Smrt

Smrt je kraj života, neizbježan i nepovratan prestanak svih bioloških funkcija koje održavaju živi organizam i prestanak postojanja jedinke.^[1][2] U prenesenom značenju smrt znači i propast ili uništenje čega neživog.^[1]

Pojam smrti odnosi se na cijele organizme, dok se odumiranje pojedinačnih dijelova organizma, kao što su stanice ili tkiva, naziva nekroza.^[3] Virusi nisu organizmi niti su živi, oni mogu biti uništeni, ali ne umiru.^[4] Neki organizmi, kao što je Turritopsis dohrnii [en], biološki su besmrtni jer stvaraju klonove, no jedinke mogu umrijeti zbog razloga koji nisu starenje.^[5] Ostatci umrlog organizma obično se počnu raspadati vrlo brzo nakon smrti.^[6]

Kod ljudi smrt dolazi s prestankom rada vitalnih organa, srca i mozga, ali je ona trajniji proces i ne događa se u trenutku.^[2] Zbog toga je medicinska definicija ljudske smrti postala to neodređenija što je bio veći napredak znanosti i tehnologije. Postoje različite medicinske definicije smrti: klinička smrt znači bespovratan prekid krvnog optoka i disanja, za koje su vrijeme stanice u tkivima i organima metabolički aktivne sve dok ne iscrpe zalihe kisika; moždana smrt nastaje kada odumru ganglijske stanice u moždanoj kori i stanice u bazalnim ganglijima mozga, koje su od svih najosjetljivije na nedostatak kisika, što se događa 4 – 5 minuta po prestanku rada srca; biološka smrt nastupa u satima nakon moždane kada odumru i posljednje stanice organizma, od kojih najdulje prežive trepetljikave epitelne stanice dišnih putova i spermiji.^[2] S biološkom smrti na tijelu se pojavljuju promjene koje se zovu znakovi smrti.^[2] Prirodna, nenasilna smrt posljedica je patoloških stanja (bolesti), a nasilna smrt dolazi od ozljeda, gušenja i trovanja.^[2]

U svijetu u prosjeku godišnje umire 56 milijuna ljudi. Najčešći razlog povezan je s procesima općeg starenja,^[7] a slijede bolesti srca i krvnih žila.^[8] Godine 2022. procjenjeno je da je od postanka ljudske vrste ukupno umrlo 110 milijardā ljudi, ili otprilike 94 % ljudi koji su ikada živjeli.^[9]

Religijske tradicije i filozofske rasprave već tisućljećima na različite načine tumače kraj života. Većina religija tumači da poslije smrti dolazi neka vrsta zagrobnog života, koji može sadržavati ideju ocjene dobrih i loših djela za života. Neke religije govore prijelazu u raj ili pakao, dok druge o reinkarnaciji – ponovnom rađanju duše ili duha u drugom tijelu. Postoje i različiti običaji štovanja tijela, poput sprovoda, kremacije ili ukopa na vrhu planine.^[10] Stari narodi vjerovali su da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali s oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov.^{[nedostaje izvor]}

Jedna od teorija o budućnosti svemira smatra da će sve što postoji završiti u stanju toplinske smrti.

Mnoge smrtonosne bolesti dijele slične simptome. To mogu biti bol, nedostatak zraka, probavne tegobe, inkontinencija, pucanje kože i umor, a s vremenom se mogu pojaviti depresija i anksioznost, zbunjenost, nesvjestica i razni oblici invalidnosti.^[11]

Priprema za smrt složen je proces koji uključuje suočavanje s vlastitom smrtnošću, rješavanje neriješenih pitanja s voljenima i traženje smisla u životu i smrti. Važne su duhovna i emocionalna podrška, a razgovori s obitelji, prijateljima i duhovnicima mogu pomoći u suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. Tugovanje je normalan dio procesa umiranja i često uključuje niz emocija, od poricanja i ljutnje do prihvaćanja. Kroz ovaj proces mnogi ljudi pronalaze dublji smisao života, jače veze s voljenima i osjećaj spokoja.^[12]

