Prijeđi na sadržaj

Crno more

Izvor: Wikipedija
Crno more
Lokacija Jugozapadna Azija, Istočna i Jugoistočna Evropa
Koordinate 44°N 35°E / 44°N 35°E / 44; 35
Granična mora Mramorno more, Azovsko more
Površina 436.402 km²
Zapremina 547.000 km³
Prosječna dubina 1253 m
Najveća dubina 2212 m
Najveća širina 615 km
Najveća duljina 1175 km
Površina sliva 2,400.000 km²
Širi sliv sredozemni
Glavni pritoci Dnjepar, Dnjestar, Dunav, Kizil
Količina padalina 300 − 2465 mm/god.
Hlapljenje 180 − 330 mm/god.
Akumulacijski period 500 god.
Temperatura −1 − 28 °C
Salinitet 18 − 22,5 
Otoci >10
Duljina obale 4340 km
Obalne države  Gruzija
 Rusija
 Ukrajina
 Rumunjska
 Bugarska
 Turska
Karta Crnog mora

Crno more (u starom vijeku poznato kao Pontus Exinus) je najistočniji dio Sredozemnog mora. Pruža se između Evrope i Azije. S Mramornim morem veže ga prolaz Bospor, a s Azovskim morem Kerčki prolaz.

Ukupni dotok morske vode kroz Bospor je oko 200 km³ godišnje. Dotok slatke vode rijeka crnomorskog sliva (uglavnom s područja srednje i južne Europe) iznosi oko 320 km³ godišnje. Daleko najveća rijeka crnomorskog sliva je Dunav.

Površina Crnog mora je oko 422,000 km², a najveća dubina mora je 2210 m.

Države na obalama Crnog mora su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija. Autonomna Republika Krim je sve donedavno bila sastavni dio Ukrajine.

Etimologija

[uredi | uredi kod]

Naziv Μαύρη Θάλασσα, ekvivalentan nazivu Crno more, ne može se pratiti ranije od 13. stoljeća. Prema Strabu, Crno more se u antičko doba nazivalo jednostavno more (pontos). Grčko-rimska tradicija more naziva Εύξεινος Πόντος (Euxeinos Pontos), gostoljubivo more. Ovaj je nazvi zamijenio raniji Pindarov naziv Pontos Axeinos (negostoljubivo more) (zvano tako zbog teške navigacije i negostoljubivih divljih plemena na obalama. Promjena naziva došla je sa stvaranjem kolonija Milećana, čime je more postalo dijelom Grčke civilizacije.

No, moguće je i da je naziv Axeinos došlo od iranskog axaina ("tamno") Porijeklo naziva "crno" možda potjeće od nazivanju strana svijeta po bojama u antičko doba, pri čemu je crna označavala sjever, a crvena jug. Herodot jednom prilikom naizmjence koristi nazive Crveno more i "Južno more".

Moderni nazivi za Crno more su redom prijevod od Μαύρη Θάλασσα ("Crno more") - Turski Kara Deniz, Ruski Chernoye More, Bugarski Cherno More, Черно Море, Ukrajinski Chorne More, Rumunjski Marea Neagră, Laz Ucha Zuğa (ili jednostavnije Zuğa, "more").

Geologija

[uredi | uredi kod]

Crno je more najveći anoksični morski sustav. Ovo je rezultat velike dubine i relativno malog saliniteta (a stoga i gustoće vode na većim dubinama. Slatka voda i morska voda miješaju se samo u gornjih 100 do 150 metara, dok se voda ispod te granice (nazvane pinoklina) miješa tek jednom u tisuću godina. Stoga ne dolazi do značajnije razmjene plinova s površinom, pa organska tvar u procesu truljenja troši sav kisik. U ovim uvjetima, ekstremofilni mikroorganizmi koriste sulfat (SO42−) za oksidaciju organske tvari, pri čemu proizvode vodikov sulfid (H2S) i ugljik dioksid. Ova je mješavina iznimno toksična (duža ekspozicija može biti smrtonosna za ljude), pa se cijeli život u moru nalazi u sloju od oko 180 m ispod površine. Nedostatak mikroorganizama i kisika pogodovao je očuvanju tisuće godina starih ljudskih artefakata kao što su korita brodova i ostaci naselja.

Velike količine organske tvari padaju na dno mora te se akumuliraju u sedimentima s koncentracijom i do 20%. Ova se vrsta sedimenata naziva sapropel.

Postoji konsenzus među znanstvenicima oko teorije da je Crno more prije posljednjeg ledenog doba bilo slatkovodno jezero (barem u gornjim slojevima), te da je tijekom ledenog doba bilo znatno pliće. No, razvoj Crnog mora iz jezera u more je još uvijek predmet mnogih znanstvenih rasprava.

Postoje razni scenariji plavljenje Crnog mora i preobrazbu iz slatkovodne u morsku vodenu masu. William Ryan i Walter Pitman predlažu katastrofični model, dok neki drugi modeli predviđaju postepenu preobrazbu.

Modeli se razlikuju po različitim teorijama oko razine vode u slatkovodnom jezeru u trenutku kada je sredozemno more doesglo visinu pri kojoj se moglo preliti preko Dardanela i Bospora.

S druge stranem istraživanje morskog dna Egejskog mora pokazuje da je u 8. tisućljeću pne. postojao jak priliv slatke vode iz smjera Crnog mora. (New Scientist, 4 svibnja 2002, str. 13).

Ryan-Pitmanova teorija o potopu

[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Ryan-Pitmanova teorija o potopu

Godine 1977., William Ryan i Walter Pitman sa sveučilišta Columbia (Columbia University) objavili su teoriju o velikom prodoru vode kroz Bospor u dalekoj prošlosti.

Obalni gradovi

[uredi | uredi kod]

Važniji gradovi na obali Crnog mora su:

Turizam

[uredi | uredi kod]
Crno more pokraj Sočija, fotografija iz 1915.

Bugarska:

Ahtopol, Balčik, Emona, Zlatni pijesci, Nesebar, Pomorje, Rusalka, Sozopol, Sunčana Plaža, Sveti Vlas

Rusija:

Anapa, Soči, Tuapse

Ukrajina, Krim:

: Alupka, Feodosija, Alušta, Jevpatorija, Gurzuf, Koktebel, Sudak, Jalta

Turska:

Giresun, Rize, Trabzon

Gruzija:

Gagra, Pitsunda (pokrajina Abhazija)

Rumunjska:

Jupiter, Mamaia, Mangalia, Neptun, Olimp, Saturn, Vama Veche, Venus

Poveznice

[uredi | uredi kod]

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Charles King, The Black Sea: A History, 2004, ISBN 0-19-924161-9
  • William Ryan and Walter Pitman, Noah's Flood, 1999, ISBN 0-684-85920-3
  • Neal Ascherson, Black Sea (Vintage 1996), ISBN 0-09-959371-8
  • Özhan Öztürk, Karadeniz: Ansiklopedik Sözlük (Black Sea: Encyclopedic Dictionary). 2 Cilt (2 Volumes). Heyamola Publishing. Istanbul. 2005 ISBN 975-6121-00-9.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Ostali projekti
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Crno more
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Crno more