Voćin

Općina obuhvaća naselje Voćin i još 20 naselja: Bokane, Ćeralije, Dobrić, Donje Kusonje, Đuričić, Gornje Kusonje, Gornji Meljani, Hum, Hum Varoš, Kometnik-Jorgići, Kometnik-Zubići, Kuzma, Lisičine, Macute, Mačkovac, Novo Kusonje, Popovac, Rijenci, Sekulinci, Smude.

Naselje Voćin se nalazi na obali Voćinske rijeke u Slavoniji, u podnožju Papuka, 23 km jugozapadno od Slatine, na 215 m apsolutne visine.^[1]

Prema popisu stanovništva iz 2011, u općini Voćin je bilo 2.382 stanovnika, od čega se 2.147 (90,13%) stanovnika izjasnilo kao Hrvati, njih 211 (8,86%) se izjasnilo kao Srbi, dok se njih 14 (0,59%) nije izjasnilo po nacionalnosti.^[2]

Prema popisu iz 1991. godine, naselje Voćin je imao 1.569 stanovnika, od kojih su se njih 1.009 (64,30%) izjasnili kao Srbi, 426 (27,15%) kao Hrvati, 65 (4,14%) kao Jugoslaveni, a bilo je i 59 (3,76%) neopredeljenih. Grad se do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj (1992) nalazio u sustavu bivše općine Podravska Slatina.

Dvadeset godina kasnije, 2011. u samom naselju Voćin bilo je 1.191 stanovnika, dok sela Dobrić, Đuričić, Kuzma, Lisičine i Popovac u ovoj općini nisu imala nijednoga stanovnika.^[3]

Površina općine Voćin je 2011. iznosila 295,80 km², a gustoća 8 stanovnika po km².^[4]

Voćin je 2011. bila demografski najmlađa općina u Hrvatskoj, s prosječnom starošću stanovnika od 32 godine.^[5]

Načelnik općine Voćin, Predrag Filić (HDZ).

Dan općine je blagdan Male Gospe.

Današnje mjesno ime Voćin potječe od srednjovjekovnog oblika koji se u latinskim ispravama obično bilježio kao Athyna, a ponekad i kao Atina, Othina, Achyna, Agyna ili slično, što označava baštinu ili očevinu.^[6] Mjesto se nazivalo još i Vučin.^[7]

Početkom 13. stoljeća područje Voćina se nalazilo u sastavu vlastelinstva Novak, u posjedu Gyule Šikloškoga iz roda Khan i roda Tome „Bana“. Kralj Karlo I. Robert darovao je 1317. voćinsko vlastelinstvo članovima roda Aba.^[1]

Voćin se prvi put spominje 1334. u popisu župa zagrebačke biskupije, gdje se navodi crkva Sv. Nikole u podgrađu Voćina. Voćin je u to doba bio u rukama plemstva iz plemena Aba, koje je izumrlo 1434. Potom su ga držali Gorjanski, do izumiranja 1484.^[8]

Nakon toga je Voćin promenio više vlasnika. Prema ondašnjim običajima Voćin je pripao kralju Matiji Korvinu kralj Matija Korvin, zatim Katarini – udovici kneza Ivana Krbavskog i Eufrozini – udovici Joba Gorjanskog, obitelji Somi, koje su 1496. osnovale opservantski franjevački samostan u Voćinu, posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Od 1507. Voćin je pripao Benediktu Batthyaniju, čiji su ga naslednici držali do dolaska Turaka.^[1]

Nakon što su Turci osvojili grad (1538), oni su na vrhu kupastog uzvišenja sagradili grad od kamena,^[9] na približno 300 m n/v,^[10] iz kojeg su se uspješno branili 144 godine. Osnovna karakteristika ovog uzvišenja je bio to što je pružao velike mogućnosti za organizovanje odbrane.^[9] U voćinskoj tvrđavi bilo je oko pedesetak vojnika, dok je naselje ispod nje imalo oko 70 kuća.^[7]

