Prvi vatikanski sabor
Prvi vatikanski sabor sazvao je papa Pio IX. 29. lipnja 1868. godine, nakon dugogodišnjeg razdoblja njegovog planiranja i pripremanja koje je započelo 6. prosinca 1864.
Ovaj dvadeseti ekumenski sabor Katoličke crkve, održan tri stoljeća nakon Tridentskog sabora, otvoren je 8. prosinca 1869. godine, a prekinut je 20. listopada 1870. Održavao se u Vatikanskoj bazilici, a sveukupno su održane četiri sjednice. Sabor je prekinut zbog predaje Rima, pada Papinske Države i njezinog ujedinjena s Italijom, te nikad nije nastavljen.[1]
Dana 6. prosinca 1864., papa je na tajnom konzistoriju kurijalnih kardinala izjavio namjeru da sazove sabor. Nakon usuglašavanja, 1865. godine, bilo je određeno povjerenstvo od 5 kardinala koji su trebali pripremiti materijal o kojemu će se na koncilu raspravljati.[2]
Na 1800. proslavi godišnjice smrti apostola Petra i Pavla, papa je svijetu objavio svoju namjeru. Dana 29. lipnja 1864. izdao je encikliku „Aeterni patris unigenitus”, u kojoj je odredio otvaranje koncila u Vatikanu na blagdan Bezgrješnog začeća, 8. prosinca 1869. godine. U rujnu 1868. pozvao je na sudjelovanje i pripadnike istočnih Crkava te protestantskih zajednica.[3]
Sabor je počeo s radom u desnoj lađi crkve sv. Petra. Bilo je pozvano 1050 osoba, a prisustvovalo ih je 774. Došlo je 276 Talijana, 84 Francuza, 48 biskupa iz Austro-Ugarske, 41 Španjolac, 17 Nijemaca i drugi. Prvi predsjedatelj bio je njemački kardinal Reissach.[4]
U crkvi sv. Petra održane su 4 javne sjednice i 89 generalnih kongregacija. Na početku su izabrana 4 povjerenstva sa 24 člana; na čelu svake bio je jedan kardinal kao predsjednik. Na trećoj svečanoj sjednici, 24. travnja 1870., jednoglasno je izglasana dogmatska konstitucija „De fide catholica”. Iako je papa želio skinuti s dnevnoga reda definiranje nepogrješivosti, primas Belgije kardinal Dechamps sa još je 400 biskupa tražio da se u dogmatski nacrt „De Ecclesia” unese i pitanje papine nepogrješivosti. Protiv toga je bilo 136 saborskih otaca.[4]
Sa raspravom se započelo 6. ožujka 1870. godine. O ovome pitanju se raspravljalo na 37 sjednica generalnih kongregacija. Bilo je održano 140 otvorenih govora za i protiv.[4]
Dana 13. srpnja 1870. obavljeno je glasovanje u generalnoj kongregaciji. Glavna je sjednica bila predviđena za 18. srpnja. Na to je 57 biskupa zamolilo papu kako bi mogli otputovati prije toga dana, jer nisu željeli u njegovoj nazočnosti glasovati negativno. To im je papa dopustio te je njih 55 otputovalo.[5]
Dana 18. srpnja održana je 4. svečana sjednica na kojoj je prisustvovalo 535 otaca. Predstavljena je konstitucija „De Ecclesia Christi” (Pastor Aeternus). Za nju su glasovala 533 saborska oca, a protiv su bili samo biskup Riccio sa Sicilije i Amerikanac Fitzgerald. Definiralo se da je papina vlast vrhovna i neposredna jurisdikcija nad cijelom Crkvom u pitanjima vjere, morala, discipline i uprave Crkve. Također vjerska je istina da su papine odluke u pitanjima vjere i morala nepogrešive kada ih daje ex cathedra kao vrhovni učitelj Crkve.[6]
Nakon što su Talijani osvojili Rim, papa Pio IX. je prosvjedovao protiv nasilja te se zatvorio u Vatikan. Bulom „Postquam Dei munere” od 20. listopada odgodio je sabor.[6]
- Dei Filius – dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri,
- Pastor Aeternus – dogmatska konstitucija kojom se definira papinska nezabludivost.
- ↑ Većinu tema, koje je sabor namjeravao obrađivati, obradio je tek Drugi vatikanski sabor gotovo stoljeće kasnije (1962.-1965.).
- ↑ Dragošević 1970, str. 57.
- ↑ Dragošević 1970, str. 58.
- ↑ a b c Dragošević 1970, str. 60.
- ↑ Dragošević 1970, str. 62-63.
- ↑ a b Dragošević 1970, str. 63.
- Dragošević, Srećko. 1970. [v Prvi vatikanski sabor] Provjerite vrijednost parametra
|url=(pomoć). Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 5 (1): 54–64
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Prvi vatikanski sabor |
| |||||||||||
