Hafiz (pjesnik)

Šams ad-Din
Slika Hafeza (Abolhassan Sadighi)
Rođenje	Šams al-Dīn Ḥāfiẓ Šīrazī 1315/1317. Širaz, Mufaridska Perzija
Smrt	1389/1390. Širaz, Timuridsko Carstvo
Zanimanje	Pjesnik
Poznat(a) po	Divan
Značajna djela	Divan

Hafiz^[1] ( Šams al-Dīn Ḥāfiẓ Šīrazī, Šamsoddīn Moḥammad Šerazī, Šemsudin Muhamed Širazi perzijski: شمس‌الدین محمد حافظ شیرازی) oko 1325–1389) perzijski je lirski pjesnik^[2][3] čija sabrana djela mnogi Iranci smatraju jednim od najviših vrhunaca perzijske književnosti. Njegova djela se često nalaze u domovima govornika perzijskog, koji njegove pjesme uče napamet i koriste ih kao svakodnevne poslovice i izreke. Njegov život i pjesme postali su predmet mnogih analiza, komentara i tumačenja, utičući na perzijsko pisanje poslije 14. stoljeća više od bilo kojeg drugog perzijskog autora.^[4][5]

Hafiz je najpoznatiji po svom Divanu, zbirci sačuvanih pjesama koja je vjerovatno sastavljena nakon njegove smrti. Njegova djela se mogu opisati kao "antinomska"^[6] i sa srednjovjekovnom upotrebom termina "teozofski"; izraz "teozofija" u 13. i 14. vijeku je korišten da označi mistični rad "autora koji su inspirisani samo svetim knjigama" (za razliku od teologije). Hafiz je prvenstveno pisao u književnom žanru lirske poezije ili gazela, što je idealan stil za izražavanje zanosa božanskog nadahnuća u mističnom obliku ljubavnih pjesama. Bio je sufija.^[1]

Teme njegovih gazela uključuju voljenu osobu, vjeru i razotkrivanje licemjerja. U svojim gazelama on se bavi ljubavlju, vinom i kafanama, a sve to predstavlja ekstazu i slobodu od ograničenja, bilo u stvarnom svjetskom oslobađanju ili glasom ljubavnika^[7] koji govori o božanskoj ljubavi.^[8] Njegov uticaj na govornike perzijskog javlja se u proricanju kroz njegove pjesme (perzijski: فال حافظ, fāl-e hāfez, donekle slično rimskoj tradiciji sortes vergilianae) i u čestoj upotrebi njegovih pjesama u perzijskoj tradicionalnoj muzici, vizualnoj umjetnosti i perzijskoj kaligrafiji. Njegova grobnica se nalazi u njegovom rodnom mjestu Širazu. Adaptacije, imitacije i prijevodi njegovih pjesama postoje na svim glavnim jezicima.

Dok je još bio dječak umro mu je otac, pa su se njegova braća raštrkala po svijetu, a Hafiz je ostao s majkom u Širazu. Teško su živjeli, zato se on, čim je malo stasao, zaposlio u pekari kao pekarski pomoćnik, ali ga je ljubav prema stjecanju znanja odvela u jedan književni kružok. Mladost je proveo radeći i obrazujući se. Naučio je Kur'an napamet i ovladao sa četrnaest melodika učenja - mekama Kur'ana. Njegov nadimak i dolazi otuda što je bio hafiz Kur'ana.^[9] Iznimnim pjesničkim darom stekao je naklonost mjesnih prinčeva te je neko vrijeme radio i kao dvorski pjesnik i učitelj, da bi, usljed spletki, pao u nemilost vladara i bio udaljen s dvora. Pisao je većinom gazele, koji se, zbog njegovog profinjenog stila, bujnog imaginiranja  i majstorskog poigravanja riječima, svrstavaju među najljepše  primjere ljubavne lirike u orijentalnim književnostima. Posebnu odliku njegove poezije čini njena višeznačnost, koja se mogla različito interpretirati: od mističko-metaforičkih do doslovno-realističkih. Njegova se sufijska razmišljanja isprepliću sa stihovima punim skepse, pesimizma i kritike licemjerja. Čini se da Hafizov pjesnički genij počiva u neraskidivoj povezanosti duhovnog i tjelesnog, svetog i profanog, u promišljanju svijeta i čovjekove egzistencije izvan strogo zacrtanih kategorija. Mauzolej mu je podignut u rodnom Širazu i mjesto je hodočašća brojnih poklonika njegove poezije.^[10]

