General Dynamics F-16
| General Dynamics F-16 | |
|---|---|
 F-16C leti iznad oblaka | |
| Model | Fighting Falcon |
| Proizvođač | General Dynamics, Lockheed Martin |
| Prvi let | 2. februar 1974. |
| Prvi komercijalni let | 17. august 1978. |
| Status | U upotrebi |
| Glavni korisnici | USAF Izrael Turska Egipat |
| Cijena | 14,6 miliona $ (F-16A/B) 18,8 miliona $ (F-16C/D) |
| Varijante | ukupno 24 varijante |
General Dynamics F-16 (također Fighting Falcon) jeste američki višenamjenski avion proizveden u firmi General Dynamics, čija je proizvodnja vojnih aviona preuzeta od kompanije Lockheed Martin. Njegova iznimna prilagodljivost smatra se jednim od glavnih razloga za uspješan izvoz u 24 zemlje. Također se smatra jednim od najsigurnijih višenamjenskih aviona na svijetu. Konstruiran kao lovački avion treće generacije, F-16 je i najuspješniji izvozni lovac Zapada, s preko 4.000 proizvedenih aviona. Borbeni spektar ovog aviona proširio se tokom upotrebe, tako da današnje varijante služe kao lovci, lovci-bombarderi, te za specijalne namjene u sklopu SEAD zadataka koje je ovaj tip preuzeo iz Wild Weasel varijante McDonnell F-4. Proizvodnja za USAF je završena, ali se i dalje proizvode novi avioni za izvoz. Širokim rasponom oružja i pametnih bombi, u svako doba dana i noći i u svim vremenskim uslovima, ovaj je avion u mogućnosti izvršiti sve postavljene zadatke.
U osnovi, F-16 je lovac za blisku zračnu borbu. Bio je prvi zapadni lovac sa fly-by-wire (FBW) sistemom upravljanja, zbog čega su ga u početku zvali "električni mlaznjak". Ostale inovacije koje je uveo Viper, kako ga zovu piloti, uključuju kapljasti oblik pilotske kabine bez okvira u vidnom polju radi bolje preglednosti, upravljačku palicu na desnoj strani radi lakšeg upravljanja pod velikim G-silama i sjedište nagnuto nazad da bi pilot lakše podnosio G-sile.
Opis
[uredi | uredi izvor]
Priča o F-16 počinje još daleke 1965. kada je počela formulacija koncepta za nove lovce visokih performansi. Te studije uključivale su F-X, teški lovac presretač i laki dnevni lovac - Advanced Day Fighter (ADF). ADF je trebao biti u razredu 12 000 kg i trebao je imati odnos potisak/težina i opterećenje krila takvo da premaši performanse MiG-a 21 za najmanje 25 posto. Pojava MiG-25 koji je razvijao brzine do Mach 3 uplašila je obrambene analitičare, te su se sva sredstva prebacila na realizaciju F-X koncepta koji je na kraju doveo do F-15, dok je ADF privremeno stopiran. Nakon nekog vremena Pentagon je pokrenuo program, ali samo kao pričuvu u slučaju da program F-X kasni ili zapadne u probleme. Kako su troškovi razvoja F-15 enormno rasli, ponovno se javio interes za programom, ovaj put pod nazivom Light Weight Fighter (LWF) i 1971. podnesen je zahtjev proizvođačima za izradu koncepta. Tražio se lovac koji će imati visok odnos potisak/težina, težinu ispod 12 000 kg i koji će biti visokopokretan. Nisu se tražile performanse MiG-a 25, već je naglasak bio na mogućim uvjetima koje će morati ispunjavati lovac u budućim zračnim okršajima, dakle visine između 9000 m i 12 000 m, brzine između Mach 0,6 i 1,6, više se polagalo na radijus zaokreta, ubrzanje i dolet nego na brzinu. Inzistiralo se na maloj veličini zbog iskustava iz borbi u Vijetnamu. Naime MiG-17 i MiG-21 su zbog svoje veličine bili vrlo teško uočljivi ciljevi u bliskoj zračnoj borbi. Program je trebao ispunjavati tri cilja: zrakoplov je trebao iskoristiti sve prednosti novih tehnologija, smanjiti rizik nesigurnosti prilikom razvoja i proizvodnje, te ostaviti mogućnost intenzivnih modifikacija. Pet proizvođača ponudilo je svoje prijedloge: Boeing, Northrop, General Dynamics, Ling-Temco-Vought i Lockheed Martin.
