Livno

Livno

Entitet

Federacija Bosne i Hercegovine

Kanton/županija

Kanton br. 10

Sjedište

Livno

Načelnik

Darko Čondrić

Površina

994 km²

Stanovništvo
- Ukupno
- Gustoća

40.600 (1991.)
32,64/km²

Livno je grad u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, s oko 10.000 stanovnika u gradu, odnosno 32.450 u općini (procjena: 2003). Graniči sa općinama: Bosansko Grahovo, Glamoč, Kupres i Tomislavgrad.

Geografija

Površina općine iznosi 994 km². Najznačajnije je mjesto Livanjskog kantona, čije je kulturno i privredno središte. Grad leži na 730 m iznad mora i smješten je većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kog izvire i kraška rijeka Bistrica. Livno ima stabilnu, umjereno kontinentalnu klimu s jakim vjetrovima, hladnim zimama, nestabilnim proljećima, toplim ljetima i kišovitim jesenima. Ravnomjerno strujanje zraka i relativno visoka osunčanost sa oko 2250 sati godišnje (prema procjenama najveći broj sunčanih dana u zemlji) čine ga posebno povoljnim za život. Livanjsko polje, čije je Livno najveće mjesto, najveće je kraško polje u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Historija

Predhistorijsko doba

Najraniji do sada pronađeni tragovi naseljavanja ljudi u livanjskom kraju potječu iz predhistorijskog doba 2000 godina pne. Od tada pa sve do dolaska Rimljana livanjski kraj naseljavalo je ilirsko pleme Dalmati.

Na gorskim obroncima oko Livanjskog polja smješteno je oko četrdesetak, vizualno povezanih i dobro branjenih gradina iz brončanog i željeznog doba. Na području grada Livna nalaze se tri predhistorijske gradine (Velika gradina, Mala gradina i Kasalov gradac, od kojih dvije imaju podgradinska naselja), i jedna nekropola s tumulima. Navedene tri gradine su gradinski kompleks jedne veće i značajnije organizirane rodovske zajednice. Kroz dva i pol stoljeća, sve do posljednjeg velikog ilirskog Batonovog ustanka, koji je bjesnio ilirskim krajevima od 6. do 9. g.n.e, gradine su odolijevale Rimljanima.

Rimsko doba

Od prvog rimskog pohoda na Dalmate 156. pne. do pomenutog ilirsko-panonskog ustanka na ovim prostorima bjesnili su brojni ratovi u kojima su starosjedioci Dalmati neviđenom ratobornošću pružali otpor i nanosili ogromne gubitke rimskim legijama. U velikom ustanku 6.-9. g., koji je potresao rimsku državu, ilirski narodi Breuci, Desitijati i Dalmati, pod vodstvom Batona Breuka i Batona Desitijata pobunili su se zbog regrutiranja Ilira za rat u Germaniji. U ustanku je sudjelovalo 800.000 ljudi, od toga 200.000 pješaka i 9000 konjanika. Svetonije, biograf Rimskog carstva, veli: "To je bio najteži rat što su ga Rimljani vodili nakon onih protiv Kartage". U krvi i ognju ugušen je očajnički otpor ponosnih Ilira. Gradina na Teberu i Kasalov gradac dočekali su ova rimska osvajanja kao sastavni dio jedinstvenog dalmatskog odbrambenog gradinskog sistema Livanjskog polja.

Nakon potpunog pokoravanja Dalmata, po kojima je dobila naziv i rimska provincija Dalmacija započinje dugotrajni proces romanizacije. Poznati rimski grad (municipij) je Pehla. Tipičan primjer rimskog kultnog sinkretizma je zavjetni reljef boga Libera - Dionisa nađen na prostoru ilirsko-rimskog naselja u današnjim Vašarovinama.

