Islamska država Medine

Islamska država Medine دولة المدينة الإسلامية
622–632
Prethodnice: ← Predislamska Arabija ← Sasanidski Jemen Nasljednice: Pravedni halifat →
Zastava Grb
Uzrečica: لآ اِلَهَ اِلّا اللّهُ مُحَمَّدٌ رَسُوُل اللّهِ (Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik)
Glavni grad		Medina ∟ Poslanikova džamija
Službeni jezik		Klasični arapski
Religija		Islam
Državno uređenje		Islamska teokracija
• 623–632		Muhammed
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno		3.321.000 (632.) km2
Valuta		Dinar (zlatna kovanica) Dirhem (srebrna kovanica)

Islamska država Medine bila je teokratska država na arapskom poluostrvu od 622. godine kada je islamski poslanik Muhammed došao u grad Medinu nakon seobe svojih sljedbenika u događaju poznat kao kao hidžra, do svoje smrti u 632. godini. Medinska država smatra se prvom islamskom državom i prethodnikom Pravednog halifata.

Gradske vođe su pozvale Muhammeda u Medinu da sudi u nesuglasicama između plemena od kojih je grad patio.^[1] Napustio je Medinu kako bi se vratio i osvojio Mekku u decembru 629. godine.

Delegacija iz Medine, sastavljena od predstavnika dvanaest važnih plemena Medine, pozvala je Muhammeda kao neutralnog člana da služi kao glavni arbitar za cijelu zajednicu.^[1][2] Borbe su se vodile u Jesribu (Medini) u kojima su uglavnom učestvovali arapski i Jevrejski stanovnici oko stotinu godina prije 620.^[1] Ponavljajući pokolji i nesuglasice, posebno nakon bitke kod Bu'ata u kojoj su bili uključeni sva plemena, učinili su očiglednim da plemenske koncepcije krvne osvete i "oko za oko" više nisu izvodljive osim ako nije postojao jedan čovjek s ovlaštenjem da presuđuje u spornim slučajevima. Delegacija iz Medine obavezala se sebe i svoje sugrađane da će prihvatiti Muhammeda u svoju zajednicu i fizički ga zaštititi kao jednog od sebe.^[3]

Muhammed je dao instrukcije svojim sljedbenicima da se presele u Medinu sve dok gotovo svi njegovi sljedbenici ne napuste Mekku. Uznemireni odlaskom muslimana, prema tradiciji, Mekkanci su skovali zavjeru da ga ubiju. Uputio je svog rođaka i budućeg zeta Aliju da spava u njegovom krevetu kako bi prevario atentatore i tajno pobjegao iz grada.^[4] Do 622. godine, Muhammed je emigrirao u Medinu, tada poznatu kao Jesrib, veliku poljoprivrednu oazu. Nakon emigracije, Mekkanci su zaplijenili imovinu muslimanskih emigranata u Mekki.^[5]

Među stvarima koje je Muhammed uradio kako bi riješio dugogodišnje nemire među plemenima Medine je izrada dokumenta poznatog kao Medinski ustav (datum o kojem se raspravlja), uspostavljanje svojevrsnog bratstva između osam medinskih plemena i muslimanskih emigranta iz Mekke (muhadžira), koji je precizirao prava i dužnosti svih građana i odnos različitih zajednica u Medini (uključujući zajednicu muslimana prema drugim zajednicama, konkretno Jevrejima i drugim "narodima knjige").^[1][2] Zajednica definisana Medinskim ustavom, ummet, imala je vjerski pogled, ali je također oblikovana praktičnim razmatranjima i značajno je sačuvala pravne forme starih arapskih plemena. Međutim, Muhammedovo usvajanje oktretanja prema sjeveru prema Jerusalemu prilikom obavljanja dnevnih namaza (kibla) ne mora nužno biti posuđenica od Jevreja jer su izvještaji o smjeru molitve prije migracije u Medinu kontradiktorni i da se ovaj smjer molitve praktikovao i među drugim grupama u Arabiji.

