Uljana repica

Uljana repica (Brassica napus)
Sistematika
Carstvo	Plantae
Divizija	Angiosperms
Razred	Eudicotiledonae
Red	Roside Brassicales
Porodica	Brassicaceae
Rod	Brassica
Vrsta	B. napus

Uljana repica (lat. Brassica napus oleifera) – poznata i kao repica – jest biljka svijekupusnjača (Brassicaceae), koja se konzumira u Kini (油菜籽: pinyin: yóucài; kantonski: yau choy) i Južnoafričkoj Republici kao povrće. Ime joj potiče od latinske riječi za repu (rāpa ili rāpum).^[1] Pod repom, Brassica napobrassica, ponekad se smatraju i razne B. napus. Neki botaničari također uključuju i blisko srodnu Brassica campestris u B. napus.

B. napus se ranije uzgajala i za stočnu hranu, ali danas uglavnom za proizvodnju uljem bogatog sjemena, koje je treći najveći izvor biljnog ulja u svijetu.^[2]

Brassica napus naraste do visine oko 150 cm više sa donjim zelenkastoplavim listovima koji su perasti kao u smokve^[3][4][5] a gornji su priljubljeni uz stabljiku. Cvjetovi su žute boje, debeli oko 17 mm. B. napus razlikuje se od B. nigra, ali se mogu razlikovati uglavnom po gornjim listovima koji ne priliježu uz stabljiku, a B. rapa po svojim manjim laticama koje su manjeg prečnika od 13 mm. repica, uljana (Brassica napus subsp. oleifera) je jednogodišnja biljka iz. porodice krstašica (Brassicaceae).

Uljana repica ima zeljastu, razgranatu stabljiku. Plod je komuška, dugs oko 5 do 10 cm, a u njoj je obično 25 do 40 sjemenki. Na jednoj biljci može biti od 100 do 400 i više komuški. Sjemenka je glatka, okrugla, crnosmeđa ili plavkastocrna. Uzgaja se za iskorištavanje sjemena, koje sadrži 40 do 48% ulja i 18 do 25% bjelančevina. Suvremena proizvodnja upotrebljava njene nove sorte i hibride, poznate kao 00-sorte sa poboljšanim kvalitetom ulja i sačme. Jedna od onih koje su tržišno najpoznatije je 00-sorta kanadska kanola, s niskim primjesama kiseline eruka i minimalnom količinom glukozinolata u sačmi. Među trigliceridima novih sorata dominantne su oleinska kiselina (više od 60%), linoln (18 do 20%) i linolenska kiselina (manje od 10%). Ulje repice se svrstava u kategoriju polusušivih, s jodnim brojem 95 do 120, a upotrebljava se za ljudsku prehranu (rafinirano) i u tehničku primjenu, kao što su proizvodnja biodizela, deterdženata, sapuna, itd. Nakon usitnjavanja, cijeđenja i ekstrakcije ulja, ostaju pogačice i sačma koje su odlična i koncentrirana stočna hrana.

Uljana repica ima ozime i jare oblike, a u Evropi se pretežno uzgaja ozima. Među kulturama za proizvodnju ulja zauzima treće mjesto u svijetu, iza soje i uljane palme. Godine 2005. u svijetu je proizvedeno 47.161,378 tona sjemenki, sa 26.794,121 hektara usjeva. Glavni svjetski proizvođači sjemena uljane repice su Kina, EU, Kanada i Indija. Pod nazivom repica često se razumijevaju i neke druge uljanih krstašica.

Ulje ove repice se koristi kao dizel gorivo, kao biodizel, direktno gorivo u grijnim sistemima ili pomiješano sa naftnim destilatima za pogon motornih vozila. Biodizel se u novijim motorima može koristiti u čistom obliku, bez oštećenja motora i često u kombinaciji s fosilnim gorivom dizelom u omjerima u rasponu od 2% do 20% biodizela. Zbog rasta troškova, drobljenje i rafiniranje biodizela iz uljane repice, izvedeni biodizel iz u proizvodnji novog ulja košta više od standardnih dizel goriva, tako da se dizel goriva obično prave od upotrebljavanog ulja. Prednost biogorivu iz uljane repice se daje u većem dijelu Evrope, gdje čini oko 80% te sirovine,^[6] dijelom i zbog toga što se iz uljana repice proizvodi više nafte po jedinici površine u odnosu na druge izvore nafte, kao što je soja, ali prije svega zbog toga što ulje repice ima znatno nižu gel tačku od većine drugih biljnih ulja.

Uljana repica se danas uzgaja uz visok nivo dodavanja đubriva sadrže koje dušik, čija prerada proizvodnja tih generira N₂O. Procjenjuje se da 3–5% dušika koji se daje kao gnojivo za uljanu repicu pretvara u N₂O.^[7]

Kanola je bio izvorni zaštitni znak, ali je sada u Sjevernoj Americi samo generički pojam za jestive sorte uljane repice. U Kanadi, službena definicija uljane repice je zakonski kodificirana.

