Pietro Lorenzetti

Trenutno se rade izmjene na stranici. Ne uređujte sadržaj stranice dok je prikazano ovo obavještenje kako bi se izbjegao sukob izmjena. Ako imate komentare i pitanja u vezi s njom, koristite stranicu za razgovor. (Napomena: Ovaj šablon možete ukloniti ako nije bilo izmjena u posljednja tri dana. Posljednju izmjenu napravio je korisnik Nerko65, 5. 12. 2024. u 18:36.)

Pietro Lorenzetti
Rođenje	oko 1280. Siena, Republika Siena
Smrt	1348. Siena
Period	kasna gotika, sijenska škola
Vrsta umjetnosti	slikarstvo
Djela	fresko ciklus u Bazilici svetog Franje Asiškog u Assisiju, Arezzo poliptih
Utjecali	Duccio, Giotto, Simone Martini, Giovanni Pisano

Pietro Lorenzetti (1280. – 1348.) ili Pietro Laurati bio je italijanski slikar iz perioda kasne gotike, aktivan između 1306. i 1345. Zajedno sa svojim mlađim bratom Ambrogiom uveo je dramatični emocionalizam, naturalizam i realizam u sijensku umjetnost koja je u to vrijeme ostvarila svoj najveći procvat. U svojoj umjetnosti i eksperimentima s trodimenzionalnim i prostornim aranžmanima, braća su nagovijestila umjetnost rane renesanse. Spada među najznačajnije predstavnike sijenske škole zajedno sa Ducciom di Buoninsegnom i Simoneom Martinijem.^[1]

Prije smrti Simonea Martinija, u sijenskoj umjetnosti počelo je dolaziti do promjena. Nova strujanja u Italiji bila su previše jaka da bi je ignorisala čak i najkonzervativnija sijenska škola. Stari bizantijski ideali blijedili su, a iako ih se Siena pridržavala, mijenjala ih je i približila modernom italijanskom ukusu. Naturalizam, realizam, dramatičan emocionalizam zahtijevalo je tadašnje savremeno doba i Siena je morala popustiti pred novim zahtjevima.

Aristokratija je bila manje cijenjena, a buržoazija je došla do izražaja. Doba "novog životnog stila" ("dolce stil nuovo") Dantea popuštalo je dobu Boccacciovog "romana" ("novelle"). Italijanska umjetnost svih vrsta spustila se na manje uzvišenu razinu i u svom spuštanju postala humanizirana. Ova tendencija uočljiva je u kasnijem stilu Simonea Martinija, ali umjetnici koji su zaista izvršili revoluciju (u odnosu na raniju sijensku umjetnost) u Sieni bili su braća Pietro i Ambrogio Lorenzetti.

Sijenska škola nije izgubila svoj bizantijski osjećaj ni za vrijeme 15. vijeka (quattrocenta). a inovacije u slikarstvu koje su uvela braċa Lorenzetti sigurno su se činile epohalnim za građane Siene.^[2]

Podaci o životu Pietra Lorenzettija vrlo su oskudni i ograničeni uglavnom na potpise i datume koje je on stavio na svoja djela (četiri su sačuvana) i na arhivske pisane dokumente. Kao i kod mnogih italijanskih slikara tog vremena, nije poznata ni tačna godina njegovog rođenja. Poznato je da je Pietro bio mladić 1306. jer su ga u to vrijeme još uvijek oslovljavali kao Petruccio di Lorenzo. Međutim, vjeruje se da je u to vrijeme imao najmanje 25 godina i činjenica da je bio direktno plaćen ukazuje da je već tada bio ugledni sijenski umjetnik i to na osnovu dokumentovane narudžbe vladajućeg Vijeća devetorice u iznosu od 110 lira za slikarski rad iz februara 1305. ili 1306.^[3]

• "Madona od Castiglione d'Orcia" - je najranije djelo pripisano Lorenzettiju na osnovu stilskih osobina, a čuva se u Sala d'arte San Giovanni u srednjovjekovnoj tvrđavi Rocca di Tentennano u selu Castiglione d'Orcia nedaleko od Siene. Naslikano je prije 1300. i najranije je njegovo sačuvano djelo. Figure su suzdržane, a raspoloženje odražava istu suzdržanost. Dječija haljina je savremena i elegantna, a Madona nosi tamnoplavi ogrtač s bizantijskom pozlaćenom prugastom trakom.^[4]