Prva grupa paganskih preobraćenika na islam u Medini bili su klanovi koji nisu sami sebi proizveli velike vođe, već su patili od ratobornih vođa drugih klanova. Nakon toga uslijedilo je opšte prihvatanje islama od strane paganskog stanovništva Medine, osim nekoliko izuzetaka. Na to je utjecao prelazak Sa'da ibn Muaza, jednog od istaknutih vođa u Medini, na islam.

Tokom prozelitizma Muhammeda u Mekki, gledao je na kršćane i Jevreje (nazivajući obe "ljudima knjige") kao na prirodne saveznike, dio abrahamskih religija, koji dijele osnovne principe njegovog učenja, i predviđao je njihovo prihvatanje i podršku. Muslimani su, kao i Jevreji, u to vrijeme molili prema Jerusalimu. U ustavu Medine, Muhammed je zahtijevao političku lojalnost Jevreja u zamjenu za vjersku i kulturošku autonomiju u mnogim ugovorima.

Jevrejski klanovi, međutim, nisu poštovali ove ugovore zbog svađe sa muslimanima, iako je tokom vremena bilo nekoliko preobraćenika iz njih. Nakon njegove migracije u Medinu, Muhammedov stav prema kršćanima i Jevrejima se promijenio "zbog iskustva izdaje".

Ekonomski iskorijenjeni od strane svojih Mekkanskih progonitelja, muslimanski migranti su počeli napadati Mekkanske karavane kako bi odgovorili na njihov progon i obezbijedili opskrbu svojim muslimanskim porodicama, čime su započeli oružani sukob između muslimana i paganskih Kurejšija iz Mekke. Muhammed je isporučio Kur'anske ajete dozvoljavajući muslimanima, "onima koji su protjerani iz svojih domova", da se bore protiv Mekkanaca u suprotnosti progonu (Kur'an Sura 22 (El-Hadždž) ajet 39-40). Ovi napadi su izazvali i izvršili pritisak na Mekku ometajući trgovinu, i omogućili muslimanima da steknu bogatstvo, moć i prestiž dok su radili na svom konačnom cilju da podstaknu Mekku na pokorivanju novoj vjeri.

Marta 624, Muhammed je predvodio oko tri stotine ratnika u napadu na Mekkansku trgovačku karavanu. Muslimani su postavili zasjedu za Mekkance kod Bedra. Svjesni plana, Mekkanska karavana je izmakla muslimanima. U međuvremenu, sila iz Mekke poslana je da zaštiti karavan. Sile se nisu vratile u Mekku iako su čuli da je karavana bezbjedna. Bitka na Bedru počela je u martu 624. Iako su muslimani bili nadmašeni više od tri naprama jedan, muslimani su pobijedili u bici, ubivši najmanje četrdeset pet Mekkanaca. Uzeli su sedamdeset zarobljenika za otkupninu, dok je umrlo samo četrnaest muslimana. Također su uspjeli ubiti mnoge Mekkanske vođe, uključujući Ebu Džehla (Amra ibn Hišama). Sam Muhammed se nije borio, već je davao naredbe iz obližnje kolibe uz Ebu-Bekra. U sedmicama nakon bitke, Mekkanci su posjetili Medinu kako bi otkupili zarobljenike od Bedra. Mnogi od njih su pripadali bogatim porodicama i vjerovatno su otkupljeni za znatnu sumu. Oni zarobljenici koji nisu bili dovoljno uticajni ili bogati obično su puštani bez otkupnine. Muhammedova odluka je bila da se pobiju oni zatvorenici koji su odbili da prekinu progon muslimana i bili su bogati, ali se nisu otkupili. Muhammed je u jednom slučaju naredio pogubljenje dvojice Kurejšija, a da nije imao ponude za njihovo oslobađanje. Obojica ljudi, među kojima je bio i Ukba ibn Ebu Mu'ejt, lično su pokušali ubiti Muhammeda u Mekki. Muslimani su osvojili veliki ratni plijen, a bitka je pomogla da se stabilizuje Medinska zajednica. Muhammed i njegovi sljedbenici vidjeli su u pobjedi potvrdu svoje vjere i prvorazredni značaj u poslovima Medine. Preostali pagani u Medini bili su ogorčeni napretkom islama. Esma bint Mervan i Ebu 'Afak su sastavili stihove u kojima su vrijeđali neke od muslimana i time prekršili Ustav Medine kojem su pripadali. Oni su ubijeni a Muhammed nije osuđivao događaj. Niko se nije usudio da im se osveti, a neki od članova plemena Esme bint Marvan koji su prije toga u tajnosti prešli na islam, sada su otvoreno ispovijedali. Ovo je označilo kraj otvorenog protivljenja Muhammedu među paganima u Medini.

