Prijeđi na sadržaj

Vinko Coce

Izvor: Wikipedija
Vinko Coce
Vinko Coce
Rođenje22. prosinca 1954.
Smrt26. listopada 2013.
Žanrovizabavna, pop
Zanimanjeglazbenik
Instrumentvokal
Djelatno razdoblje1972. – 2013.
Producentska kućaCroatia Records • S Records • Scardona • Menart
AngažmanKlapa Trogir
WWW
Nagrade
Grand Prix Splitskog festivala
diskografska nagrada Porin

Vinko Coce (Trogir, 22. prosinca 1954. − Split, 26. listopada 2013.) bio je hrvatski pjevač, tenor. Smatra ga se jednim od najvećih predstavnika hrvatske glazbe.[1][2]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Mladost

[uredi | uredi kôd]

Vinko Coce dolazi iz jedne od najstarijih obitelji s čiovske strane današnjeg Trogira. Prema povijesnim izvorima, preci obitelji Coce su se ovdje nastanili još u 16. stoljeću.

Na Cocu je od rane mladosti utjecala blizina grada Trogira i usmjeravala ga na glazbu mediteranskog suzvučja. Cocina glazbena nadarenost zamijećena je već u osnovnoj školi. S 13 godina dopunjuje solfeggio kod maestra Marinka Lukasa, satovima za klarinet, a s 15 godina kao tenor pjeva u vokalnom kvintetu Mali kanti, osnovanom s ciljem izvođenja malih glazbenih formi iz 15. i 16. stoljeća: villanela, frotolla itd.

Klapa Trogir

[uredi | uredi kôd]

Nakon završene Obrtne škole radi u trogirskom brodogradilištu. Njegov interes za glazbom raste, pa 1972. započinje suradnju s klapom Trogir, uz koju će ostati sve do početka samostalne karijere. Klapski angažman započinje kao prvi tenor, a kasnije se razvija u tenora solista. Kroz klapsko pjevanje surađuje s vrsnim pedagozima i glazbenicima kao što su Ljubo Stipišić, Josip Veršić, Eduard Tudor, Silvije Bombardelli, Nikola Žličar, Duško Tambača, Loris Voltolini, Nikola Buble, Joško Ćaleta i drugi.

Paralelno s pjevanjem u klapi, Coce razvija svoj glazbeni talent u glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić. Školu uspješno završava potkraj osamdesetih godina. Godine 1983. primljen je za zborskog tenora u profesionalnom mješovitom zboru HNK-a u Splitu. Ondje sljedećih 5 godina intenzivno i uspješno pjeva cjelovit operni zborski repertoar. Istododobno nastavlja rad u klapi Trogir. U tom je razdoblju Coce često pjevao pojedine tenorske dionice i u HNK u Zagrebu, kao asistent glavnim tenorskim ulogama. Najveće priznanje dolazi prihvaćanjem asistencije u zboru Teatra Comunale iz Firence, gdje u operi Boris Godunov, izvedenoj pod ravnanjem maestra Seiji Ozawe, pjeva u krugu Luciana Pavarottija.

Coce je pjevao skupa s ostalim izvođačima klape Trogir na koncertu Vice Vukova 1990. u čast hrvatskom pjesniku Tomislavu Zuppi.

Samostalna karijera

[uredi | uredi kôd]

Samostalnu karijeru Vinko Coce započinje 1991. godine, pjevajući zabavnu glazbu. To, nažalost, donosi prekid suradnje s klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine. U Domovinskom ratu nastupa diljem zemlje i inozemstva na raznim skupovima prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima.

Nakon rata, započinje suradnju s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom, što rezultira i prvim estradnim uspjehom; Coce 1993. snima svoj prvi album, Mirno spavaj, ružo moja, koji je donio i nekoliko hitova. Te godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom "Sićaš li se, Lungomare". Godine 1994. nastupa na Dori s pjesmom "Zlato moje". Uskoro dolazi i nominacija za Porin, za pjesmu "Kora kruha u vinu". Nagradu doista i dobiva, zajedno s Klapom Trogir, i to kao priznanje za rad na polju njegovanja i unaprijeđenja tradicionalnog klapsko-dalmatinskog pjevanja.

