Lav Vigotski

Lav Vigotski
Rođenje	17. studenog 1896. Orša, Bjelorusija
Smrt	11. lipnja 1934. Moskva, Rusija
Polje	Psihologija
Portal o životopisima

Lav Vigotski (rus. Лев Семёнович Выго́тский; Orša, Bjelorusija, 17. studenog 1896. — Moskva, 11. lipnja 1934.) jedan od utemeljitelja sovjetske psihologije i osnivač kulturno-povijesne psihologije, koji je predložio sociokulturalni model mentalnog razvoja, koji odražava vjerovanje u socijalnu i kulturalnu osnovu individualnog razvoja u okviru povijesne perspektive. Jedan od pionira dječje psihologije, koji je razvio okvire najutjecajnije suvremene teorije o tome kako je socijalno iskustvo utječe na kognitivni razvoj.^[1]

Lav Vigotski je rođen u Orši u Ruskom Carstvu (današnja Bjelorusija) u obitelji ruskih Židova. Otac mu je bio bankar. Sve do 1924. godine nije se bavio psihologijom, već književnom kritikom, teorijom književnosti i umjetnosti i lingvistikom.

Postao je znanstveni suradnik reformiranoga Instituta za psihologiju u Moskvi, gdje započinje istraživanja iz kojih će razviti kulturno-povijesnu koncepciju psiholoških pojava.

U svom prvom radu iz 1924. istražuje distinktivne psihološke karakteristike čovjeka, ističući da pored osobnoga postoji i povijesno i socijalno povijesno iskustvo, tj. kolektivna koordinacija ponašanja. Osnovnu koncepciju o problemima svijesti furmulira u istom radu. Tijekom 1928. i 1929. bavio se problemima kulturnoga razvoja djeteta, a smatra se daje do 1930. uobličio svoju kulturno-povijesnu teoriju psiholoških pojava.

Lav Vigotski umire 1934. godine u Moskvi od tuberkuloze s 38 godina, ne dočekavši izlazak iz tiska svog osnovnog djela „Mišljenje i govor”.

Većina djela Lava Vigotskog dugo nije tiskana u Sovjetskom Savezu. Tek četrdeset godina poslije njegove smrti jača njegov utjecaj. Nakon završetka hladnoga rata njegov je rad otkriven u Zapadnoj Europi i SAD-u te posljednjih 30-ak godina ima znatan utjecaj u svjetskoj psihologiji (tzv. Vigotskijeva škola). Uz Jeana Piageta smatra se utemeljiteljem psiholingvistike te razvojne i pedagoške psihologije.^[2]

Njegova najznačajnija djela su:

• Osnove defektologije, posth. 1986.
• Psihologija umjetnosti, 1925. (tiskana prvi put 1968.)
• Problemi kulturnog razvitka djeteta 1928.
• Psihološke lekcije, 1932.
• Mišljenje i govor, 1934.,