Varijetet uljane repice razvijen 1998. godine smatra se najotpornijim na bolesti i sušu. Ova i druge nedavne sorte su proizvedeni pomoću genetičkog inženjerstva. U 2009, 90% posijanih usjeva uljane repice u Kanadi su genetički modificirani, sorte koje su tolerantne na herbicide.^[8]

Uljana repica je jedna od najstarijih biljnih uljarica, ali historijski je korištena u ograničenim količinama zbog visokog nivoa eruka kiseline, koja je štetna za srčani mišić životinja i zbog glukozinolata, koji je manje hranljiv u hrani za životinje.^[9] Ulje uljane repice može sadržavati i do 54% eruka kiseline.^[10] Hrana razreda ulja kanole potiče iz sorti uljane repice, također poznatih kao uljane repice sa 00 ulja, niskih eruka kiselina, LEAR ulje i prepoznaje se kao ekvivalentno ulju od kanole, koje je općenito priznato kao sigurno u administraciji SAD-a za hranu i lijekove.^[11] Kanolino ulje je vlada USA ograničila na najviše 2% eručne kiseline,^[11] a EU na 5%,^[12] sa specijalnom regulacijom za ishranu beba. Za ove niske razine eruka kiseline ne vjeruje se da uzrokuju štetu kod ljudske novorođenčadi.^{[11][11][12][12]}

U 1981. smrtonosna epidemija bolesti u Španiji, poznata kao sindrom toksičnog ulja^[13] bila je prouzrokovana potrošnjom ulja jedne druge repice (srodnika uljane repice sličnog vrsti B. rapa) za industrijsku upotrebu, koji je na prevaru prodan kao maslinovo ulje da se konzumira za kuhanje, salate i u drugim namirnicama. Simptomi su se pojavili kao tipska upala pluća s intersticijskim infiltratima, vidljva na rentgenskom snimku, a koja je komplicirana plućnom hipertenzijom u velikom broju slučajeva.^[14]

Polen uljane repice sadrži poznate alergene.^[15][16] Da li polen uzrokuje groznicu sijena nije dobro provjereno, jer repicu oprašuju insekti (entomofilija), jer ovu groznicu obično uzrokuju biljke koje se opšašuju vjetrom (anemofilija). Inhalacija prašine od uljane repice može uzrokovati astmu kod poljoprivrednih radnika.^[17][18][19]

Svjetska proizvodnja uljane repice (uključujući i kanolu) povećana je 6 puta između 1975. i 2007. godine. Proizvodnja uljane repice i kanole od 1975. godine otvorila je tržištu jestivog ulja od uljane repice. Od 2002. godine, proizvodnja biodizela je u stalnom porastu u EU i SAD-u i iznosi 6 miliona metričkih tona u 2006. Repičino ulje je pozicionirano za snabdijevanje dobrog dijela ulja od povrća, koje je potrebno za proizvodnju tog energenta. Očekivalo se da će proizvodnja u svijetu dalje rasti i između 2005. i 2015. godine da će biodizel biti preovlađujuće gorivo u Evropi.^[20] Svaka tona sjemena uljane repice daje oko 400 kg ulja. Uljanoj repici je do zrenja potrebno između 135 i 150 dana, a nekim sortama samo 110. U Francuskoj, Avril grupa preradila je polovinu proizvedene repice u 2014.^[21]

Rang lista glavnih proizvođača uljane repice (u milionima tona)^[22]

Zemlja	1965.	1975.	1985.	1995.	2000.	2005.	2007.	2009.	2011.	2012.	2013.
Kanada	0,5	1,8	3,5	6,4	7,2	9,4	9,6	11,8	14,2	15,4	17,9
Kina	1,1	1,5	5,6	9,8	11,3	13.0	10,5	13,5	13,4	14,0	14,4
Indija	1,5	2,3	3,1	5,8	5,8	7,6	7,4	7,2	8,2	6,8	7,8
Njemačka	0,3	0,6	1,2	3,1	3,6	5,0	5,3	6,3	3,9	4,8	5,8
Francuska	0,3	0,5	1,4	2,8	3,5	4,5	4,7	5,6	5,4	5,5	4,4
Australija	<0,007	<0,06	0,1	0,6	1,8	1,4	1,1	1,9	2,4	3,4	4,1
Poljska	0,5	0,7	1,1	1,4	1,0	1,4	2,1	2,5	1,9	1,9	2,7
Ukrajina	<0,007	<0,06	<0,03	<0,1	0,1	0,3	1,0	1,9	1,4	1,2	2,4
Ujedinjeno Kraljevstvo	<0,007	0,06	0,9	1,2	1,2	1,9	2,1	2,0	2,8	2,6	2,1
Češka	0,07	0,1	0,3	0,7	0,8	0,7	1,0	1,1	1,0	1,1	1,4
Rusija	N/D	N/D	N/D	0,1	0,1	0,3	0,6	0,7	1,1	1,0	1,4
SAD	<0,007	<0,06	<0,03	0,2	0,9	0,7	0,7	0,7	0,7	1,1	0,9
Rumunija	0,01	0,02	0,04	0,04	0,1	0,1	0,4	0,6	0,7	0,2	0,7
Danska	0,05	0,1	0,5	0,3	0,3	0,3	0,6	0,6	0,5	0,5	0,7
Bjelorusija	N/D	N/D	N/D	0,03	0,07	0,1	0,2	0,6	0,4	0,7	0,7
Litvanija	N/D	N/D	N/D	0,02	0,1	0,2	0,3	0,4	0,5	0,6	0,5
Mađarska	0,008	0,1	0,1	0,1	0,2	0,3	0,5	0,6	0,5	0,4	0,5
Ukupno	5,2	8,8	19,2	34,2	39,5	46,4	50,5	61,6	62,5	64,8	72,5

• Brassicaceae

Commons ima datoteke na temu: Uljana repica