Okosnički lanac
Glavni lanac
Okosnica (kičma)
Linearni lanac na kojem se svi drugi lanci, dugi ili kratki, ili oba, <se /> mogu smatrati privjescimaNapomena:
Gdje bi se jednako mogu uzeti u obzir dva ili više lanaca
glavni lanac je onaj je koji najjednostavnije predstavlja
molekulu.[1]
_2.png)
Okosnički lanac ili okosnica ili kičmeni lanac ili glavni lanac – u nauci o polimerima – je serija kovalentno poveznih atoma koji skupa tvore kontinuirani lanac molekule. [2][3]
Karakter glavnog lanca
[uredi | uredi izvor]Na neki način je karakter okosničkog lanca ovisi o vrsti polimerizacije: u postepeno rastućoj polimerizaciji i polovina monomera postaje dio okosnicwe, a time i okosnica je obično funkcionalna, kao u politiofenima ili trakastim polimerima sa niskim gepovitim u organskim poluvodičima.[4] U polimerizaciji rastućeg lanca, obično kod alkena, ta kičma nije funkcijska, ali nosi funkcijske bočne lance ili bočne grupe. Međutim, u polipeptidima, okosnica je važmna za funkcionalnost polimera kao i bočni lanci. Okosnica polipeptida se sastoji od ugljikovih i dušikovih atoma konstitutivnih aminokiselina i ne uključuje bočne lance.
Karakter okosnice, tj. njenu fleksibilnost, određuju termička svojstva polimera (kao što je tranzicijska temperature stakla; npr,. okosnica poliziloksanskog lanca je vrlo fleksibilna, a rezultinska sa vrlo niskim temperaturama prijelaza u staklo, od -123 °C.[5] Polimeri s krutom okosnicom su skloni kristalizaciji (npr. politiofeni) u tankoim razmazima (filmovima) i rastvorima. Kristalizacija sa svoje strane utiče na optička svojstva polimera, optičke praznine u trakama i razine elektrona.[6]
Konfiguracija polipeptida se oslanja na fleksibilnost torziju uglova okosnice.[7] Fleksibilnost peptidne okosnice održava njena sposobnost da se isteže, što je važno za proteine pod mehaničkim stresom.
Tipovi okosnice
[uredi | uredi izvor]Uobičajeni tipovi okosnice su kod:
- zasićenih alkan (tipski za vinil polimere);
- polimeri postepenog rasta (polianilin, politiofen, PEDOT). Ovi često imaju derivirane heterocikluse kao i monomeri, kao što su tiofeni, diazolI ili pirol.
- polipeptidna;[8]
- fulerenska;[9]
- polisaharidna. Od načina na koji se formira je sličan peptidnoj kičmi, ali ima različita svojstva zbog vrste monomer koji su u njoj povezani.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Glossary of basic terms in polymer science (IUPAC Recommendations 1996)" (PDF). Pure and Applied Chemistry. 68 (12): 2287–2311. 1996. doi:10.1351/pac199668122287. Arhivirano s originala (PDF), 4. 3. 2016. Pristupljeno 7. 7. 2016.
- ^ Graeme K. Hunter G. (2000). Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. London: Academic Pres. ISBN 0-12-361811-8.
- ^ Voet D., Voet J. G. Biochemistry, 3rd Ed.[publisher= Wiley. ISBN 978-0-471-19350-0.
- ^ Budgaard, Eva; Krebs, Frederik (2006). "Low band gap polymers for organic photovoltaics". Solar Energy Materials and Solar Cells. 91 (11): 954-985.
- ^ "Polymers". Arhivirano s originala, 2. 10. 2015. Pristupljeno 7. 7. 2016.
- ^ Brabec, C.J.; Winder, C.; Scharber, M.C; Sarıçiftçi, S.N.; Hummelen, J.C.; Svensson, M.; Andersson, M.R. (2001). "Influence of disorder on the photoinduced excitations in phenyl substituted polythiophenes". J. Chem. Phys. 115: 7235. doi:10.1063/1.1404984.
- ^ Voet, Donald; Voet, Judith; Pratt, Charlotte (2013). Fundamentals of Biochemistry: Life at the Molecular Level (4th izd.). United States of America: John Wiley & Sons, Inc. str. 129-130. ISBN 978-0470-54784-7.
- ^ "Biochemistry. 5th edition.Section 3.2 Primary Structure: Amino Acids Are Linked by Peptide Bonds to Form Polypeptide Chains". NCBI Bookshelf. Pristupljeno 10. 9. 2015.
- ^ Hirsch, Andreas (1993). "Fullerene polymers". Advanced Materials. 5 (11): 859–861. doi:10.1002/adma.19930051116.