Amikt
Amikt ili Naglavnik je platneni ovratnik koji nose svećenici, đakoni i akoliti (prije i subđakoni)[1] oko vrata, preko ramena te ga pričvršćuju u struku, a nosi se ispod albe. Amikt je obično bijelo platno 80 – 90 cm dugo i 60 – 70 cm široko, s vrpcama na dva kraja.[2]
Drugi nazivi su: humeral, naplećak, naglavnica, ovratnik ili naramenik.[3][4]
Prvotno se nosio kako bi se ljeti čuvale gornje haljine od znoja, a zimi da se njime zamota vrat i tako ga čuva od prehlade. Amikt je tako prešao iz običnog rimskog odijela u liturgiju.[5]
Kao liturgijsko odijelo počeli su ga nositi u Rimu, a zatim je taj običaj i u druge krajeve.[2] Prvotno su ga nosili samo papa i đakoni u Rimu, a izvan Rima u doba Karolinga nose ga i biskupi i svećenici.[2] U Rimu se prvotno nosio iznad albe, a izvan Rima ispod nje te se taj običaj potkraj 10. stoljeća uveo i u Rimu.[2] Dio amikta, koji je bio oko vrata iznad albe, počinje se u 12. stoljeću ukrašavati parurama.[2]
Negdje oko 1100. amikt se počeo stavljati najprije na glavu i preko njega se oblačila alba i kazula, pa se tek onda, ili već na oltaru, skidao dolje.[1] Tako je činio i izvana neku vrstu ovratnika. U Rimu je taj običaj nestao u 15. stoljeću, u Njemačkoj krajem 16. stoljeća, a u Francuskoj krajem 17. stoljeća.[1] Na gornjoj strani je obično uvezen mali križ koji se poljubi kod odijevanja.[1] Također, amikt podsjeća na rubac kojim su vojnici zastirali oči Isusu, kako bi mu se narugali.[6]
U obredu oblačenja službenik uzme amikt za krajeve, poljubi ga u sredini, gdje se nalazi križ te ga stavi na glavu govoreći: „Stavi, Gospodine, na moju glavu kacigu spasenja, da odbije đavolske navale” (lat. Impone, Domine, capiti meo galeam salutis, ad expugnandos diabolicos incursus). Zatim ga spusti oko vrata, pokrije njime ovratnik, prekriži na prsima, a zatim, provukavši vrpce ispod ruku, opaše ih iza leđa i vrati svezavši ih naprijed.[7]
„Opća uredba Rimskog misala” navodi: „Prije nego se obuče alba, ako ona oko vrata ne pokriva obično odijelo, neka se stavi amikt”.[a][8]
- ↑ Br. 336
- ↑ a b c d Kniewald 1937, str. 94.
- ↑ a b c d e Ujević 1941, str. 377.
- ↑ Kukalj 1939, str. 32.
- ↑ Šetka 1965, str. 91.
- ↑ Kniewald 1937, str. 93.
- ↑ Schüch i Polz 1917, str. 308.
- ↑ Chaignon 1938, str. 287.
- ↑ OURM, str. 68.
- Rimski misal: opća uredba. Kršćanska sadašnjost. Zagreb. 2004
- Schüch, Ignaz; Polz, Amand. 1917. Pastirsko bogoslovlje. Tisak kraljevske zemaljske tiskare. Zagreb.
- Chaignon, Pierre. 1938. Svećenik na oltaru ili dostojno prikazivanje svete mise s dodatkom obreda tihe mise. Vrelo života. Sarajevo.
- Kniewald, Dragutin. 1937. Liturgika. Tipografija. Zagreb.
- Kukalj, Dragutin. 1939. Žrtva Novog zavjeta: liturgijska pouka o svetoj misi. Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Zagreb.
- Šetka, Jeronim. 1965. Hrvatska kršćanska terminologija: hrvatski kršćanski termini slavenskog porijekla (3. dio). Franjevačka visoka bogoslovija – Makarska. Makarska.
- Ujević, Mate. 1941. Hrvatska enciklopedija (svezak I). Naklada konzorcija hrvatske enciklopedije. Zagreb.