U Voćinu su pored Turaka živjeli dijelom i pravoslavni Srbi koji su doseljavani iz središnjih srpske oblasti iz slivova rijeka Ibra, Lima, Pive, Tare, gornje Drine i Neretve, odakle su porijeklom i drugi Srbi naseljeni u Slavoniji. Voćinski Srbi su i za vrijeme Turaka, a poslije i za vrijeme austrijske vlasti bili graničari, davali pogranične straže i ratovali.^[11]

Prilikom povlačenja Turaka (1687), njihovi domovi u Voćinu su dosta stradali, osim što ih je razorila austrijska vojska, palili su ih i sami Turci pri povlačenju.^[11] Voćin je temeljito opustošen.^[7] Razrušena je utvrda na brežuljku i ona nakon toga nije više obnovljena. Sačuvan je njezin relativno mali dio. Ruševine voćinske utvrde bile su dobro vidljive sve do ranog 20. stoljeća.^[10] Uništen je i stari kameni franjevački samostan koji su Turci bili pretvorili u kamenolom.^[7]

Nakon izgona Turaka u gradu Voćinu je stanovalo malo krišćana, pravoslavnih i rimokatolika. Po njihovim imenima i prezimenima se lako može utvrditi srpska većina.^[11]

Prije Turaka Voćin je bio rimokatolički crkveni centar. Prema popisu iz 1698, spominju se ruševine franjevačkog samostana Svih Svetih, ženski manastir Svete Klare i župna crkva Svete Ane.^[11]

Oslobođenjem od Osmanlija Leopold I. Habsburški darovao je Voćin obitelji Caraffa, 1765. pripalo je Dvorskoj komori, a 1777. Ivanu Nepomuku Jankoviću de Pribert. Sa smrću Ladislava Jankovića,^[1] od njegove porodice 1896. ga je kupio kupio veleposjednik Edmund Guttman de Gelse i njegova braća iz Velike Kanjiže, nakon čega je Voćin doživeo veliki gospodarski procvat. Na Zvečevu je izgrađena tvornica stakla, a zatim željeznička pruga, koja je Voćin povezala s Čačincima, te sanatorij za plućne bolesti.^[7]

Voćinska pravoslavna parohija je u 18 vijeku imala sjedište u naselju Smude, a kajem istog vijeka Voćin je postao sjedište parohije. Godine je 1790. je u Voćinu sazidana nova parohijska crkva posvećena Svetim Ocima prvog vaseljenskog sabora, u narodu poznatija kao „Sveta Nedelja“. Narod zajedno sa crkvom stradao je 1941.^[11]

Narod u selima oko Papuka bio već opredijeljen za NOB još od ljeta 1941, kada je postao žrtva ustaškog terora.^[9]

Iz Voćina je 13. jula 1941. uhapšen paroh pravoslavne crkve Nacko Vidanović,^[12] Prva oružana grupa na teritoriju kotara Podravska Slatina formirana je 14. jula 1941. na sektoru sela Lisičine i Kuzma.^[13] 26. jula 1941. iste godine iz Voćina je proterano 27 stanovnika u Srbiju.^[14] Nakon okršaja pobunjenika kod sela Stara Krivaja 3. oktobra 1941, kada su pripadnici 28. ustaške bojne ubili između 11 i 15 njezinih pripadnika, došlo je do djelimičnog osipanja pobunjenika, a ustaške vlasti sazvale su sve stanovnike pravoslavne vjeroispovijesti iz Stare i Nove Krivaje, Kuzme, Lisičina, Voćina i Ðulavesa (danas Ðulovac) i priopćile poglavnikovu odluku o ograničenom kretanju, a ujedno je odbeglo stanovništvo pozvano da se vrati svojim kućama. ^[15]

22. oktobra osnovan je partizanski odred, koji je 21. novembra 1941. napao Slatinski Drenovac zato da bi došlao do veće količine oružja.^[16] U akciji je sudjelovalo 15 boraca i oko 100 seljaka iz okolnih sela.^[17]