Muhammed je protjerao iz Medine Benu Kajnuka, jedno od tri glavna jevrejska plemena. Jevrejska opozicija "možda je bila iz političkih, ali i vjerskih razloga". Na vjerskoj osnovi, Jevreji su bili skeptični mogućnosti nejevrejskog poslanika, a također su bili zabrinuti zbog mogućih neusklađenosti između Kur'ana i njihovih vlastitih spisa. Odgovor Kur'ana u vezi mogućnosti da nejevrej bude poslanik bio je da Abraham nije Jevrej. Kur'an je također naveo da je "obnavljao čisti Abrahamski monoteizam koji su Jevreji i kršćani iskvarili na različite, jasno određene načine".

Nakon bitke na Bedru, Muhammed je sklopio saveze međusobne pomoći sa brojnim beduinskim plemenima kako bi zaštitio svoju zajednicu od napada iz sjevernog dijela Hidžaza.

Napad na Bedru je odveo Muhammeda u totalni rat sa Mekkancima, koji su sada bili željni osvete za poraz na Bedru. Da bi održali svoj ekonomski prosperitet, Mekkanci su morali vratiti svoj prestiž, koji je bio izgubljen na Bedru. Mekkanci su poslali malu grupu u napad na Medinu kako bi povratili povjerenje i izvidjeli situaciju. Grupa se odmah povukla nakon iznenadnog i brzog napada, ali uz malu nanesenu štetu; nije bilo borbe. U narednim mjesecima, Muhammed je vodio ekspedicije na plemena koja su bila u savezu s Mekkom i poslao napad na Mekkanski karavan. Ebu-Sufjan ibn Harb je nakon toga okupio vojsku od tri hiljade ljudi i krenuo u napad na Medinu. Pratile su ih istaknute žene iz Mekke, kao što je Hind bint Utba, Ebu-Sufjanova žena, koja je izgubila članove porodice na Bedru. Ove žene su davale moralnu podršku u skladu s beduinskim običajima, prozivajući imena mrtvih na Bedru.

Izviđač je upozorio Muhammeda o prisustvu i broju Mekkanske vojske dan kasnije. Sljedećeg jutra, na muslimanskoj ratnoj konferenciji, došlo je do diskusije oko toga kako najbolje odbiti Mekkance. Muhammed i mnoge visoke ličnosti su sugerirali da bi bilo sigurnije boriti se unutar Medine i iskoristiti prednosti njenih snažno utvrđenih uporišta. Mlađi muslimani su tvrdili da Mekkanci uništavaju njihove usjeve i da bi zbijanje u uporišta uništilo muslimanski prestiž. Muhammed je na kraju pristao na njihove želje i pripremio muslimanske snage za bitku. Tako je Muhammed poveo svoje snage na planinu Uhud (gde su se ulogorili Mekkanci) i vodio Bitku na Uhudu 23. marta.

