Historija Baskije

Baski (baskijski: Euskaldunak) autohtona su etnička skupina koja uglavnom nastanjuje oblast Baskije, koja spaja Španjolske i Francuske. Njihova je povijest, prema tome, povezana sa španjolskom i francuskom poviješću, kao i s poviješću mnogih drugih nekadašnjih i sadašnjih zemalja, osobito u Europi i na američkim kontinentima, gdje je velik broj njihovih potomaka ostao vezan za svoje korijene te se okuplja oko klubova Baskijaca.

U 1. stoljeću grčki povjesničar Strabon napisao je da su sjeverni dijelovi onog što su sada Navara (Nafarroa na baskijskom) i Aragon naseljeni plemenom koje on zove Vaskonci. Unatoč očiglednoj etimološkoj povezanosti vaskonskog i suvremenog baskijskog imena, nema dokaza da su Vaskonci bili preci modernih Baska niti da su govorili jezikom koji je evoluirao u moderni baskijski, iako na to ukazuju povijesno dosljedni toponimi tog područja i nekoliko osobnih imena na nadgrobnim spomenicima koji datiraju iz rimskog razdoblja.

Tri različita naroda naseljavala su teritorij današnje baskijske autonomne zajednice: Varduli, Karistijci i Autrigonci. Povijesni izvori ne navode jesu li ova plemena povezana sa Vaskoncima i/ili Akvitancima.

Područje gdje je potvrđeno prisustvo nekog jezika povezanog sa baskijskim iz ranog razdoblja jeste Gaskonja u Francuskoj, sjeverno od današnje Baskije, čiji su drevni stanovnici, Akvitanci, govorili jezik srodan baskijskom. (Izumrli akvitanski jezik ne treba miješati s gaskonskim, romanskim jezikom koji se od srednjeg vijeka govori u Akvitaniji.)

U srednjem vijeku naziv Vaskonci i njegove izvedenice (uključujući "Baske") proširili su se na sve govornike baskijskog jezika.

Iako se malo zna o pretpovijesti Baska prije razdoblja rimske vlasti, prije svega zbog poteškoća u identificiranju dokaza vezanih za određene kulturne karakteristike, dominantna teorija danas kaže da baskijsko područje pokazuje znakove arheološkog kontinuiteta od orinjačkog razdoblja.

Mnogi baskijski arheološki lokaliteti, uključujući špiljske nastambe kao što je Santimamiñe, pružaju dokaze za kontinuitet od orinjačkog vremena pa sve do željeznog doba, neposredno prije dolaska Rimljana. Stoga se ne može isključiti mogućnost da je barem dio tih istih ljudi nastavio živjeti na tom području tijekom trideset tisućljeća.

Neki znanstvenici tumače baskijske riječi aizto ("nož") i aizkora ("sjekira") kao izvdenice od aitz ("kamen"), što onda smatraju dokazom da baskijski jezik datira iz kamenog doba.^[1] Međutim, kamen je bio napušten u bakarnom dobu, a za riječ aizkora (i njezine varijante axkora, azkora) ponekad se smatra da predstavlja posuđenicu od latinske riječi asciola; usp. španjolski azuela, katalonski aixol.^[2]

Vidi takođe: DNK haplogrupe ljudskog Y-hromozoma

Visoka koncentracija Rh- među Baskima (najviša na svijetu) već je uzeta kao pokazatelj drevnosti i odsutnosti miješanja s drugim skupinama i prije pojave moderne genetike, koja je potvrdila to gledište. Godine 1990. Luigi Luca Cavalli-Sforza objavio svoje nalaze, prema kojima je jedna od glavnih europskih autosomnih komponenti, PC 5, prikazana kao tipična baskijska značajka, za koju se vjeruje da je opala zbog seobe istočnih naroda tijekom neolitika i metalnog doba.^[3][4][5] Čini se da i mikrosateliti X hromosoma^[6] ukazuju na to da su Baski najizravniji potomci prapovijesnih zapadnih Europljana. Među Baskima je pronađen najveći postotak "zapadnoeuropskih gena", ali su ti geni u visokoj razini pronađeni i među susjednim populacijama, budući da su i oni izravni potomci istih ljudi. Međutim, istraživanja mitohondrijske DNK dovela su tu teoriju u sumnju.^[7][8]

O pretpovijesnim podrijetlu Baska iznosile su se i ove teorije, koje su danas mnogi znanstvenici odbacili:

• Baski su neolitski naseljenici. Prema ovoj teoriji, prethodnik baskijskog jezika možda je stigao prije oko 6.000 godina s napretkom u razvoju poljoprivredom. Jedini arheološki dokazi koji bi mogli djelomično potvrditi tu hipotezu bili bi oni iz područja doline Ebra.
• Baski su stigli zajedno s Indoeuropljanima. Ova je teorija povezana s jednom nedokazanom lingvističkom hipotezom, koja baskijski i neke kavkaske jezike sjedinjuje u jednu veliku jezičnu obitelj. Čak i da je takva baskijsko-kavkaska veza postojala, ona je bila previše drevna da bi bila relevantna za indoeuropske migracije. Osim keltske prisutnosti u dolini rijeke Ebra tijekom kulture polja urni, arheologija nudi malo dokaza ovu hipotezu. Baskijski jezik gotovo da nema posuđenica iz keltskog ili drugih indoeuropskih jezika, osim onih koje su u historijsko doba ušle preko latinskog ili drugih romanskih jezika.
• Baski kao iberijska podgrupa. Ova se teorija temelji na činjenici da su u drevno doba Baski povremeno koristili ibersko pismo, kao i na Cezarovom opisa Akvitanaca kao Ibere. Navođene su i neke navodne sličnosti između baskijskog i nedešifriranog iberskog jezika, ali ova teorija ne uzima u obzir činjenicu da dosadašnji pokušaji da se iberski jezik dešifrira s pomoću baskijskog nisu uspjeli.

Prije oko 35.000 godina u zemlje koje sada čine Baskiju, zajedno sa susjednim područjima kao što su Akvitanija i Pirineji, doseljavaju se kromanjonci, koji su postupno zamijenili neandertalsku populaciju koja je ranije tu živjela. Naseljenici su sa sobom donijeli orinjačku kulturu.

U ovoj fazi Baskija je bila dio arheološke franko-kantabrijske regije, koja se protezala sve od Asturije do Provanse. Širom ove regije, u kojoj se, uz neke lokalne varijante, promjećuje sličan kulturni razvitak, orinjačku kulturu uspješno su zamijenile gravetijenska, solitrejska i magdalenijanska kultura. Čini se da su sve one, osim orinjačke, nastale u franko-kantabrijskoj regiji, što ukazuje na to da tokom paleolitika nije bilo novih seoba u ovu oblast.

U okviru današnje Baskije bilo je naseljeno gotovo isključivo atlantsko područje, vjerojatno zbog klimatskih razloga. Važni baskijska lokalitetu iz tog doba jesu:

• Santimamiñe (Biskaja): gravetijenski, solitrejski i magdalenijski ostaci, zidna umjetnost
• Bolinkoba (Biskaja): gravetijenska i solutreanska kultura
• Ermitia (Gipuskoa): solitrejska i magdalenijanska
• Amalda (Gipuzkoa): gravetijenska i solitrejska
• Koskobilo (Gipuskoa): orinjačka i solitrejska
• Aitzbitarte (Gipuskoa): orinjačka, gravetijenska, solitrejska i magdalenijanska, zidna umjetnost
• Isturitz (Donja Navara): gravetijenska, solitrejska i magdalenijanska, zidna umjetnost
• Gatzarria (Soule): orinjačka i gravetijenska

Na kraju ledenog doba magdalenijska kultura zamijenjena je azilijanskom kulturom. Lovci su se od velikih životinja okrenuli manjem plijenu, a ribolov i prikupljanje morske hrane postali su važna gospodarska djelatnost. Južni dio Baskije je prvi put naseljen u tom razdoblju.

Neolitičke tehnologije postupno su počele izbijati sa mediteranskih obala, prvo u obliku izoliranih keramičkih predmeta (Zatoia, Marizulo), a kasnije i u vidu uzgoja ovaca. Kao i u većem dijelu atlantske Europe, taj je prijelaz bio postupan.

U dolini rijeke Ebra pronađeni su lokaliteti s jasnijim neolitičkim nalazima. Antropometrijska klasifikacija ovih nalaza ukazuje na mogućnost neke mediteranske kolonizacije ovog područja. Slična situacija sreće se u Akvitaniji, gdje su doseljenici možda stigli preko Garonne.