Pravoslavna crkva u Voćinu uništena je 9. januara 1942.^[13]

12. januara 1942 odred ustaša iz Podravske Slatine ušao je u selo Kometnik (3 km istočno od Voćina), u kome se nalazilo pravoslavno stanovništvo koje nije pristalo da na prekrštavanje. Tom prilikom došlo je do oružanog sukoba između partizana i/ili četnika i ustaša, koji je trajao pet sati. U borbi je poginulo oko 5 ustaša i 7 partizana.^[18] Preostale ustaše su se povukle u Voćin.^[19] Narednog dana ustaše su dobile pojačanje iz drugih ustaških formacija iz Osijeka, Belišća i Virovitice, opkolile Dobriće, te čitavo selo Kometnik. Žene i djecu iz Kometnika, nih oko 190 su sprovele u privremeni logor u Zdencima,^[20] da bi ih kasnije pustili kućama, dok su muškarce koji su pokušali pobjeći ili su pružali otpor pobile na licu mjesta su,^[21] a svi ostalih 174 žitelja Kometnika i 32 žitelja Dobrića su uhapsile, srpovele u Voćin i tamo ih pobile, što je predstavljao odmazdu za partizanske akcije na Papuku.^[20] Sljedećeg dana ustaše su saonicama prevezle pobijene Srbe u zajedničku grobnicu, koja je iskopana istočno od Voćina, uz korito rijeke Voćinke.^[21]

Nakon kolektivnog hapšenja stanovnika Kometnika, ustaše su izvršile pljačku cjelokupne imovine seoskog stanovništva.^[20] Stradanje stanovnika sela Kometnik predstavlja jedan od prvih masovnih zločina ustaša nad cjelokupnim stanovništvom nekog seoskog naselja u Slavoniji.^[19]

Vlasti NDH postigle su tim pokoljem upravo suprotan efekt od željenog.^[22] Iako 1941. i početkom 1942. nije bilo mnogo onih koji su pristajali na aktivan otpor, osećajući sve više egzistencijalnu ugroženost, veliki broj Srba iz potpapučkih sela priključio se partizanskim jedinicama.^[23]

Pravoslavno stanovništvo iz Voćina i okolnih mjesta prekrštavano je u rimokatoličku veru 14. marta 1942.^[13]

Voćin je bio od izuzetnog vojnog značaja, jer se nalazio na raskrsnici puteva. Voćinska utvrda zatvarala je jedini prolaz i jedinu drumsku komunikaciju koja je, kroz duboko usječeni klanac Papuka, povezivala teritoriju centralnog dijela Slavonije sa Podravinom, koju su držali partizani. Iz tog razloga su Voćin partizani napadali i osvajali tokom Drugog svjetskog rata čak pet puta. Svaki napad na je imao posebne taktičke postupke i rješenja, nijedan nije izveden na isti način. U Voćinu se nalazila Druga bojna 4. gorskog zdruga, koja je brojala oko 500 ustaša, domobrana i Njemaca.^[24] Prvi put partizani su Voćin napali u noći 11. 12 1942. i osvojili ga narednog dana u podne.^[25] Međutim, već poslije osam dana ponovo je pao u ruke ustaša i folksdojčera, koji su pre upada u Voćin ubijali stanovništvo u okolnim selima Lisičinama, Popovcu, Kuzmi i Kometniku. Drugi put su partizani zauzeli Voćin 11. 1. 1943. nakon šestodnevnih borbi.

