Zadnji režanj hipofize

Zadnji režanj hipofize – Neurohipofiza
(*Pars nervosa glandulae pituitariae*,
*Pars nervosa hypophyseos*,
*Lobus posterior hypophyseos*)
Zadnji režanj hipofize – Neurohipofiza; (Pars nervosa glandulae pituitariae,; Pars nervosa hypophyseos,; Lobus posterior hypophyseos)
	Hipofiza: Zadnji režanj je plav. Pars nervosa (dno) i infundibulsko stablo (vrh) nisu obilježeni.
	Srednji sagitaalni presjek kroz hipofizu odraslog majmuna (zadnji režanj je obilježen na dnu, desno)
Detalji
Prekursor	Nervna cijev (donji korijen diencefalona)
Sistem	Endokrini sistem
Arterija	Donja hipofizna arterija
Vena	Hipofizna vena
Identifikatori
MeSH	D010904
NeuroNames	401
NeuroLex ID	birnlex_1586
TA98	A11.1.00.006
TA2	3859
FMA	74636
	Anatomska terminologija [uredi na Wikidata]

Zadnji režanj hipofize ili neurohipofiza, skraćeno zadnja hipofiza je zadnji dio hipofize koji je uključen u endokrini sistem. Zadnja hipofiza nije žljezdana, kao što je to prednji režanj hipofize. Umjesto toga, to je u velikoj mjeri zbirka aksonskih projekcija iz hipotalamusa koja završava iza prednje hipofize, a takođe je i skladište za kasnije oslobađanje neurohiofiznih hormona.

Struktura

Neurohipofiza se sastoji uglavnom od neuronskih projekcije (aksona) velikih neurosekrecijskih ćelija, koje se protežu od supraoptičkog i paraventrikulskog jezgra hipotalamusa. Ovo aksonsko skladište otpusšta neurohipofizne hormone oksitocin i vazopresin u neurohipofizne kapilare, a odatle u krvotokcir (i dijelom natrag u hipofizni portal sistem). Pored aksona, zadnja hipofiza sadrži i pituicite, specijalizirane ćelije glije nalik astrocitima, koje pomažu skladištenje i oslobađanje hormona.^[2]

Klasifikacija zadnjeg režnja hipofize varira, ali većina izvora uključuju dvije regije ispod:

Pars nervosa, koji se akođer zove i neuro režanj ili stražnji režanj, je područje koje čini većinu zadnje hipofize i skladišno mjesto oksitocina i vazopresina. Ponekad se (pogrešno) kao sinonim za zadnju hipofizu, uključuje Herringovo tijelo i pituciti.^[3]
Infundibulsko stablo, također poznat kao infundibulum ili stablo hipofize, je infundibulski most između hipotalamusa i hipofiznog sistema.
Mediana eminence je samo ponekad uključena kao dio zadnjeg hipofize. Drugi izvori ga posebno isključuju iz hipofize ^[4]

Nekoliko izvora uključuju pars intermedia kao dio zadnjeg režnja, ali je ovo viđenje u manjini. Ono se zasniva na ukupnom anatomskom odvajanju zadnjeg i prednjeg režnja hipofize, uz ostatke cisti ostace Rathkeove torbice, uzrokujući da pars intermedia ostane pričvršćen na neurohipofizu.

Funkcija

Lučenje hormona

Uobičajeno poznati hormoni zadnjeg režnja hipofize se sintetiziraju u hipotalamusu. Oni se zatim pohranjuju u neurosekretorne vezikule pregrupirane u Herringovom tijelu, prije nego što ih ovaj režanj luči u krvotok.^[5]^[6]^[7]^[8]^[9]

Hormon	Druga imena	Simbol(i)	Glavna meta	Efekt	Izvor
Oksitocin	Pitocin (komercijalno ime)	OT	Maternica, Mliječne žlijezde	Kontrakcije maternice; Laktacija	Supreoptičko i paraventrikulna jezgra
Vazopresin	Antidiuretski hormon, Argininski vazopresin, argipresin	VP, AVP, ADH	Bubrezu ili arteriole	Stimulira zadržavanje vode; stezanjem arteriola podiže krvni pritisak, uključujući agresivnost mužjaka.	Supraoptičko i paraventrikulska jezgra

Klinički značaj

Nedovoljno lučenje vazopresina je u osnovi bolesti diabetes insipidus, stanja u kojem tijelo gubi sposobnostkoncentriranja urina. Pogođene osobe dnevno luče čak ojko 20 litara razrijeđenog urina. Preko izlučevine vazopresina, uzrokuje sindrom neprikladnog antidiuretskog hormona (SIADH).

Dodatne slike

Zadnja hipofiza obuhvata zadnji režanj hipofize.
Hipotalamusna jazgra

Također pogledajte

Reference

^ "Embryology at unc.edu". Arhivirano s originala, 21. 2. 2010. Pristupljeno 31. 1. 2016.
^ Hatton, GI (septembar 1988). "Pituicytes, glia and control of terminal secretion" (PDF). The Journal of experimental biology. 139: 67–79. PMID 3062122.
^ Histološka slika:14004loa, Vaughan, Deborah (2002). A Learning System in Histology: CD-ROM and Guide. Oxford University Press. ISBN 978-0195151732. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
^ . ref>Median eminence na US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)
^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.
^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

Vanjski linkovi

www.pituitary.org — The Pituitary Network Association

[1] "Embryology at unc.edu". Arhivirano s originala, 21. 2. 2010. Pristupljeno 31. 1. 2016.

[2] Hatton, GI (septembar 1988). "Pituicytes, glia and control of terminal secretion" (PDF). The Journal of experimental biology. 139: 67–79. PMID 3062122.

[3] Histološka slika:14004loa, Vaughan, Deborah (2002). A Learning System in Histology: CD-ROM and Guide. Oxford University Press. ISBN 978-0195151732. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

[4] . ref>Median eminence na US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)

[5] Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.

[6] Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.

[7] Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.

[8] Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.

[9] Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

[1]