Savez tri cara
Savez tri cara bio je savez između njemačkog, ruskog i austrougarskog carstva, od 1873. do 1887. godine. Kancelar Bizmark je preuzeo punu odgovornost za njemačku vanjsku politiku od 1870. do njegove smjene 1890. godine. Njegov cilj je bila mirna Evropa, zasnovana na balansu snaga. Bizmark se plašio da će neprijateljska kombinacija Austrije, Francuske i Rusije slomiti Njemačku. Ako su dvije od njih bile saveznici, onda bi se treći udružio s Njemačkom samo ako bi Njemačka prihvatila prevelike zahtjeve. Rješenje je bilo udružiti se s dvije od tri sile. Godine 1873. osnovao je Ligu tri cara, savez njemačkog i austrougarskog cara i cara Rusije. Zajedno bi kontrolisali istočnu Evropu, pazeći da se nemirne etničke grupe poput Poljaka drže pod kontrolom. Imao je za cilj neutralisovanje rivalstva između dva susjeda Njemačke sporazumom o njihovim sferama uticaja na Balkanu i izolaciju njemačkog neprijatelja, Francuske. Balkan je predstavljao ozbiljnije pitanje, a Bizmarkovo rješenje je bilo da Austriji da prevlast u zapadnim , a Rusiji u istočnim oblastima.[1]
Prva Liga tri cara bila je na snazi od 1873. do 1878., druga je osnovana 18. 6. 1881. i trajala je tri godine. Obnovljena je 1884., ali je istekla 1887. Oba saveza su prekinuta zbog kontinuiranog snažnog sukoba interesa između Austro-Ugarske i Rusije na Balkanu. Drugi ugovor predviđao je da se na Balkanu ne smiju vršiti nikakve teritorijalne promjene bez prethodnog dogovora i da Austrija može aneksirati Bosnu i Hercegovinu kada to želi; u slučaju rata između jedne strane i velike sile koja nije potpisnica ugovora, druge dvije strane trebale su zadržati neutralnost.
Bizmark je bio u mogućnosti da privremeno sačuva veze sa Rusijom u Ugovoru o reosiguranju iz 1887; ali, nakon njegove smjene, ovaj ugovor nije obnovljen, te je stvoren francusko-ruski savez.
Prvi sporazum (1873.)
[uredi | uredi izvor]22. 10. 1873. Bizmark je pregovarao o sporazumu između monarha Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke. Savez je nastojao da oživi Svetu alijansu iz 1815. i da djeluje kao bedem protiv radikalnih osjećaja koje su vladari smatrali uznemirujućim.[3] Njoj je prethodila Šenbrunska konvencija koju su Rusija i Austro-Ugarska potpisale 6. juna 1873.
Bizmark je često vodio Ligu dok je procjenjivala izazove, usredsređene na održavanje ravnoteže snaga između uključenih država i Evrope u cjelini. Kamen temeljac njegove političke filozofije uključivao je očuvanje statusa quo i izbjegavanje rata. Uprkos njemačkoj pobjedi u Francusko-pruskom ratu 1870-1871, nasilje je ostalo svježe u sjećanju nove države i učinilo je Njemačku nespremnom da se suprotstavi Francuskoj, ali je kao i uvijek željela ograničiti njenu moć.
Prema koaliciji, radikalna socijalistička tijela poput Prve internacionale predstavljale su jednu od ključnih prijetnji regionalnoj stabilnosti i dominaciji. Liga se aktivno suprotstavljala širenju njenog uticaja.[2]
Liga se susrela i s krizom u istočnoj Evropi, gdje su bugarski nemiri izazvali nasilnu reakciju tamošnjih osmanlijskih snaga, koje su izazvale užas država posmatrača. Izvještaj o ustanku Sir Edwin Pearsa,[3] opisuje jezive zločine i otkriva britansko iznenađenje njihovim razmjerama.
Prvo raspuštanje (1878.)
[uredi | uredi izvor]Savez se prvobitno raspao 1878. zbog teritorijalnih sporova na Balkanu jer se Austro-Ugarska bojala da bi ruska podrška Srbiji mogla na kraju zapaliti iredentističke strasti među slavenskom populacijom.[4] Ruske vlasti su se, isto tako, plašile pobune ako Panslavistički pokret dobije preveliku moć.[4]
Prvi zaključak tijela iz 1879. ustupio je mjesto odbrambenom Dvojnom savezu između Austro-Ugarske i Njemačke kako bi se suprotstavio potencijalnoj ruskoj agresiji. Godine 1882. Italija se pridružila sporazumu o formiranju Trojnog saveza.[5]
Oživljavanje saveza (1881.–1887.)
[uredi | uredi izvor]Berlinski sporazum (1878) učinio je da se Rusija osjeća prevarenom za svoje dobitke u rusko-turskom ratu. Međutim, Bizmark nije zaboravio rusku ključnu ulogu u evropskoj diplomatiji. Formalniji savez tri cara sklopljen je 18. juna 1881. godine.[6] Trajao je tri godine, i obnovljen je u Skjernjevicama 1884., ali je istekao 1887. Oba saveza su prekinuta zbog sukoba između Austro-Ugarske i Rusije na Balkanu. Kako bi očuvala zajedničko razumijevanje s Rusijom, Njemačka je 1887. potpisala Ugovor o međusobnom reosiguranju.
Iako su Rusi to smatrali ponižavajućim i spriječavalo ih da koriste svoju crnomosku flotu na drugim mjestima, zatvaranje moreuza za strane ratne brodove, uključeno u sporazume iz 1881. i 1884., značilo je da je bilo malo razloga da održe svoju flotu u Crnom moru.[7]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Raymond James Sontag, European Diplomatic History: 1871–1932 (1933) str. 3–58
- ^ Henig, Ruth Beatrice (2002). The Origins of the First World War. Routledge. str. 3. ISBN 0-415-26185-6.
- ^ Sir Edwin Pears, Forty Years in Constantinople, 1873–1915, (New York: D. Appleton and Co., 1916), pp. 16–19, reprinted in Alfred J. Bannan and Achilles Edelenyi, eds., Documentary History of Eastern Europe, (New York: Twayne Publishers, 1970), str. 191–94. found at [1] Arhivirano 4. 10. 2013. na Wayback Machine
- ^ a b Gildea 2003, trs. 240.
- ^ "GHDI - Document".
- ^ Text of the actual agreement
- ^ Langer, William L. (januar 1929). "Russia, the Straits Question, and the European Powers, 1904-8". The English Historical Review. 44 (173): 59–85. doi:10.1093/ehr/XLIV.CLXXIII.59. JSTOR 552495.