Dolazak Slavena

Oko 621. godine Avari u svojim pohodima ruše sve bazilike na području Livanjskog polja. Poslije pobjede nad Avarima kod Carigrada 626. Slaveni se naseljavaju na prostoru rimske provincije Ilirije, odnosno njenog južnog dijela Dalmacije i sjevernijeg Panonije. Bizantijski car Konstantin Porfirogenit spominje Livno 949. godine u svom djelu "De Administrando Imperio". Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Livno je Povelja kneza Mutimira od 28. septembra 892. godine kojom se crkva sv. Juraja daruje splitskom nadbiskupu Petru II, u kojoj se među potpisnicima u listi svjedoka na drugom mjestu nalazi i livanjski župan Želimir. Ovaj datum se danas obilježava kao Dan Livna.

Srednji vijek

1230. na vlast u Bosni dolazi ban Matej Ninoslav, koji bosanskim zemljama nakon niza ratova priključuje Livno, te župu Neretvu i Ustipraču. Livanjskom županijom tada je upravljao Vladislav Galešić. Kroz čitav srednji vijek Livno je imalo status župe. Srednjovjekovne županije, odnosno njihovi župani uživali su visok stepen autarkičnosti, tj. bili su prilično neovisni prema svojim feudalnim gospodarima, hrvatsko-ugarskim i bosanskim kraljevima.

Osmansko doba

Osmanska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije i trajati će sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Osmanskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvotnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerojatno možda i vojnog karaktera, sa karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti u ovom dijelu Osmanskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese (vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga. Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluotokom svjedoči i glasoviti putopisac Evlija Čelebija. Tokom 400 godina osmanskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado-književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva Bošnjaka zabilježenog orijentalnim pismima.

Dolazak Osmana u Livno u XV. stoljeću značio je i dolazak pravoslavnog življa na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do XVII stoljeća, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom. Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj osmanskog perioda zauzimaju za gradnju samostana Gorica sa crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke sa podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimice i glagoljaši, no zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena. Krajem osmanskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, jednu od najljepših pravoslavnih crkava u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Austro-Ugarsko doba

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska preuzima vlast u Livnu i iste godine postupno počinje uvoditi svoj način upravljanja. To se u prvom redu odnosi na organizaciju sudstva i uprave gradom, a s njim u vezi i gruntovnicu i katastar, školstvo, zdravstvo i druge javne potrebe. Dio mještana Livna i okolice muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti buni se u početku protiv austrougarske vlasti. Pobjeglo katoličko stanovništvo Livanjskog polja vraća se vremenom iz Dalmacije na stara ognjišta, vidjevši u Austro-Ugarskoj svog velikog patrona i zaštitnika. Za njih život u Livnu postaje lakši, odlazak u crkvu slobodniji, a od svega profitira i seljak, koji je oslobođen plaćanja visokih poreza. Pokretači kulturnih zbivanja u Livnu su bili domaći ljudi, ali su dirigenti i režiseri uglavnom bili stranci, a najčešće su dolazili iz susjedne Dalmacije.

20. stoljeće

Propašću Dvojne monarhije i nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) orijentalizaciju i okcidentalizaciju zamjenjuje pojačana kulturna i politička dominacija Srba. Stranačka aktivnost u gradu je veoma intenzivna, i u Livnu postoje ogranci mahom svih važnijih političkih stranaka, koje su tada djelovale u Kraljevini Jugoslaviji. Kulturni život u gradu je raznolik i intenzivan, i odvija se u sklopu nacionalnih društava Hrvata, Bošnjaka i Srba. 1896. formirano je i Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo "Dinara", u sklopu kojeg obitelj Džaja utire put značajnoj i vrijednoj glazbenoj tradiciji u Livnu. Kroničari bilježe da se u bošnjačkim kulturnim društvima Sloga 1918. i Merhamet 1929. s posebnom brigom njegovala drama, folklor i sevdalinka, srpsko društvo Jovan Sundečić 1907. imalo je mješoviti zbor i tamburaški orkestar.

Nakon sloma parlamentarne demokracije i zavođenja kraljevske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih preinaka. Jugoslavija je podijeljena u devet banovina, a Livno je pripalo Primorskoj banovini sa sjedištem u Splitu. Ugovorom Cvetković- Maček dolazi do osnivanja Banovine Hrvatske 1939., u kojoj se nalazi i Livno.