U drugoj polovici 4. tisućljeća pne. pojavila se megalitska kultura na cijelom ovom području. Sahranjivanja su postala kolektivna (možda obiteljska ili rodovska), a prevladava dolmen, pri čemu se na nekim mjestima koriste i špilje. Za razliku od dolmena mediteranskog bazena, koji pokazuju sklonost ka upotrebi hodnika, u atlantskom području oni uvijek predstavljaju jednostavne komore.

Bakar i zlato, a zatim i drugi metali, počeli su se u oblasti Baskije upotrebljavati tek oko 2500. pne. S razvojem obrade metala pojavila su se i prva urbana naselja. Jedan od najznačajnijih gradova, po svojoj veličini i kontinuitetu, bio je La Hoya u južnoj Álavi, koji je možda služio kao poveznica, a možda i trgovačko središte, između Portugala (kultura Vile Nove de São Pedro) i Languedoca (skupina Treilles). Istodobno, i dalje su se koristile špilje i prirodna skloništa, posebice u atlantskoj oblasti.

Keramika bez ornamenata nastavlja se iz neolitika i proizvodi se sve do dolaska kulture pokala, koja razvija svoj karakteristični stil keramike, čiji su ostaci pronađeni uglavnom u dolini rijeke Ebra. Izgradnja megalitskih struktura nastavila se do kasnog brončanog doba.

U Akvitaniji je značajna prisutnost artenacijske kulture, tj. kulture strijelaca koja se brzo proširila zapadnom Francuskom i Belgijom iz svog staništa u blizini Garonne oko 2400. pne.

U kasnom brončanom dobu dijelovi južne Baskije došli su pod utjecaj pastirske kulure Cogotas I sa iberske visoravni.

U željezno doba nositelji pozne kulture polja urni slijedili su uzvodno rijeku Ebro do južnih rubova Baskije, što je dovelo do zasnivanja halštatske kulture; to se podudara s početkom indoeuropskih, posebno keltski utjecaja u toj regiji.

U Baskiji naselja se sada pojavljuju uglavnom na teško pristupačnim mjestima, vjerojatno iz obrambenih razloga, i imaju razrađene sustave obrane. Tijekom ove faze zemljoradnja je, kako se čini, postala važnija privredna grana od stočarstva.

Možda su se upravo u ovom razdoblju pojavile nove megalitne strukture, kromleh (kameni krug) i menhir (megalit).

Kad su Rimljani stigli u današnju jugozapadnu Francusku, do Pireneja i njihovog kraka koji se spušta ka Kantabriji, zatekli su u tim oblastima brojna plemena, od kojih je većina bila neindoeuropskog porijekla (priroda drugih, primjerice Karistijaca, ostaje nejasna). Vaskoni pokazuju najveću sličnost s današnjim Baskima, ali dokazi upućuju na to da su se narodi slični baskijskom protezali oko Pirineja, pa sve do Garone, o čemu svjedoči Cezar u svom djelu "De bello Gallico, zatim akvitanski natpisi (na kojima su zabilježena osobna imena i imena bogova) te nekoliko toponima.

Većinu akvitanskih plemena pokorio je 65. pne. Cezarov vojskovođa Kras. Međutim, prije toga osvajanja (koje, kako se čini, slavi toranj na Urkulu), Rimljani su početkom 2. stoljeća pne. došli do oblasti gornjeg toka rijeke Ebro, na rubove baskijskog teritorija (Calagurris, Graccurris). Pod Pompejem, u 1. stoljeću pne., Rimljani su osnovali grad Pompelon (Pompaelo, suvremena Pamplona, tj. Iruñea na baskijskom), ali rimska se vladavina nije konsolidirala do vremena cara Augusta. Taj labavi karakter rimske vladavine dobro je pogodovao Baskima, budući da im je dopuštao zadržati svoje tradicionalne zakone i lokalne vođe. Proces romanizacije bio je ograničenog dosega u onim oblastima današnje Baskije koje se nalaze bliže Atlantiku, a bio je intenzivniji u oblastima sredozemnog bazena. Opstanak zasebnog baskijskog jezika često se pripisuje činjenici da Rimljani nisu ulagali mnogo energije u razvoj Baskije.

Značajno vojno prisustvo Rimljana postojalo je u Pompelonu, gradu koji je ležao južno od Pirineja, a koji je osnovao Pompej, po kojem je i dobio ime. Osvajanje zapadnih dijelova tog područja uslijedilo je nakon žestokih rimskih sukoba s Kanrabrima (vidi: Kantabrijski ratovi). Arheološki ostaci iz tog razdoblja ukazuju na postojanje vojnih garnizona koji su štitili trgovačke putove duž rijeke Ebro, te duž rimske ceste između Asturike i Burdigale. Jedna vojna jedinica sastavljena od pripadnika plemena Vardula bila je stacionirana na Hadrijanovom zidu na sjeveru Britanije dugi niz godina i zaradila je titulu Fida ("odana") za službu caru. Rimljani su izgleda ušli u saveze (foedera, jednina foedus) s brojnim lokalnim plemenima, omogućujući im gotovo potpunu autonomiju unutar Carstva.^[9]

Livije spominje prirodnu podjelu između Agera i Saltus Vasconum, odnosno između polja u bazenu rijeke Ebro i planina na sjeveru. Povjesničari se slažu da je romanizacija bila intenzivna u plodnom Ageru, ali gotovo nikakva u Saltusu, gdje su rimska naselja bili rijetka i uglavnom mala.^[10]

Bagaudi su,^[11] kako se činili, izvršili veliki utjecaj na baskijsku povijest u kasnom razdoblju Carstva. Krajem 4. stoljeća i tijekom 5. stoljeća baskijska regija od Garone do Ebra izmakla je rimskoj kontroli uslijed niza pobuna. Nekoliko rimskih vila (Liédena, Ramalete) spaljeno je do temelja. Velik broj kovnica novca tumači se kao dokaz postojanja jednog unutarnjeg limesa oko Vaskonije, u okviru kojeg je kovan novac da bi se isplatili vojnici.^[12] Nakon pada carstva u Hispaniji, nastavila se borba protiv rimskih saveznika Vizigota.

Kršćanski pjesnik Prudencije, koji je možda rođen u gradu Kalahori (današnjoj La Rioji u Španjolskoj), u pjesmi Peristephanon (O mučenicima krunisanim na nebu), napisanoj početkom 5. stoljeća, spominje "nekada poganske Vaskonce" i pjeva o kršćanskim mučenicima koji su nekoć u njemu stradali. Sama Kalahora postala biskupsko središte u 4. stoljeću, a njezin biskup držao vlast nad teritorijem koji se prostirao i na oblasti današnje središnje Rioje (Sierra de Cameros), Biskaje, Alave, velikog dijela Gipuzkoe i Navare. U 5. stoljeću Eauze (Elusa) potvrđena je kao biskupsko središte Novempopulaniji, ali stvarni utjecaj tih centara na različitim područjima u društvu nije dobro poznat.

Raspad Rimskog Carstva, čini se, preokrenuo je tijek događaja. Baski više nisu poistovjećeni s rimskom civilizacije i padom njezinog urbanog života nakon kasnog 5. stoljeća, te su oni nadjačali rimsku urbanu kulturu, tako da je poganstvo ostalo rašireno među Baskima barem do kraja 7. stoljeća i neuspjele misije sv. Amanda.^[13] Međutim, manje od stoljeća kasnije, tijekom franačkog napada na Baske i Akvitance, koji je pokrenuo Pipin Mali, franački kroničari uopće ne spominju baskijsko poganstvo, premda bi to imalo veliku propagandnu vrijednost, a akvitanskog vojvodu Oda Velikog papa je čak priznao kao prvaka kršćanstva. Karlo Veliki započeo je politiku kolonizacije u Akvitaniji i Vaskoniji nakon pokoravanja oba teritorija u razdoblju od 768. do 769. godine. Privukavši Crkvu da mu pomogne ojačati svoju moć u Askoniji, on je obnovio franačku vlast na visokim Pirinejima 778. godine, razdijelivši zemlju između biskupa i opata, te je počeo pokrštavati poganske Baske ovoga kraja.^[14]

Muslimanski zapisi iz razdoblja mavarskog osvajanja Pirinejskog poluotoka i s početka 9. stoljeća identificiraju Baske kao "mage" (magi), tj. "poganske čarobnjake", što znači da nisu bili smatrani "ljudima Knjige", tj. kršćanima.^[15] Još 816. godine muslimanski kroničari navode da je nedaleko od Pamplone postojao tzv. "saltan", tj. "poganski vitez", što je svakako iskrivljeni naziv, koji se možda odnosi na Zalduna, što u baskijskom doslovno znači "vitez". Kasniji muslimanski povjesničari navode da se navarski vođe s početka 9. stoljeća (ali ne samo oni) pridržavaju politeističke vjerske prakse i kritiziraju Banu Kasije zbog savezništva s njima.