Godine 1972. izabrana su dva finalista General Dynamics i Northrop, a projekti su nazvani YF-16 i YF-17. Upotrba prefiksa Y (development) umjesto X (eksperimental) uslovljena je kombinacijom tehnologije koja je već postojala i eksperimentalnom tehnologijom. YF-16 je pokretao jedan P&W F-100 turbomlazni motor, dok su YF-17 pokretatala dva GE YJ101 motora. U General Dynamicsu su smatrali da jednomotorni koncept omogućava znatno smanjenje količine nošenog goriva, samim time i puno manju masu zrakoplova, dok su studije pokazale da dvomotorni zrakoplovi nisu puno pouzdaniji. U to vrijeme USAF se više bavio sa F-15, a program LWF su više smatrali kao tehnološki demonstrator, nego kao mogućnost da se proizvede operativni zrakoplov. Prvi let je YF-16 imao neplanirano i to 1974. godine. Prilikom zemaljskih testova pri velikim brzinama avion je neplanirano poskočio i pilot je odlučio poletjeti te u zraku smiriti avion i to mu je pošlo za rukom. Let je trajao šest minuta i nije bilo problema. Unatoč činjenici da su mnogi piloti letjeli na njima u vrijeme testiranja, zanimljivo je da YF-16 i YF-17 nikad nisu letjeli jedan protiv drugog, no imali su priliku letjeti protiv MiG-17 i MiG-21 koje je USAF imao u strogoj tajnosti. Godine 1975. YF-16 je proglašen pobjednikom i to zbog manjih operativnih troškova, većeg doleta i veće pokretljivosti. Još jedna prednost pred YF-17 bila je činjenica da je u YF-16 bio ugrađen motor F100, isti koji se ugrađivao i u F-15, pa su u USAF-u mislili kako će kupovinom više takvih motora pomoći u nabavi lovca kojeg oni "stvarno" trebaju. Prve isporuke su krenule 1979., a prva operativna eskadrila počela se koristiti svojim Falconima 1980. godine.[1]
Dizajn
[uredi | uredi izvor]
Kao višenamjenski taktički lovac, F-16 je opremljen topom 20mm M61 Vulcan u lijevom korijenu krila te sa barem dva Aim-9 Sidewinder projektila kratkog dometa, po jedan na nosačima koji se nalaze na vrhu obaju krila. Ispod svakog krila nalaze se 3 podvjesne tačke, na kojima može nositi širok raspon projektila zrak-zrak i zrak-zemlja te nenavođenih raketa i bombi, uključujući i pametne bombe. Razvijen je da bude jeftini nosilac ratnog vazduhoplovstva. Iako jednostavniji i lakši od svojih prethodnika, upotrebom napredne elektronike i aerodinamičkih rješenja, uključujući i FBW sistem, avion ima vrlo dobru pokretljivost i osobine i može letjeti i po danu i po noći.
Verzije
[uredi | uredi izvor]
F-16 A/B Falcon
[uredi | uredi izvor]Izuzetne karakteristike aviona i srazmjerno niska cijena u odnosu na dvomotorne F-15 uvjerili su USAF da F-16 treba dati šansu. U naoružanje su 1979. godine uvedeni jednosjedi F-16A i dvosjedi F-16B. U početku upotrebe pokazali su ozbiljne nedostatke u pouzdanosti – stalni kvarovi kulminirali su brojnim udesima prouzrokovani lomovima konstrukcije aviona, otkazima motora i sistema za gorivo i DS. Problemi su prevaziđeni i F-16 je postao vrlo korisna letjelica masovno prihvaćena u USAF-u i desetinama savezničkih država. U svim varijantama izrađeni su u više od 4000 komada, a proizvodnja će biti nastavljena bar do 2015. godine.