Dolazak Drugog svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, niti ofenzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika na katolički blagdan Duhova 1944. Na obroncima Cincara i Šatora nalaze se partizanske brigade, a partizanske učiteljice rade i na prvom bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U okolici Livna mladi je partizanski poeta Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu "Jama", svojevrsan krik protiv svireposti rata. 10. oktobra 1944. grad je konačno dio velike slobodne teritorije, koja se prostire većim dijelom tadašnje Evrope. Ovaj se datum u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan oslobođenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu.

Po završetku rata dolazi do osnivanja Kulturno-umjetničkog društva "Radnik" 1947. godine, koje zamjenjuje dotadašnja nacionalna kulturno-umjetnička društva u gradu. Osamdesetih se godina u Livnu redovito svakoga maja organizirao i "Livanjski kulturni mozaik", svojevrsni kulturni festival, na kom su predstavljane godišnje kulturne aktivnosti KUD-a "Radnik" i sekcija livanjskih osnovnih škola. U sklopu iste manifestacije promovirano je i nekoliko brojeva uglednog časopisa iz kulture "Tragovi", koje je Livnu osiguravalo važno mjesto na mapi kulturnih zbivanja u zemlji.

Livno se ubrzano urbanizira, ali je u poređenju s ostalim sličnim gradovima u Jugoslaviji znatno zaostajalo. U poratnom razdoblju Livno je srez, a od 1974. i općina. Iz Livna je kasniji predsjednik Vlade SRBiH Hasan Brkić, a livanjske korjene ima i Branko Mikulić, predsjednik Savezne vlade SFRJ. Tokom šezdesetih godina 20. stoljeća izgrađena je akumulacija Buško blato, čime se Livanjsko polje isušuje i spašava od cjelogodišnjih poplava, a voda sa naplavina usmjeruje u pravcu Buškog jezera. Uprkos poboljšavanju ekonomskih uvjeta, stanovništvo seoskih područja uglavnom se i dalje iseljavalo. Tokom Rata u Bosni i Hercegovini srpske vojne formacije napale su Livno iz pravca donjeg Livanjskog polja početkom proljeća 1992.

Tad su se u gradu obrazovale prve postrojbe HVO-a, Armije Republike Bosne i Hercegovcine, Patriotske Lige i HOS-a, koje su, potpomognute jedinicama Hrvatske vojske, branile grad od srpskih napada. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Livno je jedno od središta Livanjskog kantona, koje je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.

Naseljena mjesta

Znamenitosti grada

Livno je grad bogate historije, koja se usprkos razaranjima i zubu vremena još uvijek može osjetiti na ulicama ovog drevnog hercegovačkog grada Trag starih vremena posebno je vidljiv u starom, orijentalnom dijelu Livna, Gornjem gradu ili Fehri, koji je kao historijsko jezgro današnjeg Livna nastao tokom 400 godina osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebno mjesto u osmanskoj arhitekturi grada, osim gradskih zidina, kula, kuća, kapija i česama, čine livanjske džamije. Rapko Orman, poznati livanjski pjesnik i prozaist za njih će reći: "...da plijene svojim izgledom, ljepotom, jednostavnošću, skladom sa prirodom i prostorom oko sebe, mjestom u mahali i džematu. Njihova veličina/visina, kao i amfiteatralan položaj grada sa brežuljcima i glavicama, učinili su da one dominiraju, da su izdaleka uočljive i da sa njihovih munara pogled (i glas) puca daleko dolje, niz polje livanjsko, prema Kamešnici, Dinariu, Goliji". Džamije su u svojim kamenim temeljima utkale stoljeća življenja na jednom burnom i prevrtljivom prostoru na granici svjetova i carstava. Bila su ih teška vremena, ratovi, barbari i nemari. Tokom svoje bogate historije grad Livno brojao je 14 što potkupolnih, što konvencionalnih džamija "na četiri vode", koje su postojale u različitim trenucima osmanskog perioda. Tako se na listi livanjskih džamija nalaze: Starogradska, dzamija Sinana Čauša (Džumanuša), džamija Bali-age Ljubunčica (Balaguša), Hadži Ahmeta Dukatara (Glavica) sa jedinstvenom sahat-kulom, Muhameda Spahije (Perkuša), Mustafa-paše ili Lala-paše (Beglučka), Pašina (Atlagica), Tepet, Boruša, Bušatlijina (Milošnik džamija), Zavra, Firdusova, Piragića (mesdžid) i Čurčinica.