Godine 409. Vandali, Alani i Svevi probili su se u Hispaniju kroz zapadne Pirineje, dok su ih Vizigoti gonili 416. godine kao saveznike Rima, premda posljedice njihovih naleta nisu jasne.^[16] Godine 418. Rim je dao provincije Akvataniju Tarakonsku Hispaniju Vizigotima kao svojim "saveznicima" (foederati), vjerojatno s ciljem da brane Novempopulanu od pljačkaških pohoda Bagauda. Ponekad se tvrdi da su Baski činili osnovu tih naoružanih bandi, ali ova je tvrdnja daleko od dokazane. Suvremeni kroničar Hidacije dobro je znao za postojanje "Vaskonaca", ali bagaudske pobunjenike ne identificira s Baskima.^[17]

Dok su Vizigoti, kako se čini, vrlo rano istakli pravo na baskijski teritorij, kronike ukazuju na njihov neuspjeh da ga zaposjednu, uz tek sporadične vojne uspjehe. Između 435. i 450. godine došlo je do niza sukoba između Bagauda i rimsko-gotičke vojske, od kojih su najbolje dokumentirane bitke kod Toulousea, Aracelija i Turijasa.^[11] Otprilike u istom razdoblju, u razdoblju između 449. i 451. godine, Svevi su, pod kraljem Rechiarom, opustošili teritorij Vaskonaca, vjerojatno pljačkajući dok su se vraćali kući od Toulousea. Naselja su očigledno pretrpela štetu nakon ovih pljački i, dok su Calahorra i Pamplona preživjele, čini se da je Iruña (Veleia) uslijed tih događaja bila napuštena.^[18]

Nakon 456. Vizigoti su iz Akvitanije dva outa prešli Pirineje, vjerojatno kod Roncesvallesa, u nastojanju da unište Rechiarovo svevsko kraljevstva, no kako se Hidacijeva kronika, jedini španjolski izvor za povijets ovog razdoblja, završava s 469. godinom, stvarni događaji oko sukoba s Vizigotima ostaju nerazjašnjeni.^[19] Osim što je nestalo nekadašnjih plemenskih granica, veliki događaj do koga je došlo između Hidacijeve i događaja zabilježenih tijekom 580-tih bila je pojava Baska kao "nomadskog planinskog naroda", koji su uglavnom predstavljeni kao prijetnja urbanom načinu života.

Franci su 507. godine zamijenili Vizigote u Akvitaniji i tako postavili Baske između dva zaraćena kraljevstva. Oko 581. godine Franci i Vizigoti napali su "Vaskoniju" (Wasconia kod Grgura Turskog), ali bez uspjeha. Godine 587. Franci su pokrenuli drugi napad na Baskiju, ali su poraženi na akvitanskim ravnicama, što znači da su Baski počeli naseljavati ili osvajati područje sjeverno od Pireneja.^[20] Međutim, teorija o baskijskom ekspanzionizmu u ranom srednjem vijeku često se odbacuje i nije nužna za razumijevanje povijesnog razvoja ove regije.^[21] Ubrzo nakon toga, Franci i Goti stvorili su svoje pogranične marke kako bi obuzdali Baske ― Kantabrijsko vojvodstvo na jugu i Vaskonsko vojvodstvo na sjeveru (602).^[22]

U jugozapadnim predjelima franačkog Vojvodstva Vaskonije, koje se u određenim razdobljima od 6. do 8. stoljeća protezalo i preko Pirineja,^[23] Kantabrija (koja je možda uključivala Biskaju i Álavu) i Pamplona ostale su izvan vizigotske vlasti, pri čemu je Pamplona ili uživala samoupravu ili se nalazila pod franačkom feudalnom vlašću (na saborima u Toledu nije bilo predstavnika iz Pamplone između 589. i 684).

Nakon mnogo borbe Vaskonsko vojvodstvo konsolidiralo se kao samostalan politički entitet između 660. i 678. pod vladavinom vojvode Feliksa, koji je putem personalne unije s Akvitanskim vojvodstvom faktički osnovao kraljevinu odvojenu od daleke merovinške vladavine. Sinergija između "romanske", nefranačke urbane elite i ruralnih militariziranih militariziranih Vaskonaca omogućila je sažan politički entitet u jugozapadnoj Galiji.

Baskijsko-akvitansko kraljevstvo doživjelo je svoj vrhunac u vrijeme Oda Velikog, ali muslimansko osvajanje 711. godine, u doba kad se Vizigot Roderic borio protiv Baska u Pamploni, te uspon karolinške dinastije predstavljali su novu prijetnju za ovu državu i naposljetku izazvali njeno opadanje i slom.

In 762, the hosts of Frankish king Pippin crossed the Loire, attacked Bourges and Clermont defended by the Basques and ransacked Aquitaine. After several military setbacks, the Basques pledged submission to Pippin on the river Garonne (Fronsac, c. 769). At this time (7-8th centuries), Vasconia is sometimes mentioned as stretching from the lands of Cantabria in the south-west all the way to the river Loire in the north pointing to a not preponderant but clearly significant Basque presence in Aquitaine (i.e. between Garonne and Loire).

Franačku vlast nad Vaskonijom, zavedenu nakon Odove smrti 735. godine, ometale su česte pobune, koje su predvodili Odov sin Hunald (735-744) i unuk Waifer (umro 768). Godine 762. vojska franačkog kralja Pipina prešla je Loiru, napala Bourges i Clermont, koje su branili Baski, te su poharali Akvitaniju. Nakon nekoliko vojnih poraza, Baski su se obvezali na pokornost Pipinu na rijeci Garonni (kod Fronsaca, oko 769). U to vrijeme (7-8. stoljeće) Vaskonija se ponekad spominje kao poručje koje se proteže od Kantabrije na jugozapadu sve do rijeke Loire na sjeveru, što upućujuće na značajnu baskijsku prisutnosti u Akvitaniji (tj. između Garonne i Loire).

Nedavno gušenje vaskonskog otpora otvorilo je put franačkoj vojsci za osiguranje interesa Karla Velikog u španjolskim markama (opsade Zaragoze). Nakon rušenja zidova Pamplone, Rolandova zaštitnica krenula je prema sjeveru i bila poražena u prvoj bici kod Roncevauxa (778) od strane "izdajničkih" Baska, kako navode franački kroničari, sugerirajući da su Baski u cjelini i vojvoda Lupo prekršili zakletvu vjernosti koju su dali 769. godine. Nakon 781, umoran od baskijskih ustanaka, Karlo nije više imenovao vojvode, nego se umjesto toga opredijelio za izravnu vladavinu stvaranjem Kraljevine Akvitanije.

Baskijsko-muslimanska država dinastije Banu Qasi (što na arapskom znači "Kasijevi nasljednici"), osnovana oko 800. u blizini Tudele (Tutera na baskijskom), djelovala je kao tampon država između Baska i kordopskih Umayyada i pomogla učvrstiti neovisnu Kraljevinu Pamplonu nakon druge bitke kod Roncevauxa, kad je franačka ekspedicija na čelu s grofovima Eblusom i Aznarom (koji se ponekad identificira kao Aznar Galíndez, lokalni franački vazal koji je svrgnut u Aragonu nekih 10 godina ranije) poražena od Pamplonaca i možda od Banu Qasija,^[24] nakon prelaska Pirineja, vjerojatno zbog baskijskih pobuna sjeverno od Pireneja. Na zapadnim rubovima baskijskog teritorija Álava se prvi put pojavljuje u historiji, i to kao meta napada asturijskih i muslimanskih vojsci,^[25] pri čemu se njezin nejasni teritorij nalazio na području gdje je ranije bilo Vojvodstvo Kantabrija (današnje oblasti Kantabrije, Biskaje, Alave, La Rioje i Burgosa).