^[5] Mnogo toga u ovom slikarskom djelu je tradicionalno: Madonina glava leži duž okomite ose koja prelazi njeno desno oko, i sama gleda u posmatrača (isti raspored nalazi se u Ducciovoj "Rucellai Madoni"), nagibi Madoninog i Djetetovog lica (Dijete gleda gore na njegovu majku čija je glava nagnuta prema sinu, ali čije oči ostaju usmjerene ka gledaocu) podsjećaju na Ducciove ranije Madone, kao što je njegova "Madona s Djetetom u Metropolitan muzeju umjetnosti. Postoji nešto novo u Lorenzettijevoj Madoni, jer ima realizma koji u velikoj mjeri nedostaje u Ducciovim djelima. Ovdje Madonino tijelo "realno" reagira na težinu Djeteta. U ranijim Ducciovim prikazima ove religiozne scene, na držanje Madone ne utječu realistični utjecaji težine i ravnoteže. Vrsta sigurnog držanja koju Lorenzetti prikazuje na ovoj slici je bez presedana, ali se može naći u ranijim skulpturama Nicole Pisana "Madone s Djetetom", odakle je Lorenzetti u svom djelu vjerovatno i adaptirao ovaj motiv. Stil na ovoj slici, upotreba boja i pokušaji stvaranja volumena pokazuju direktne stilske utjecaje njegovih učitelja.

Zbog činjenice da nema nikakvih informacija o njegovom stvaralaštvu u Sieni između 1306 - 1320, historičari umjetnosti smatraju da je Pietro Lorenzetti najvjerovatnije radio izvan svog rodnog grada. ^[5] Izuzetak je njegov doprinos u slikanju remek-djela "Maestā" Duccia di Buoninsegne između 1308-11, kom prilikom je naslikao seriju manjih slika na predelli u pozadini ovog djela. ^[6] Tokom svoje slikarske karijere Pietro je, osim u Sieni, radio u Assisiju, Firenci,Pistoji, Arezzu i Cortoni, iako je precizna hronologija nepoznata. ^[7] Ostali Lorenzettijevi radovi, koji se odnose na njegovo rano stvaralaštvo, nemaju tačan datum. Između 1310-1320-ih. naslikao je djela kao što su: "Madona s Djetetom i anđelima", te puno tragedije "Raspeće" (Diecezijski muzej u Cortoni), "Maestà s mecenom" (Muzej umjetnosti u Philadelphiji, Johnsonova kolekcija), malo "Raspeće sa svecima" (Muzej umjetnosti Fogg, Univerzitet Cambridge), poliptih "Madona s Djetetom i svecima" (crkva u Monticchiellu). Tokom perioda između 1310-1320 Pietro je dobrim dijelom boravio u gradu Cortona, kojom prilikom je naslikao mnoga djela. ^[8]

Posebno se ističe već navedena "Madona s Djetetom i anđelima" (danas se nalazi u glavnoj katedrali u Cortoni, slika desno), koja je stilski bliska sa "Madonom na prijestolju s Djetetom među osam anđela" iz 1340. Madona koja sjedi na tronu okružena je sa četiri anđela podijeljena u dva simetrična para sa strane naslikanih prema procesu tipičnom za to vrijeme. Veliki mramorni tron raspoređen je prema intuitivnoj središnjoj perspektivi, tipičnoj za prostorna istraživanja tog vremena. Umjetnik se usredsredio na prikazivanje svjetla, koje različite elemente osvjetljava reljefno ili udubljeno na različite načine ovisno o tome gdje se nalaze. Lijevi naslon za ruke, naprimjer, uglavnom je u sjeni, dok je desni osvijetljen.

Majka i sin uspostavljaju razgovor pun ljubavi podcrtan vizuelnim i fizičkim kontaktom, pri čemu Dijete stavlja svoju malu ruku na njeno rame, dok ga ona drži i miluje svojim dugim i suženim prstima. Marijin plašt, kompaktnog plavog volumena, talasa se duž zlatne ivice, otkrivajući mali dio krznene postave stvarajući elegantan linearni ritam, s lijeve strane na desno. Djelo je naslikano oko 1315-1320, a potpisano je uz donju ivicu. ^[9]

Kroz navedena djela može se pratiti njegova evolucija u potrazi za načinom da izrazi patetiku i tragediju. Ova potraga kulminira izvanrednim freskama u Donjoj crkvi svetog Franje Asiškog u Assisiju.