Hafiz je bio cijenjen u cijelom islamskom svijetu tokom svog života, s drugim perzijskim pjesnicima koji su oponašali njegovo djelo, i nudili su mu pokroviteljstvo od Bagdada do Indije.,^[11]

Njegovo djelo je prvi put preveo na engleski 1771. William Jones. To bi ostavilo traga na zapadnjačke pisce kao što su Thoreau, Goethe, W. B. Yeats, u njegovoj proznoj antologijskoj knjizi eseja, Otkrića,^[12] kao i da bi steklo pozitivan prijem u Zapadnom Bengalu, u Indiji, među nekima od najplodnijih vjerskih vođa i pjesnika u ovoj pokrajini, Debendranath Tagore, Rabindranath Tagoreov otac, koji je znao perzijski i znao je recitovati iz Hafizovih divana i u tom stihu, sam Gurudev, koji je tokom svoje posjete Persiji 1932. također posjetio grobnicu u Širazu^[13][14] i Ralph Waldo Emerson (koji ga je nazvao "pjesnikom pjesnika").^[15][16] Sir Arthur Conan Doyle je za svog lika Sherlock Holmesa izjavio da "ima razuma u Hafizu koliko i u Horaciju, i isto toliko znanja o svijetu" (u priči Slučaj identiteta). Friedrich Engels ga je spomenuo u pismu Karlu Marxu iz 1853.^[17]

Ne postoji konačna verzija njegovih sabranih djela (ili Dīvāna); izdanja variraju od 573 do 994 pjesme. Tek od 1940-ih učinjen je stalni naučni pokušaj (od strane Mesuda Farzada, Qasima Ghanija i drugih u Iranu) da se potvrdi autentičnost njegovog rada i da se uklone greške koje su uveli kasniji prepisivači i cenzori. Međutim, pouzdanost takvog rada je dovedena u pitanje,^[18] i prema riječima Hafizovog učenjaka Iraj Bashirija, "ostaje malo nade odatle (tj. Irana) za autentificirani divan".^[19]

Hafiz je najpopularniji pjesnik u Iranu. Njegova djela se mogu naći u gotovo svakom iranskom domu.^[20] U stvari, 12. oktobar se u Iranu slavi kao dan Hafiza.^[21]

Njegova grobnica je "prepuna poklonika" koji posjećuju lokalitet, a atmosfera je "praznična" s posjetiteljima koji pjevaju i recituju svoje omiljene Hafizove pjesme.^[20]

Mnogi Iranci koriste Divan od Hafiza za bibliomantiju.^[22] Iranske porodice obično imaju divan u svojoj kući, a kada se okupe tokom Novruz ili Jaldā noći, otvore ga na nasumičnoj stranici i pročitaju pjesmu na njoj, za koju vjeruju da je pokazatelj stvari koje će se dogoditi u budućnost.

Pitanje da li se njegov rad tumači doslovno, mistično ili oboje je izvor spora među zapadnim naučnicima.^[23] S jedne strane, neki od njegovih ranih čitalaca, poput Williama Jonesa, vidjeli su u njemu konvencionalnog pisca teksta sličnog evropskim ljubavnim pjesnicima kao što je Petrarka.^[24] Drugi naučnici, kao što je Henry Wilberforce Clarke, vidjeli su ga kao čisto pjesnika didaktičkog, ekstatičnog misticizma na način Rumija, gledišta koje je manjina kritičara i historičara književnosti dvadesetog vijeka osporila.^[25] Ralph Waldo Emerson je odbacio sufistički pogled na vino u Hafizovim pjesmama.^[26]

