Bitka kod Aheloja
42°38′35″N 27°38′12″E / 42.64306°N 27.63667°E
| Bitka kod Aheloja | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment bizantsko-bugarskih ratova | |||||||
| |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Bugarsko Carstvo | Bizantsko Carstvo | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Simeon I od Bugarske | Leon Foka | ||||||
| Snage | |||||||
| nepoznato[1] 60.000[2] |
30.000 ljudi[3]
62,000[2] | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| nepoznati | vrlo teški | ||||||
Bitka kod Aheloja (bugarski: Битката при Ахелой, grčki: Μάχη του Αχελώου),[4] također poznata i kao Bitka kod Anhijala,[5] odigrala se 20. augusta 917. na rijeci Aheloj kraj bugarske crnomorske obale, u blizini tvrđave Tuthom (suvremeno Pomorije) između bugarske vojske pod Simeonom I i bizantske vojske pod Leonom Fokom. Predstavljala je odlučujuću bugarsku pobjedu - jednu od najvećih u cijeloj bugarskoj vojnoj historiji - a čije su posljedice bile potvrda statusa Simeona I kao cara i de facto vladara cijelog Balkana; za Bizant je bitka predstavljala jednu od najvećih katastrofi nakon koje su balkanski posjedi Carstva svedeni na okolicu Carigrada i Peloponez. Njome su bizantsko-bugarski ratovi prekinuti na sljedećih četrdeset godina, tokom koje je Bugarsko Carstvo uživalo u dotada nezapamćenom miru i prosperitetu.
Nakon što je 894/895. poražen od bugarskog kneza Simeona I, bizantski car Lav VI Mudri je Bugarima plaćao godišnji danak čime je osiguran mir. Nakon Lavove smrti 912. godine, njegov nasljednik Aleksandar je odbio plaćati danak, a što je Simeon iskoristio kao povod da obnovi neprijateljstva te tako ostvari svoju ambiciju o osvajanju Carigrada i preuzimanju cijelog Bizantskog Carstva. Aleksandar je umro, a novi regent-patrijarh Nikola Mistik je rat nastojao okončati sporazumom kojim je Simeonu priznata carska titula i obećano kako će se malodobni car Konstantin VII oženiti za jednu od njegovih kćeri. Godine 914. je došlo do dvorskog puča u Carigradu, pri čemu je nova regentica Zoe Karbonopsina koristila nezadovoljstvo ponižavajućim ustupcima sjevernom "barbaru". Zaruke za Simeonovu kćer su raskinute, te su 914. neprijateljstva obnovljena. Bugarska vojska je napala bizantska područja u Trakiji i oko današnjeg Drača. Pri tome su Bugari iskoristili nezadovoljstvo Zojinom vladavinom kako bi u Adrianopolj ušli bez otpora.
Obje strane su nekoliko godina pripremale konačni obračun. Zoe Karbonopsina je godine 915. sklopila mirovni sporazum s Abasidskim Kalifatom kako bi mogla povući trupe sa istočnih granica i iz Male Azije. Istovremeno je nastojala sklopiti sporazume sa Pečenjezima, Mađarima i Srbima, kako bi oni Bugare napali iza leđa. Simeon se, međutim, iskazao kao vješt diplomat, te je uspio uglavnom suzbiti te inicijative. Usprkos toga, bio je prisiljen manje kontingente svoje vojske držati na sjevernim i zapadnim granicama.
Bizantska vojska je 917. krenula u pohod na sjever u dvije grupe. Jedna, pod generalom Leonom Fokom, je doprla do današnjeg Pomorija, dok je druga, pod admiralom Romanosom Lekapenosom (Roman Lakapin) došla do ušća Dunava; Roman, međutim, nije prihvatio prijedlog da sa svojim brodovima preveze Pečenjege, inače načelo spremne da se pridruže Bizantincima, na desnu obalu i tako ugrozi Bugarsku sa sjevera.
Fokina vojska je ulogorila na obali kraj drevne tvrđave Anhijal. Simeon je, pak, svoju vojsku koncentrirao na visoravnima oko tvrđave. Bizantski plan za bitku je bio da se udari na bugarsko desno krilo i pokuša Bugare odsjeći od njihovih uporišta u zaleđu. Simeon je, pak, plan temeljio na konjičkoj rezervi skrivenoj iza brda; namjerno je ojačao krila, a oslabio centar svoje vojske, uvjeren kako će Bizantinci upasti u klopku.
Bitka je počela ujutro. Prema očekivanju, Bizantinci su napali prvi i žestoko udarili Bugare, koji su se počeli povlačiti. Bizantinske trupe su se dale u potjeru i tako izgubile koheziju svog borbenog poretka. To je bio trenutak koji je Simeon čekao; sa svojom konjicom je iznenada udario u Bizantince, kod kojih je lažna vijest o Fokinoj smrti izazvala paniku. Borba je bila žestoka i u njoj je ubijen Simeonov konj, ali su Bugari na kraju izvojevali pobjedu. Foka je uspio pobjeći do današnjeg Nesebara i ukrcati se na brod, ali je najveći dio njegove vojske ubijen, uključujući i vodeće generale i admirale kao što je Konstantin Lips. Bizantski gubici su bili strahoviti, a historičar Lav Đakon je 75 godina kasnije posjetio bojište i tvrdio da je još uvijek prekriveno "hiljadama rimskih skeleta".
Bugarske trupe su krenule na Carigrad. Foka ih je mjesec dana kasnije kod Katasirtija pokušao zaustaviti, ali je i ta vojska razbijena. Nakon toga je Zoe Karbonopsina pristala na Simeonove zahtjeve da uđe u Carigrad i bude okrunjen za "cara Bugara i Rimljana", ali je odbila da njegova kćer bude zaručena za njenog sina Konstantina. Konačni obračun je, međutim, spriječio ustanak Srba, zbog čega je Simeon 918. povukao svoju vojsku na zapad. Borbe su se nastavile još nekoliko godina i završene deset godina kasnije pod Simeonovim nasljednikom Petrom I, koji je uspio ishoditi trajni mir i bugarsku hegemoniju nad Balkanom.
- Theophanes Continuatus, The Byzantine Attack on Bulgaria, AD 917, Theophanes Continuatus, ed. Bekker, 388-90.
- John Skylitzes, Synopsis Historion, translated by Paul Stephenson.
- Васил Н. Златарски, История на българската държава през средните векове, Част I, II изд., Наука и изкуство, София 1970.
- Атанас Пейчев и колектив, 1300 години на стража, Военно издателство, София 1984.
- Йордан Андреев, Милчо Лалков, Българските ханове и царе, Велико Търново, 1996.
- Haldon, John (1999). Warfare, State and Society in the Byzantine World, 565–1204. Routledge. ISBN 9781857284959.
- Haldon, John (2008). The Byzantine Wars. The History Press.
- Stephenson, Paul (2004). Byzantium’s Balkan Frontier: A Political Study of the Northern Balkans, 900–1204. Cambridge University Press. ISBN 0-511-03402-4.
- Bakalov, Georgi (2003). Том 5 от История на българите: Военна история на българите от древността до наши дни. TRUD Publishers. ISBN 9789546212351.