Histri

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Histri su bili pripadnici plemena koje je u antičko doba naseljavalo područje poluostrva Istra u današnjoj Hrvatskoj (ovo poluostrvo je i dobilo svoje ime po nazivu ovog plemena), odnosno, historijskog geografskog područja koje je, također u antičko doba, naseljavao veliki broj plemena kojima je pridružen zajednički etnički identitet pod imenom Iliri a navedeno područje, koje je otprilike obuhvatalo teritorije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, današnje Albanije (povremeno i dijelove Grčke), po njima nazvano Ilirija. Pojam Iliri je, dakle, širok i možda nedovoljno precizno definiran kada se kaže da se odnosi na grupu indo-evropskih naroda koji su naseljavali područje zapadnog Balkana i koje je povezivao zajednički, ilirski jezik. Međutim, ilirski jezik je praktično nepoznat, što prethodnu definiciju postavlja u kategoriju definicija koje nije jednostavno dokazati.

Za Histre se tvrdi da nisu bili tipični Illiri upravo zbog različitosti jezika kojim su govorili i prema tome su ubrojani u grupu venetskih Illira ili ilirsko-venetsku grupu plemena, uz Liburne, Japode, Karne i Katare. Od jezika Histara preostali su tek toponimi i vlastita imena.

Rimljani su opisali Histre kao opasno pleme pirata koji su koristili pogodnosti i zaklone veoma razuđene i stjenovite obale. Rimljanima su trebale dvije vojne kampanje kako bi konačno potčinili Histre 177. godine p. n. e.

Uslovi za život u Istri su bili povoljni i Histri su prosperirali baveći se poljoprivredom, stočarstvom i trgovinom, posebno sa grčkim trgovcima ali i piratstvom. Njihov glavni grad bio je utvrđeni Nezakcijum (Nesactium, Vizače, između današnjih sela Muntić i Valtura) čiji ostaci su i danas vidljivi.

Rimljani su u svojoj ekspanziji preuzeli kontrolu nad sjevernom Italijom i polako kretali na istok uspostavivši uporište u Akvileji, gdje su se desile i prve ratne čarke sa Histrima. U tim prvim sukobima uspjeh je bio relativan na obje strane. Rimski hroničar Livije navodi kako su prvi napadi na Akvileju uspješno odbijeni nakon čega je uspostavljen prividan mir. Svakako da su Histri vidjeli rimsko prisustvo kao opasnost pa su dolaskom kralja Epulona na vlast sukobi ponovo otpočeli. U nekoliko sporadičnih bitaka Histri su bukvalno sasjekli na komade pripadnike nekoliko rimskih jedinica. Novi rat možda nije bio zasnovan na uvjerenju ilirskih plemena da mogu pobijediti Rim ali je sigurno da se bezobzirnost Rimljana više nije mogla trpjeti:

M. Junius i A. Manlius, bivši konzuli ... početkom proljeća poveli su svoju armiju u Histriju. Pustošili su lijevo i desno... Livije: Ab Urbe Condita, 41.10

Livije pominje i da su Histri izvršili jedan uspješan napad na rimski logor tokom kojeg su se legionari u panici razbježali a Histri uzeli veliki ratni plijen: dragocjenosti, opremu, hranu i vino. No, rimska vojska se brzo regrupisala te je stigla ilirske ratnike opterećene plijenom, opijene pobjedom i vinom i lahko povratila izgubljeno. Pobijeno je mnogo Histara a Epulon se sklonio u Nezakcijum. Evo kako je to Livije opisao:

... Počeo je odlučan napad na Nezakcijum, grad u kome su se vođe Histrijana i njihov kralj Epulon povukli ... Klaudije je doveo dvije nove legije ... Pored grada proticala je rijeka koja je onemogućavala napad na njega i iz koje su se Histrijani snabdijevali vodom. /Klaudijeva vojska/ je nakon više dana rada promijenila tok rijeke i prekinula dotok vode što je veoma uzbunilo stanovnike. Iako nisu pomišljali da mole za mir pobili su svoje žene i djecu i objesili ih niz zidine kako bi užasnuli neprijatelja ... Rimljani napokon provališe u grad ... Epulon je oduzeo sebi život kako ne bi bio uhvaćen živ ... Ostali su pobijeni ili zarobljeni ... Zatim su razoreni i Mutila i Faveria ... Ratni plijen je prevazišao očekivanja s obzirom na siromaštvo domaćeg stanovništva; 5632 ljudi je prodato u roblje. Kolovođama su odsječene glave... Ibid, 41.11

Nakon pada Nezakcija pod rimsku vlast padaju i drugi histarski gradovi. Ubrzo se cijela histarska teritorija našla pod rimskom vlašću. To je bio početak romanizacije ovog plemena koje je neposredno prije ratova s Rimljanima izgradilo svoju državnu političku organizaciju i već mnogo ranije postiglo veliki kulturni i ekonomski razvitak.

