Dominik Mandić

Dominik Mandić^[1] (2. decembar 1889 – 23. oktobar 1973) bio je hrvatski historičar i franjevački svećenik.

U Širokom Brijegu je završio narodnu školu, te pohađa franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stiče doktorat iz crkvene historije. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji, te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na molbu vlastite Provincije prihvata upravljanje velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Godine 1939. izabran je u centralnu upravu Franjevačkog reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnog ekonoma Reda.

U Rimu je dočekao ratnu 1941. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolini Mostara u aprilu 1941.^{[nedostaje referenca]} Njegovim doprinosom osnovana je hrvatska štamparija u izbjegličkom logoru Fermo, u kojoj su se štampale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje duhovnom i naučnom radu.

Kao glavni ekonom organizovao je pranje ustaškog novca i pomagao ratne zločince koji su koristili liniju pacova za bijeg u južnoameričke države. Ostali svećenici uključeni bili su: Krunoslav Draganović, Dragutin Kamber, Vilim Cecelja (sa sjedištem u Austriji) i Karlo Petranović (sa sjedištem u Genovi).^[2]

Najveći je dio Mandićevog historijskog opusa nastao u inostranstvu, prvenstveno u SAD.

Mandić je bio historičar starog kova, i nije uključio u svoj repertoar prikaza tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, historija umjetnosti, paleografija, historijska lingvistika, demografska i privredna strujanja, kulturološka istraživanja), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, poput Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića. Mandićev nekritički pristup prema dvosmislenim starijim izvorima poput "De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta i Ljetopisa popa Dukljanina, Orbinijevi spisa, kao i problematične tekstove poput "Pacte convente", učinili su dio njegovog opusa zastarjelim ili nepouzdanim.

Mandić je tokom 1960-ih polemizirao s Nadom Klaić.

• "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti",
• "Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda",
• "Bogumilska crkva bosanskih krstjana",
• "Crvena Hrvatska",
• "Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH",
• "Etnička historija BiH".
• Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića