfredom. 2002. godine Alfred je bio na 14 mjestu BBC-ove liste 100 najvećih Britanaca.

Statua Alfreda Velikog nalazi se na Wantagemarketu gdje ga je izložio grof Gleichen, rođak kraljice Viktorije 14. jula 1877. godine. 

• Alfred the Great na službenoj stranici britanske monarhije
• Alfred the Great na BBC History
• Alfred 8 na Prosopography of Anglo-Saxon England
• Portreti King Alfred ('The Great') u National Portrait Gallery, London