S arheološkog gledišta može se zaključiti da se kultura željeznog doba u Istri formirala u XI i X stoljeću p. n. e. i dalje razvijala u šest faza:

• Prva faza, koja obuhvata XI i X stoljeće p. n. e. (dakle, kasno bronzano doba), karakteristična je po ukrašavanju žara posuda kanelirama.
• Druga faza razvoja istarske kulture obuhvata IX i VIII stoljeće p. n. e. (dakle, uporedo s razdobljem villanova). Za ovu fazu karakteristična je keramika ukrašena dekoracijama u obliku meandra u pseudovrpčastoj tehnici, najčešće žara. Na isti način su ukrašeni i metalni predmeti tog vremena, npr. bodež, koji je vrlo vrijedan grobni prilog, budući da Histri najčešće nisu polagali oružje u grobove. u IX stoljeću p. n. e. histarska kultura je bila neovisna u određenoj mjeri, dok se u VIII stoljeću p. n. e. prihvataju strani uticaji, ponajviše iz Veneta, južne Italije i Picenuma. Isto tako Istra i širi svoj uticaj na sjever a prenosi strane uticaje ka Japodima i posredno Liburnima.
• Ostale faze histarske kulture se vezuju za stoljeća pa tako treća korespondira sa VI, četvrta s V, peta sa IV s tim da posljednja, šesta faza obuhvata period od IV stoljeća p. n. e. do kraja histarske kulture.

Histria se relativno brzo otvorila stranim uticajima – oslikana žara iz Nezakcija je lijep primjer etrurskog uticaja započetog u VIII stoljeću p. n. e. Etrurski uticaj (preko Veneta) traje i dalje kroz čitavo VI i V stoljeće p. n. e. Keramika iz Apulije je dokaz razmjene s južnom Italijom, a situle (bronzane posude) sa sjevernom Italijom i jugoistočnim alpskim područjima. Ova skupocjena dobra podrazumijevaju da su pojedini Histri bili dovoljno imućni da ih posjeduju, tome između ostalog svjedoče i luksuzne bronzane drške za lepeze i žezla.

Glavna naselja su kod Histra ona gradinskog tipa, a najvažniji među njima je bio Nezakcijum izgrađen na strmoj litici iznad zaljeva i zaštićen zidinama. Najbolje istraženi dio Nezakcija je groblje, koje se nalazilo unutar zidina. Može se pretpostaviti da je naselje bilo relativno bogato sve do pojave Kelta i Rimljana. Ostala važnija naselja su gradina Beram, gradine u Picugima kod Poreča, te Pula s pripadajućim nekropolama.

Kao i gotovo o svemu ostalom, i o strukturi društva Histara postoje tek posredni dokazi i to preko rimskih i grčkih historičara.

1. Histarsko političko tijelo je bilo savez civitates (zajednica na latinskom jeziku), na čelu zajednica bili su prvaci (principes, lat.), koji su pripadaju lokalnoj aristokraciji, a postojala je razlika između kontinentalnih i primorskih zajednica na kulturnom, privrednom i društvenom planu.
2. Postojala je i institucija rex (lat. kralj ) koja je najvjerojatnije bila nasljedna. Kralj je ratni zapovjednik, ima glavnu riječ o vanjskim poslovima, no u unutrašnjim pitanjima princepsi imaju snažnu autonomiju kada je riječ o poslovima u njihovim domicilnim zajednicama.
3. Kralj stoluje u Nezakcijumu, najvećem histarskom političkom i kultnom središtu, koje zajedno s još dva glavna naselja (lat.oppida): Faverija i Mutila (najvjerojatnije oko Medulina i Raše), čine posebnu zajednicu tria oppida, a one imaju poseban odnos prema ostalim naseljima. Najvjerovatnije su to kraljevski "posjedi", odnosno teritorija na kojoj kralj vrši neposrednu upravu.
4. Kralj (rex) imao je dominantnu ratničku funkciju.

Ovaj odlomak potrebno je preurediti.

• Livije: Ab Urbe Condita, VI,40-41.
• Plinije: Historia Naturalis, III,19.
• Marina DeFranceschini: Le ville romane della X regio (Venetia et Histria). Catalogo e carta archeologica dell'insediamento romano nel territorio, dall'età repubblicana al tardo impero. 2 Bde. Roma 1999.
• Luciano Bosio: Le strade romane della Venetia e dell'Histria. Padova 1997. ISBN 88-86413-26-2
• Alka Starac: Rimsko vladanje u histriji i liburniji. Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi. Bd. 1. Histrija. Pula 1999
• Robert Matijašić: L'Istria tra Epulone e Augusto. Archeologia e storia della romanizzazione dell'Istria (II sec.a.C.- I sec.d.C.). In: Preistoria e protostoria dell'Alto Adriatico. Atti della XXI Settimana di Studi Aquileiesi (1990). Udine 1991, S. 235-251.
• Histria, Istra, Istrien. Ein archäologisches Juwel in der Adria. Ausstellungskatalog. Pula 2005.
• G. Gravisi: Nomi locali istriani derivati da nomi de piante. In: Pagine Istriane. 6.1908.
• Histria antiqua. Časopis Međunarodnog Istrazivačkog Centra za Arheologiju (= Journal of the International Research Centre for Archaeology). Pula 1.1995 ff. ISSN 1331-4270
• Pričica o kralju
• Darko Darovec: Historija Istre
• Situla iz Nezakcijuma
• Arheološki muzej, Pula

• Ćići