Enhilejci
Enhilejci ili Enhelejci su ilirsko pleme koje je živjelo na području Boka kotorske, u današnjoj Crnoj Gori, kao i istočno od ovog zaliva, sve do grada Drača, u današnjoj Albaniji.[1]
Zemlja Enhilejaca se pominje u antičkim mitovima vezanim za Kadmosa i Harmoniju, doseljenika iz grčke Tebe. Kadmosov sin je po mitu imao ime Ilirios, eponim starih Ilira, kojima je Kadmos zavladao.[2] Po jednom fragmentu Filona, koji navodi Stefan Vizantinac, Kadmos je došao među Enhelejce, u grad Budvu, na volovskim kolima, da bi im (po podatku Apolodora) pomogao u ratu protiv Ilira („Illyri proprie dicti") koji su živjeli istočno od Neretve, a čije je ime kasnije prenijeto na niz drugih plemena kao skupni naziv. U Homerovom epu o trojanskom ratu poznati su po dvjema stvarima: po uzgoju konja i po znamenitim gradovima iz zemlje Eneta.[3]
Kadmo je bio kralj Enhilejaca na rijeci Rhizon. I nepoznati putopisac iz IV stoljeća p. n. e. pominje zemlju Enhilejaca koja leži iza rijeke Rhizon (Risan).
Naziv Enhilejaca dovodi se u vezu sa grčkom riječju za jegulju i ukazuje na značaj kulta zmije kod Ilira. Prema legendi, nakon vladavine u Iliriji, Kadmos i žena mu Harmonija, pretvorili su se u zmije da čuvaju svoje grobove. Ostatak starih paganskih kultova, vezanih za ilirsku tradiciju zadržao se u primorju Crne Gore, u smislu da je grijeh ubiti zmijolikog guštera — blavora, koji kao zaštitnik svake kuće živi pod pragom.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Papazoglu, Fanula (1967). Porijeklo i razvoj ilirske države. ANUBiH - Knjiga XXX, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga l. SARAJEVO. Arhivirano s originala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 31. 12. 2020.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Papazoglu
- ^ "Adnan Kaljanac - Mehanizmi identificiranja u brončanodobnim zajednicama homerskog doba" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 19. 3. 2020. Pristupljeno 10. 3. 2020.
- ^ "Tijana Križanović - Kulturne interakcije na egejsko-jadranskom prostoru krajem brončanog i početkom željeznog doba sa posebnim naglaskom na razvoj i strukturu mita, Godišnjak 44, 2015" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 27. 10. 2020. Pristupljeno 10. 3. 2020.