Grb Hrvatske

Prema srednjovjekovnim kovanicama koje su bile u uporabi na području Hrvatske, čini se da je bar od 12. stoljeća (1196.) hrvatski grb bila šestokraka zvijezda danica iznad polumjeseca. Ove je kovanice dao kovati hrvatski herceg Andrija, koji će potom postati hrvatsko-ugarski kralj. Kovane su po uzoru na na koruške frizatike, pa kao i oni na naličju imaju pročelje crkve s dva tornja, no licem se razlikuju te imaju polumjesec s rogovima prema gore i nad njim šestokraku zvijezdu. Oko tog simbola napisano je ANDREAS D(ux) CR(oatiae). Zbog sličnosti s koruškim kovanicama, ove se obično nazivaju hrvatskim frizaticima. Na kasnijim frizaticima pojavljuje se patrijarhalni križ Arpadovića a nad njim s jedne strane zvijezda, a s druge strane polumjesec i zvijezda. Anžuvinci će nakon 1300. na revers umjesto zvijezde i polumjeseca sa zvijezdom staviti sa svake strane križa po jednu pticu. Otada polumjesec sa zvijezdom s reversa prelazi na avers, što pokazuje njegovu ključnu ulogu u simboličnoj poruci koju novac nosi. Kao zemaljski simbol on nije smio biti izostavljen s novca. Ovi elementi grba nalaze se uključeni u brojne hrvatske plemićke i gradske grbove (npr. grb Gradeca i Zagreba barem od 14. st., grb Varaždina barem od 15. st.), a kao boje ustalit će se srebrni polumjesec i zlatna zvijezda na crvenom štitu. Tako će biti uključeni i u grb na inauguralnoj Jelačićevoj zastavi iz 1848. Od 16. stoljeća ovaj se grb koristi i kao grb imaginarne Ilirije koja bi obuhvaćala veći dio Balkanskoga poluotoka. Od 19. stoljeća simbol zvijezde i polumjeseca naziva se Leljiva, kao što je to slučaj s istovrsnim simbolima poljske heraldike gdje se zvijezda i polumjesec nalaze uvijek na plavom štitu.

Na području Slavonije u 13. stoljeću na kovanicama se bar od 1235. pojavljuje grb s kunom između dvije zvijezde. Riječ je o kovanicama koje se nazivaju slavonski banovci (niže nominale slavonskih banovaca umjesto kune imaju i dalje zvijezdu i polumjesec). Uporabu grba s kunom između dvije grede i sa zvijezdom u gornjem polju potvrdit će 8. prosinca 1496. kralj Vladislav II. Jagelović. Kroz povijest mijenjali su se položaj i boja zvijezde (crvena, zlatna ili srebrna), te boja polja između dviju greda (isprva zelena, a potom crvena). Ponekad ovaj grb označava cijelu Hrvatsku, posebice do 1741. Početkom 19. stoljeća ustalila se crvena boja polja na kojem se nalazi kuna. U nekim povijesnim razdobljima slavonski grb sastojao se od tri crvena hrta u trku na bijelom polju (nekad i bijeli hrtovi na zelenom polju), a osobito se to odnosi na 16. i 17. stoljeće. Takav se grb nalazio na oltaru sv. Ladislava iz 17. st. u zagrebačkoj katedrali (uz grbove Hrvatske i Dalmacije), kao ilustracija u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Lučića s kraja 17. stoljeća, kao jedan od grbova u Fojničkom grbovniku iz 17. st., ali i na povelji bratovštine Sv. Jeronima u Rimu iz 1585.

Na grbu hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1458.-1490.) Hrvatsku predstavlja grb s tri zlatne okrunjene lavlje glave (heraldički su to leopardove glave) na plavom polju (azure), koji će se kasnije odnositi isključivo na Dalmaciju. Grb se nalazi u vanjskom krugu Korvinova grba, među grbovima zemalja povezanih s ugarskom krunom. Grb Dalmacije s tri zlatne okrunjene leopardove glave koristi se barem od 14. stoljeća, a potvrdio ga je kralj Žigmund Luksemburški (vladao od 1387. do 1437.). U početku su to bile tri okrunjene lavlje glave okrenute lijevo na crvenom štitu, što podsjeća na grb Luksemburgovaca, pa je moguće da je grb ove dinastije i u korijenu dalmatinskoga grba. Kao što se vidi već na grbu Matije Korvina, ubrzo su lavlje glave pretvorene u glave heraldičkih leoparda (okrenuti en face), a štit je postao plav. Do 1525. često je njime predstavljana cijela Hrvatska.

Takav grb Dalmacije ući će i u kasnije grbove hrvatsko-ugarskih vladara, kao i vladara Habsburške Monarhije, te se nalazi na brojnim prikazima habsburških vladara već od početka 16. stoljeća, kao i u Fojničkom grbovniku. Usto, nalazi se i na brojnim pročeljima zgrada i freskama unutrašnjosti palača i crkava širom nekadašnje Habsburške Monarhije. Uz njega bit će i grbovi Hrvatske i Slavonije. Od 16. st. započinje i jasnije razlikovanje uporabe ova tri grba za točno određene tri zemlje: Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Istovrsni grb rabit će i drugi vladari koji će polagati neko pravo na Dalmaciju, a osobito će se nalaziti u prikazima mletačkih posjeda, no u toj inačici glave leoparda neće biti okrunjene a štit će biti vraćen izvornoj crvenoj boji.

Uzorak bijelih (argent) i crvenih (gules) kvadrata (4×4) kao grb Hrvatske prvi se put službeno pojavljuje 1508. godine na portretu Fridrika III. Habsburškog, koji je naslikao Hans Burgkmair. Pretpostavlja se ipak da je bio u uporabi još od 11. stoljeća. 1512. godine bila je izdana spomenica Maksimilijana I. sa slikom njegovog groba. Rubom groba prikazano je osam grbova zemalja, a među njima i hrvatski grb s 5 x 5 polja. Hans Burgkmair portretirao je 1525. kralja Vladislava II. Na slici je i hrvatski grb (7 x 4). Prikazan i na spomen-medalji što ju je Vladislav II. izdao 1525. godine. Na dokumentu kojim Sabor Hrvatske i Dalmacije, 1. siječnja 1527. godine, potvrđuje izbor Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja (tzv. Cetinski Sabor) nalazi se šahovsko polje s 8×8 polja unutar kružnog pečata uz čije rubove polukružno piše Regni Sigillum (lat. „Pečat Kraljevstva“). Heraldički gledajući (zdesna), prvo je polje bijelo. To je jedan od sedam pečata što su ih na taj dokument stavili Ferdinandovi izaslanici i poglavari hrvatskih plemićkih obitelji. Takav će grb biti u osnovi kasnijih hrvatskih grbova unutar Habsburške Monarhije.

Do početka 19. stoljeća ustalila se uporaba triju grbova u odnosu na tri hrvatska kraljevstva. Tako je Hrvatsku predstavljao grb s crveno-srebrnim šahovskim poljem, različita broja i redoslijeda. Dalmaciju je predstavljao grb s tri zlatne okrunjene leopardske (lavlje) glave na plavom polju, a Slavoniju grb s plavim štitom i kunom u trku na crvenom polju između dvije srebrne grede sa zlatnom šestokrakom zvijezdom u gornjem polju. Kuna je nekad prirodne boje (smeđa), a nekad crna. Koliko je poznato, prvi je put Matija Habsburški na svom taliru iz 1616. objedinio tri hrvatska grba (slavonski, dalmatinski i hrvatski), a ta tri grba, zajedno s najstarijim poznatim hrvatskim grbom sa zlatnom šestokrakom zvijezdom danicom iznad srebrnog polumjeseca na crvenom štitu, rabio je ban Josip Jelačić (1848.-1859.) na svojoj zastavi kad je pod svojom vlasti ujedinio Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju (ta se inauguralna Jelačićeva zastava iz 1848. čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu). Istovremeno, pojavljuju se ova tri grba spojena u jednom štitu. Takav grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, okrunjen krunom, u raznim je oblicima bio u neslužbenoj uporabi od 1848. Na slici je banski grb Josipa Jelačića

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. u službenoj uporabi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koja se još nazivala i Trojedno kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, bio je grb sastavljen od grbova ovih kraljevstava okrunjen Krunom sv. Stjepana. Premda Dalmacija tada nije bila pod jursdikcijom hrvatskoga bana, ovim se grbom simbolično izricala želja za jedinstvom hrvatskog nacionalnog teritorija. Odlukom od 19. lipnja 1876. grb je detaljnije opisan, a prema njoj na štitu treba lijevo stajati grb Hrvatske, desno Dalmacije, te dolje Slavonije. Naredbom od 16. studenog iste godine propisano je da nad štitom ima biti Kruna sv. Stjepana. Naredba od 20. prosinca 1899. jasnije utvrđuje redoslijed hrvatskog i dalmatinskog, određujući da se riječi „lijevo“ i „desno“ u naredbi iz 1876. valja shvatiti heraldički, tako da s položaja onoga koji gleda grb, hrvatski grb stoji desno, a dalmatinski lijevo.

Istovremeno tri hrvatska grba (Hrvatske, Dalmacije i Slavonije) nalaze se i u zajedničkom grbu Zemalja Krune sv. Stjepana to jest u zajedničkom grbu hrvatsko-ugarske ustavne unije. On se nalazio u uporabi od 1868. do 1918. Na tom grbu koji u središtu ima grb Mađarske mogu se vidjeti (u smjeru obratnom od kazaljke na satu, počevši zdesna) grbovi Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne i Hercegovine (pridodan 1915.), Rijeke (pridodan 1890.) i Transilvanije. Dalmatinski se grb (kao i grb Bosne i Hercegovine) nalazio i na grbu austrijskog dijela Monarhije.

Nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček, od proljeća 1940.,^[1] u Banovini Hrvatskoj u službenoj je uporabi bio povijesni hrvatski grb (samo crveno-srebrno šahovsko polje) s krunom, te veliki grb sa povijesnim hrvatskim grbom na bijelom dvoglavom orlu okrunjenom krunom, a u neslužbenoj uporabi bio je i povijesni grb bez krune. To je opisano i prikazano na slikama u prilogu okružnice banske kancelarije od 10.10. 1940. Okružnica određuje primarnu uporabu velikog grba na većim natpisnim pločama, a malog grba primarno u sastavu administrativinh pečata. Ipak, takvo je stanje bilo kratka vijeka.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941., Zakonom o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 28. travnja 1941., grb koji ulazi u službenu uporabu opisan je na sljedeći način: „Grb Nezavisne Države Hrvatske je štit s 25 četvorinskih polja bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi), poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bijelo (srebrno). Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike troplete vitice iste crvene boje koja uokviruje bijelo polje u kojemu je veliko slovo U tamno modre boje.“ Ova tropleta vitica znak je ustaškog pokreta. Postojale su dvije inačice štitova koje su se podjednakom učestalošću pojavljivale u uporabi. Jedna je bila polukružna, a druga sa zašiljenim donjim dijelom. Bilo je i više inačica vitica. Grb je bio u uporabi u NDH do 8. svibnja 1945.

Nakon Drugog svjetskog rata u vrijeme Federalne Države Hrvatske rabljen je znak (heraldički nije grb jer nema štita) s crvenom petokrakom zvijezdom u središtu obrubljenom vijencem koji je zdesna imao granu masline, a slijeva klas žita. Ovakav je znak bio u uporabi do 18. siječnja 1947. Od tada, u NR Hrvatskoj i SR Hrvatskoj, sve do 1990. u službenoj je uporabi bio povijesni hrvatski grb s prvim crvenim poljem, uronjen u valovito more (plavo i srebrno), i s izlazećim zlatnim suncem iza štita. Grb je bio okružen vijencem od žitna klasja sa srebrnim nakovnjem u dnu i crvenom petokrakom zvijezdom na vrhu. U klasičnoj socijalističkoj ikonografiji žito predstavlja plodnost i seljaštvo, nakovanj predstavlja radništvo, a izlazeće sunce označava novo jutro koje dolazi s komunizmom. Iz iste je ikonografije i crvena petokraka. Ustav SR Hrvatske od 22. veljače 1974. ovako opisuje taj grb: „Grb Socijalističke Republike Hrvatske je polje okruženo sa dva snopa žitnog klasja zlatne boje. U dnu polja je željezni nakovanj nad kojim se blago talasa morska pučina. Iz morske pučine uzdiže se historijski hrvatski grb iznad kojega izlazi sunce. Snopovi žitnog klasja dolje se sastavljaju i isprepliću, a u svom sastavu opleću postolje nakovnja. Između vrhova klasja je zlatom obrubljena crvena petokraka zvijezda kojoj su donji kraci usmjereni u polje grba.“

25. srpnja 1990. Hrvatski sabor donosi Amandman LXVI na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske u kojem se kaže: „Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.“ Ovakav osnovni povijesni grb bio je u uporabi do donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21. prosinca 1990. (NN 55/90). Nije bilo nikakvih preciznijih odredbi o obliku štita, niti službenog likovno oblikovana predloška, a amandmanom je određeno da se točan izgled grba ima utvrditi zakonom. Zbog toga se kroz sljedećih nekoliko mjeseci i u službenoj uporabi moglo vidjeti više inačica grba, s različitim oblicima štita i različitim početnim poljem.

Grb Republike Hrvatske prema Prijedlogu Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, kojeg je Vlada Republike Hrvatske uputila u saborsku zakonodavnu proceduru 18. prosinca 1990. Zakon je donesen 21. prosinca 1990. Dizajn je načinio Miroslav Šutej, a prihvatila ga je komisija kojoj je bio na čelu Nikša Stančić, predstojnik katedre za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ovo rješenje izazvalo je više primjedbi heraldičara koje se odnose na uporabu grbova u kruni, različite nijanse plave boje u grbovima, nejasno podrijetlo plave boje u grbu s polumjesecom i zvijezdom, jednaka čast pridana grbovima nekadašnjih kraljevstava i onih područja koja to nisu bila, te obrub oko čitavoga grba. Ove primjedbe nikada nisu uzete u ozbiljnije razmatranje no potakle su janije propise o heraldičkim rješenjima za znakovlje županija, gradova i općina.