Nakon te bitke Eneko Arista (baskijski: Eneko Aritza, tj. Eneko = "Hrast") ponovno je utvrdio svoju moć u Pamploni oko 824, pri čemu su Baski otada uspijevali ograničiti franačku vlast na oblast južno od zapadnih Pirineja. Aristova loza vladala je Pamplonom skupa s Banu Qasima iz Tudele dve do pada obiju dinastija (početkom 10. stoljeća). Kad se Sancho I Garces uzdigao 905. godine, Pamplona je prišla susjednim kršćanskim kraljevstvima, pri čemu je nova kraljevska loza započela svoju ekspanziju na jug, prema oblastima svojih bivših saveznika. Godine 905. novoformirano baskijsko kraljevstvo uključivalo je, kako je navodi Cronica Albeldense, na području Najere, a možda i pokrajinu Álavu (koja se spominje kao "Arba").^[26]

Godine 844. Vikinzi su doplovili Garonnom do Bordeauxa i Toulousea i poharali obje strane rijeke, ubivši tom prilikom vojvodu Baska Sequina II (koji se spominje i kao Sihiminum, a možda i kao Semeno) u Bordeauxu. Zauzeli su Bajonu i napali Pamplonu (859), čak su i zarobili kralja Garciju i pustili ga tek uz veliku otkupninu. Njih je savladao tek 982. baskijski vojvoda Vilim II, koji je stigao iz Pamplone i borio se severno od Bajone te je zaustavio vikinške navale, omogućivši tako procvat samostana širom Gaskonje,^[27] od kojih je prvi bio u Saint-Severu, Caput Vasconiae.

Vilim je započeo politiku zbližavanja s Pamplonom uspostavom dinastičkih veze s njihovim vladarima. Unatoč nedavno stečenoj snazi, do 10. stoljeća područje Vaskonije (koje će do 11-12. stoljeća postati Gaskonja i izgubiti izvorno etničko značenje) bit će podijeljeno na različite feudalne regije, primjerice, na vikontije Zuberou i Lapurdiju izvan bivšeg plemenskog sustava i manjih kraljevstava (Grofovija Vaskonija), dok su se južno od Pirineja kao glavne regionalne sile s baskijskim stanovništvom u 9. stoljeću pojavile Kraljevina Kastilja, Kraljevina Pamplona i pirinejske grofovije Aragon, Sobrarbe, Ribagorza (koje su kasnije pripojene Kraljevini Aragonu) i Pallars.

Glavni članak: Kraljevina Navara

Pod Sanchom III. Velikim (1000.-1035.), Pamplona kontrolira cijelu južnu Baskiju. Zapravo, njegova moć se protezala od Burgosa i Santandera do sjevernog Aragona. Kroz brak Sancho je postao v.d. grofa od Kastilje i držao protektorat nad Gaskonjom i Leónom. Međutim, godine 1058., bivša Vasconia se pretvorila u Gaskonju, objedinjena u personalnoj uniji s Akvitanijom (William VIII). William VIII. intervenirao je oko dinastičkih borba koje su se odvijale u Aragonu i drugim poluotočnim kraljevstvima, ali Gaskonja se postupno odmicala od baskijske političke sfere, baš kao vlastitu etničku make-up: Baski su sve više se pretvarali u Gaskonce po ravnicama na sjeveru i središnjem dijelu i zapadnim Pirinejima.

Nakon smrti Sancha III., Kastilija i Aragon su postali zasebna kraljevstva gdje us vladali njegovi sinovi, koji su bili odgovorni za prvu podjelu Pamplone (1076). Pamplona, glavno baskijsko kraljevstvo (koje će se preimenovati u Navaru), je apsorbirano i ukopljeno u Aragona. Samo Kraljevstvo Aragon se proširilo iz svog pirinejskog uporištu u dolini Ebro (Zaragoza i Tudela su osvojene 1118.), tako da je prebacilo svoje snage bazu na nizine i urbana područjima, a baskijski jezik i kultura su se povlačili po pritiskom jačeg urbanog stanovništva te prestiža latinske (i arapske) civilizacije u dolini Ebro. Baskijski je prestao biti glavni jezik komunikacije u mnogim područjima središnjih Pireneja, a romanski jezik, Navaro-aragonski, je zauzeo umjesto. Kolonizator zemlje otete muslimanima donijeli su novi jezik sa sobom a to nije bio baskijski.

Kraljevstvo Navara je obnovljeno 1157. pod Garcíjom Ramírezom- Obnoviteljem, koji se borio protiv Kastilje za kontrolu zapadne polovice carstva. Mirovnim sporazumom potpisanim godine 1179. ustupio je La Rioju i sjeveroistočni dio današnjee Stare Kastilje kastilijanskoj kruni. Zauzvrat, ovaj pakt je priznao da Alava, Biskaja i Gipuskoa pripadaju Navari.

Godine 1199., dok je navarski kralj Sancho VI. Mudri bio daleko na diplomatskoj misiji u Tlemcenu (današnji Alžir), Kastilja je napala i pripojila zapadnu Baskiju, ostavljajući Navaru bez izlaza na more. Kralj Alfonso VIII. od Kastilje obećao da će vratiti natrag županiju Durangaldea kao i Gipuskou i Alavu, ali to se u konačnici nije dogodilo. Međutim, kastilski kralj je otišao ratificirati njihova navareška feudalna prava i osigurao njihovu lojalnost. Uspjeli su zadržati veliki stupanj samouprave i domaćih zakona, a svi kastilski (te kasnije, španjolski) kraljevi su prisezali da će sprovoditi te zakone.

Baski su odigrali važnu ulogu u ranim europskim pothvatima na Atlantskom ocean.Najraniji dokument koji spominje baskijsko korištenje kitova ulja ili kitove masti datira iz 670. Godine 1059., kitolovci iz Lapurdije su zabilježeni da su predstavili ulje prvog kita kojeg su ulovili tamošnjem vikontu. Navodno su Baski sami bili neskloni kitovom mesu, ali su ostvarili uspješan posao njegovm prodajom, kao i kitove masti Francuzima, Kastilijancima i Flamancima. Baskijski kitolovci koristili duge brodove ( "traineras" ) koji su veslali u blizini obale ili iz većeg broda.

Kitolov i lov na bakalar vjerojatno su bili odgovorni za rani baskijski kontaktu sa Sjevernim morem i Newfoundlandom. Baski su započeli bakalar ribolov i kasnije kitolov po Labradoru i Newfoundlandu već u prvoj polovici 16. stoljeća.

U Europi je kormilo, čini se bilo baskijski izum, sudeći po brodovima s tri jarbola prikazanim na freskama iz 12. stoljeća u Estelli (Navara, 'Lizarra na baskijskom), a također i pečati sačuvani u navareškim i pariškim povijesnim arhivima koji pokazuju slične brodove. Prvi spomen korištenja bio je gdje kormilo se naziva upravljanjema "à la Navarraise" ili "à la Bayonnaise".^[28]

Magellanova ekspedicija je imala na odlasku oko 200 mornara, od koji su najmanje 35 njih bili Baski, a kada je Magellan poginuo na Filipinima, njegov baskijski dozapovjednik, Juan Sebastián Elcano preuzeo brod sve na putu natrag u Španjolsku. 18 članova posade završilo je put oko svijeta 4 od njih Baski.

Baskija je u kasnom srednjem vijeku bila opustošena Ratom bandi, gorkim partizanskim ratom između lokalnih vladarskih obitelji. U Navari ovi sukobi su postali polarizirani u nasilnoj borbi između stranke Agramonta i Beaumonta. U Biskaji, dvije su glavne zaraćene frakcije bile Oñaz i Gamboa (vidi Guelfi i Gibelini u Italiji). Visoke obrambene strukture zvane dorretxeak (" kuće tornjevi") koje su gradile lokalne plemićke obitelji, od kojih su nekii danas preživjeli, često su uništavana, ponekad i s kraljevskim dekretom.

Baski u današnjim španjolskim i francuskim okruzima u Baskiji uspjeli su zadržati velik stupanj samouprave u svojim općinama, praktički funkcionirajući u početku kao zasebna nacija-država. Zapadni Baski uspjeli su potvrditi svoju domaću vlast na kraju građanskih ratova Kraljevine Kastilje, polažući zakletvu Isabeli I. od Kastilje u zamjenu za izdašne uvjete za prekomorsku trgovinu i potvrdu o domaćoj vladavini. Njihovi fuerosi priznavali su posebne zakone, porezei sudove u svakom okrugu.