Iako je muslimanska vojska imala prednost isprva, nedisciplina taktički postavljenih strijelaca dovela je do taktičkog poraza muslimanske vojske, sa 75 ubijenih muslimana. Međutim, Mekkanci nisu uspjeli postići svoj cilj potpunog uništenja muslimana. Mekkanci nisu zauzeli grad i povukli su se u Mekku. Kao posljedica vojnih gubitaka, niskog morala i mogućnosti muslimanskog otpora u gradu nisu mogli ponovo napasti Muhammedove položaje. Postojala je i nada da se Abdullah ibn Ubej, vođa grupe muslimana u Medini, može pridobiti diplomatskim putem. Nakon poraza, Muhammedovi klevetnici u Medini rekli su da ako je pobjeda na Bedru dokaz istinitosti njegove misije, onda je poraz kod Uhuda dokaz da njegova misija nije bila istinska. Muhammed je kasnije dostavio Kur'anske ajete 133-135 i 160-162 iz sure Ali Imran ukazujući da je gubitak, međutim, bio dijelom kazna za neposlušnost, a dijelom test za strpljivost.

U bici kod Uhuda, Mekkanci su prikupili sve raspoložive ljude iz Kurejša i susjednih prijateljskih plemena, ali nisu uspjeli uništiti muslimansku zajednicu. Kako bi podigao moćniju vojsku, Ebu-Sufjan je privukao podršku velikih nomadskih plemena sjeverno i istočno od Medine, koristeći propagandu o Muhammedovoj slabosti, obećavanja blaga, podsjećanja na prestiž Kurejšija i direktna mita.

Muhammedova politika u naredne dvije godine nakon bitke kod Uhuda bila je da na najbolji mogući način spriječi stvaranje saveza protiv njega. Kad god bi se stvorili savezi protiv Medine, on je slao ekspediciju da je razbije. Kada je Muhammed čuo da se ljudi masovno okupljaju s neprijateljskim namjerama protiv Medine, reagovao je oštro. Jedan primjer je atentat na Ka'ba ibn el-Ašrafa, pripadnika jevrejskog plemena Benu Nadir koji je otišao u Mekku i napisao pjesme koje su pomogle probuditi tugu, bijes i želju za osvetom u Mekkancima nakon bitke kod Bedra. Oko godinu dana kasnije, Muhammed je protjerao jevrejski Benu Nadira iz Medine.

Muhammedovi pokušaji da spriječi formiranje konfederacije protiv njega nisu bili uspješni, iako je uspio povećati svoje snage i spriječiti mnoga plemena da se pridruže konfederaciji.

Ebu-Sufjan, vojskovođa Kurejšija, uz pomoć Benu Nadira, okupio je snagu od 10.000 ljudi. Muhammed je uspio pripremiti snagu od oko 3.000 ljudi. Međutim, usvojio je novi oblik odbrane, nepoznat u Arabiji u to vrijeme: muslimani su kopali rovove gdje god je Medina bila otvorena za napad konjanika. Ideja je pripisana perzijskom preobraćeniku na islam, Selmanu. Opsada Medine počela je 31. marta 627. i trajala je dvije sedmice. Ebu-Sufjanove trupe bile su nespremne za utvrđenja sa kojima su se suočile, i nakon neefikasne opsade, saveznici su se povukli. Kur'an govori o ovoj borbi u ajetima 9-27 sure 33, El-Ahzab. Tokom bitke kod hendeka, Jevrejsko pleme Benu Kurejza koje se nalazilo na jugu Medine optuženo je za izdaju. Nakon povlačenja saveznika, muslimani su opkolili Benu Kurejza, zadnje veliko jevrejsko pleme u Medini. Benu Kurejza se predalo i svi muškarci, osim nekolicine koji su prešli na islam, su obezglavljeni, dok su sve žene i djeca uzeni u roblje. Govoreći o Muhammedovom tretmanu Jevreja u Medini, osim političkih objašnjenja, arapski istoričari i biografi su to objasnili kao "kažnjavanje Medinskih Jevreja, koji su bili pozvani da se preobrate i odbili, savršeno ilustruje Kur'anske priče o tome šta se njima dogodilo koji su odbacili ranije poslanike."

