Giovanni Kobler

Neutralnost ovog članka ili dijela članka je osporena. Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici za razgovor.

Moguće je da ovaj članak ili neki njegov dio sadrži originalno istraživanje ili tvrdnje koje nisu verificirane. Molimo vas da pomognete Wikipediji da potkrijepi teze odgovarajućim referencama, ukoliko je to moguće. Za više detalja, pogledajte stranicu za razgovor.

Ovom članku ili jednom njegovom dijelu nedostaju izvori. Molimo vas da pomognete Wikipediji i dodate odgovarajuće izvore u članak.

Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti.

Giovanni Kobler (Rijeka, 22. kolovoza 1811. – Rijeka, 2. srpnja 1893.), hrvatski^[1] pravnik i povjesničar koji je monumentalnim djelom o povijesti Rijeke svojom erudicijom i znanstveno-istraživačkim metodama stvorio do danas neponovljivo djelo.^{[nedostaje referenca]}

Život Giovannija Koblera^[2] na neki način može biti paradigma povijesti Rijeke XIX. st.: u tom razdoblju grad doživljava ubrzani razvoj zahvaljujući prije svega statusu slobodnog grada i slobodne luke Austrije te corpusa separatuma Ugarske unutar Austrijskog carstva (od 1867. Austro-Ugarskog).

Otac Marco rođen u Eisnernu (danas Železniki), u Koruškoj (danas Gorenjska) dolazi 1779-80. u Rijeku sa suprugom Teresom (rođena Lusser) kako bi se bavio trgovinom, 1801. dobiva status građanina Rijeke. Nakon primarnog školovanja (tri razreda normalnog i šest gimnazijskog), Giovanni Kobler studira filozofiju i pravo u Zagrebu (1829–32). Vraća se u Rijeku gdje radi u upravi (magistraturi) i sudu. Od 1935. autoriziran je za advokaturu, a u Budimpešti je 1846. položio specijalistički ispit za advokata i pravno-financijsko poslovanje. Od 1843. bio je riječki zastupnik u Ugarskom parlamentu u Pešti. Nakon Jelačićeve okupacije Rijeke (1848.) postaje 1850. okružni sudac u državnoj službi u Rijeci, a 1855–73. u Zagrebu (gdje je imenovan za predsjednika Stola 1861. i predsjednika Apelacionog suda za financij 1870. Nakon odlaska u penziju 1871., kada je dobio od cara počasni naslov ministarskog savjetnika, Kobler se vratio u svoj rodni grad gdje se do svoje smrti (1893.) posvećuje istraživanju historije Rijeke i kvarnerskog područja.

Pravnik po zvanju, historičar po invokaciji, Koble se već 1849. pojavljuje u stručnom časopisu "Istria" sa svojim povijesnim osvrtima o ubifikaciji antičke Tarsatice i Phanasa te o japodskoj Liburniji, ali tek nakon umirovljenja posvećuje se dvadesetgodišnjem intezivnom i strastvenom istraživanju povijesti svoje 'domovine' - Rijeke i svega što ima veze s prošlošću Rijeke te njene okolice (kvarnersko područje). Istražuje dokumente po raznim arhivima Venecije, Udina, Gorice, Ljubljane, Graca, Beča, Kastva, Pazina, Pule, Rovinja i Poreča, tako se zna se da je 1873. u Beču, 1879. u Gracu, a 1880. provodi plodna istraživanja u Furlaniji.

Kobler je bio veliki erudita, koristio se s četiri jezika (njemačkim po porijeklu, talijanskim kao jezikom sredine te latinskim i hrvatskim po obrazovanju) uz poznavanje glagoljice, doprinijeli su kvalitetnom pristupu i obradi povijesnih dokaza. Pored toga u korespodenciji je i razmjenjuje povijesna stajališta s najvećim onodobnim stručnjacima na julijskom području kao što su bili Carlo De Franceschi, Piero Kandler, Tommaso Luciani, te izvan regije poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Objavljena korespondencija s De Franceschijem bogato je vrelo o stajalištima, dilemama i kontradikcijama unutar povijesne struke o istarskoj historiji. Tako npr. Kobler u korespodenciji argumentirano osporava De Franceschijev stav o apokrifnosti Istarskog razvoda.

Kao plod njegovog opsežnog naučno-istraživačkog rada posthumno je objavljena njegova opsežna knjiga Memorie per la storia della liburnica città di Fiume.

Memorie per la storia della liburnica città di Fiume (Svjedočenja (prilozi) za povijest liburnskog grada Rijeke)

Na sjednici municipija od 11 jula 1894., odlučemo je da se na troškove grada objavi monumentalno Koblerovo djelo. Formiran je stručni šesteročlani 'uređivački odbor' u čijoj je redakciji objavljeno 1896 to djelo u 3 toma u riječkoj štampariji Emidio Mohovich.