Kako je srednjem vijeku dolazio kraj, Baski su se našli u sendviču između dvije udižuće supersile (Francuske i Španjolske) nakon španjolskog osvajanja iberske Navare. Većina baskijskog stanovništva završila je u Španjolskoj, ili "Španjolskama", prema policentirčnom dogovoru pod Habsburgovcima. Početnu represiju u Navari prema lokalnom plemstvu i stanovništvu (1513., 1516., 1523.), naslijedila je mekša politika, sklonija kompromisima od strane Ferdinanda II. od Aragona i Karla I. od Španjolske. Iako strogo uvjetovana svojom geopolitičkom situacijom, Kraljevina Navara-Bearn ostala je neovisna i pokušavala je ostvariti ponovno ujedinjenje Navare, što nije prestajalo do 1610. kad je kralj Henrik od Navarre i Francuske bio prisiljen na marš preko Navare u trenutku ubojstva.

Protestantska reformacija imala je neki utjecaj i bila je podržana od strane kraljice Ivane Albret Navarra-Bearn. Tiskanje knjiga na baskijskom jeziku, većinom kršćanske temamatike, uvela je u kasnom 16. stoljeću baskijski-govoreća buržoazija oko Bajone u sjevernoj Baskiji. Kralj Henrik III. od Navare, protestant, prešao je na rimokatoličku vjeru kako bi postao i kralj Henrik IV. od Francuske ("Pariz je vrijedan mise"). Međutim, reformističke zamisli, uvoze preko puta sv. Jakova i poduprte od Kraljevine Navare-Bearn, bile su predmet intenzivnog progona od strane španjolske inkvizicije i drugih institucija već od 1521., posebno u pograničnim područjima.

Sabor Navare u Pamploni nastavio je osuđivati kralja Filipa II. zbog kršenja obvezujućih uvjeta navedenih u svojoj prisezi prilikom svečanosti 1592. Godine 1600 navode se pojave diskriminacije od strane kastiljanskih opata i biskupa prema navarskim redovnicima "za dobrobit njihovog naroda", kako je istaknula Kraljevska Vlada (Diputación).^[29] Kombinacija čimbenika sumnjičavosti prema Baskima, netolerancije prema drugom jeziku, vjerskim običajima, tradicijama, visok status žena na tom području (vidi: kampanja kitolov), zajedno s političkim intrigama koje su uključivale gospodare Urtubiea u Urruñi i kritičnu opatiju Urdazubi- dovela je godine 1609. do velike paranoje protiv vještičarenja.

Godine 1620 de iure odvojenu Donja Navaru apsorbirala je Kraljevina Francuska, a godine 1659. Pirenejski sporazum potvrdio je postojeću španjolsku i francusku teritorijalnu kontrolu i odredio sudbinu nejasnih pograničnih područja, uspostavivši tako običaje koji nisu postojali do te točka o ograničavanju slobodnog prekograničnog pristupa. Mjere su odlučili provoditi od 1680.

Regionalni specifični zakoni su, također, postupno slabili i gubili na važnosti, još u više Francuskoj Baskiji nego u južnim pokrajinama. Godine 1660. nadležnost Skupštine Lapurdije(Biltzar iz Ustaritza) znatno je ograničena. Godine 1661 francuska centralizacije i ambicija plemstva da preuzme i privatizira zajedničko dobro pokrenula narodni ustanak u Zuberoi s Bernardom Goihenetcheom "Matalazom" - koji je naposlijetku ugušen u krvi.^[30]

Baski , osobito pravilno Biskajci, Gipuskoanci i Lapurdijci, oslanjali su se na kitolov, brodogradnju, izvoz željeza u Englesku, kao i trgovinu sa sjevernom Europom i Amerikom tijekom 16. stoljeća, kada su Baski postali gospodari ne samo kitolova, već i Atlantskog oceana. Međutim, pothvat kralja Filipa II. od Španjolske i njegove Armada Invencible godine 1588., u velikoj mjeri oslanjan na teške kitolovde i trgovačke galije zaplijenjene od Baski, pokazao se katastrofalnim. Španjolski poraz izazvao neposredni kolaps baskijske nadmoći nad oceanima i uspon engleske hegemonije.^[31] Kako je lov na kitove opao, gusarenje je procvjetalo. Mnogi Baski su u kastiljansko-španjolskom carstvu pronašli priliku za promovirati svoj društveni položaj i poslovana ulaganja u Ameriku kako bi zaradili za život, a ponekad i skupili malo kapitala za osnivanje današnjih baserrija. Baski koji su služili pod španjolskom zastavom postali su renomirani mornari, a mnogi od njih bili su među prvim Europljanima u Americi. Na primjer, prva ekspedicija Kristofora Kolumba u Novi svijet je djelomično sastavljena od Baska a brod Santa Maria je napravljen u baskijskim brodogradilišta.

Ostali pomorci su stekli slavu kao privatni najamnici za francuske i španjolske kraljeve , kao npr. Joanes Suhigaraitxipi iz Bajone (17. stoljeće), ili Étienne Pellot (Hendaye), "posljednji gusar" (početkom 19. stoljeća). Do kraja 16. stoljeća, Baski su očito bili prisutni u Americi, osobito Čileu, ili Potosí. U potonjem, postojale su vijesti o nacionalnoj konfederacije koja je sudjelovala u ratu tijekom 1620.-1625. protiv druge skupine, Vicuñas, kojeg je činila mješavina španjolskih kolonista i domorodaca (1620.-1625.).^[32]

Baski su u početku dobro prihvatili Filipa V. iz loze kralja Henrika III. od Navare-na prijestolje Španjolske (1700.), ali apsolutistički pristup koji je naslijedio od svog djeda Luja XIV. ("Država to sam ja") jedva je izdržaoi test baskijskog sustava. Potiskivanje domaće vlasti u u Kraljevini Aragonu i Kataloniji godine 1714. uznemirilo je Baske. Nije trebalo dugo potrajati da španjolski kralj, oslanjajući se na premijera Giulija Alberonija, pokuša povećati svoje porezne prihode i promaknuti španjolsko unutarnje tržište miješajući se u baskijske zone s Baskiji s niskim porezom mičući baskijske carine s Ebra na na obalu i Pireneje. Sa svojim inozemnom i prekopirenejskom trgovinom-i nestanom domaće vlasti -pod prijetnjom, kraljevski napredak se suočio sa zapadnim Baskima u njihovim matxinadas ( ustancima), koji su potresli 30 gradova u obalnim područjima (Biskaja, Gipuskoa).^[33] Kraljevska vojska je a poslana a raširena pobuna je ugušena u krvi.^[34]

U svjetlu tih događaja, ekspedicija na čelu s vojvodom od Berwicka odaslala je četverostruki savez koji je provalio na španjolski teritorij uz zapadne Pirineje (travanj 1719.), samo da bi pronašli Gipuskoance, Biskajce i Alaveze koji su formalno, uvjetno priznali francusku vladavinu (kolovoz 1719).^[35] Suočen s kolapsom baskijske lojalnosti, kralj Filip V. Se vratio početnim zamislima u korist carina natrag na Ebro. Razumijevanje madridskih dužnosnika s baskijskim regionalnim vladama osiguralo je odskočnu dasku za osnivanje „Compañía Guipuzcoana de Caracas“ godine 1728. koja je uvelike donijela prosperitet baskijskim regijama, izvoz željezne robe i uvoz proizvoda, kao što su kakao, duhan, i krzna. Roba uvezena u unutrašnjost Španjolskom srcu zauzvrat bi snosila carine na Ebru.^[36] Jarka trgovina koja je uslijedila pridonijela je procvatu graditeljske aktivnosti i uspostavi stožernoj "kraljevskog baskijskog društva", na čelu s Munibeom, za poticanje znanosti i umjetnosti.

Iseljavanje u Ameriku nije se zaustavilo, a Baski-poznati po svojim bliskim obveznicama solidarnosti, visokim organizacijskim sposobnostima - ulazili su poslovne pothvate po Gornjoj Kaliforniji na čelu ranijih ekspedicija i guvernerskim pozicijama, npr. Fermín Lasuén, Juan Bautista de Anza, Diego de Borica, J.J. de Arrillaga, itd. Kod kuće, potreba za tehničkim inovacijama- koju u posljednjoj trećini 18. stoljeća više nije poticala španjolska kruna - praktičnom iscrpljenosti, te pad Compañía Guipuzcoana nakon kraja njenog poslovnog monopola s Amerikom dovela je do velike ekonomske i političke kriz.