Kraj života često je popraćen predvidivim fizičkim promjenama: ​​smanjenjem svijesti, hladnim udovima, nepravilnim disanjem i zbunjenosti. Sekret ili opuštanje mišića ždrijela može dovesti do glasnog disanja koje se naziva smrtnim hropcem. On je više neugodan za obitelj nego za umirućeg, a često znači da će smrt nastupiti u nekoliko sati ili dana.^[13]

Znakovi smrti ili snažne indikacije da osoba više nije živa jesu:^[14][15]

• prestanak disanja
• prestanak rada srca
• moždana smrt
• pallor mortis (bljedilo kože koje započinje 15 – 120 minuta nakon smrti)
• algor mortis (konstantni pad tjelesne temperature, općenito na temperaturu okoline)
• rigor mortis (udovi postaju ukočeni, teško ih je pokretati)
• livor mortis (taloženje krvi u niže položene dijelove tijela)
• putrefakcija (truljenje)
• dekompozicija (razgradnja ostataka na jednostavnije forme materije, praćeno snažnim, neugodnim zadahom)
• skeletizacija (kraj razgradnje, kada su se sva meka tkiva razgradila i ostao je samo kostur)
• fosilizacija (prirodno očuvanje skeletnih ostataka kroz dulje vrijeme)

Grčki filozof Epikur (341. – 270. pr. Kr.) tvrdio je da prema smrti trebamo biti ravnodušni: dok smo živi smrti nema, kada umremo nema nas.^[2] Martin Heidegger, njemački filozof egzistencijalizma, tvrdio je da je čovjek svjestan sebe jer je svjestan svoje smrtnosti, odnosno mi smo svjesni sebe jer osjećamo tjeskobu u odnosu spram smrti.^{[nedostaje izvor]}

Stari Židovi nisu vjerovali u postojanje duše odvojene od tijela, već u život od prvog udaha do posljednjeg izdaha, nakon čega čovjek postaje pepeo i prah. To smrt čini žalosnom, a sve čemu se treba nadati je ugodan i dug ovozemaljski život. Oko 200 godina prije Krista židovski mislioci razmišljaju o pravdi koja dolazi nakon smrti čovjeka jer im je valjalo znati zašto ih svemogući dobri Bog provlači kroz iskušenja i tragedije. Odredili su da postoje mračne sile, koje će trajati do skorog dolaska Boga i uništenja svega što mu se protivi te stvaranja Kraljevstva Božjeg za one koji ga slijede – žive i oživljene mrtve. I oni koji su živjeli protivno Bogu bit će oživljeni, ali samo kako bi sagledali svoje grijehe i odmah bili trajno izbrisani iz postojanja. Učenje o skorom kraju proklamirao je i Isus. Umjesto strogog prianjanja židovskim zakonima za vječno spasenje on naglasak stavlja na bezuvjetnu ljubav prema Bogu i uporan rad za dobrobit drugih, to jest svih ljudi u potrebi: siromašnih, napuštenih, čak i mrskih neprijatelja. Isus je vjerovao u vječni život na Zemlji, a ne u raj za duše te pakao kao mjesto vječne patnje. Nedostojni vječna života završili bi izvan zidova Jeruzalema, izbrisani i zaboravljeni.^[16]

Suvremeno katoličko poimanje života nakon smrti uči da se dušama, koje preživljavaju smrt, sudi nakon što tijelo umre, a oni koji su pravedni i bez grijeha odlaze u raj. S druge strane, oni koji umiru u smrtnom grijehu za koji se nisu pokajali odlaze u pakao. To je učenje spoj starožidovskoga biblijskog poimanja, koje je Isus naukovao, s grčkom filozofijom. Takva je zamisao zagrobnoga života iskrsnula među kršćanima grčke kulture tek nekoliko desetljeća nakon Krista, a zatim se naknadno pripisivala Isusu.^[16]

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Smrt

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Smrt