Nakon ofanzive „Braun“, nazvane po nemačkom generalu Jozefu Brauneru, komandantu 187. rezervne divizije, koja je imala za cilj uništenje partizanskih snaga sjeverno od Save, Voćin je krajem marta iste godine ponovo bio u rukama ustaša. Tamo se nalazila jedna bojna Gorske divizije „Ante Pavelić“, sa oko 650 dobro naoružanih i utvrđenih ustaša na tvrđavi i u samom mjestu, koja je u želji da Voćin čvrsto odbrani, pred svim vatrenim položajima postavila minska polja, te bodljikavu žicu.^[26] Treći napad na Voćin partizani su izvršili 8. 5. 1943, četvrti put 24. 4. 1944. i peti put 18. 4. 1945. godine, kada je i konačno oslobođen.^[9]

Prema objavljenom poimeničnom popisu, u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, u periodu 1941-1945, stradalo je 25 ljudi iz Voćina, 64 iz Huma, 35 iz Hum Varoši, 44 iz Kuzme, 49 iz Lisičina, 13 iz Gornjih Kusonja, 84 iz Popovca.^[27]

Za vrijeme rata u Hrvatskoj 1991-1995, Voćin je najpre bio pod srpskim snagama. Tokom vojnoredarstvene operacije čišćenja šireg područja Papučkog dijela zapadne Slavonije od srpskih snaga, na području Voćina je počinjen jedan od najvećih ratnih zločina nad hrvatskim stanovništvom, kada su srpske paravojne formacije „Beli orlovi“, prilikom povlačenja, u noći između 12. i 13. 12. 1991. ubile više od 40 civila hrvatske nacionalnosti iz Voćina, Kraskovića, Huma, Bokana, Miokovićeva.^[28]

Ulaskom HV-a na područje Voćina i okolice, zločini nad civilnim stanovništvom nisu prestali.^[29] U razdoblju od 15. 12. 1991. do kraja januara 1992,^[30] desila su se ubojstva i nestanci Srba koji su ostali u svojim domovima u Voćinu, Sekulincima, Gornjim Meljanima, Đuričićima, Bokanima, Hum Pustari, Macutama, nakon čega im se svaki trag izgubio, neki od njih se i dalje vode kao nestali.^[29]

U jesen 1991. su se srpske jedinice, a zajedno s njima i civili srpske nacionalnosti povukli. Jedan dio izbeglica iz Voćina i Grubišnog Polja (žene i djeca), njih oko 500, dobili su oktobra mjeseca 1991. kolektivni smještaj u turističkim objektima na Palama.^[31]

U njihove napuštene domove u Voćinu je vlada Franje Tuđmana dovela Janjevce s Kosova.

Početkom novembra 1992, nakon ratnih razaranja, u Voćinu su snimani pojedini dijelovi za prvi hrvatski ratni film „Vrijeme za ...“, koji je režirala Oja Kodar Palinkaš.

U periodu 1991-1995. ubijeno je 77 Srba iz Voćina.^[21]

Nadležne institucije u RH su djelomično procesuirale zločine nad Hrvatima, kroz dva kaznena postupka, vođena pred županijskim sudovima u Bjelovaru i Virovitici. Za zločine nad Srbima u Voćinu, nakon ulaska postrojbi HV-a, do sada nitko nije odgovarao.^[29]

Obstruisanje komemoracije srpskim civilnim žrtvama i uništavanje srpske pravoslavne crkve u Voćinu, te ulivanje straha među lokalnim stanovništvom,^[32] ni danas ne predstavlaju rijetku pojavu, te se nastavlja nečinjenje nadležnih u vezi kažnjavanja ratnih zločinaca i identifikaciji posmrtnih ostataka Srba nestalih u razdoblju od 15. 12. 1991. do kraja januara 1992.^[30]

Voćin je nakon Kistanja najsiromašnija općina u Hrvatskoj.^[5] Prema podacima iz 2011. u općini je bilo 469 nezaposlenih.^[33]

Ljudi se bave poljodjelstvom (žitarice), stočarstvom (svinje, goveda, ovce), u ribnjacima površine 1 ha se gaje šaran, amur i dr, a bave se i drvnom industrijom.^[1]

Voćin je okružen šumama iz kojih se na dan se izvuče oko 20 kamiona drvne mase, od čega se u Voćinu prerade svega tri.^[34] Prije 1991. u drvnoj industriji je radilo oko 600 mještana u Voćinu.^[5]

U općini postoji 18 gospodarskih subjekata, od kojih su najpoznatiji Divas drvna industrija d.o.o. (u predstečajnom postupku), te Drvne konstrukcije d.o.o.^[35]