Fojnički grbovnik, nastao vjerojatno u 17. stoljeću kao kopija izgubljene zbirke grbova nastale oko 1590. godine za admirala Petra Grgurića Ohmučevića, donosi u sklopu složenoga grba zemalja koje su se pripisivale Dušanovom carstvu i prikaz slavonskog grba u obliku tri crvena hrta na srebrnom polju, dalmatinski grb s tri okrunjene leopardske glave na plavom polju i hrvatski grb s 5x4 crvena i srebrna šahovska polja u donjoj polovici štita. U istom grbovniku nalaze se i zasebni prikazi grbova ovih zemalja. U prikazima grbova habsburških zemalja, kako u raznim grbovnicima, tako i u drugim vrstama prikaza (pročelja zgrada, freske u crkvama i palačama širom monarhije) ovaj grb od 16. stoljeća nedvosmisleno predstavlja Hrvatsku, a uz njega su i grbovi Dalmacije i Slavonije u kombinaciji s ostalim grbovima Habsburške Monarhije. Postoje zapisi iz 16. i 17. stoljeća o krunidbama hrvatsko-ugarskih kraljeva u Požunu (današnja Bratislava), prilikom kojih su hrvatski plemići nosili zastave kraljevstava Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ne postoje podaci da je ovaj grb ikada službeno korišten kao grb Hrvatske ili njenih vladara.

Nakon što je Hrvatski sabor raskinuo 29. listopada 1918. sve državno-pravne veze s Austrijom i Ugarskom, te je Hrvatska postala dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, trostruki grb, ali bez krune i sa zvijezdom u donjem plavom polju slavonskoga grba, a ne u gornjem, pojaljuje se na poštanskim markama. To međutim nije bio službeni grb, već umjetnički izražaj Rudolfa Valića koji je zajedno s Rudolfom Sabljakom oblikovao marku. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca samo grb s crveno-srebrnim šahovskim poljem predstavlja Hrvatsku na zajedničkom grbu koji na štitu još sadrži i srpski i slovenski grb na bijelom dvoglavom orlu. Nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček, u Banovini Hrvatskoj u službenoj je uporabi bio povijesni hrvatski grb (samo crveno-srebrno šahovsko polje) s krunom, te veliki grb sa povijesnim hrvatskim grbom na bijelom dvoglavom orlu okrunjenom krunom, a u neslužbenoj uporabi bio je i povijesni grb bez krune. To je opisano i prikazano na slikama u prilogu okružnice banske kancelarije od 10. rujna 1940. Okružnica određuje primarnu uporabu velikog grba na većim natpisnim pločama, a malog grba primarno u sastavu administrativinh pečata. Ipak, takvo je stanje bilo kratka vijeka.

Dubrovački grb koji danas predstavlja dio grba Republike Hrvatske, izvorno je bio mađarski grb, ili točnije grb Arpadovića crvenih i srebrnih crta. Potječe iz 11. stoljeća, a Dubrovačkoj Republici dodijelio ga je u 14. stoljeću hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac. Isti je grb bio u uporabi i u Habsburškoj Monarhiji u kojoj je Dubrovnik, nakon napoleonskih osvajanja, imao položaj kneževstva, dok nije priključen Kraljevini Dalmaciji (1867.). Iznad grba obično se nalazila i kruna.

Izvorni dubrovački grb sastoji se od bijelih (srebrnih) greda (obično četiri) na crvenom štitu. U različitim povijesnim razdobljima bijele su grede ponekad bile i plave boje, baš kao što je to slučaj i na današnjem hrvatskom grbu na kojem je bijela boja zamijenjena plavom, a smanjen je i broj greda, što se opravdava estetskim zahtjevima. Tako sada ovaj grb sadrži zapravo dvije crvene grede na plavom polju.

Grb Istre sa zlatnom kozom crvenih papaka i rogova u plavom štitu na zelenom trobrijegu bio je u uporabi za Istru u Habsburškoj Monarhiji kojoj je pripala 1797. U njoj je Istra imala položaj marke (Markgrafschaft), dok 1813. nije postala dijelom Austrijskog primorja te je s Goriškom, Gradiščem i Trstom imala zajednički združeni grb. Grb s kozom ili jarcem već je ranije za Istru koristila Mletačka Republika. Kao suvremeni grb Istarske županije usvojeno je umjetničko rješenje prema knjizi austrijskoga heraldičara K. Linda „Stadte-Wappen von Österreich-Ungarn“ (Beč, 1885.): u plavom zlatni jarac sa crvenim rogovima i papcima.