Janko Bedeković
Janko Bedeković (Zagreb, 1885. - Zagreb, 9. travnja 1938.), bio je pravnik, upravnik zagrebačke policije, zloglasni proganjatelj i zlostavljač političkih uhićenika.
Janko Bedeković rođen je u Zagrebu 1885. godine. Podrijetlom je iz turopoljske plemićke obitelji[1] Bedeković Kobilički koja se spominje već od polovice 16. stoljeća. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Zagrebu gdje je završio i studij prava. Stupio je prije Prvoga svjetskog rata u redarstvenu službu kao inspektor. Početkom Prvoga svjetskog rata postao je poznat po svojim istupima "protiv političkih uhapšenika, navlastito Srba".[2][3] Nakon Prvoga svjetskog rata postaje pouzdanik karađorđevićevskih vlasti te je postao i kotarskim predstojnikom u Sušaku i Crikvenici.[2] Tada se, 1921. godine, istaknuo progonima i kažnjavanjem građana Crikvenice zbog izražavanja hrvatstva.[4] Unatoč svojoj prošlosti u novoj državi brzo je napredovao u karijeri. Bio je šef zagrebačke policije u dva navrata, prvi puta od kraja 1924. do 1926. godine a drugi puta od travnja 1929. do 1935. godine.[2] U razdoblju između 1926. i 1929. godine bio je u Beogradu u ministarstvu unutarnjih poslova.[2] Početkom travnja 1929. godine postaje upravnik policije u Zagrebu kada se istaknuo nemilosrdnim progonima svih politički nepodobnih osoba a osobito je bio okrutan prema komunistima i pripadnicima ustaškoga pokreta, napose nakon proglašenja šestosiječanjske diktature jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića.[2] ↓1 Po svjedočanstvima vlastoručno je mučio svoje uhićenike na policiji.[5][6][7] Vodio je zagrebačku policiju u akciji u kojoj su ubijeni Mijo i Slavko Oreški a Janko pl. Mišić izvršio je samoubojstvo[8], u Samoboru 27. srpnja 1929. godine, te tom prilikom iskoristio zaplijenjene dokumente za veliki proces protiv komunista. Objavio je nekoliko brošura i knjigu Zbirka zakona, naredaba i svih propisa državne uprave: po abecednom i vremenskom redu[9] a u tekstu "Kultura i narodno jedinstvo" otvoreno je zastupao unitarističku ideologiju. Poznat je po tome što je naredio ubojstvo hrvatskoga povjesničara Milana Šufflaya. Za njegova je mandata uhićen, osuđen i utamničen hrvatski zastupnik Jakov Jelašić, "duša hrvatskog političkog gibanja", koji se od robijanja u zloglasnoj kaznionici u Srijemskoj Mitrovici kronično razbolio i prerano umro.[10]
Janko Bedeković umro je u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču[2], u Zagrebu, 1938. godine.
- Neiscrpiva građa za pripravu sokolskih prednjaka, Tiskara Merkantile, Sušak [i. e.] Zagreb, 1922.[11]
- Vježbe na konju za učenice, naraštaj i sokolice, vlast. nakl., Zagreb, 1923.[12]
- Zbirka zakona, naredaba i svih propisa državne uprave: po abecednom i vremenskom redu, vlast. nakl., Zagreb, 1926.
- ↑1 Josip Horvat ističe, da je kralj Aleksandar, kada je dr. Milivoj Dežman, dugogodišnji urednik zagrebačkog lista "Obzor" u jednoj audijenciji spomenuo okrutnost J. Bedekovića, odgovorio - "Zahode čistiti ne mogu dati nadbiskupu Baueru. Za prljave poslove moram imati ljude koji to razumedu".[13]
- ↑ Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj 1900.-1941. (zapisci iz nepovrata), SNL, Zagreb, 1984., str. 309.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 476, str. 233.-234.
- ↑ Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj 1900.-1941. (zapisci iz nepovrata), SNL, Zagreb, 1984., str. 309.: Na početku rata došao je na glas svojim istupima protiv političkih uhapšenika, navlastito Srba. Specijalitet mu je bio čupati bradu srpskim popovima. Bio je suradnik Manka Gagliardija, a prisan prijatelj s Dušanom Todorovićem, koji je premda sam Srbin, također uspješno gonio "veleizdajnike" (...)
- ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 48, str. 69.
- ↑ Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj 1900.-1941. (zapisci iz nepovrata), SNL, Zagreb, 1984., str. 309.: Katkad bi se s društvenih priredbi znao oko ponoći izgubiti, vrativši se tek oko druge ure. Žene kojima je cjelivao ruke, jamačno nisu ni slutile da je kroz ta dva sata vlastoručno mučio svoje uhapšenike na policiji (...)
- ↑ (en) James J. Sadkovich, The Use of Political Trials to Repress Croatian Dissent, 1929-1934, Journal of Croatian Studies, XXVIII-XXIX, 1987-88 Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York, N.Y., preuzeto 24. listopada 2012.
- ↑ Tomislav Jonjić, Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta, str. 179., tomislavjonjic.iz.hr, pristupljeno 17. ožujka 2017.
- ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 289.: U Samoboru su 27. srpnja 1929., kada su navodno prigodom uhićenja pružili otpor puno brojnijim policijskim snagama, koje su ih rano ujutro tog dana iznenada okružile, ubijeni Mijo Oreški, sekretar CK SKOJ-a te njegov brat Slavko. Janko pl. Mišić, član Biroa iste organizacije sam se ubio posljednjim metkom.
- ↑ (en) Google books, preuzeto 24. listopada 2012.
- ↑ *Jakov Jelašić. Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 19. ožujka 1938., str. 4.
- ↑ Neiscrpiva građa za pripravu sokolskih prednjaka / napisao Janko Bedeković, katalog.kgz.hr, pristupljeno 17. ožujka 2017.
- ↑ Vježbe na konju za učenice, naraštaj i sokolice / po češkim vrelima sakupili J. Bedeković i D. Šulce, katalog.kgz.hr, pristupljeno 17. ožujka 2017.
- ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 476, str. 234.