Ovi su mu uspjesi osigurali popularnost na nacionalnoj razini.

Ponovno okupljanje klape Trogir

[uredi | uredi kôd]

Godine 2002., klapa Trogir se ponovno okuplja na 40. godišnjicu djelovanja, što je obilježeno monografijom "Povratak iskonu", autora Stanka Geića. Klapa nastavlja daljnje obrade glazbenih djela iz ciklusa Narodno blago grada Trogira, u okrilju KUD-a Kolo.

Zbog uspješne solističke karijere, Coce 2000. postaje članom Hrvatske glazbene unije, te dobiva status slobodnog umjetnika. Pored toga, Coce je stalni član komornog zbora samostana benediktinki i sv. Nikole u Trogiru.

U lipnju 2003., u Trogiru je organiziran samostalni koncert "Vinko i prijatelji", na kojem nastupaju i Oliver Dragojević, Klapa Trogir, klapa Tragos i, kao pratnja, grupa Delfini.

U kolovozu 2003., Coce organizira predstavljanje svjetskih, manje poznatih tenora, pod nazivom "Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora", uz medijsku pozornost i pokroviteljstvo predsjednika RH Stipe Mesića.

2008. godine izdaje album Na mostu ljubavi. Jedna od uspješnica tog albuma je i pjesma Tri sam ti dana, a u njem se nalazi i antologijska pjesma hrvatske i dalmatinske glazbe, Vilo moja.

Smrt

[uredi | uredi kôd]

Preminuo je 26. listopada 2013. u KBC Split oko 23:55, nakon višemjesečne bitke s teškim dijabetesom i povišenim krvnim tlakom. U medijima se često kao datum smrti Vinka Coce navodi 27. listopada, no njegova supruga Janja Coce navodi da je preminuo pet minuta prije ponoći.[3][4][5][6]

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]
  • 1993. – Grand Prix Splitskog festivala za intrepretaciju pjesme Sićaš li se, Lungomare
  • 1998. – diskografska nagrada Porin za najbolji album folklorne glazbe (zajedno s klapom Trogir)
  • 1998. - Grand Prix Međunarodni Marko Polo Fest - Korčula za interpreaciju pjesme Žmul Vina
  • 2014. – diskografska nagrada Porin za životno djelo (posmrtno)[7]

Diskografija

[uredi | uredi kôd]
  • Mirno spavaj, ružo moja (1993.)
  • Mama, adio (1995.)
  • Ljubav je ka i cvit (1998.)
  • Okruk selo (1999.)
  • Dalmacija, more, ja i ti (2000.)
  • Ribarska noć (2001.)
  • Ane, jel' te baca (2002.)
  • Odriši mi dušu (2003.)
  • Sounds of Dalmatia Megamix (2004.)
  • More sinje (2006.)
  • Zlatna kolekcija (2006. - kompilacija)
  • Na mostu ljubavi (2008.)
  • Morska svitanja (2013.)

Ostalo

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Vinku Coci koncert na Poljudu obilježio je karijeru
  2. ↑ Croatian Singer Vinko Coce Dies (59)
  3. ↑ Preminuo pjevač Vinko Coce
  4. ↑ Umro je trogirski slavuj Vinko Coce (pristupljeno 27. listopada 2013.)
  5. ↑ 'FALI MI. OD SREDNJE SMO BILI SKUPA': Vinka Coce nema 10 godina, udovica Janja za Story progovorila o divnim uspomenama
  6. ↑ MANJE POZNATI DETALJI / Na desetu obljetnicu smrti, supruga Vinka Coce otkrila: 'Svugdje piše da je preminuo 27. listopada, a zapravo...'
  7. ↑ www.porin.info – Porin za životno djelo 2014. posthumno Miroslavu Križiću, Vinku Coci i Krešimiru Oblaku  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. travnja 2014. (Wayback Machine), pristupljeno 17. travnja 2014.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Dobitnici nagrade Porin po godinama

