Prijeđi na sadržaj

Aristide Briand

Izvor: Wikipedija
Aristide Briand
Aristide Briand

Mandat
24. srpnja 1909. – 27. veljače 1911.
Predsjednik Armand Fallières
Prethodnik Georges Clemenceau
Nasljednik Ernest Monis

Mandat
21. siječnja 1913. – 18. ožujka 1913.
Predsjednik Armand Fallières
Raymond Poincaré
Prethodnik  Raymond Poincaré
Nasljednik Louis Barthou

Mandat
29. listopada 1915. – 17. ožujka 1917.
Predsjednik Raymond Poincaré
Prethodnik  René Viviani
Nasljednik Alexandre Ribot

Mandat
16. siječnja 1921. – 12. siječnja 1922.
Predsjednik Alexandre Millerand
Prethodnik  Georges Leygues
Nasljednik Raymond Poincaré

Mandat
28. studenog 1925. – 17. srpnja 1926.
Predsjednik Gaston Doumergue
Prethodnik  Paul Painlevé
Nasljednik Édouard Herriot

Mandat
29. srpnja 1929. – 22. listopada 1929.
Predsjednik Gaston Doumergue
Prethodnik  Raymond Poincaré
Nasljednik André Tardieu

Rođenje 28. ožujka 1862.
Francuska Nantes, Francuska
Smrt 7. ožujka 1932.
Francuska Pariz, Francuska
Politička stranka PRS

Aristide Briand (Nantes, 28. ožujka 1862.Pariz, 7. ožujka 1932.) je bio francuski političar i državnik koji je u šest premijerskih mandata vodio ukupno 11 vlada i držao čak 32 ministarska mandata u razdoblju od 1906. do 1932. godine. Briand je bio jedan od najutjecajnijih francuskih i europskih političara u međuratnom razdoblju, a njegovi mirovni napori kao i oni oko uspješnog djelovanja Lige naroda donijeli su mu Nobelovu nagradu za mir 1926. godine, koju je podijelio s Gustavom Stresemannom zbog uspješne stabilizacije odnosa s Njemačkom.

Rani život i početak političke karijere

[uredi | uredi kod]

Rođen je 1862. godine u Nantesu u buržujskoj obitelji. Osnovnu i srednju školu završava u Nantesu, gdje je također razvio blisko prijateljstvo s Julesom Verneom. Briand upisuje studij prava, tokom kojega se povezuje s ljevičarima, pišući članke za časopise Le Peuple, La Lanterne i Petite République. Potonji je napustio 1904. godine kako bi, zajedno s Jeanom Jaurèsom, osnovao L'Humanité. Godine 1894., uspješno je organizirao razjedinjene cehove u Nantesu da koriste opći štrajk kao sredstvo za ostvarivanje osobnih prava.

Njegova politička karijera započinje s tri neuspjele kandidature za Zastupnički dom - 1889., 1893. i 1898. godine. Tokom 1901., postaje generalni sekretar Socijalističke partije, a sljedeće godine konačno osvaja zastupničko mjesto u departmanu Loire. Briand će do svoje smrti ostati član Zastupničkog doma. Njegov prvi veliki politički uspjeh stigao je 1905. godine, kada je imenovan izvestiteljem u komisiji koja je pripremala Zakon o odvajanju crkve i države. Njegov izvanredno skrojeni izvještaj etablirao ga je kao budućeg vođu. Kao jedan od tvoraca zakona, Briand je želio biti među onima koji ga provode. Sve ovo dovelo je do toga da je 1906. godine imenovan ministrom javnog obrazovanja u vladi Ferdinanda Sarriena. Ulazak u vladu koju su vodili radikali za Brianda je bio samo korak naprijed, ali je doveo do raskola sa Jaurèsom i ostatkom socijalista. Za razliku od Jaurèsa, Briand je smatrao da bi socijalisti trebalo aktivno surađivati s radikalima kako bi se ostvario društveni napredak.

Još 1887. godine, Briand se pridružio masonima.

Prvi premijerski mandati i Prvi svjetski rat

[uredi | uredi kod]

Nakon još jednog ministarskog mandata, Briand je u srpnju 1909. godine naslijedio Georgesa Clemenceaua na mjestu premijera. Poziciju je držao do 1911. godine i ponovo tokom nekoliko mjeseci 1913. godine. U listopadu 1915. godine, nakon serije francuskih poraza u Prvom svjetskom ratu, Briand je ponovo postao premijer i, po prvi puta, ministar vanjskih poslova, naslijedivši Renéa Vivianija, odnosno Théophilea Delcasséa. Ipak, Briandov ratni mandat nije bio pretjerano uspješan tako da u ožujku 1917. godine podnosi ostavku zbog nesuglasica oko isplativosti Nivelleove ofenzive. Na mjestu premijera naslijedio ga je Alexandre Ribot.

Vanjskopolitički krah i povratak na velika vrata u ulozi ministra vanjskih poslova

[uredi | uredi kod]
Aristide Briand (lijevo) i njemački kancelar Gustav Stresemann (desno) tokom 1926. godine. Briand i Stresseman su napravili velike korake ka pomirenju Francuske i Njemačke, no njihove preuranjene smrti dovest će do toga da su njihovi nasljednici proces toliko usporili i unazadili da su službeno pomirenje dvaju sila potpisali tek Charles de Gaulle i Konrad Adenauer.

