Stjenka Razin
Stjepan (Stjenka) Timofejevič Razin (rus.: Степан (Стенька) Тимофеевич Разин) (1630. – Moskva, 16. lipnja 1671.) Bio je kozački vođa velikog ustanka protiv carske vlasti u južnoj Rusiji 6. lipnja (po gregorijanskom kalendaru).
U starijim hrvatskim izvorima ga se nalazi i pod imenom Ražin.
Povjesničari su prvi put našli podatke o njemu 1661. godine, kad je išao kao diplomatski izaslanik donskih Kozaka Kalmicima.
Iste godine je Razin išao na daleko hodošašće u Solovjecki samostan na Bijelom moru za dobrobit svoje duše.
Nakon toga nema mu traga u pisanim ispravama šest godina, a onda se ponovno pojavljiva kao vođa pljačkaške zajednice organizirane kod Panšinskojeg, među močvarama između rijeka Tišine i Ilovlje, gdje je ucjenjivao sva prometala koja su išla uz i niz Volgu.
Dugi rat s Poljskom 1654. – 1667. godine i Švedskom 1656. – 1658. godine donio je teške zahtjeve od ljudi u Rusiji. Porezi su rasli kao i novačenje. Brojni seljaci su u nadi za umaknuti ovim teretima izbjegli južnije i pridružili se bandama Razinovim razbojničkih Kozaka. Pridružili su im se također brojni ini stanovnici, pogođeni mjerama ruske vlade, uključujući ljude iz nižih društvenih slojeva kao i predstavnici neruskih potlačenih etničkih skupina.
Prva Razinova akcija vrijedna pozornosti je uništenje velikog vodenog karavana kojeg su činile teglenice s blagom patrijarha i bogatim moskovskim trgovcima. Potom je Razin otplovio niz Volgu s mornaricom od trideset i pet galija, pri čemu je putem zauzeo više važnih utvrda i pustošeći okolne krajeve.
Početkom 1668. godine pobijedio je postrojbe vojvode Jakova Bezobrazova koje su poslane iz Astrahana u akciju protiv Stjenke Razina.
Na proljeće je pošao u kazneni pohod po Perziji koji je trajao 18 mjeseci.
Preplovivši Kaspijsko jezero, opustošio je perzijske obale od Derbenda do Bakua, masakrirao stanovnike velikog trgovišta Rašta (perz. رشت) i u proljeće 1669. ulogorio se na otoku Suina s kojeg je u srpnju uništio perzijsku flotu koju se poslalo na njega. Stjenka Razin je, kako ga se onda općenito zvalo, postao moćnikom.
U kolovozu 1669. godine ponovno se pojavio u Astrahanu gdje je prihvatio ispriku ruskog cara Alekseja Mihajloviča. Obični ljudi su bili fascinirani Razinovim pustolovinama.
Ondašnja ruska pogranična pokrajina Astrahan, gdje je vladalo bezakonje, gdje je ozračje bilo predatorsko i gdje su brojni ljudi živjeli nomadski, bila je prirodnim okružjem za ustanak kao što je bio Razinov.
Dok je Razin 1670. godine bio na putu, radi javljanja kozačkom stožeru na rijeci Donu, otvoreno se pobunio protiv vlade, zauzeo Čerkask, Caricin i još neka naselja, a 24. lipnja je krenuo na sami Astrahan.
Nakon što je masakrirao sve koje su mu se suprotstavili (uključujući dvoje boljara Prozorovskih; Ivana Semenoviča, astrahanskog gospodara su bacili kroz prozor astrahanskog kremlja, a njegova sina je dao naopako objesiti (za noge) na gradskim zidinama) i opljačkao bogati gradski bazar, pretvorio je Astrahan u kozačku republiku, podijelivši stanovništvo na tisuće, stotine i desetine, s njihovim časnicima koje je izabiralo vijeće, čiji je prvi čin bilo proglašavanje Stjepana Timofejeviča njihovim gosudarom (monarhom, suverenom).
Razin je nakon trotjednog krvoprolića otišao iz Astrahana s postrojbama u dvjesto teglenica radi uspostave kozačke republike duž cijelog Povolžja, kao pretkoraka u prodoru prema Moskvi. Uskoro je zauzeo gradove Saratov i Samaru, dok se je Simbirsk uspio oduprijeti svim navalama te je nakon dva krvava sraza 1. i 4. listopada na obali rijeke Svijage, Razinove postrojbe su se povukle u neredu i pobjegle niz Volgu, ostavivši mnoštvo svojih pristaša neka ih pobjednici nemilosrdno istrijebe.
To nije bilo krajem pobuni. Razinovi izaslanici su inflamatornim proklamacijama su digli stanovnike Nižnjeg Novgoroda, Tambova i Penze i prodrli sve do Moskve i Novgoroda. Potlačeno stanovništvo nije bilo teško potaknuti na pobunu. Razin je proglasio da je njegov cilj iskorijeniti sve boljare i sve dužnosnike, izjednačiti sva prava i uspostaviti kozaštvo s jednakošću za sve diljem Moskovske kneževine.
- Izviđačke pjesme Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2007. (Wayback Machine)