Do kraja 18. stoljeća, Baski su bili lišeni uobičajene trgovine s Amerikom i gušeni nesrazmjerno visokim španjolskim carinama na rijeci Ebro, ali su bar uživali u tečnom unutarnjem tržištu i intenzivnoj trgovini s Francuskom. Navarska geografska distribucija trgovine krajem 18. stoljeća procjenjuje se na 37,2% s Francuskom (neodređeno), 62,3% s drugim baskijskim pokrajinama, a samo 0,5% sa španjolskom unutrašnjošću.^[37] S pozitivne strane, španjolski carinski nameti preko Ebra vodili su orijentaciju prema ostatku Europe i kruženju novih "ne-španjolskih" – kako tehničkih tako i humanističkih, kao što je Rousseauov 'društveni ugovor', hvaljen među baskijskim liberalima, koji su naširoko podržavali domaću vladavinu (fueros). Međupirenejski kontakti između baskijskih znanstvenika i javnih osoba su se intenzivirali, povećavajući svijest o zajedničkom identitetu.

Samouprava u Sjevernoj Baskiji naglo je ukinuta kada je Francuska revolucija centralizirala vlast i ukinula posebne ovlasti regije priznate od staroga režima. Tijekom najtežeg razdoblja francuske konvencije, Lapurdija (Sara, Itxassou, Biriatu, Ascain, itd.) je bila uzdrmana bezobzirnim masovnim deportacija civila u Gaskonju, konfiskacijama, i smrću više stotina ljudi. Dok su ova traumatska zbivanja gurnula neke Baske na kontra-revolucionarne pozicije, drugi su pošli drugim putem . Južna Baskija je zaglibila u stalnim sporovima s kraljevskom španjolskom vlasti-kršenja fuerosa – i pregovora koji su došli do zastoja tijekom stupanja na vlast premijera Manuela Godoya.Središnja vlada je počela provoditi svoje odluke samostalno, npr. regionalne kvote vojne mobilizacije, tako da su se različite baskijske autonomne vlade-Navare, Gipuzkoa, Biskaja, Alava-osjetile definitivno obespravljenima. Tijekom rata u Pirinejima i poluotočkog rata, predstojeća prijetnja samoupravi od španjolske kraljevske vlasti bila je presudna za ratne događaje i saveze – psima cf. Bon-Adrien Jeannot de Moncey pisma i politička događanja u Gipuzkoi. Liberalna klasa koja je podržavala samoupravu ugušena je od strane španjolskih vlasti nakon rata u Pirinejima vojnim sudom u Pamploni iz godine 1796. Do 1807., pokušaj Manuela Godoya potiskivanja baskijske samouprave susreo se s ustankom u Bilbau, koji je silom ugušila intervencija španjolske vojske u tzv. Zamacoladi (1804.). Ofenziva na terenu je popratio pokušaju diskreditacije osnove baskijske samouprave kao poovlastica koje je odobrila Kastilija, u čemu je bio istaknut Juan Antonio Llorenteu svojem djelu „Noticias hist��ricas de las Tres provincias vascongadas ... (1806-1808)“, koje je naručila španjolska vlade, a Godoy hvalio,^[38] a odmah pobili domaći znanstvenici sa svojim djelima-PP Astarloa, J.J. Loizaga Castaños, itd.

Napoleon je, stacioniran u Bajoni (dvorac Marracq), dobro je uzeo na znanje baskijsko nezadovoljstva. Projekt izrađen uzdoprinos baskijskog revolucionara DJ Garat za baskijsku kneževine nije realiziran godine 1808. u statutu iz Bajone, ali različiti identiteti su priznali unutar krune Španjolske i okvir (male sigurnosti ) za baskijsku specifičnost je predviđen u njegovom zričaju. Uz poluotočki rata u punom jeku, dvije kratkotrajne državne izborne jedinice na kraju su stvorene i bile izravno odgovorne Francuskoj : Biskajska (današnja baskijska autonomna zajednica) i Navara, zajedno s drugim područjima na sjeveru Ebra . Napoleonska vojska, dozvoljena u Španjolskoj kao saveznik godine 1808., na početku je naišala na malo poteškoća u održavanju južne Baskije lojalnom, ali plima se počela okretati kada je postalo jasno da je francuski stav je bio samoposluživanje.

U međuvremenu, španjolski Ustav iz 1812. (ožujak 1812.) ignorirao je baskijsku institucionalnu stvarnost, što je pak izazvalo baskijsku nevoljkost i protivljenje. 18. listopada 1812. Vršitelj dužnosti biskajskog regionalnog vijeća sazvale su u Bilbau baskijse paravojske zapovjednika Gabriela Mendizabala, uz zbor koji je pristao slanje zastupnika u Cádiz s zahtjevima pregovora. Ne samo da su zahtjevi naišli loš prijem već je Vijeće Cadiza dostavilo zapovjedniku vojske Castañosu zapovijed za pokretom u Bilbao sa svrhom "vraćanja reda." Pamplona je također odbila dati bianco ček, navarski izaslanik u Cadizu pitao je dopuštenje da se o tom pitanju razgovara i pozvao Sabor Navare (Cortes) - nadležni organ kraljevstva. Molba je opet odbijena, a domaći zapovjednik Francisco Espoz y Mina koji je bio jak u Nava čvrsto je odlučio zabraniti svojim ljudima polaganje prisege na novi Ustav.

S krajem španjolskog rata za neovisnost i Donostijom u u ruševinama (rujan 1813.), povratak Ferdinanda VII. i formalni povratak baskijskih institucija (svibanj-kolovoz 1814.) susreo se preokretom liberalnih odredbi odobrenih 1812. Ustavom iz Cádiza, ali i serijskim kršenjem temeljnih odredbi fuerosa (contrafueros) koji su tresli temelje baskijskog pravnog okvira, kao što je fiskalni suverenitet i specifičnosti vojne obveze.^[39] Kraj Trienio Liberal u Španjolskoj doveo je na scenu najviše nepokolebljive katolike , tradicionalisti i absolutiste u Navari, koji su pokušali vratiti i inkviziciju te osnovali godine 1823. tzv. Comisiones Militares, usmjerene na pravovjerje i kontrolu nezgodnih pojedinaca. Ironično je što su oni i i Ferdinand VII. Na kraju provodili centralizirani dnevni red španjolskih liberala, ali bez prednosti koje je on nosio.

U strahu da će izgubiti svoju samoupravu (fuerose) u modernom, liberalnom španjolskom ustavu, Baski u Španjolskoj su se masovno pridružili tradicionalističkoj vojsci koju je vodio karizmatični baskijski zapovjednik Tomas de Zumalacarregui,^[40] a bila je financirana uglavnom od strane vlada iz baskijskih pokrajina.Suprotstavljena Isabelina vojska imala je ključnu potporu Britanaca, Francuza (osobito alžirske legije) i Portugalaca.Irsku legiju (Tercio) Baski su gotovo uništili od strane u bitci kod Oriamendija. Međutim, karlistička ideologija nije sama po sebi bila sklona ustanku za za baskijske posebne institucije, tradicije i identitet, već za kraljevski apsolutizam i Crkvu,^[41] i bila je uspješna u ruralnim sredinama i na osnovu zamisli potpuno suprotnih modernim liberalnim . Oni su se predstavili kao pravi Španjolci i zalagali se za centraliziram. Unatoč okolnostima i njihovom katoličanstvu, mnogi Baski su sumnjali da rješenje njihovih problema nije nužno nepokolebljivi konzervativizam.

Nakon rane i neočekivane smrti Tomasa Zumalacarreguija tijekom opsade Bilbaa godine 1835. i daljnjih vojnih uspjeha godine 1837., prvi karlistički rat se počeo okretati protiv karlist, što je proširio jaz između Apostolske (službene) i baskijske pro- fueros stranke unutar karlista. Održavajući raširenu slabost, J. A. Muñagorri je preuzeo vodstvo od frakcija koja zagovarala razlaz s potraživačem prijestolja Carlosom Borbónom pod zastavom "Mir i Fueros" (usp Muñagorriren bertsoak). Nezadovoljstvo se kristaliziralo godine 1839. u zagrljaju Bergara i kasnije Zakonom o potvrdio Fuerosa. Oni su uključivali obećanje od strane Španjolaca da će poštivati skraćenu verziju prethodnih baskijskih samouprava. Pro-fueros liberali jaki u ovom trenutku u ratu i siromaštvom ogođena Pamplona su potvrdili većinu navedenih dogovora, ali su potpisali zaseban "kompromisni Zakon" (Ley Paccionada) godine 1841., pri čemu Navara prestaje službeno postojati kao kraljevstvo i postaje španjolska provincija, ali uz skup važnih povlastica, uključujući kontrolu nad oporezivanjima. Carine su tada definitivno preselile sa rijeke Ebro je do obale i Pirineja.

