Visconti
| Visconti | |
|---|---|
 | |
| Zemlja | Milansko Vojvodstvo |
| Titule | vojvoda, grof |
| Osnivač | Ottone Visconti |
| Posljednji suveren | Filippo Maria Visconti |
| Osnivanje | 1277. |
| Prestanak | 1447. |
Visconti je ime značajne srednjovijekovne dinastije, koja je vladala Milanom i Milanskim Vojvodstvom od 13. do 15. vijeka.[1] Ta porodica još uvijek ima živih nasljednika, od kojih je najpoznatiji bio nedavno preminuli filmski redatelj Luchino Visconti.
Oni su vjerovatno bili niže plemstvo, koje se početkom 11. vijeka dokopalo titule milanskih vikonta, tad su pretvorili titulu u prezime i nazvali se Visconti. Preko pape Urbana IV. stekli su nadmoć u Milanu, kad je on - 1262. postavio Ottone Viscontija (1207. - 1295.) za nadbiskupa Milana, kao protutežu dotad vladajućoj porodici Della Torre. Ottone je porazio konkurente Della Torreje u Bitci kod Desia (1277.), a nakon tog nastojao ponovno vratiti stare priviligije koje su uživali milanski nadbiskupi. Za svog života postupno je prenio svoju funkciju i stečene ovlasti na svog pranećaka Mattea.[1]
Viscontiji su se nakon tog domogli titule carskog vikara (namjesnika) i milanskih signorea, i proširili svoju vlast nad mnogim gradovima Sjeverne Italije usprkos protivljenja pape Ivana XXII. koji je prokleo Milano i otišao tako daleko da je agitirao za križarski rat protiv Viscontija.[1]
.svg)
Nakon Matteove abdikacije 1322.) u korist sina Galeazzo I. (oko 1277.- 1328.), dinastija je konsolidirala svoje snage, nastavivši svoju teritorijalnu ekspanziju sklapanjem brakova i saveza s vladarima drugih talijanskih gradova i kneževskih porodica iz Francuske, Njemačke i Savoje. Kad je Galeazza naslijedio njegov sin Azzone (1302. -1339.), sklopljen je mir sa papom - 1329.[1] Kriza koja je nastupila nakon Azzove smrti bez nasljednika 1339. riješena je izborom njegovih ujaka Luchina (1292. - 1349.) i Giovannija (1290. - 1354.), za njegove naslijednike, kao zajedničkih vladara (mlađi sinovi Mattea I.). Oni su za svoje vladavine, uspjeli povratiti teritorije izgubljene za vrijeme borbi protiv pape, i čak proširiti granice granice svog feuda. Nakon Luchinove smrti 1349., njihova titula milanskih signorea postala je nasljedna. Giovanni Visconti, je također postao nadbiskup Milana - 1342, i bio i nadalje njegov vladar, povećao mu teritorij privremenim aneksijima Bologne i Genove 1930-ih.[1]
Nakon Giovannijeve smrti, Viscontijevi feudi su podijeljeni između njegova tri nećaka. Kad je Matteo II (oko 1319. - 1355.) umro, Bernabò (1323. - 1385.) i Galeazzo II. (oko 1321. -1378.) podijeljelili su Milano i njegove teritorije, Bernabò je uzeo istočni dio, a Galeazzo II. - zapadni. On je za svoju prijestolnicu odabrao Paviju (južno od Milana), a svoj dvor otvorio umjetnicima kojima je postao pokrovitelj, među kojima je bio i Petrarca, on je osnovao i Univerzitet u Paviji. Vladajući svaki za sebe, braća su ipak vodila koordiniranu politiku, vodivši prije svega računa o svojim teritorijalnim interesima, pa su bili uključeni u sve apeninske sukobe koji su se vodili u to vrijeme, i uglavnom ratovali protiv Republike Firence i Papinske Države.[1]
Nakon smrti Galeazza II - 1378., Bernabò je sklopio savez s francuskim princom Louisom Anžuvinskim sa kim su se Viscontijevi ionako sporili oko vlasti nad Milanom. Zbog toga ga je 1385. Gian Galeazzo (sin Galeazza II.) zarobio (iako mu je bio ujak) i utamničio, pa je on i umro u zatvoru nekoliko mjeseci kasnije.[1]
Pod Gian Galeazzom dinastija je dosegla svoju najveću moć. Na dan njegove smrti 1402., Viscontiji su bili vojvode Milanskog Vojvodstva i grofovi od Pavije, a članovi porodice su kontrolirali većinu Sjeverne Italije.
Nakon njega uslijedila je katastrofalno loša vladavina njegova starijeg sina - Giovannija Marije (1388. - 1412.), koji je uspio potratiti i izgubiti većinu onog što je Gian Galeazzo osvojio i prigrabio, pa su se na vlast u brojnim lombardijskim gradovima vratili stari lokalni gospodari. Giovannija Marija su suvremenici opisivali kao nesposobnog i morbidno okrutnog, čak i kao suludog. Njega su ubili zavjerenici 1412.[1]
Njegov brat Filippo Maria (1392. - 1447.), koji ga je naslijedio kao vojvoda, uspio je ženidbom sa udovicom kondotjera Facina Cana, steći kontrolu nad njegovim trupama, pa je uz njihovu pomoć uspio postupno povratiti viskontijeve teritorije i dominione. Neurotičan samotnjak opsjednut svojim lošim zdravljem, Filippo Maria ipak je uspio dominirati apeninskim poslovima. Za svoje vladavine uspio je ozdraviti financijske prilike Milanskog Vojvodstva i uvesti svilarsku proizvodnju, koja je tad bila vrlo lukrativna.[1]
Njegov pad zbio se 1447., u vrijeme kad je mletačka vojska napredovala prema Milanskom Vojvodstvu. Filippo Maria obratio se za pomoć svom zetu kondotjeru Francescu Sforzi, mužu njegove jedinice Biance Marije. U kritičnom momentu - Filippo Maria je iznenada umro, ostavljajući vojvodstvo kao kamen razdora između Sforze i aragonskog kralja Alfonsa V, kojeg je Filippo Marija odredio za svog nasljednika. Nakon borbi Sforza je uspio zavladati Milanskim Vojvodstvom i tako formirati vlastitu dinastiju.
Viscontiji su kao dinastija trajali do 18. vijeka, i to po ženskoj liniji, jer je njihova vlast formalno nestala sa Biancom Marijom. Oni su preko ženidba ušli u velike evropske dinastije; francuske Valoise, austrijsko - španjolske Habsburge i engleske Tudore.[1]