F-16A/B izrađivani su u četiri podvarijante, od kojih su avioni "Blok 15" ostali u naoružanju skvadrona angažovanih u sistemu PVO kontinentalnog djela SAD. Od 457 aviona, od 1989. godine, 270 je modifikovano na standard ADF (Air Defense Fighter – lovac PVO) i dodjeljeni su Nacionalnoj gardi u ulozi presretača strateških bombardera i krstarećih raketa. Na F-16 ADF modernizovani su radari AN/APG-66, čime su dobili mogućnost otkrivanja malorazmernih letjelica i održavanja dugotrajnog emitovanja potrebnog za vođenje raketa AIM-7 i naknadno AIM-120 AMRAAM. Novine u odnosu na stare F-16A/B su uređaj "svoj-tuđ" APX-109, radio-uređaj ARC-200 i reflektor od 150.000 svjeća za osvjetljavanje presretnutih letelica. Najveći broj aviona ADF postali su žrtve redukcije brojnog stanja USAF u posthladnoratovskoj eri, te se sada u sistemu NORAD koriste samo dva skvadrona.
Nekoliko F-16A/B ostavljeno je za potrebe obuke probnih i preobuke stranih pilota i za razne pomoćne zadatke u centrima za istraživanje. USAF od 2002. godine koristi 14 F-16A/B u "agresorskom" skvadronu u bazi Felon u Nevadi.
F-16 C/D Falcon
[uredi | uredi izvor]
Avioni F-16 iz druge generacije izašli su iz okvira usko definisane namjene i postali su višenamjenski borbeni avioni za lovačke zadatke, dejstva po površinskim ciljevima danju i noću sa velikim izborom vođenih sredstava, suzbijanje protivnikove PVO, isturenu vazdušnu kontrolu i taktičko izviđanje. Konstruktivni limiti ne dozvoljavaju da se svi avioni koriste za sve zadatke, te su zato u USAF-u pribjegli razvoju namjenskih skvadrona aviona F-16C/D. Čak ni visoki standardi obuke ne mogu da dovedu sve pilote do univerzalnosti, što se takođe odrazilo na odluku o podeli zadataka između skvadrona. Balansiran izbor aviona nalazi se u bazama na svakom od vojišta. Na primjer, USAFE ima dva skvadrona naoružanih protivradarskim raketama HARM i dva skvadrona snabdevena podvesnicima LANTIRN.
Prva serija F-16C/D iz 1984. godine "Block 25" ima višemodni radar AN/APG-68 koji podržava primjenu raketa AIM-120 AMRAAM i AIM-7. Pored laserski vođenih avio-bombi, avioni "blok 25" nose rakete AGM-65. Baza vertikalnog stabilizatora kod aviona druge generacije ima znatno veći volumen u odnosu na F-16A/B iskorišćen za smeštaj elektronskog ometača. U standardu "Block 30" izrađeno je 319 F-16C/D sa motorima F100-PW-200. Oni su naknadno modifikovani na standard F100-PW-220E.
Na osnovu programa izbora alternativnih motora za lovačke avione, nastale su dvije paralelne razvojne linije F-16: "Block 30", "Block 40" i "Block 50" koriste motore izrađene u "General Electricu", a "Block 32", "Block 42" i "Block 52" motore "Pratt & Whitney". Unutar skvadrona motori su unificirani zbog olakšavanja posla logističarima. U većinu aviona ugrađeni su motori "General Electric" i oni se prepoznaju po većem modularnom uvodniku vazduha. Klasično rješenje uvodnika zadržali su avioni sa motorima "Pratt & Whitney".
Avioni "Block 30" i "Block 32" naoružani su raketama AGM-88A HARM, AGM-45 i AGM-65. Od 1987. godine izrađen je 501 "Block 30/32" i "preživjeli" se sada nalaze u skvadronima rezerve i Nacionalne garde i u samo dva skvadrona aktivnih snaga. Osam aviona leti u akro-timu Thunderbirds. Pred Zalivski rat, centralni nosači aviona "Block 30/32" modifikovani su za nošenje podvesnika GPU-5 za oružje kalibra 30 mm. Pukotine na strukturi bile su razlog za završetak tih podvesnika u skladištu.
