Theodor Körner

Na ovoj stranici konstatovane su greške u izvornom kodu koje možda dovode do nepoželjnih rezultata. Ispravite ih i zatim uklonite ovaj šablon. Ako ne znate kako, obratite na Čaršiji za pomoć.

Theodor Körner rođen 24. aprila 1873. u Újszőnyu, Mađarska kao Theodor Körner Edler von Siegringen, bio je austro-ugarski general u Prvom svjetskom ratu, političar Socijademokratske partije Austrije, gradonačelnik Beča od 1945-51. godine i predsjednik Austrije od 1951. do 1957. Izabran je kao prvi predsjednik Austrije na direktnim izborima 1951. Umro je 1957. U njegovu čast od 1953. u Austriji se dodjeljuje Nagrada "Theodor Körner" za zasluge u nauci i umjetnosti, uglavnom mlađima od 40 godina.

Porodica Theodor Körner potječe iz češkog mjesta Chrastava, gdje je odrastao sa svojim bratom Richardom i sestrom Rosom. Bio je u rodbinskoj vezi sa književnikom Theodorom Körnerom. Otac mu je bio austro-ugarski oficir, koji je u vrijeme Theodorovog rođenja služio u Újszőnyu u Mađarskoj. Od 1888. godine posjećuje vojnu školu u Hranice na Moravě, te vojnu akademiju u Beču. Kao najbolji pitomac svoje klase, imao je pravo izabrati mjesto svoje službe, te se odlučuje za Klosterneuburg. Na jesen 1897. godine stječe pravo upisa na slijedeći rang vojne škole, te pravo na stjecanje generalskog čina. Nakon izobrazbe dobija čin natporučnika (njem.: Oberleutnant), te odlazi na prekomandu u Zagreb. 1904. godine prelazi Körner u telegrafski ured generalštaba, gdje stiče čin kapetana. Dobija zadatak preorganiziranja veze u vojsci, te organizuje centralu za telegrafiju u slučaju mobilizacije. Zbog dobro izvršenog projekta, dobija Orden željezne krune treće klase, te je 1910. godine unaprijeđen u majora. Od 1908-10. služi kao oficir generalštaba u Mostaru, te kasnije u mađarskoj pješadijskoj jedinici u Levoči. 1912. godine premješten je kao nastavnik u vojnu školu u Beč, gdje ostaje sve do početka Prvog svjetskog rata.

U Prvom svjetskom ratu, Körner je prekomandiran u Bosnu i Hercegovinu. Zadatak mu je bio reorganizacija razbijenih trupa sa bojišta u Srbiji, koje se usljed neuspješnih ofanziva nalazile na položajima u Bosni, te pregrupiranje razbijenih vojnih jedinica. Nakon toga premješten je u vrhovnu komandu u Petrovaradin, te biva proglašen vođom operativnoh odjela. Kada se već 1915. godine nagađalo o ulasku Italije u rat, Körner koncipira operativne planove za odbranu položaja u području rijeke Soče (ital.:Isonzo). Početkom rata 23. maja 1915. godine proglašen je pukovnikom i komadantom XV. armijskog korpusa. Zadatak korpusa bio je održavanje i odbrana položaja od Krna do Auzze u ukupnoj dužini od 27 kilometara. Naređuje izgradnju utvrda i sistema odbrane, koji je doprinjeo odbrani austrijskih vojnih položaja. Nakon devete bitke na Soči (31. oktobra do 4. novembra 1916 godine) proglašen je šefom generalštaba VII. armijskog korpusa. Organizacijom odbrane postao je jedan od najpoznatijih oficira, što mu je kasnije umnogome doprijenilo u daljoj političkoj karijeri. Njegovi nadređeni oficiri Erzherzog Eugen i Svetozar Borojević predlažu ga za Orden Marije Terezije, koji zbog odluke savjeta tzv. IV. Ordenskapitel od 7. marta 1921. godine, nije dobio. Krajem 1917. godine unaprijeđen je u šefa generalštaba, novoosnovane Prve Isonzo armije, koja se sastojala od svih trupa učesnica odbrane Soče. Usprkos jakoj odbrani i pomoći njemačkih trupa, austrijske trupe gube položaje, a Körner se sa osamdeset vojnika povlači prema Ljubljani, pokušavajući izbjeći zarobljeništvo.

Nakon završetka rata postavljen je za šefa predsjedničkog ureda za vojna pitanja privremene vojske novoproglašene Republike Austrije (njem.: Die Deutschösterreichische Volkswehr). Jedan od osnovnih zadataka vojske bio je raspodjela osnovnih namirnica stanovništvu, koje su se dijelile iz skladišta austro-ugarske vojske. Nakon Senžermenskog mirovnog sporazuma Austriji je dozvoljena vojska od samo 1500 oficira, pa je bio neophodan izbor od preko deset hiljada dobrovoljno prijavljenih. Körner je 1924. penzionisan te promovisan u generala.

Iste godine pristupa Socijaldemokratskoj partiji Austrije, te time počinje njegova politička karijera. Bio je predstavnik Beča u Državnom vijeću Austrije te je ujedno i savjetnik paramilitarne organizacije Republikanski zaštitni savez (njem.: Republikanischer Schutzbund), ali zbog sukoba s vođom organizacije Alexanderom Eiflerom istupa iz saveza 1930. Četiri godine kasnije, zbog nemira, biva uhapšen s drugim članovima Socijaldemokratske partije, ali je krajem godine oslobođen. Jedno vrijeme bavio se naučnim radom i studijama o Clausewitzu pokušao je njemačkim vojnim krugovima pojasniti problematiku rata protiv Sovjetskog Saveza, koji, po njegovom uvjerenju, nije bilo moguće dobiti. Nakon atentata na Hitlera 20. jula 1944. ponovo je uhapšen, ali zbog nedostatka dokaza o njegovoj povezanosti sa pokretom otpora, ubrzo je oslobođen. Krajem Drugog svjetskog rata, predložen je za gradonačelnika Beča, a 17. aprila 1945. odobrenjem sovjetskog generala Alekseja Blagodatova, postavljen je na tu funkciju. Zbog dobrog poznavanja ruskog jezika, kao i svojih osobina kao bivši general, pokazao se kao dobar pregovarač u pregovorima sa saveznicima u okupiranom Beču.

Nakon smrti Karla Rennera 1950. bio je kandidat Socijalističke partije za predsjedničke izbore. U drugom krugu 27. maja 1951.^[1] pobijedio je kandidata Austrijske narodne partije Heinrich Gleißner. Time je Körner postao prvi predsjednik Austrije koji je biran na direktnim izborima. Umro je 1957. i sahranjen u grobnici austrijskih predsjednika na bečkom centralnom groblju.

Commons ima datoteke na temu: Theodor Körner