Industrijski kombinat, osnovanan 1972. je do 1991. imao 13 dioničkih društava, sa tvornicom namještaja, furnira, lameliranih nosača, peta i đonova, alata i drugo, u Slatini, Voćinu, Mikleušu, Daruvaru i Zemunu.^[36] Od ranijeg kombinata, nakon stečaja nastala je tvornica Drvene konstrukcije d.o.o. koja proizvodi lamelirane drvene konstrukcije, lučne ili ravne lamelirane grede, dužine do 45 m i visine do par metara. Tvornica trenutno ima oko 140 zaposlenih u dva pogona, a planira da zapošljava oko 250 radnika do kraja 2017.^[36]

Okružen nezagađenom prirodom i šumama, Voćin je idealan za ekološku poljoprivredu i seoski turizam.

• Grigor Vitez je nekoliko godina, pred početak Drugog svjetskog rata živjeo i radio kao učitelj u Voćinu.

U Voćinu se nalaze:

• crkva 318 Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora (iz 1790. godine). Ustaše su spalile hram, a parohijski dom je uništile do temelja 9. 1. 1942. u Drugom svjetskom ratu. Nova crkva podignuta 1976. je u decembru (prosincu) 1991. godine oštećena paljenjem.^[37] Obnovljena je 2000. godine. Parohija u Voćinu pripada Arhijerejskom namjesništvu pakračko-daruvarskom (Eparhija pakračko-slavonska), a čine je sela: Dobrići, Sekulinci, Kometnik.^[38]

• spomenik „U Marijinu naručju“, 47. voćinskim žrtvama Domovinskog rata, ispred katoličke crkve u Voćinu, dar Požeške biskupije. Otkriven je na godišnjicu 13. 12. 2010.^[39][40]
• kasnogotička župna crkva Pohoda blažene djevice Marije (gospa Voćinska).^[1] Građena krajem 15. stoljeća. Nakon što je Voćin pao u turske ruke, tri voćinske crkve su prepuštene postupnom propadanju. Kada je Voćin 1687. oslobođen od Turaka, franjevci su najpre sagradili drvenu crkvu. Do sredine 18. stoljeća najbolje očuvana srednjovjekovna crkava je obnovljena, dok su ruševine preostalih dviju crkava nestale. Tada je u Osijeku nabavljen kip Bogorodice, za koji se vjeruje da je čudotvoran. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su prilikom povlačenju 1944. zapalili i mjesto i crkvu, koja je nakon toga ostala bez krova. Obnova crkve započela je 1965. a završena 1977.^[8] Crkva je razorena miniranjem u noći između 12. i 13. 12. 1991, tako da je od nje ostao samo dio pobočnog zida,^[41] a zatim ponovo obnovljena. Voćin se nalazi u zemljopisnom središtu Požeške biskupije.^[8]
• ispod popločenja zapadnog dijela župne crkve Blažene Djevice Marije, prilikom obnove gotičke i barokne faze crkve, provedenе 2002. pronađena su dva groba iz vremena kasnog brončanog doba, koji upućuje da se negdje u blizini moralo nalaziti i naselje čiji su stanovnici ukopavani na ovom mjestu^[37]
• Memorijalni spomenik pokolja stanovnika srpske nacionalnosti u Voćinu (1942).^[21]
• u središnjem dijelu Voćina nalazi se Park šuma Jankovac, sa statusom spomenika parkovne arhitekture, površine 6 ha. Park je s jedne strane omeđen magistralnom cestom, uz koju teče rijeka Jovanovica, a s druge strane rijekom Đedovicom. Te se dvije rijeke na rubnom dijelu parka spajaju u rijeku Voćinku. Park je nastao uz dvorac Janković, omeđen je magistralnom cestom, uz koju teče rijeka Jovanovica, a s druge strane rijekom Đedovicom, obe rijeke se u rubnom dijelu parka spajaju u rijeku Voćinku. U parku se nalazi planinarski dom, izvori, špilje, slap Skakavac, dva umjetna jezera, te ponikve promjera 10 – 40 m.