Ova konfuzija proizilazi iz činjenice da su mistici u ranoj perzijskoj književnoj historiji uzurpirali poetski vokabular, koji su vjerovali da se neizrecivom može bolje približiti u poeziji nego u prozi. Sastavljajući pjesme mističnog sadržaja, svaku riječ i sliku su proželi mističnim prizvukom, čime su se misticizam i lirizam spojili u jednu tradiciju. Kao rezultat toga, nijedan perzijski pjesnik iz četrnaestog vijeka nije mogao da napiše lirsku pjesmu, a da mu sam poetski rječnik ne nametne miris misticizma.^[27][28] Dok su neki pjesnici, kao što je Ubejd Zakani, pokušavali da se distanciraju od ovog spoja mističko-lirske tradicije pisanjem satire, Hafiz je prihvatio fuziju i napredovao u njoj. Wheeler Thackston je o tome rekao da je Hafiz "pjevao rijetku mješavinu ljudske i mistične ljubavi tako uravnotežene... da je nemoguće odvojiti jedno od drugog".^[29]

Iz takvih razloga, historija prijevoda Hafiza je puna komplikacija, a nekoliko prijevoda na zapadne jezike je bilo potpuno uspješno.

Jedan od figurativnih gestova po kojima je najpoznatiji (i koji je među najtežim za prevođenje) je īhām ili umješno kazivanje. Dakle, riječ kao što je govhar, koja bi mogla značiti i "suština, istina" i "biser", poprimila bi oba značenja odjednom kao u frazi kao što je "biser/suštinska istina izvan ljuske površnog postojanja".

Hafiz je često koristio gore spomenuti nedostatak razlike između lirskog, mističnog i panegiričkog pisanja koristeći visoko intelektualizirane, razrađene metafore i slike kako bi sugerisao višestruka moguća značenja. Na primjer, stih iz jedne Hafizove pjesme glasi:

Sinoć je sa grane čempresa pjevao slavuj,
U staroperzijskim tonovima, lekcija duhovnih stanica.

Stablo čempresa je simbol i voljenog i kraljevskog prisustva; slavuj i pjev ptica dočaravaju tradicionalno okruženje ljudske ljubavi. "Lekcije duhovnih stanica" sugerišu, očigledno, i mistični prizvuk (iako bi riječ za "duhovno" mogla biti prevedena i kao "suštinski značajna"). Stoga bi riječi mogle istovremeno označavati princa koji se obraća svojim odanim sljedbenicima, ljubavnika koji se udvara voljenoj i primanje duhovne mudrosti.^[30]

Iako je Hafiz poznat po svojoj poeziji, manje je poznat po svom intelektualnom i političkom doprinosu.^[31] Definirajuća karakteristika Hafizove poezije je njen ironičan ton i tema licemjerja, za koju se široko vjeruje da je kritika vjerskih i vladajućih institucija tog vremena.^[32][33] Perzijska satira se razvila tokom 14. vijeka, na dvorovima Mongolskog Carstva. U ovom periodu, Hafiz i drugi značajni rani satiričari, kao što je Ubejd Zakani, napravili su skup djela koji je od tada postao predložak za korištenje satire kao političkog sredstva. Vjeruje se da su mnoge njegove kritike usmjerene na vladavinu Mubariz al-Din Muhameda, posebno na dezintegraciju važnih javnih i privatnih institucija.^[32][33][34]

Njegov rad, posebno njegove maštovite reference na manastire, samostane, šahneh i muhtasiba, ignorisali su vjerske tabue iz njegovog perioda, i pronašao je humor u nekim od vjerskih doktrina svog društva.^[33][34] Polemično korištenje humora je od tada postalo uobičajena praksa u iranskom javnom diskursu, a satira je sada možda de facto jezik iranskih društvenih komentara.^[33]

Hafiz je umro 791. po hidžri (1389. n. e.), sahranjen je u molitvenoj sali u Širazu zvanoj hafizija. 855. po Hidžri (1451.), nakon osvajanja Širaza od strane Abolghasema Babara Teymourija, izgrađena je grobnica pod komandom njegovog ministra, Maulane Mohammada Mamaeija.^[8]