1994. | 1995. | 1996. | 1997. | 1998. | 1999. | 2000. | 2001. | 2002. | 2003. | 2004. | 2005. | 2006. | 2007. | 2008. | 2009. | 2010. | 2011. | 2012. | 2013. | 2014. | 2015. | 2016. | 2017. | 2018. | 2019. | 2020. | 2021. | 2022. | 2023. | 2024. |

v • u
Dobitnici Porina za životno djelo
Nikša Bareza (2008.) • Dražen Boić (posmrtno, 2013. ) • Drago Britvić (2006.) • Željko Brkanović (2014.) • Vinko Coce (posmrtno, 2014.) • Emil Cossetto (2004.) • Croatia Records (2007.) • Arsen Dedić (1999.) • Veljko Despot (2013.) • Valter Dešpalj (2014.) • Dubravko Detoni (2007.) • Drago Diklić (2011.) • Mato Došen (2010.) • Rajko Dujmić (2013. ) • Dino Dvornik (2009.) • Nikša Gligo (2015.) • Pero Gotovac (2000.) • Milan Horvat (2005.) • Đelo Jusić (2007.) • Alfi Kabiljo (2004.) • Nikica Kalogjera (2001.) • Stipica Kalogjera (2010.) • Milko Kelemen (1998.) • Tereza Kesovija (2009.) • Josip Klima (2011.) • Anđelko Klobučar (2002.) • Mišo Kovač (2012.) • Vladimir Kranjčević (2013.) • Miroslav Križić (posmrtno, 2014.) • Vladimir Krpan (2001.) • Ljubo Kuntarić (2009.) • Kvartet 4M (1995.) • Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO (2002.) • Dubravko Majnarić (2014.) • Anton Marti (1994.) • Branko Mihaljević (2005.) • Stjepan Mihaljinec (2012.) • Miroslav Miletić (2009.) • Drago Mlinarec (2005.) • Tomislav Neralić (2006.) • Gabi Novak (2006.) • Đorđe Novković (1996.) • Boško Petrović (2003.) • Julije Njikoš (2010.) • Krešimir Oblak (posmrtno, 2014.) • Frano Parać (2015.) • Ruža Pospiš Baldani (2003.) • Anđela Potočnik (posmrtno, 2013. ) • Božo Potočnik (2005.) • Miljenko Prohaska (1995.) • Ivo Robić (1997.) • Zdenko Runjić (1998.) • Stanko Selak (2013. ) • Stjepan Jimmy Stanić (2013. ) • Ljubo Stipišić (2006.) • Siniša Škarica (2002.) • Zvonko Špišić (2008.) • Vjekoslav Šutej (posmrtno, 2010.) • Radojka Šverko (2014.) • Time (2012.) • Nenad Turkalj (2004.) • Dunja Vejzović (1999.) • Radovan Vlatković (2012.) • Dražen Vrdoljak (2003.) • Vice Vukov (2000.) • Zagrebački kvartet (2000.) • Zagrebački solisti (1994.)• Hrvoje Hegedušić (2016.) • Davorin Kempf (2016.) • Zrinko Tutić (2017.) • Zoran Juranić (2017.) • Klapa Lučica (2017.) • Oliver Dragojević (2018.) • Jakša Fiamengo (2018.) • Pavica Gvozdić (2018.) • Silvije Glojnarić (2019.) • Ibrica Jusić (2019.) • Paolo Sfeci (2019.) • Josipa Lisac (2020.) • Tomislav Uhlik (2020.) • Krunoslav Slabinac (postumno) (2021.) • Zdenka Kovačiček (2021.) • Silvio Foretić (2021.) • Jura Stublić (2022.) • Vera Svoboda (2022.)
Porin • Hrvatska diskografska udruga • Hrvatsko društvo skladatelja • Diskografija
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vinko_Coce&oldid=7029007"