Novi politički dizajn pokrenuo je prekogranično krijumčarenje, a francuski Baski su se selili u SAD i druga američka odredišta u velikom broju. Ista sudbina-Sjeverna i Južna Amerika uopce- snašla je i mnoge druge Baske, koji su se tijekom sljedećih desetljeća iz baskijskih i drugih susjednih luka (Santander, Bordeaux) uputili u potrazi za boljim životom, kao npr. bard Jose Maria Iparragirre, skladatelj Gernikako Arbola, rašireno kao baskijske nacionalne himne. Gospodarska scena u Francuskoj Baskiji, teško pogođenoj ratnim zbivanjima do 1814. i sa prekidima odsječenomj od 1793 iz njenih uobičajenih trgovinskih tokova s prijateljskim baskijski pokrajinama na jugu, bila je troma i obilježena razmjeno malom eksploatacijom prirodnih resursa u ruralnim okruženjima, primjerice rudarstvu, vađenju soli, uzgojem i preradom vune, mlinovima, itd. Bajona je ostalo glavno trgovačko središte, a Biarritz se razvijalo kao primorsko turističko mjesto za elitu. Tijekom tog razdoblja, Alava i Navara su pokazale malo ekonomske dinamiku, ostajući uglavnom vezane za ruralne aktivnosti s malom srednjom klase sa sjedištem u glavnim gradovima- Vitoria-Gasteiz i Pamploni.

Stoljećima kovana mreža koja je povezivala s lako dostupnim drvom, obiljem vodenih putova, i blizina obalnih luka doživjela je svoju konačnu agoniju, ali neke su nastavile djelovati -sjever Navare, Gipuskoa, Biskaja. Kritični trenutak za izgradnju teške metalne industrije je došao godine 1855. uvođenjem Bessemerovih visokih peći za masovnu proizvodnju čelika u području Bilbaa. Godine 1863. regionalno vijeće Biskaje liberaliziralo je izvoz željezne rude, a iste godine prva rudarska pruga je bila puštena u pogon. Uslijedio je brz razvoj, ohrabren dinamičnom lokalnom buržoazijom, obalnom smještaju, dostupnosti tehničkog znanja, priljev stranih ulagača industriju čelika u partnerstvu s lokalnim obiteljskim korporacijama Ybarra y CIA, kao i španjolskom i inozemnom velikom potražnjom za željeznom rudom. Prijenos španjolske carinske granice s južne granice Baskije do španjolsko-francuske granice u konačnici je potakao uključivanje Španjolske Baskije u novo španjolsko tržište, protekcionizam koji je pridonio rastu baskijske industrije.

Do 1865. Sjeverna željeznica je stigla u pogranični grad Irun, dok je francuska željeznička usjekla svoj put duž baskijske obale sve do Hendaye 1884. (Bajona godine 1854).Dolazak željeznice imao je dubok društveni, gospodarski i kulturni utjecaj, što je izazvalo i divljenje i protivljenej. Uz širenje željezničke mreže, industrijase u Gipuskoi također razvila slijedeći drukčiji uzorak-sporije, rasprostranjena u različitim dolinama, i usredotočena na metalnu proizvodnji i preradu, zahvaljujući lokalnom znanju i poduzetništvu.

U zaletu trećeg (drugog) karlističkog rata (1872.-187.6), provedba sporazuma koji su zaključili prvi karlistički rat bila je suočena s napetostima koje su proizlazile iz pokušaja španjolske vlade da mijenja već postignute sporazume u vezi s financija i oporezivanja, krunskim draguljima zasebnog statusa južne Baskije, uz specifičnosti vojne obveze. Nakon nestabilnost prve španjolske republike (1868.) i borbu za dinastičko naslijeđe u Madridu, oko 1873. Karlisti su se ojačali u Navari i proširila svoj teritorij po cijeloj Južnoj Baskiji, izuzev glavnih gradova, uspostavivši de facto baskijsku država sa sjedištem u Estella-Lizarra, gdje se smjestio pretendent na prijestolje Carlos VII. Vladajuća karlistička Vlada obuhvaćala je ne samo pravosudne aranžmane za vojna pitanja, nego je uspostavljala državne sudove, kao i vlastitu valutu i poštanske marke.

Međutim, karlisti nisu uspjeli zauzeti četiri prijestolnice tog teritorija, što je dovelo iscrpljivanja i postupnog raspada karličkih vojnih snaga s početkom u ljeto 1875. Druge pozornice rata u Španjolskoj (Kastilija, Katalonija) nisu bile iznimka gdje su karlisti nailazili na veliki broj zastoja koji su naposlijetku pridonijeli pobjedi vojske kralja Alfonsa XII. Njegove postrojbe sz kolumne napredovale i zauzele Irun i Estella-Lizarra do veljače 1876. Ovaj put uzdižući španjolski premijer Cánovas del Castillo je izjavio da ga nikakav postignuti dogovor ne obvezuje, i krenuo proglasiti "Zakon o uklanjanju baskijskih povelja", s njegovim člankom 1. n kojem naviještava da su "dužnosti političkog Ustava uvijek bile nametnute svim Španjolcima." Baskijske pokrajine u Španjolskoj, uključujući Navaru izgubile su svoj suverenitet i bile stavljene u rang običnih španjolskih pokrajina, još uvijek čuvajući mali skup prerogativa.

Gubitak fuerosa godine 1876. iznjedrio je političko neslaganje i nemire, s dva tradicionalistička pokreta koja su proizlazila iz suprotstavljanaj španjolskom centralističkom i relativno liberalnom stavu, nkarliste i baskijske nacionaliste. Prvi su naglašavali nepokolebljive katoličke i apsolutističke vrijednosti, dok su potonji naglasšavali katoličanstvo i povelje pomiješane s baskijskom nacionalnom sviješću (Jaungoikoa eta lege Zarra). Iako su na početku bili na malo različitim pozicijama, baskijski su se nacionalisti ukorijenili u industrijaliziranoj Biskaji te u manjoj mjeri Gipuskoi, dok su se karlisti ukorijenili pogotovo u ruralnoj Navari te u manjoj mjeri u Álavi. S obzirom na gospodarsku aktivnost, visoka kvalitete željezne rude, uglavnom iz zapadne Biskaje, prerađivane do početka 19. stoljeća u malim tradicionalnim kuje diljem zapadne Baskiji, sada se izvozi u Velikoj Britaniji za industrijsku preradu. Između 1878. i 1900. 58 milijuna tona rude izvezeno je iz Baskije u Veliku Britaniju. Ostvarena dobit u ovom izvozu je pak reinvestirana u industriji željeza i čelika, što je potez koji je potaknuo "industrijsku revoluciju" koja se širila iz Bilbaa i Baskije po cijeloj Španjolskoj, unatoč ekonomskoj nekompetentnosti koju je pokazivala španjolska središnja država.^[42] Nakon pokretanja gospodarskih kretanja započet sredinom 19. stoljeća i danog zamaha španjolskom unutarnjem tržištu nakon ukidanja fuerosa, Biskaja je razvila svoje moderne visoke peći i teško rudarstvo, dok je industrijalizacija poletjela u Gipuskoi. Veliki broj radnika koji su oboje trebali potrebni u početku je dovučen sa baskijskog sela i seljaka iz obližnjeg Kastilije i Rioje, ali imigracija je počela teći i od osiromašenih udaljenim regija Galicije i Andaluzije. Baskija, koja je do tada bila izvor emigranata u Francusku, Španjolsku i Ameriku, suočila se po prvi put u novijoj povijesti s ogromnim priljeva stranaca različitih jezika i kultura kao nuspojavom industrijalizacije. Većina tih useljenika govorila je samo španjolski a gotovo svi su bili vrlo siromašni.

Francuska željeznica stigala je u Hendaye (Hendaia) u Lapurdiji godine 1864, povezavši tako Madrid i Pariz. Željeznička veza po baskijskoj obali povlačila je za sobom ne samo više teretnog brodskog prometa, već i brže širenje primorskog skupališnog modela iz Biarritza do Donostije, omogućujući stalan protok turista, prvo elitne a potom i srednje klase, posebno iz Madrida. I ne samo to, uslijedilo je redovito doseljavanje uprave i carinskih službenika iz francuske i španjolske unutrašnjosti, koji nisu bili upoznati s lokalnom kulturom te su se često nerado, čak i neprijateljski odnosili prema baskijskom jeziku. Međutim, u međuvremenu, ugledne osobe koje su bile zabrinute raspadom baskijske kulture počele su promicati inicijative usmjerene na povećanje njenog statusa i razvoja, npr. poznati Antoine d'Abbadie, glavna pokretačka sila iza Lore Jokoak književnih i kulturnih festivala, uz liberalnu Donostiju koja je također postala jaka točka za baskijsku kulturu, s osobama poput Serafina Baroja, pjesnika-trubadura Bilintxa, ili scenarista Labaiena.

