Saduceji
Saduceji su židovska religiozno-politička stranka u doba rimske vlasti. Prvi put se kao organizirana stranka pojavljuju u doba Ivana Hirkana (135-104. pr. Kr.). Nestaju nakon razaranja Hrama u Jeruzalemu 70. n.e.
lat: Sadducaei, od grč.: Saddoukaioi, od hebrejskog Sadhuqi (ili Cadukim u drugačijoj transkripciji). Porijeklo riječi nije sigurno; vjerojatno označava potomke ili sljedbenike svećenika Sadoka iz doba Davida i Salomona, koji se spominje u Prvoj knjizi o kraljevima. (Sadok je, na Davidovu zapovijed, pomazao Salomona za kralja. Salomon ga je kasnije postavio za vrhovnog svećenika umjesto Ebjatara, koji je bio pružio podršku pretendentu na prijestolje Adoniji.)
Saduceji su pretežno pripadali bogatoj svećeničkoj aristokraciji i laičkoj aristokraciji (glavari svećenički u Novom zavjetu). Njihovi protivnici farizeji pretežno pripadaju srednjem sloju obrazovanih ljudi. Ove su se dvije stranke u I. st. pr. Kr. i I. st.n.e. borile za prevlast u Sinedriju.
U literaturi se navode oprečne ocjene o svjetonazorskom karakteru obje stranke. Tako Opća enciklopedija JLZ navodi da su farizeji bili "predstavnici tradicije i vjerskog rigorizma", a saduceji "liberalniji" i pod utjecajem helenske kulture. Harrington, naprotiv, označava saduceje kao "konzervativne", a farizeje kao "progresivne". Ove razlike rezultat su miješanja različitih kriterija: religijskih, društvenih, političkih. Suvremene političke etikete teško je primijeniti na ondašnje prilike.
Saduceji su prvenstveno brinuli za funkcioniranje jeruzalemskog hrama i pravilno vršenje obreda. Naglašavaju važnost Zakona, osobito propisa o svećenstvu i žrtvama, na kojima se temelji nihova duhovna vlast. S obzirom na to da je vjerska obaveza svakog Židova bila da tri puta godišnje prinosi žrtve u hramu, u tome su naravno imali i znatan materijalni interes. Kao pristalice aristokracije, držali su se podalje od običnog naroda. Farizeji su naprotiv zalazili među narod i sticali ugled i utjecaj svojom osobnom učenošću i većinom primjerenim životom.
Saduceji su se strogo držali pisane Tore i odbacivali usmenu predaju. Stoga su nijekali vjerovanja koja su se među Židovima razvila nakon kodifikacije Zakona, u doba helenske i rimske vlasti: uskrsnuće mrtvih, osobnu besmrtnost, nagradu nakon smrti, postojanje anđela i vragova. Farizeji, koji su prihvaćali usmenu predaju, prihvatili su ta vjerovanja. Ovu suprotnost iskoristio je apostol Pavao kada su ga saslušavali pred Sinedrijem, uzviknuvši: "Ljudi! Braćo! Ja sam farizej, sin farizeja – zbog nade i uskrsnuća mrtvih sudi mi se!" (Dj. 23:6)
Zbog svojih staleških interesa, saduceji su se lakše mirili s gubitkom političke samostalnosti Judeje i surađivali s rimskom vlasti. Farizeji su teže podnosili stranu vlast, ali su se ograničavali na pasivni otpor i očuvanje cjeline židovske religije i kulture. Nasuprot jednima i drugima stajali su eseni, koji se potpuno povlače od svijeta u svoje zatvorene zajednice, te borbeni zeloti koji su stalno zastupali, i više puta i poduzeli, oružani ustanak.
Saduceji su bili orijentirani na održavanje Hrama, na značaj obreda i doslovni tekst Zakona. U vanjskim oblicima kulture oni su prihvaćali utjecaje helenske i rimske kulture, npr. nadijevaju djeci grčka imena. Farizeji su pak u cjelini rigidnije branili autohtone židovske tradicije, ali neki od njih dobro su poznavali i djelomično usvajali helensku filozofiju, kao i razne strane religijske i mističke tradicije, te ih ponekad pokušavali uskladiti sa židovskim Zakonom.
Kada je godine 70. n.e. razoren Hram i time onemogućeno tradicionalno hramsko bogoslužje, svećenička aristokracija gubi svoj raison d'etre. Saduceji, kao njihovi predstavnici, gube svaki značaj i nestaju iz povijesti. U obnovljenom Sinedriju i kodificiranju vjere u Talmudu sudjeluju samo farizeji i njihovi svjetonazorski nasljednici.
Tek u osmom stoljeću doći će do obnove sukoba, pojavom pokreta karaima, čiji je osnivač Anan ben David. Slično saducejima, oni odbacuju autoritet rabina, odbacuju Talmud i priznaju samo Bibliju kao temelj vjere. Vjerojatno su imali znatan utjecaj u Kazarskoj državi.
- Harrington, Wilfrid J: Uvod u Novi zavjet, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993[neaktivna poveznica], str. 28–30.
- Hrvatski enciklopedijski rječnik
- Opća enciklopedija JLZ