U opsadi Medine, Mekkanci su dali sve od sebe da unište muslimansku zajednicu. Njihov neuspjeh je rezultirao značajnim gubitkom prestiža; njihova trgovina sa Sirijom je nestala. Nakon bitke kod Hendeka, Muhammed je napravio dva pohoda na sjever koji su završeni bez ikakvih borbi. Dok se vraćao s jedne od ova dva pohoda (ili nekoliko godina ranije prema drugim ranim izvještajima), Muhammedova žena, Aiša, optužena je za preljubu. Aiša je oslobođena optu��bi kada je Muhammed objavio da je primio objavu, 4. ajet u suri En-Nur, koje potvrđuje Aišinu nevinost i nalaže da četiri očevidca potkrijepe optužbe za preljubu.

Iako su kur'anski ajeti primljeni od Boga koji je naredio hadž, muslimani ga nisu obavili zbog neprijateljstva Kurejšija. U mjesecu ševvalu 628, Muhammed je naredio svojim sljedbenicima da nabave žrtvene životinje i da se pripreme za hodočašće (umru) u Mekku, rekavši da mu je Bog obećao ispunjenje ovog cilja u viziji u kojoj je brijao glavu nakon završetak hadža. Čuvši da se približava 1.400 muslimana, Kurejšije su poslali snagu od 200 konjanika da ih zaustave. Muhammed ih je izbjegao tako što je krenuo težim putem i tako stigao do el-Hudejbije, tik izvan Mekke.

Počeli su pregovori sa emisarima koji su odlazili u i iz Mekke. Dok se ovo dešavalo, širile su se glasine da su Kurejšije ubili jednog od muslimanskih pregovarača, Osmana ibn Affana. Muhammed je odgovorio pozivajući hodočasnike da se zavjetuju da neće bježati (ili da će ostati uz Muhammeda, bez obzira na odluku koju je donio) ako se situacija eskalira u rat s Mekkom. Ovo obećanje postalo je poznato kao "Zavjet dobrog zadovoljstva" (arapski: بيعة الرضوان, bay'at al-ridvan) ili "Zalog drveta". Vijesti o Osmanovoj sigurnosti, međutim, omogućile su nastavak pregovora, a Hudejbijin sporazum, koji je predviđen da traje deset godina, potpisan je između muslimana i Kurejšija. Glavne tačke ugovora bile su sljedeće:

1. Dvije strane i njihovi saveznici treba da odustanu od neprijateljstava jedni protiv drugih.
2. Muhammed ove godine neće obaviti hadž već u narednoj godini, kada će Mekka biti evakuisana na tri dana kako bi muslimani mogli obaviti hadž.
3. Muhammed treba vratiti svakog Mekkanca koji je otišao u Medinu bez dozvole svog ili njenog zaštitnika (ovo se pretpostavlja da se odnosi na maloljetnike ili žene).
4. Muhammedu i Kurejšijima je bilo dozvoljeno da uđu u savez sa drugima.