U tom razdoblju, Biskaja je dosegnula jednu od najviših stopa smrtnosti u Europi. Dok su nesretni radni i životni uvjeti novog proletarijata pružali prirodno plodno tlo za nove socijalističke i anarhističke ideologije i političke pokreta karakteristične od kraja 19. stoljeća, kraj 19. stoljeća također vidio rođenje baskijskog nacionalizma. Neuspjeh španjolske vlade je neuspjeh da se uskladi s odredbama utvrđenim na kraju trećeg karlističkog rata (1876.), i prije (Zakon o kompromisu u Navari 1841.) izazvao je javno negodovanje, kristalizirano u Gamazada narodnom ustanku u Navari (1893.-1894.), koji je stvorio odskočnu dasku za početak baskijskog nacionalizma ^[43]- Baskijsku nacionalističku stranku (EAJ-PNV) osnovanu godine 1895.

EAJ-PNV, slijedeći cilj neovisnosti ili samouprave za baskijsku državu (Euzkadi), predstavljala je ideologiju koja je kombinirala demokršćanske misli s gnušanjem prema španjolskim useljenicima koje je doživljavala kao prijetnju etničkoj, kulturnoj i jezičnoj cjelovitosti baskijske rase, a također i kao kanal za uvoz novih, pomodarskih, ljevičarskih (i "nebaskijskih") ideja.

Industrijalizaciju preko baskijskog teritorija na atlanstskom slijevu (Biskaja, Gipuskoa, sjeverozapadna Álava) dodatno je potaknulo izbijanje Prvog svjetskog rata u Europi. Španjolska je ostala neutralna u ratnom sukobu, s baskijskom proizvodnje čelika i izvozom koji je doživio dodatnu potražnju zahvaljujući ratu u Europi.^[42] Ironično, kraj europskog rata godine 1918. doveo je do pada i transformacije baskijske industrije. U Francuskoj Baskiji, njeni stanovnici su sudjelovali u ratu na francuskoj strani. Rat je uzeo danak među Baskima kojih je 6000 stradalo . Također je značajno potaknula prodor francuskih nacionalističkih ideja u baskijskom području, do tada ograničene na određene krugove i kontekste.

Godine 1931., na početku 2. španjolske republike, kao odjek na nedavno odobrenu samoupravu Katalonije, nastojalo se sastaviti jedan statut za Navaru i baskijske zapadne pokrajine ("Provincias Vascongadas"), ali nakon početnog odobrenja nacrta i sastanaka vijeća gradonačelnika, Navara se povukla iz nacrta projekta usred kontroverzi oko valjanosti glasova (Pamplona, 1932). Karlističko vijeće Pamplone je tvrdilo da je "neprihvatljivo nazvati [teritorij uključeni u nacrt statuta] Pais Vasco- Navarro na španjolskom. U redu je redu Vasconia i Euskalerría, ali ne Euzkadi".^[44]

Neustrašivi, baskijski nacionalisti i ljevičarske republikanske snage nastavile su raditi na statutu, ovaj put samo za baskijske zapadne pokrajine, Alavu, Gipuzkou i Biskaju, koji je na kraju odobren godine 1936., dok je španjolski građanski rat već bjesnio preko Biskaje. Baskijski nacionalisti u Biskaji i Gipuskoi stali su na stranu španjolskih republikanaca, ali su mnogi u Navari, uporištu karlista, poduprli su generala Francisca Franca i nejgove snage. (Potonji su bili u Španjolskoj poznati kao "Nacionales"). Jedan od najvećih zločina ovom ratu, ovjekovječen u Picassovom simboličnom muralu, bilo je bombardiranje Gernike od strane njemačkih zrakoplova.

Godine 1937., Eusko Gudarostea, vojska nove vlasti u baskijskoj autonomnoj zajednici predala se Francovim fašističkim talijanskim saveznicima u Santoñi pod uvjetom da se poštede životi baskijskih vojnika (Sporazum iz Santoñe).^[45]

Glavni članak: Francova diktatura

S krajem rata, novi je diktator započeo svoje pretvaranje Španjolske u autoritarnu države. Francov režim donio je oštre zakone protiv svih manjina u španjolskoj državi, uključujući i Baske, čiji je cilj bio brisanje njihove kulture i jezika. Nazivajući Biskaju i Gipuskou "izdajničkim provincijama", on je ukinuo ono što je ostalo od njihove autonomije. Navara i Alava su smjeli imati male lokalne policijske snage i ograničene porezne povlastice.

Dva kretanja tijekom Francove diktature (1939.-1975.) duboko su zahvatili život u Baskiji u tom razdoblju i poslije. Jedan je bio novi val useljavanja iz siromašnijih dijelova Španjolske u Biskaju i Gipuskou tijekom 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih godina kao odgovor na regije eskalirajuću industrijalizaciju u cilju opskrbe španjolskog unutarnjeg tržište, kao rezultat poslijeratne politike samodostatnosti koju je provodio režim.

Drugo, režimski progon je izazvao snažnu reakciju u Baskiji od 1960-ih naovamo, osobito u obliku novog političkog pokreta, "Baskija i sloboda" (Euskadi Ta Askatasuna), poznatiji po svom baskijskog inicijalima ETA, koji se pretvorio u sustavno korištenje oružja kao oblik prosvjeda u 1968. Ali ETA je bila samo jedan dio društvenog, političkog i jezičnog pokreta koji se suprostavljao španjolskoj dominaciji, ali i oštro kritizirao pasivnost vlastitih konzervativnih nacionalista u Baskiji (organiziranih u EAJ-PNV). Do danas nacionalističkim dijelom baskijskog političkog spektra dominira dijalektika između tih dviju političkih trendova, ljevičarskih abertzale (domoljuba ili nacionalista) i EAJ- PNV.

Francov autoritarni režim trajao je do 1975., a njegove posljednje godine su se pokazale surovima. Dva su nova stava nastala u baskijskoj politici. Dok su različite grane ETA-e je odlučile zadržati sukob za novi status Baskije, EAJ-PNV i španjolski komunisti i socijalisti su se opredijelili za pregovore s Francovim režimom. Godine 1978., Španjolska vlada je proglasila opću amnestiju za sve političke prijestupe, što se izravno odnosilo na baskijske nacionalističke aktiviste, osobito militante ETA-e.

Iste godine, održan je referendum za ratifikaciju španjolskog Ustava. Izborne platforme bliže ETA-inim dvjema granama (Herri Batasuna, EIA) zalagale su se za "ne" opciju, a EAJ-PNV je pozvao na apstinenciju na temelju toga što nije imao baskijski doprinos. Rezultati su u južnoj Baskiji pokazali su upadljiv jaz s drugim regijama u Španjolskoj, posebice u baskijskoj autonomnoj zajednici.

1970-ih te početko/sredinom 1980-ih, Baskijom je zavladalo intenzivno nasilje koje su činile skupine baskijskih nacionalista s jedne strane te ilegalne skupine i policijske snage pod državnim pokroviteljstvom. Između 1979. i 1983., u okviru novog španjolskog Ustava, središnja država dodjeljuje široke samoupravne ovlasti ("autonomiju") Arabi, Biskaji i Gipuskoi nakon referenduma o baskijskom statutu, uključujući i izbor vlastitog parlamenta, policije, školskog sustava i kontrole nad oporezivanjem, dok je Navara bila izostavljena iz nove autonomne regije nakon što su socijalisti odstupili na svoj početni položaj, te je Navara postala zasebna autonomna regija. Statut autonomije iz 1979. je organski zakon o obveznom provođenju, ali ovlasti su prenesene postupno tijekom desetljeća kao rezultat ponovnih pregovora između španjolske vlade i baskijske regionalne samouprave prema nakon izborne potrebe. Francuska Baskija, u međuvremenu, nema nikakvo političko ili upravno priznanje dosad, iako je veliki broj regionalnih predstavnika lobirao za stvaranje baskijskog departmana, no bez uspjeha.

• Collins, Roger. "The Basques in Aquitaine and Navarre: Problems of Frontier Government." War and Society in the Middle Ages: Essays in Honour of J. O. Prestwich. edd. J. Gillingham and J. C. Holt. Cambridge: Boydell Press, 1984. Reprinted in Law, Culture and Regionalism in Early Medieval Spain. Variorum, 1992. ISBN 0-86078-308-1.
• Braudel, Fernand, The Perspective of the World, 1984