Polovinom 17. stoljeća Evlija Čelebija bilježi u svojim putopisima 13 džamija u Livnu, a krajem 19. stoljeća Kranjčević navodi 11. Krajem 20. stoljeća bilo ih još pet, a danas su ostale samo četiri. Sve njih odlikuje jedinstvena, urbana, sakralna arhitektura, tako tipična za Bosnu i Hercegovinu, a kod livanjskih džamija i njihovo južno podneblje u blizini Mediterana, šibano vjetrovima, prženo suncem, ispirano kišom i hlađeno kraškim kamenom. Njihovu unutrašnjost krase ili su krasili fini floralno-freskalni umjetnički motivi, nastali strpljivim filigranskim radom orijentalnih bosanskih i stranih majstora.

Period 19. stoljeća u Livnu je arhitektonski veoma zanimljiv, jer upravo u tom periodu nastaje niz kapitalnih građevina, koji su gradskoj slici Livna dali današnji karakterističan izraz. Ovdje se izdvajaju Franjevački samostan Gorica sa crkvom, galerijom velikana bosanskog impresionizma Gabrijela Jurkića i etnološkim muzejom, Pravoslavna crkva sa bogatom riznicom ikona, te zgrada Gimnazije. Po svome dolasku u Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska gradi i u Livnu niz značajnih upravnih i gospodarskih zgrada. One su slijedile mahom aktualne tokove u europskoj arhitekturi s prijelaza stoljeća, prilagođene materijalom i formom bosanskom podneblju. Iz ovog perioda valja izdvojiti staru gradsku Vijećnicu na Žitarnici, te niz stambenih i upravnih zgrada na trgu kod hotela "Dinara".

Prijatelji prirode u livanjskoj će okolici doćci na svoje, jer je ona usprkos općoj globalizaciji uglavnom ostala netaknuta. To se odnosi na izletišta u Livanjskom polju, među kojima su Ploče i Hasino Vrilo omiljena izletišta Livnjaka, baš kao i rijeke Sturba i Žabljak, te Buško jezero sa bogatim ribljim fondom. Okolne planine, kao Cincar i Tušnica oduvijek su bile omiljene destinacije planinara, koji i danas znaju uživati u ljepoti, miru i čistini stoljetnih bosanskih šuma.

Kultura

Opširnije: Nacionalni spomenici u Livnu

Privreda

Livno i njegova okolica nadaleko su poznati po livanjskom siru, čiju su recepturu prije stotinjak godina usavršili Austrijanci. Osim toga poznate su i livanjske ergele konja, rijeke bogate plemenitom ribom i rakovima, stočarska proizvodnja, a prije rata i industrija tkanina.

Politika

Na području Livna djeluje nekoliko političkih stranaka, od kojih su najznačajnije HDZBiH, SDP, SDA, NS Radom za boljitak, HSP, HSS i Stranka za BiH, no kao i u većem dijelu zemlje i njihovi se livanjski ogranci više bave politikanstvom, no pravom politikom za dobrobit svojih glasača i njihov ekonomski prosperitet.

Obrazovanje

U Livnu djeluju tri srednje škole (Gimnazija Livno: [1]^{[mrtav link]} , Srednja strukovna škola "S.S.Kranjčević" i Srednja ekonomska škola Livno: [2] Arhivirano 2016-04-07 na Wayback Machine-u), te dvije osnovne škole u sâmom gradu, sa 25 područnih odjeljenja u okolnim livanjskim selima. Muzičko obrazovanje stiče se u Nižoj muzičkoj školi.