Jurišnici za sve meteouslove i noćne borbene letove su "blok 40" i "blok 42", uvedeni u naoružanje u decembru 1988. godine. Oni nose LANTIRN na nosačima na bočnim stranama uvodnika vazduha. Nezvanično su nazvani F-16CG/DG. Pod krila tih aviona kače se sva vođena i nevođena sredstva iz inventara RV SAD mase do 907 kg. Da bi podnijeli veću masu tereta, avioni su dobili robusniji stajni trap. Osnovni paket elektronike čine radar AN/APG-68(V) sa povećanim dometom i mogućnošću da istovremeno prati 10 ciljeva, GPS uređaj, kabina prilagođena za korištenje pasivnih noćnih naočala i brojne izmjene na elektronskim sistemima. Manji broj aviona "Block 40" ima link Gold Strike za prijenos informacija isturenih vazdušnih kontrolora do aviona u realnom vremenu. Od 2002. godine unaprijeđeni softver avionskog računara podržava primjenu bombi sa GPS vođenjem, kasetnih bombi sa korekcijom uticaja vetra i AGM-154.
F-16E/F
[uredi | uredi izvor]
F-16E je jednosjed, a F-16F je njegov pandan dvosjed, najnovije varijante aviona F-16. Partija 60, njihove proizvodnje, zasnovana je na varijanti F-16C/D iz partije proizvodnje 50/52, a razvijeni su po narudžbini Ujedinjenih Arapskih Emirata. Odlikuje se poboljšanim radarom AN/APG-80, sa aktivnim elektronskim skeniranjem, inovacijom elektronske opreme, spoljnim rezervoarima goriva prilepljenim duž bočnih strana trupa i sa jačim motorom GE F110-132.[2][3]
Tehnički podaci (F-16C/D)
[uredi | uredi izvor]| Podaci | Jedinice |
|---|---|
| Godina produkcije | 1974- |
| Firma | General Dynamics/Lockheed Martin |
| Raspon krila | 9.8 m |
| Dužina | 14.8 m |
| Visina | 4.8 m |
| Površina krila | 27.87 m2 |
| Težina (prazan) | 8.670 kg |
| Mogući tovar | - |
| Težina (maksimalna pri startu) | 19.200 kg |
| Putnici | - |
| Posada | 1/2 |
| Brzina | 2.414 km/h (preko 2 Macha) |
| Visina leta | 18.000+ m |
| Dužina leta | 4.220 km |
| Pogon | 1× F110-GE-100 |
| Snaga | 76,3 kN (128,9 kN sa dodatnim sagorijevanjem) |
| Naoružanje | 1*top M61 Vulcan kalibra 20 mm, 8 stanica za bombe i rakete |
Korisnici
[uredi | uredi izvor]
Do 2005. isporučeno je 4.426 aviona:
- USAF: 2.214 (nekoliko prodano)
- United States Navy: 26; izbačeni iz upotrebe 1995.
- Druge avijacije: 2.401
- Egipat: 220 (pri narudžbi: 34A + 8B + 140C + 42D)
- Bahrain: 20 (14C + 6D)
- Belgija: 160 (136A + 24B)
- Čile: 46 (29A + 7B + 6C + 4D)
- Danska: 77 (60A + 17B)
- Grčka: 140 + 30 (40 Block 30/ 40 Block 50/ 60 Block 52+/ 30 Block 52+ 2009–2010)
- Indonezija: 16 (12A + 4B)
- Izrael: 302 (84A + 21B + 81C + 54D + 62I)
- Italija: 38 (posuđeni od USAF-a)
- Jordan: 35 (24A + 11B)
- Maroko: 24 (16C + 8D Block 52)
- Holandija: 213 (177A + 36B)
- Norveška: 74 (60A + 14B)
- Oman: 16 (12C + 4D)
- Pakistan: 124 (43A + 27B+ 12C + 6D)
- Poljska: 48 (36 C Block 52+ + 12 D Block 52+)
- Portugal: 40 (33A + 7B)
- Rumunija: 24 (20C Block 25 + 4D Block 25) plus 4 za trening
- Singapur: 60 (13A + 6B + 29C + 33D)
- Južna Koreja: 180 (125C + 55D)
- Tajvan: 150 (120A + 30B)
- Tajland: 52 (41A + 11B)
- Turska: 240 + 30 (43 Block 30/ 117 Block 40/ 80 Block 50/ 30 Block 50+ 2010–2011/ 217 F16 - planirana modernizacija)
- Venecuela: 30 (24A + 6B)
- Ujedinjeni Arapski Emirati: 80 (55E + 25F)
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Izvori
[uredi | uredi izvor]Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 15. 10. 2012. Pristupljeno 6. 3. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 30. 9. 2010. Pristupljeno 6. 3. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ Peacock 1997, pp. 31–32.