^[42]

• Voćinska tvrđava, srednjovjekovni utvrđeni grad od kojega se mogu videti samo neznatni ostaci. Nalazi se na brežuljku iznad grada, zapadno od ceste koja iz Požeške kotline vodi u Voćin. ^[7][43]
• šumsko područje Đedovica je odmarilište u prirodi, uz izvore.^[44]
• spomenik prirode dva hrasta su stari hrastovi kitnjaci smješteni na 580 m.n.v. u području Đedovice, neposredno ispod glavnog papučkog grebena. Ustanovljena starost mlađeg hrasta je oko 420 godina, a starijeg je procijenjena na 500 godina. Prsni promjeri stabala 172 cm na mlađem i 193 cm na starijem hrastu, visina mlađeg je 33 m, a starijeg hrasta 32,5 m. Ovaj spomenik prirode predstavlja stanište brojnim biljnim i životinjskim vrstama, važni su za očuvanje bioraznolikosti šumskog ekosustava.^[44]
• geološki spomenikik prirode Rupnica, sa stubastim lučenjem vulkanskih stijena, nastao je na mjestu nekadašnjeg kamenoloma. Vezan je za pojavu lučenja vulkanskih efuzivnih stijena, a nastaje hlađenjem lave homogenog sastava. Lokalitet Rupnica proglašen je 14.10.1948. prvim zaštićenim geološkim spomenikom prirode u Hrvatskoj.^[44]
• Pravoslavana crkva Sv. Georgija (Lisičine). Prema pisanim izvorima, nekada je postojala drvena crkva, koja je 1869. zamijenjena novom, zidanom crkvom. Sada je izvan funkcije, kao i samo naselje, izložena propadanju.^[43]
• Arboretum Lisičine u selu Lisičine.^[7] Prije ratnih razaranja posjedovao je 2500 taksona i kultivara i bio je jedan od najznačajnijih u jugoistočnoj Europi. Sada ima svega 500.^[45]
• Park prirode Papuk u Požeško-slavonskoj i Virovitičko-podravskoj županiji. Zauzima gorske šumske predjele Papuka i Krndije te rubne dijelove poljoprivrednih površina. Površina parka je 33 600 ha. Hidrološki je vrlo bogat nadzemnom i podzemnom vodama. ^[44]
• crkva Uspenja Bogo rodice u Macutama. Sagrađena je 1714. godne, izvan funkcije je i prepuštena propadanju^[44]
• vidikovac uz selo Macute^[43]
• Smudska brda posebni rezrvat (Smude)^[44]
• specijalni rezervat šumske vegetacije Sekulinačka planina (Sekulinci) - šumska oaza prašumskoga tipa. Bukovo-jelova šuma starosti je oko 150 godina zauzima površinu od 8,01 ha. Zauzima sjeveroistočnu padinu nagiba 10-20% na nadmorskoj visini 740 do 820 metara u najvišim područjima sjevernog dijela Papuka. Nalazi se u teško pristupačnom dijelu Papuka za čiju posjetu je potreban dobar i stručan vodič.^[44]

U Voćinu se nalazi dječji vrtić „Jelenko“ i osmogodišnja Osnovna škola „Voćin“, koju je 2016. upisalo manje od 300 đaka.^[5] Osnovna škola ima sportsku dvoranu. Postoje i dve 2 područne osnovne škole u naseljima Ćeralije i Hum.^[46]

• Kulturno-umjetnička udruga „Voćin“
• Pododbor SKD "Prosvjeta"

• Nogometni klub „Voćin“ sa nogometnim igralištem
• sportska dvorana u osnovnoj školi
• Samostalna lovačka udruga „Jelen“