• 
  "Sveta Agata", dio Monticchiello poliptiha, oko 1315.
• 
  Svetac, dio Monticchiello poliptiha, oko 1315.
• 
  "Madona s Djetetom", središnji dio Monticchiello poliptiha, oko 1315.
• 
  Dva sveca, dio Monticchiello poliptiha, oko 1315.
• 
  "Madona s Djetetom i svetim Pavlom i Petrom, 1510-1520,Seattle Art Museum
• 
  "Raspeće", tempera na drvu i zlatnoj podlozi, 40.9 x 26.1 cm
• 
  "Raspeće", Diecezijski muzej u Cortoni, oko 1320.
• 
  "Malo raspeće", Diecezijski muzej u Cortoni, 1315-1320

Možda najambicioznije Lorenzettijevo djelo je ciklus fresaka o Isusovom životu (Pasije) u lijevom transeptu Donje crkve u Bazilici svetog Franje Asiškog. Sastoji se od 17 dobro očuvanih fresaka koje predstavljaju vrhunac njegove rane karijere i pokazuju utjecaj Giottove monumentalnosti, impuls Nicole Pisana, ekspresionizam iz 13. vijeka kao i učenja Duccia. ^[10] Uslovi za izvođenje fresaka sigurno su bili teški zbog vrlo malo dostupnog prirodnog svjetla u donjoj crkvi ove bazilike. Noviji tehnički i stilski dokazi koje je predstavio profesor Maginnis Hayden s kanadskog McMaster Univerziteta predstavljaju snažne argumente u prilog tome da je Lorenzettijev ciklus Pasija završen u jednoj kampanji između 1316. ili 1317-19. ^[11]

Jedno od najranijih djela za masivni projekat fresko dekoracija u ovoj bazilici nalazi se u kapeli posvećenoj svetom Jovanu Krstitelju, koji nikada nisu završeni. Pietro Lorenzetti (ili njegova radionica) izveli su fresko triptih "Madona s Djetetom sa svetima Jovanom Krstiteljem i Franjom. ^[12] Lorenzettijev ciklus fresaka počinje sa scenama: "Ulazak u Jerusalim", "Posljednja večera", "Pranje nogu", "Hvatanje Hrista", "Bičevanje" i "Put na Golgotu" (pogledati galeriju). Prema uobičajenom sistemu toga vremena, prilikom slikanja freski, ove prve scene slikane su počevši od vrha nadsvođenog krova i idući do dna kako bi se izbjeglo kapanje odozgo na svježe oslikanu scenu. Nakon restauracije freski otkrivene su kompozicije blistavog sjaja i snage. ^[10][9]

Scena "Posljednja večera" posebno je inovativna, a heksagonalna konstrukcija gornje sobe ove bazilike nema poznati presedan u italijanskom slikarstvu. Zidovi okrenuti prema gledaocima označeni su sa četiri stuba sastavljena od grupisanih stubova, od kojih svaki nosi statuu krilatog puttija, tako da se čini kao da gledamo kroz bogato ukrašenu lođu. Veličanstvenost ambijenta pojačava pažnja koja se poklanja djelu Cosmatija (rimske porodice kipara i arhitekata veoma utjecajnih u to vrijeme) s ukrasnim detaljima cijele simetrične strukture i blistavim bojama draperija figura. ^[9] U sceni "Posljednje večere" Isus i njegovi sljedbenici sjede oko stola pod nezgrapnim uglom unutar sjajne rotonde ispod noćnog neba okićenog zvijezdama padalicama i polumjesecom. Lijevo je uska kuhinja i u njoj muškarac koji pere suđe, žena iza njegovog ramena, pas koji liže posljednje komadiće hrane iz tanjira i mačka koja spava. U ovoj naizgled svakodnevnoj sceni, Lorenzetti iznenađuje inovacijom, jer kućni ljubimci i tanjiri bacaju određene sjene pod uglovima koji su određeni njihovim odnosom prema vatri. ^[4]

• 
  "Ulazak u Jerusalim"
• 
  "Raspeće"
• 
  "Skidanje s krsta"
• 
  "Stigma (rana) svetog Franje
• 
  "Nošenje Isusa na krstu (detalj)