Mnogi muslimani nisu bili zadovoljni uslovima sporazuma. Međutim, Kur'anska sura El-Feth (pobjeda) uvjeravala je muslimane da se ekspedicija iz koje su se sada vraćali mora smatrati pobjedničkom. Tek kasnije su Muhammedovi sljedbenici shvatili korist iza ovog sporazuma. Ove koristi su uključivale navođenje Mekkanaca da priznaju Muhammeda kao jednakog; prestanak vojnih aktivnosti predstavlja dobar izgled za budućnost; i zadobivanje divljenja Mekkanaca koji su bili impresionirani uključivanjem rituala hodočašća. Nakon potpisivanja primirja, Muhammed je krenuo u ekspediciju protiv jevrejske oaze Hajbar. Objašnjenje koje su zapadni učenjaci islama dali za ovaj napad kreće se od prisustva Benu Nadira u Hajbaru, koji su poticali neprijateljstva zajedno sa susjednim arapskim plemenima protiv Muhammeda, do odstupanja od onoga što se nekim muslimanima činilo neuvjerljivim rezultatom primirja, povećavajući Muhammedov prestiž među njegovim sljedbenicima i hvatajući plijen. Prema muslimanskoj tradiciji, Muhammed je također slao pisma mnogim vladarima svijeta, tražeći od njih da pređu na islam (tačan datum je različit u drugim izvorima). Stoga je poslao glasnike (sa pismima) Herakliju iz Bizantijskog Carstva (istočno Rimsko Carstvo), Hozroju od Perzije, poglavici Jemena i nekim drugima. Međutim, većina kritičara sumnja u ovu tradiciju. U godinama nakon primirja kod Hudejbije, Muhammed je poslao svoje snage protiv Arapa Muatha na Bizantijskom tlu u Transdžordaniji, jer su prema predaji ubili Muhammedovog izaslanika." Muslimani su u ovoj bici poraženi.

U ramazanu, 8. godine Hidžri (oktobar 629.), Muhammed je otišao u Mekku sa otprilike 10.000 svojih ashaba s ciljem da zauzme grad nakon što je Benu Bekr, koji su bili saveznici Kurejšija, prekršio odredbe Hudejbijskog sporazuma, nakon što su napali Benu Huzaʽah, saveznike muslimana. Ugovor je pozivao na 10-godišnje primirje i prekid borbe između muslimana, Kurejšija i njihovih saveznika. Muhammed je stigao u Mekku sedmicu dana nakon svog odlaska, podijelivši vojsku na četiri puka, od kojih je svaki ulazio u Mekku s jedne tačke ulaska. Osvajanje je uglavnom bilo beskrvno i Kurejšije su se na kraju predali bez borbe.

Nakon osvajanja Mekke, Muhammed je bio obaviješten o vojnoj prijetnji od konfederativnih plemena Hawazin koja su spremala vojsku dvostruko jaču od Muhammeda i ashaba. Njima su se pridružili pleme Benu Tekif koji nastanjuju grad Ta'if koji je usvojio anti-Mekkansku politiku zbog pada prestiža Mekkanaca. Oba plemena su kasnije poražena u bici kod Hunejna. Muhammed je potom pokrenuo ekspediciju protiv Bizantijskog Carstva i njihovih saveznika Gasanida na sjeveru u ekspediciji na Tabuku. Iako Muhammed nije stupio u kontakt s neprijateljskim snagama u Tabuku, primio je pokornost nekih od lokalnih poglavara regije. Nakon ove ekspedicije, Benu Takif i drugi beduini su se pokorili Muhammedu kako bi bili sigurni od napada i iskoristili ratni plijen.

Nakon osvajanja Mekke i ovih događaja, Muhammed bi obavio oproštajni hadž i vratio se u Medinu, gdje bi nekoliko dana patio od glavobolje i slabosti. Umro je u ponedjeljak, 8. juna 632. godine, u gradu, sahranjen tamo gdje je bio dom njegove žene Aiše. Od tada je modificiran nekoliko puta i sada je zatvoren ispod zelene kupole unutar poslanikove džamije u Medini.

• Historija islama
• Hronologija historije islama

1. ^ ^{a b c d} The Cambridge History of Islam (1977), str. 39
2. ^ ^{a b} Esposito (1998), str. 17.
3. ^ Alford Welch, Muhammad, Encyclopedia of Islam
4. ^ Moojan Momen, An Introduction to Shi'i Islam: The History and Doctrines of Twelver Shiʻism, Yale University Press, str. 5
5. ^ Fazlur Rahman (1979), str. 21