• Andrić, Stanko (2008). „Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest”. Scrinia Slavonica (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) 8. ISSN 1848-9109. 
• Škiljan, Filip (2010). „Stradanje Srba, Židova i Roma u virovitičkom i slatinskom kraju tijekom 1941. i početkom 1942. godine”. Scrinia Slavonica (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) X, 1. ISSN 1848-9109. 
• „Arhijerejska namjesništva”. Eparhija Pakračke-slavonska SPC. 
• Nadilo, Branko (2005). „Crkva pohođenja Blažene djevice Marije u Voćinu”. Građevinar 57. 
• Srna (2013). „Uništena kapija pravoslavne crkve u Voćinu, dan nakon komemoracije”. Blic onlajn. 
• Kašić, Dušan (28. 2. 2016). „Srbi u opštini Voćin, Hrvatska”. Makroekonomija. 
• IN4S (7. 12. 2013). „Opet vandali ruše srpski crkve po Hrvatskoj”. 
• Agencije (2013). „Komemoracija pobijenim Srbima Voćinskog kraja”. Glas Srpske (Banja Luka: AD "Glas Srpske"). ISSN 2303-7385. 
• Žarković, Petar (2015). „Do kraja 2017. Drvo-trgovina zapošljavat će 250 radnika”. Glas Slavonije (Osijek: Glas Slavonije d. d.). ISSN 1333-9486. 
• Martinović, Anita (2016). „Hrvatski paradoks - Općina Voćin najmlađa po stanovništvu, a zadnjih godina izgubili čak dva razreda učenika!”. u: Darija Livaić. Amsterdam: Nova TV d.d.. 
• Nadilo, Branko (2005). „Obrambene građevine zapadnog i sjevernog Papuka”. Građevinar (Zagreb: Hrvatski savez građevinskih inženjera) 57-3. ISSN 1333-9095. 
• „Zločini u Voćinu – Sjećanje na sve žrtve”. Zagreb: Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. 2013. Arhivirano iz originala na datum 2018-09-21. Pristupljeno 2016-11-01. 
• Škiljan, Filip (2010). Kulturno – historijski spomenici zapadne Slavonije s pregledom povijesti zapadne Slavonije od prapovijesti do 20. stoljeća. Zagreb: Srpsko narodno vijeće. ISBN 978-953-7442-07-1. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-12. Pristupljeno 2016-11-01. 
• Slaven Ravlić, ur. (2013). „Hrvatska enciklopedija mrežno izdanje”. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. ISBN 978-953-268-038-6. 
• „Biskupija darovala spomenik voćinskim žrtvama rata”. Večernji (Zagreb: Večernji list d.o.o.). 2010. 
• „Biskup Škvorčević blagoslovio spomenik U Marijinu naručju”. Večernji (Zagreb: Večernji list d.o.o.). 2010. 
• „Lokalna razvojna strategija 2013-2014 Lokalna akcijska grupa Marinianis”. Virovitica: Razvojna agencija Vidra. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-29. Pristupljeno 2016-11-06. 
• „Općine na područjima posebne državne skrbi Republike Hrvatske”. Knin: HDK. 2016. 
• „Popis stanovništva, kućanstva i stanova 2011. Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku”. Državni zavod za statistiku RH. 2013.. ISSN 1333-876. Arhivirano iz originala na datum 2021-04-22. Pristupljeno 6. 11. 2016. 
• Benković, Stejpan (2006). „Geografska obilježja pakračko - lipičkog kraja”. Zbornik (Pakrac: Povijesno društvo Pakrac-Lipik) 3. ISSN 1845-111X. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-12. Pristupljeno 2016-11-08. 
• Kokot, Jovan (1987). 12. slavonska brigada. Beograd. 
• Kavgić, Milan (1990). Verna brda - Dvanaesta slavonska proleterska brigada. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 
• Srdanović, Slobodan (1998). Pale Ratna hronika - Kako je formirana Srpska autonomna oblast Romanija. Beograd: Svet knjige. 
• Bačić, Dorotea (2009). Srednjovjekovna baština Parka prirode Papuk. Velika: Javna ustanova Park prirode Papuk. ISBN 978-953-99456-3-1. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-13. Pristupljeno 2016-11-11.