• Ahmed Sudi Bosnevi

• Bashiri, Iraj (1979). ""Hafiz' Shirazi Turk": A Structuralist's Point of View". Bashiri's Working Papers: Central Asia and Iran. Arhivirano s originala, 1. 3. 2014. Pristupljeno 19. 8. 2013.
• Peter Avery, The Collected Lyrics of Hafiz of Shiraz, 603 p. (Cambridge: Archetype, 2007). ISBN 1-901383-09-1
  Translated from Divān-e Hāfez, Vol. 1, The Lyrics (Ghazals), edited by Parviz Natel-Khanlari (Tehran, Iran, 1362 AH/1983-4).
• Loloi, Parvin, Hafiz, Master of Persian Poetry: A Critical Bibliography - English Translations Since the Eighteenth Century (2004. I.B. Tauris)
• Browne, E. G., Literary History of Persia. (Four volumes, 2,256 pages, and twenty-five years in the writing with a new introduction by J.T.P De Bruijn). 1997. ISBN 978-0-936347-66-0
• Will Durant, The Reformation. New York: Simon & Schuster, 1957
• Erkinov, A., “Manuscripts of the works by classical Persian authors (Hāfiz, Jāmī, Bīdil): Quantitative Analysis of 17th-19th c. Central Asian Copies”. Iran: Questions et connaissances. Actes du IVe Congrès Européen des études iraniennes organisé par la Societas Iranologica Europaea, Paris, 6-10 Septembre 1999. vol. II: Périodes médiévale et moderne. [Cahiers de Studia Iranica. 26], M.Szuppe (ed.). Association pour l`avancement des études iraniennes-Peeters Press. Paris-Leiden, 2002, pp. 213–228.
• Hafez, The Poems of Hafez. Trans. Reza Ordoubadian. Ibex Publishers, 2006 ISBN 978-1-58814-019-7
• Hafez, The Green Sea of Heaven: Fifty ghazals from the Diwan of Hafiz. Trans. Elizabeth T. Gray, Jr. White Cloud Press, 1995 ISBN 1-883991-06-4
• Hafez, The Angels Knocking on the Tavern Door: Thirty Poems of Hafez. Trans. Robert Bly and Leonard Lewisohn. HarperCollins, 2008, p. 69. ISBN 978-0-06-113883-6
• Hafez, Divan-i-Hafiz, translated by Henry Wilberforce-Clarke, Ibex Publishers, Inc., 2007. ISBN 0-936347-80-5
• Khorramshahi, Bahaʾ-al-Din (2002). "Hafez II: Life and Times". Encyclopædia Iranica. Pristupljeno 25. 7. 2010.
• Yarshater, Ehsan (2002). "Hafez I: An Overview". Encyclopædia Iranica. Arhivirano s originala, 17. 5. 2012. Pristupljeno 25. 7. 2010.
• Jan Rypka, History of Iranian Literature. Reidel Publishing Company. 1968 OCLC 460598. ISBN 90-277-0143-1
• Chopra, R. M., "Great Poets of Classical Persian", June 2014, Sparrow Publication, Kolkata, ISBN 978-81-89140-99-1.
• Khorramshahi, Bahaʾ-al-Din (2012). "HAFEZ ii. HAFEZ'S LIFE AND TIMES". Encyclopaedia Iranica, Vol. XI, Fasc. 5. str. 465–469.
• Perry, John R. (2011). "Karim Khan Zand". Encyclopaedia Iranica, Vol. XV, Fasc. 6. str. 561–564.
• Limbert, John W. (2011). Shiraz in the Age of Hafez: The Glory of a Medieval Persian City. University of Washington Press. str. 1–192. ISBN 9780295802886.
• Loloi, Parvin (2004). Hafiz, Master of Persian Poetry: A Critical Bibliography. I.B.Tauris. str. 1–392. ISBN 9781860649233.

Commons ima datoteke na temu: Hafiz (pjesnik)