U uvodnom dijelu Kobler obrazlaže kako je došlo do ovog istraživačkog projekta. Naime početkom 1840-ih Riječani osjećaju potrebu za napisanom kompletnom historijom svoga grada, o njegovom nastanku i razvoju te njegovoj političkoj autonomiji. Ta potreba se naročito iskazala pretenzijama hrvatsko-slavonske pokrajinske države da je Rijeka njihov konstitutiivni dio. Patricijsko vijeće formira komisiju od pet članova koja je ubrzo uvidjela da treba mnogo vremena kako bi se sakupili potrebni materijali, a okupacija Rijeke 1848. prekida taj rad. Kobler, kao glavni član te komisije, odsustvuje 18 godina iz Rijeke pa tek nakon odlaska u penziju 1872. pristupa opsežnim istraživanjima jer se jako malo ili ništa nije znalo o počecima grada, o društvenom životu i upravi.

Za razumijevanje Koblerove znanstvene koncepcije objektivnosti, veoma je važan njegov stav da prepušta čitaocima interpretaciju i zaključke u vezi iznijetih činjenica.

"Memorije" su podijeljene u pet dijelova:

• I - Od antičkih vremena do 1300-e
• II - Eklezijastička povijest u regiji
• III - Podaci o mjestima oko Rijeke i porijeklu njenih stanovnika (istočna Istra, Kranjska, unutarnja Austrijska država kojoj je pripadala Rijeka; o političkom stanju u Kastvu, Veprincu, Voloskom, Lovranu, Mošćenicama, Berseču, Plominu i Labinu; o Bakru i Senju; o Vinodolskoj općini, o Sušaku, Trsatu, Grobniku, Martinšćici, Bakarcu, Hreljinu i Kraljevici; o školju San Marco (Marak) i dinastiji Frankopana),
• IV - Podaci o feudalcima Rijeke, dinastiji iz Devina (Duino) i Walsee, te o izvorima i činjenicama političke autonomije Rijeke sve do početka XIX. stoljeća,
• V - Historija Rijeke od 1776. do sredine XIX. st, rani podaci, pregled patricijskih porodica te kronologija najvažnijih događaja.

Kako se Kobler u povijesti XIX. st. zaustavlja na 1848/49., jer se usmjerio samo na nepoznatu i manje poznatu prošlost, suvremenom čitaocu jako nedostaje njegovo objektivno iznašanje činjenica kojima je bio suvremenik (od 1950. do 1990.).

Kao što je navedeno, Kobler je istraživao po raznim arhivima i bibliotekama. Osnovni izvori su sljedeći:

• Protokoli općinskog vijeća (dokumenti od 1572. na dalje)
• notarke knjige gradskog Kancelara (od 1436.)
• originalni Statut iz 1530.
• pergamene i ostali dokumenti nestalog agostinskog konvenkta
• uredski akti sačuvani u gradskom arhivu
• posebna zbirka štampanih dokumenata u prethodnom razdoblju
• razne knjige iz geografije i povijesti.

Postavši u kratko vrijeme prvo i najdublje djelo u onoj epohi riječke povijestir^[3], Koblerove "Memorije" su i danas nezaobilazan kamen temeljac za poznavanje ove "zemlje", nezaobilazno citiran u svakom djelu iz povijesti Rijeke sve do naših danas, tako da su Unija Talijana Istre i Rijeke i Narodno sveučilište iz Trsta 1978. objavili reprint izdanje, a Cenar za povijesna istraživanja iz Rovinja (Centro delle ricerche storiche) postavio na web stranicu. Nevjerojatna Koblerova erudicija koja se prostire od epigrafike do povijesti umjetnosti, od analize običaja do etnografije, od heraldike do toponomastike - čini "Memorije" teško ponovljiv unicum, zahvaljujući autorovom višedecenijskom proučavanju izvora.

• Kobler, Giovanni Memorie per la storia della liburnica città di Fiume 1896. (reprint 1978.)
• Fried Ilona: Fiume (Following in the footsteps of Hungarians abroad). Budapest: Enciklopédia Kiadó. 2004. ISBN 963-847-777-6
• Rossi Sabatini, Giuseppe Presentazione (Uvodno izlaganje) u reprint izdanju "Memorija" 1978.
• Lettere di Carlo De Franceschi a Giovanni Kobler, Rivista semestrale della Società di Studi Fiumani, 1928, 6;
• D. Klen, Primjedbe Ivana Koblera na De Franceschijevu kritiku Istarskog razvoda, Jadranski zbornik, 1963–65, 6;
• J. Jelinčić, Korespondencija Giovanni Kobler – Carlo De Franceschi, VHARP, 1977, 21, 1978, 22 i 1981, 24.

• „Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, Stabilimento Tipo-litografico Fiumano di Emidio Mohovich, Fiume 1896”. Arhivirano iz originala na datum 2016-05-29. Pristupljeno 2021-03-16.