Sljedeće tri godine, Briand uglavnom djeluje u pozadini, izuzev njegovog otvorenog i glasnog zalaganja za osnivanje Lige naroda i koncept kolektivne sigurnosti. Godine 1921., ponovo postaje premijer. U tom svojstvu, predstavljao je Francusku na Washingtonskoj pomorskoj konferenciji, no njegovo nesnalažanje po pitanju njemačkih reparacija dovelo je do toga da ga je u siječnju 1922. naslijedio ratoborniji Raymond Poincaré. Ipak, nakon Ruhrske krize, Briandovi pomirljivi stavovi prema Njemačkoj postali su sve prihvatljiviji tako da se 1925. godine vratio u Quai d'Orsay, gdje je bilo sjedište ministra vanjskih poslova. Uz kratku šestodnevnu stanku tokom koje je ministarstvo vodio Édouard Herriot, Briand će voditi ministarstvo vanjskih poslova do siječnja 1932., manje od dva mjeseca prije svoje smrti. Pozciju je držao u ukupno 14 sukcesivnih vlada.

Briand kao jedan od najvažnijih političara svoga vremena

[uredi | uredi kod]

Njegovo vanjskopolitičko djelovanje bilo je od enormne važnosti, kako za Francusku tako i izvan nje te ono danas ostaje najvažnija stavka Briandova političkog djelovanja. Već 1925. godine, Briand je sudjelovao na pregovorima u Locarnu koji su izrodili sedam sporazuma znanih kao ugovori iz Locarna. Tokom tih je pregovora došlo do stabilizacije odnosa s Njemačkom, za što su Briand i njemački kancelar Gustav Stresemann podijelili Nobelovu nagradu za mir sljedeće godine. Tokom 1926., sklapa s Vatikanom Briand-Cerettijev sporazum kojim je osigurao ulogu francuskih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova u izboru francuskog klera. Godine 1927., Briand i američki Državni tajnik Frank B. Kellogg predlažu donošenje pakta koji bi na međunarodnoj razini zabranio rat kao sredstvo rješavanja konflikata. Taj je prijedlog sljedeće godine doveo do potpisivanja Briand-Kelloggovog pakta, u sklopu kojega se 60 zemalja obvezalo prihvatiti rat kao protuzakonito sredstvo. U prosincu 1930., Briand se, što se tada smatralo hrabrim potezom, javno zalagao za federalnu zajednicu europskih država.

Briandova politička ostavština bila je enormna za ondašnje prilike, no iznenadna smrt Gustava Stressemana 1929. godine, ali i Briandova tokom 1932. uvelike su anulirale pozitivne pomake koji su učinjeni.

U svibnju 1931., Briand se kandidirao za predsjednika Francuske. Iako je u prvom krugu, kao nezavisni kandidat, završio na drugom mjestu s 401 glasom (44.70%), iza Paula Doumera i njegovih 49.28%, u drugom krugu je doživio neočekivani debakl i sa samo 12 glasova (1.36%) završio na pretposljednjem mjestu. Za predsjednika je izabran Doumer. Nakon tog neuspjeha, Briand se u siječnju 1932. godine konačno povukao u mirovinu.

Umro je 7. ožujka 1932. godine u svom stanu u Aveniji Kléber 52 u Parizu.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]
Političke funkcije
Prethodi:
Jean-Baptiste Bienvenu-Martin
Ministar javnog obrazovanja
1906–1908
Slijedi:
Gaston Doumergue
Ministar kulture
1906–1911
Slijedi:
Ernest Monis
Prethodi:
Edmond Guyot-Dessaigne
Ministar pravosuđa
1908–1909
Slijedi:
Louis Barthou
Prethodi:
Georges Clemenceau
Premijer Francuske
1909–1911
Slijedi:
Ernest Monis
Ministar unutarnjih poslova
1909–1911
Prethodi:
Jean Brun
Ministar rata (v.d.)
1911
Slijedi:
Maurice Berteaux
Prethodi:
Jean Cruppi
Ministar pravosuđa
1912–1913
Slijedi:
Louis Barthou
Prethodi:
Raymond Poincaré
Premijer Francuske
1913
Slijedi:
Louis Barthou
Prethodi:
Théodore Steeg
Ministar unutarnjih poslova
1913
Slijedi:
Louis Lucien Klotz
Prethodi:
Jean-Baptiste Bienvenu-Martin
Ministar pravosuđa
1914–1915
Slijedi:
René Viviani
Prethodi:
René Viviani
Premijer Francuske
1915–1917
Slijedi:
Alexandre Ribot
Ministar vanjskih poslova
1915–1917
Prethodi:
Georges Leygues
Premijer Francuske
1921–1922
Slijedi:
Raymond Poincaré
Ministar vanjskih poslova
1921–1922
Prethodi:
Édouard Herriot
Ministar vanjskih poslova
1925–1926
Slijedi:
Édouard Herriot
Prethodi:
Paul Painlevé
Premijer Francuske
1925–1926
Prethodi:
Édouard Herriot
Ministar vanjskih poslova
1926–1932
Slijedi:
Pierre Laval
Prethodi:
Raymond Poincaré
Premijer Francuske
1929
Slijedi:
André Tardieu